Poslovni broj Gž-157/2022-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. E. T. iz L., OIB: ...., 2. D. T. iz L., OIB: ....., 3. J. R. iz M., OIB: .... i 4. M. M. iz S., B. i H., , OIB: ....., zastupanih po punomoćniku A. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M.D. iz Z., OIB: ......, zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku iz Z., radi iseljenja i predaje u posjed i isplate, te u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. E.T. iz L., OIB: ....., 2. D. T.iz L., OIB: ......, 3. J. R. iz M., OIB: ..... i 4. M. M. iz S., B.i H., OIB: ...... zastupanih po punomoćniku A.H., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja- protutuženika E. T., D. T., J. R.i M. M. i tuženika-protutužitelja M.D. izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 Ps-111/2018-41 od 16. studenoga 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja-protutuženika E. T., D. T., J. R. i M. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 Ps-111/2018-41 od 16. studenoga 2021. godine u točki IX. izreke.

II Odbija se žalba tuženika-protutužitelja M. D. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 Ps-111/2018-41 od 16. studenoga 2021. godine u točkama I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII. i X. njezine izreke.

III Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja M. D. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku- protutužitelju M. D.(u nastavku teksta: tuženik) da preda u posjed tužiteljima- protutuženicima E. T., D.T., J. R. i M. M. (u nastavku teksta: tužitelji) nekretninu opisanu kao zk. č. br. ....., ulična dvokatna zgrada popisni broj 1448, dvije prizemne dvorišne zgrade i dvorište u F. ulici br. ..., .... i ..., površine 890 m[2] , odnosno 247,5 čhv, upisano u zk. ul. br. ...., k. o. Grad Z., na kojoj je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, i to: poduložak 8 (E-8), dvosobni stan s nusprostorijama u II katu lijevo (ulaz s dvorišnog hodnika) ulične zgrade, koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, uključujući i zemljište, te zajedničke dijelove i uređaje zgrade, sve povezano temeljem članka 68. i članka 370. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

2. U točki II. i III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljima-protutuženicima E. T.i D. T. ukupan iznos od po 12.680,20 kuna svakome, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točkama IV. i V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljima- protutuženicima J. R. i M.M. ukupan iznos od po 6.339,99 kuna svakome, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve kako je naznačeno u tim točkama izreke.

4. U točki VI. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika radi utvrđenja vlasništva nekretnine označene kao zk. č. br. ....., ulična dvokatna zgrada popisni broj 1448, dvije prizemne dvorišne zgrade i dvorište u F.u. br. ...., .... i ...., površine 890 m , odnosno 247,5 čhv, upisano u zk. ul. br. ..., k. o. Grad Z., i to poduložak 8 (E-8), dvosobni stan s nusprostorijama u II katu lijevo (ulaz s dvorišnog hodnika) ulične zgrade, koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, uključujući i zemljište, te zajedničke dijelove i uređaje zgrade, sve povezano temeljem članka 68. i članka 370. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, kao i zahtjev radi trpljenja tog upisa i izdavanja valjane tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva, koju će u protivnom zamijeniti presuda.

5. U točki VII. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od 16. studenoga 2021. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

6. U točki VIII. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kuna.

7. U točki IX. izreke odbačen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u dijelu u kojem isti potražuju trošak u iznosu od 1.000,00 kuna za podneske i pristupe na ročišta, uvećano za porez na dodanu vrijednost (u nastavku teksta: PDV).

8. U točki X. izreke odbačen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u dijelu u kojem isti potražuje trošak u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki podnesak i svako održano ročište, uvećano za PDV.

9. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelji i tuženik.

10. Tužitelji pobijaju presudu u točki IX. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlažu da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

11. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

12. Tuženik sadržajem žalbe pobija presudu u točkama I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII. i X. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači, ili da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

13. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode kao neosnovane i predlažu da se žalba odbije.

14. Žalbe nisu osnovane.

15. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja E. T.i tuženika, uvida u spise tog suda poslovni broj R1-531/2005 i Ps- 197/2006, uviđaja na licu mjesta, te nalaza i mišljenja vještaka za arhitekturu, graditeljstvo i procjene nekretnina M.O., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz nekretnine opisane u točki I. izreke pobijane presude i predaju te nekretnine u posjed, te zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 38.040,38 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade za korištenje te nekretnine, kao i zahtjev tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na istoj nekretnini-stanu.

16. U vezi toga utvrđuje da su tužitelji uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine, i to tužitelji E.T.i D.T. svaki u 2/6 dijela, a tužiteljica J. R. i tužitelj M. M. svaki u 1/6 dijela, pa utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nadalje utvrđuje da je presudom tog suda poslovni broj Ps-197/06-37 od 20. veljače 2008. godine odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica Z.P. H., E. T.i E.M. radi predaje u posjed i iseljenja Marije Kukine iz predmetnog stana, te je zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i odbijen protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži da u ugovoru o najmu kao član obiteljskog domaćinstva bude naveden sin M. K., ovdje tuženik M. D., za kojeg utvrđuje da od 27. kolovoza 1997. godine ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine, te se nalazi u posjedu utuženog stana, slijedom čega utvrđuje neosnovanim izjavljeni prigovor promašene pasivne legitimacije, u smislu odredaba članaka 161. i 162. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV).

18. S obzirom na navedeno, te utvrđenje da je majka tuženika M. K. preminula 2016. godine, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nema nikakav pravni osnov za posjed predmetne nekretnine (stana), te da je isti bio upoznat da se protiv njegove majke vodio nekakav postupak, da je ona imala problema oko stana i da su na nju vršili pritisak, a da je tuženik s obzirom na godine zajedničkog života s majkom morao znati da je ona plaćala najamninu za predmetni stan, pa utvrđuje da posjed tuženika na predmetnom stanu nije bio zakonit (jer nije imao valjani pravni temelj posjedovanja), kao niti pošten, budući je u vrijeme stjecanja posjeda znao i imao je dovoljno razloga posumnjati da mu s obzirom na sve okolnosti ne pripada pravo na posjed, slijedom čega odbija njegov protutužbeni zahtjev opisan u točki VI. izreke pobijane presude, jer utvrđuje da isti nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, u smislu odredbe članka 159. ZV-a.

19. Nastavno utvrđuje da je tuženik tijekom ovog postupka istaknuo prigovor prava na dom, sukladno odredbi članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, u nastavku teksta: Konvencija), prema kojoj svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Navedeno pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija da se izvodi iz odredbe članka 34. stavak 1. u vezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, u nastavku teksta: Ustav), po kojima je dom nepovrediv, te se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, a da svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

20. U odnosu na potonje navedeni prigovor utvrđuje da je tuženik u razdoblju od useljenja u predmetnu nekretninu dana 27. kolovoza 1997. godine pa do podnošenja predmetne tužbe razvio dovoljne i kontinuirane veze s tom nekretninom, na način da istu smatra svojim domom, u smislu odredbe članka 8. stavak 1. Konvencije, pa da je radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje države u pravo tuženika na dom potrebno odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi ono u smislu članka 34. stavak 1. u svezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. Ustava, te članka 8. stavak 2. Konvencije bilo u skladu sa zakonom, na koje pitanje prvostupanjski sud daje potvrdan odgovor, jer utvrđuje da su tužitelji suvlasnici predmetne nekretnine, a da tuženik nema valjani pravni osnov za njezino posjedovanje, pri čemu utvrđuje da je s obzirom na to u konkretnom slučaju miješanje tužitelja u tuženikovo pravo na dom usmjereno na postizanje legitimnog cilja, jer da je radi zaštite prava suvlasništva tužitelja na predmetnom stanu nužno iseliti tuženika iz te nekretnine-stana.

21. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dostavio u spis dokaze o tome da nema nikakve druge imovine, niti o visini njegovih primanja, kako bi se utvrdilo da li u slušaju iseljenja iz predmetnog stana može osigurati drugi smještaj, a da s druge strane tužitelji kao suvlasnici te nekretnine uživaju zaštitu svojeg prava koje je zajamčeno Protokolom br. 1. uz Konvenciju, kao i odredbom članka 30. stavak 1. i 2. ZV-a, pa utvrđuje da u slučaju kada su u ovom postupku suprotstavljena dva prava, i to pravo na dom tuženika i pravo na zaštitu prava vlasništva tužitelja, koja prava su zajamčena Konvencijom, nije nerazmjerno miješanje tužitelja u tuženikovo pravo na dom u odnosu na predmetnu nekretninu, jer da tužitelji kao njezini suvlasnici godinama trpe ograničenje svojeg prava suvlasništva na toj stvari, budući je isti stan ranije koristila majka tuženika kao zaštićeni najmoprimac, a prethodno i kao nositeljica stanarskog prava, u vezi čega ukazuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske. Stoga utvrđuje da bi davanjem za pravo tuženiku da bez pravnog osnova i nadalje živi u predmetnom stanu dodatno opteretilo tužitelje i onemogućilo ih u njihovom pravu na mirno uživanje prava suvlasništva, to tim više jer tuženik ne plaća nikakvu naknadu za korištenje predmetnog stana, pa da bi u tom slučaju tužitelji imali samo obveze koje proizlaze iz njihovog prava vlasništva stana, te ne bi ostvarivali niti minimalnu korist koja proizlazi iz tog prava, slijedom čega utvrđuje neosnovanim pozivanje tuženika na pravo na dom.

22. S obzirom na navedeno, te utvrđujući da tuženik nema vlasnička prava na predmetnom stanu, kao niti prava koja bi proizlazila iz odredaba Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105,20), jer nije bio upisan kao član obiteljskog domaćinstva u ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom kojeg je zaključila njegova pokojna majka, dakle da nema pravo koja ga ovlašćuje na posjed navedenog stana, a pozivom na odredbe članaka 161. stavak 1., 162. stavak 1. i 163. stavak 1. ZV-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

23. Nadalje utvrđuje da je tuženik kao nepošteni posjednik predmetne nekretnine, koji je nakon smrti svoje majke nastavio koristiti istu iako je znao da za to nema nikakav valjani pravni osnov, dužan u skladu s odredbom članka 165. stavak 1. ZV-a naknaditi tužiteljima korist u visini najamnine koju su oni mogli ostvariti na tržištu davanjem predmetnog stana u najam.

24. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. O. utvrđuje da bi prema pribavljenim podacima Službe za vrednovanje Grada Z. o prosječnim realiziranim najmovima stanova na području na kojem se nalazi predmetni stan, a pod pretpostavkom njegove prosječne uređenosti i opremljenosti, visina naknade za njegovo korištenje u utuženom razdoblju ukupno iznosila 38.040,59 kuna, pa utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja da im tuženik u skladu s njihovim suvlasničkim omjerima na predmetnoj nekretnini isplati novčane iznose naznačene u točkama II-V. izreke pobijane presude.

25. U vezi toga utvrđuje da su navedeni nalaz i mišljenje sačinjeni bez da je vještak izvršio pregled predmetnog stana, jer da prilikom održavanja uviđaja na licu mjesta dana 12. studenoga 2019. godine sudu i vještaku nije bio omogućen ulazak u tu nekretninu, uz opravdanje da se tuženik nalazi na pregledu u bolnici u Virovitici, ali da isti nije dostavio u spis relevantnu medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je navedeni pregled doista i obavio, te da ga je upravo to spriječilo da bude prisutan na uviđaju. Osim toga, utvrđuje kako za izračun naknade za korištenje nekretnine nije odlučno kakva je opremljenost nekog stana, jer da ti podaci ionako nisu vidljivi iz podataka koje dostavlja Služba za vrednovanje Grada Z., a na temelju kojih vještak izrađuje svoj nalaz i mišljenje. Stoga utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da nalaz i mišljenje vještaka O. nije zakonit i pravilan jer da vještak nije ušao u predmetnu nekretninu, kao i prigovor da je 1990. godine Zagreb pogodio potres jačine 4,9 stupnjeva po Richteru, kada je na predmetnom stanu nastala šteta koja nije sanirana, jer utvrđuje da se radi o vremenskom razdoblju puno prije podnošenja tužbe.

26. Pri tome utvrđuje kako za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja nisu odlučne tvrdnje tuženika kako nije zaprimio dopise tužitelja koji su mu upućeni prije pokretanja ovog postupka, u vezi čega utvrđuje da je tuženik dopisom tužitelja od 02. veljače 2017. godine pozvan da se javi punomoćniku tužitelja radi dogovora u vezi s predmetnim stanom, a da odredbe članaka 161. i 162. stavak 1. ZV-a ne predviđaju kao procesnu pretpostavku obvezu stranke da se prije podnošenja tužbe obrati drugoj stranci.

27. Sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da zastara potraživanja naknade za koristi u smislu odredbe članka 165. stavak 2. ZV-a nije nastupila, niti je protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO).

28. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, kao i na odredbu članka 29. stavak 2. ZOO-a, dosuđuje svakom od tužitelja novčane iznose naznačene u točkama II.-V. izreke pobijane presude, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

29. Odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki VII. izreke pobijane presude temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ), kao i na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, dok u točki VIII. izreke odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 kuna, jer utvrđuje da isti nije uspio u ovom sporu.

30. Nadalje utvrđuje da su tužitelji na ročištu od 05. listopada 2021. godine na kojem je zaključena glavna rasprava postavili zahtjev za naknadu parničnih troškova na način da potražuju iznos od 1.000,00 kuna za tužbu, odgovor na protutužbu, podneske i pristupe na ročišta, uvećano za PDV, a da tako naznačeni trošak (osim u dijelu koji se odnosi na troškove sastava tužbe i odgovora na protutužbu) nije određen u smislu odredbe članka 164. stavak 2. ZPP-a, niti je tuženik specificirao troškove u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki podnesak i svako održano ročište, uvećano za PDV, slijedom čega donosi odluku sadržanu u točkama IX. i X. izreke pobijane presude.

31. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuju tužitelji i tuženik, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati.

31.1. Naime, na navode tužitelja da je sud prvog stupnja propustio cijeniti sadržaj njihovog podneska od 15. travnja 2021. godine u kojem su dostavili obračun poduzetih radnji u postupku-troškovnik, valja odgovoriti da su isti nakon dostave tog podneska izmijenili zahtjev za naknadu parničnih troškova na ročištu od 05. listopada 2021. godine na kojem je zaključena glavna rasprava (list 101 i 102 spisa), pa s obzirom na to prvostupanjski sud nije niti trebao uzeti u obzir sadržaj navedenog podneska, jer isti imajući u vidu sadržajno drukčiji (novopostavljeni) zahtjev za naknadu parničnih troškova sa potonjeg ročišta više nije bio od značaja za odluku o troškovima parničnog postupka.

31.2. Isto tako, neosnovano tuženik ističe da je sud prvog stupnja zanemario njegove tvrdnje o utjecaju potresa iz 1990. godine na stanje i vrijednost predmetnog stana, jer iz obrazloženja pobijane odluke jasno proizlaze razlozi zbog kojih je taj sud pravilno otklonio taj prigovor kao neosnovan.

32. U vezi potonjeg nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda kojom je tijekom postupka odbijen njegov prijedlog da se s obzirom i na činjenicu potresa u Z. iz 1990. godine provede dokaz dopunskim građevinskim vještačenjem na predmetnom stanu, a čime indirektno ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, i to prvenstveno zbog toga što je isti svoje tvrdnje o utjecaju potonjeg potresa na stanje predmetne nekretnine-stana istaknuo tek na ročištu od 05. listopada 2021. godine, dakle nakon što je na ročištu koje je u ovom predmetu održano dana 15. veljače 2019. godine zaključen prethodni postupak, čime je postupio protivno odredbi članka 299. stavak 2. ZPP-a, pa sud prvog stupnja nije u smislu odredbe članka 299. stavak 3. tog Zakona bio ovlašten da u povodu takvih novih činjeničnih tvrdnji, koje su tuženiku bile poznate prije zaključenja prethodnog postupka, odredi provođenje bilo kakvih dokaza, pa tako i dopunskim građevinskim vještačenjem, slijedom čega je pravilno odbijen taj dokazni prijedlog tuženika.

33. Nadalje, neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 250. ZPP-a, i to tvrdnjama o nepravilno i nezakonito provedenom vještačenju.

34. To stoga jer okolnost da je vještak M. O. sačinio nalaz i mišljenje bez da je ušao u predmetnu nekretninu i utvrdio njezino stanje, a kraj činjenice da tuženik tijekom postupka nije osporavao da je taj stan prosječno uređen i opremljen, nije bila od značaja na pravilnost i zakonitost nalaza i mišljenja ovog vještaka, pri čemu iz pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je upravo tuženik onemogućio ulazak suda i vještaka u taj stan, jer nije pristupio na ročište od 12. studenoga 2019. godine na kojem je vještak trebao izvršiti uvid u prostorije u stanu, pa stan nije mogao biti otključan, a tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da se tog dana nalazio na pregledu u bolnici u Virovitici, zbog čega nije mogao pristupiti na potonje ročište, pa su u tom pogledu činjenice o kojima ovisi visina naknade izgubljene najamnine koja pripada tužiteljima pravilno utvrđene i u smislu odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a. U tom smislu neosnovano tuženik sadržajem žalbe upire na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer se potonja odredba odnosi samo na obvezu suda da u obrazloženju svoje odluke navede koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a koju obvezu je taj sud i izvršio navođenjem odredaba odgovarajućih materijalnopravnih propisa na kojima je utemeljena odluka o tužbenim zahtjevima stranaka, pa sud prvog stupnja nije bio dužan da u obrazloženju pobijane presude navodi odredbe procesnog zakona (ZPP-a) na temelju kojih je prihvatio kao pravovaljan nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

35. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelji kao suvlasnici predmetnog stana imaju pravo na zaštitu svojeg prava (su)vlasništva na toj nekretnini u odnosu na tuženika kao osobu čiji je posjed na toj stvari nezakonit i nepošten, u vezi čega je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor tuženika o pravu na dom koji se odnosi na predmetni stan, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 159. ZV-a odbio protutužbeni zahtjev tuženika opisan u točki VI. izreke pobijane presude, a nakon toga udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja radi predaje u posjed iste nekretnine, sve u skladu s odredbama članaka 161. stavak 1. i 162. stavak 1. ZV-a. Isto tako, pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljima kao (su)vlasnicima predmetne nekretnine pripada pravo da od tuženika kao nepoštenog posjednika potražuju naknadu izgubljene koristi u vidu najamnine koju su isti u utuženom vremenskom razdoblju mogli ostvarivati od predmetnog stana da tuženik nije bez pravnog osnova boravio u istome, u visini koju tuženik u smislu samog matematičkog izračuna ne osporava, već jedino dovodi u pitanje metodu po kojoj je izvršeno navedeno vještačenje, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 165. stavak 1. ZV- a odlučeno da svakome od tužitelja pripada u odnosu na tuženika pravo na naknadu izgubljene koristi u skladu s njihovim suvlasničkim udjelima na predmetnom stanu (točke II-V. izreke pobijane presude), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa izgubljene koristi do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

36. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu sud prvog stupnja naveo je jasne, detaljne i u svemu pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima ta stranka osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

37. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točkama VII.,

VIII. i X. izreke pobijane presude, jer su tužitelji u cijelosti uspjeli u ovom sporu, pa im u skladu s odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i odredbom članka 30. stavak 2. OZ-a pripada pravo na naknadu parničnih troškova od tuženika, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok tuženik s obzirom na navedeno nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

38. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljima osim troškova koji su im dosuđeni u točki VII. izreke pobijane odluke (za sastav tužbe po punomoćniku-odvjetniku i za sastav odgovora na protutužbu, sve s pripadajućim PDV-om) ne pripada pravo na naknadu drugih zatraženih troškova, jer isti na ročištu od 05. listopada 2021. godine na kojem je zaključena glavna rasprava i na kojem su postavili konačni zahtjev za naknadu parničnih troškova nisu jasno i određeno naznačili za koje konkretno ostale podneske i koja konkretno ročišta potražuju naknadu tih troškova, zajedno sa zatraženim PDV-om, pa je njihov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u tom dijelu bio postavljen protivno odredbi članka 164. stavak 1. i 2. ZPP-a, zbog čega je taj dio zahtjeva tužitelja trebalo odbiti, a ne odbaciti, ali postupanjem na način opisan u točki IX. izreke pobijane presude nije pogrešno primijenjeno pravo na štetu tužitelja, jer je odbacivanje naznačenog zahtjeva za naknadu parničnog troška za njih povoljnije od njegovog odbijanja.

39. Stoga je žalbe tužitelja i tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

40. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 13. rujna 2023. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar