REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-12788/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. R. K., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21.), odlučujući o žalbi okr. R. K. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 10. studenog 2022., broj: 70 Pp-692/2021-12, u sjednici održanoj 13. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. R. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. R. K. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 40 eura (četrdeset eura)/301,38 kuna (tristo jedna kuna i trideset osam lipa)[1] , u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 10. studenog 2022., broj: 70 Pp-692/2021-12, proglašen je krivim okr. R. K. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, primjenom propisa o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 8.000,00 kuna/1.061,78 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obavezu na naknadu troškova prekršajnog postupka 500,00 kuna/66,36 eura.

2. Protiv te presude okr. R. K. po braniteljici odvjetnici L.T. podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi krivnje, podredno da mu se primijeni opomena.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka žalbom se ističe da sud nije izveo, odnosno uzeo u obzir prilikom odlučivanja sve dokaze koje je obrana navela – fotokopiju elektroničke pošte između mlt. L. K. i skrbnice Centra za socijalnu skrb i zapisnik Centra za socijalnu skrb od 24. veljače 2021, a koji bi dokazali odlučne činjenice.

5.1. Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe, po ocjeni ovog suda, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka (pretpostavlja se iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona), budući da je prvostupanjski sud, kako to proizlazi iz t. 5. obrazloženja pobijane presude i zapisnika o glavnoj raspravi od 19. listopada 2022. pročitao, između ostalih materijalnih dokaza i zapisnik od 24. veljače 2021. i presliku elektroničke pošte. Sud u postupku nije imao zakonske ovlasti na dokazima na koje se poziva okrivljenik u žalbi temeljiti svoju odluku. Naime, Izjava R. K. pred djelatnicom Centra za socijalnu skrb nije dokaz o prekršajnom djelu i počinitelju na kojem bi se mogla temeljiti presuda u prekršajnom postupku, već isprava koja potvrđuje da je takva radnja ispitivanja u upravnom postupku provedena. Stoga sadržaj te isprave nije dokaz niti se može tijekom prekršajnog postupka predočavati, ali predstavlja izvor saznanja o tome treba li i na koje okolnosti R. K. neposredno ispitati u svojstvu okrivljenika na raspravi, a isti je na glavnoj raspravi 6. svibnja 2022. neposredno ispitan od strane prvostupanjskog suda.

5.2. Jednako tako, sadržaj preslike elektroničke pošte između mlt. L. K. i skrbnice Centra za socijalnu skrb nije dokaz niti se može tijekom prekršajnog postupka predočavati, ali također predstavlja izvor saznanja o tome treba li i na koje okolnosti mlt. L. K. neposredno ispitati u svojstvu svjedoka, a maloljetni svjedok je zakonito neposredno ispitan 11. srpnja 2022. u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

6. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik navodi da sud nije utvrdio što je točno rekao u spornom razgovoru putem telefona mlt. sinu, kao što nije nije utvrdio da li je rečenica koju navodi u svom iskazu “pizda mu materina, što radiš bedaka od mene“ upućena prema mlt. L. kao poštapalica koju on u svom razgovoru koristi kao „žargon poštapalicu“ bez namjere da nekom prijeti, nanosi i izaziva uznemirenost, psihički ga zlostavlja ili na bilo koji drugi način utječe na psihičko stanje mlt. djeteta.

6.1. Čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani su pojmovni oblici nasilja u obitelji, te je u smislu t. 3. navedenog članka nasilje u obitelji „psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost“. U smislu navedene zakonske odredbe psihičko nasilje je netjelesno nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, a podrazumijeva svako ponašanje kojim nasilnik ugrožava psihičku opstojnost drugog člana obitelji, primjenom postupaka za koje zna (ili pretpostavlja) da kod žrtve mogu izazvati nelagodu, strah, duševnu nestabilnost, s ciljem uspostave kontrole nad žrtvom. Psihičko zlostavljanje je verbalno zlostavljanje, vrijeđanje, nazivanje pogrdnim i uvredljivim imenima između ostalog i ponižavanje te svaka vrsta diskriminacije (rasna, spolna, religijska…) i svi oblici psihičkih pritisaka koji kod žrtve proizvode nelagodu ili strah.

6.2. U konkretnom slučaju okr. R. K. proglašen je krivim da je počinio psihičko nasilje prema maloljetnom sinu L. K. (r. 7. travnja 2007.), na način da mu je preko mobilnog telefona vičući ponavljao „Mjesto ti je kod tate, kod tate imaš sve“ te vičući rekao „ne pravi budalu od mene“ i na kraju razgovora „Laka vam noć, pizda vam materina“. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takvo ponašanje zasigurno ispunjava obilježja psihičkog nasilja i objektivno dovodi do uznemirenosti, naročito imajući u vidu dob djeteta kojem su navedene riječi bile upućene. Pri tome treba naglasiti da se u smislu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za psihičko nasilje ne traži trajna posljedica, već uznemirenost može biti trenutna. U ozračju potpune netolerancije na bilo kakvo nasilje, posebice u obitelji, ne mogu se prihvatiti navodi žalbe da se okrivljenik trinaestogodišnjem sinu putem telefona obraćao riječima „Laka vam noć, pizda vam materina“ (kako se utvrđuje u izreci pobijane presude) upotrebljavajući navedene riječi kao poštapalicu. Ako su okrivljeniku navedene psovke poštapalica u svakodnevnom životu, onda ih svakako treba izostaviti u komunikaciji sa maloljetnim sinom.

7. Žalbom se, nadalje, pokušava obezvrijediti iskaz mlt. svjedoka L. K. činjenicom da se ne sjeća i ne može sa sigurnošću potvrditi što mu je otac spornog dana u telefonskom pozivu stvarno rekao, osim da je isto rekao povišenim tonom, što

time

ne znači da je okrivljenik vršio ili imao namjeru vršiti psihičko nasilje nad žrtvom i ukazuje na nepravilan zaključak suda o vjerodostojnosti istog. Međutim, načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora cijeniti na samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuje sudu utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga je prvostupanjski sud, slobodnom ocjenom iskaza mlt. svjedoka zaključio da je njegov iskaz jasan, iskren i okolnosan, prilagođen dobi i cijenio ga vjerodostojnim ne nalazeći niti jedan razlog da bi lažno teretio oca, a takvu ocjenu dokaza u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Svjedok je iskazivao o svojim osjećajima za vrijeme i poslije telefonskog razgovora s ocem (….. nije bilo previše ugodno, nije lijepo kada se tako netko izražava prema tebi, nije mu baš bilo lijepo da se tata dere na njega ……. te večeri je možda malo teže zaspao, osjećao je tugu da se tata tako ponaša prema njemu). Mlt. svjedok je istovremeno pokazao i zabrinutost zbog oca („bil se brinul da ne bi tati došla policija) te, po stavu ovog suda, upravo navedena okolnost ne dovodi u pitanje objektivnost njegovog iskazivanja. Suprotno žalbenim navodima, okolnost da se mlt. svjedok točno ne sjeća kojim se riječima otac „derao“ na njega („nekakva poštapalica pizda ti materina ili tak nekaj“) uslijed proteka vremena i svih okolnosti događaja, konkretno uzimajući u obzir da se radilo o stresnoj situaciji za dijete (…..tu večer je bio tužan, to je trajalo par dana, tri dana, nije baš lijepo to….kada sada priča o tome malo je potresen….), ukazuje upravo na istinitost i životnost njegovog iskaza, zbog čega nije bilo osnove za sumnju da se radi o „namještenom“ iskazu svjedoka, danom pod utjecajem majke, sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika, a kako bi majka ostvarila bolju poziciju u postupku razvoda braka.

7.1. Dakle, imajući u vidu način i sadržaj riječi koje je okrivljenik upućivao svojem maloljetnom sinu, dob djeteta, uz činjenicu da je mlt, svjedok nedvosmisleno opisao kako se osjećao nakon telefonskog razgovora, što je svojim iskazom potvrdila i svjedokinja Lj. K., majka mlt. ošt. L. K. koja je nazočila razgovoru i zapisivala sadržaj telefonskog razgovora, ovaj sud smatra da je prouzročenje uznemirenosti žrtve kao jedne od odlučnih činjenica odnosno jednog od konstitutivnih elemenata koja čini biće prekršaja iz čl. 22. st. 1., a time i čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nedvojbeno utvrđeno.

7.2. Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako okrivljenik nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda. Osnovano je okrivljenik proglašen krivim da je počinio nasilje na štetu djeteta na način opisan u izreci prvostupanjske presude i počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

8. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne okrivljenik smatra da kod odmjeravanja kazne sud nije uzeo u obzir njegove materijalne prilike mjesečne prihode i rashode te predlaže podredno, da mu se primjeni opomena.

9.1. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka te je primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

9.2. Za prekršaj iz č. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao kvalificirani oblik osnovnog prekršaja iz čl. 22. st. 1. istog Zakona, počinjenog na štetu djeteta, u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna od najmanje 12.000,00 kuna (do zakonskog maksimuma od 50.000,00 kuna) ili kazna zatvora u trajanju najmanje 70 dana, pa izrečena novčana kazna 8.000,00 kuna predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i novčanu kaznu izrečenu ispod zakonom propisanog posebnog minimuma za predmetni prekršaj. Prvostupanjski je sud prilikom odmjere visine kazne cijenio olakotne okolnosti i otegotne okolnosti na strani okrivljenika, a da je cijenio i njegove imovinske prilike ogleda se u činjenici da je novčanu kaznu ublažio ispod propisanog zakonskog minimuma. Dakle, materijalna situacija okrivljenika bila je poznata prvostupanjskom sudu i on ju je cijenio izričući okrivljeniku novčanu kaznu. Cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnju primjenu instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići još blažim kažnjavanjem.

9.3. Treba navesti da je ovaj drugostupanjski sud vodio računa da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" br. 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži minimum i neznatno blaži maksimum novčane kazne. Ovaj sud je razmatrao da li bi na temelju odredbi čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona trebalo u ovom slučaju trebalo primijeniti taj Zakon, međutim smatra da, prema načelu konkretnosti u primjeni blažeg zakona, „novi“ Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji nije blaži za okr. R. K., budući da mu je pobijanom presudom izrečena novčana kazna ispod propisanog posebnog minimuma.

10. U odnosu na prijedlog okrivljenika da se primijeni opomena, treba navesti da u konkretnom slučaju za to nema zakonske osnove. Prema odredbi čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 eura, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju „za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 eura“.

S obzirom da je, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, propisana novčana kazna od najmanje 12.000,00 kuna (do zakonskog maksimuma od 50.000,00 kuna) ili kazna zatvora u trajanju najmanje 70 dana, u ovoj situaciji nema zakonskih uvjeta iz čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona za primjenu

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 40 eura/301,38 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. rujna 2023.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenika i tužitelja.