Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 19 Kž-259/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Zdravka Pintarića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marte Premec, u kaznenom predmetu protiv optuženih S. Š. i V. M., zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona – („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11., dalje: KZ/97), odlučujući o žalbama obojice optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-421/2013 od 11. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2023., u nazočnosti branitelja optuženog S. Š., F. O., odvjetnika, zamjenske braniteljice optuženog V. M., T. T. K., odvjetnice, i zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Ljiljane Vever,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog S. Š. te se u odnosu na tog optuženika, a u povodu te žalbe, po službenoj dužnosti, i u odnosu na optuženog V. M. ukida pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka, ali samo u odnosu na paušalnu svotu, te se pobijana presuda u tom dijelu upućuje sudu prvog stupanja na ponovno odlučivanje.

II Odbijaju se u ostalom dijelu žalba optuženog S. Š. te žalbe optuženog V. M. i ODO-a u cijelosti kao neosnovane, pa se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a neukinutom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja su optuženi S. Š. i V. M. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. u svezi s čl. 35. st. 3. KZ/97 na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te im je na temelju čl. 99. st. 1. KZ/97 izrečena (ispravno bi trebalo stajati da su obojica optuženika „osuđeni“) kazna zatvora i to optuženom S. Š. u trajanju od deset mjeseci, a optuženom V. M. u trajanju od jedne godine, s time da im je na temelju čl. 67. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda na način da im se kazna zatvora na koju su osuđeni neće izvršiti ako u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počine neko novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 63. KZ/97 optuženima S. Š. i V. M. će se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečene kazne zatvora uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru te vrijeme uhićenja i to optuženom S. Š. od 2. studenoga 2012. do 3. studenoga 2012. i od 7. studenoga 2012. do 9. studenoga 2012., a optuženom V. M. od 2. studenoga 2012. do 3. studenoga 2012. i od 11. studenoga 2012. do 12. studenoga 2012.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19 – valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) naloženo je optuženicima u roku od 15 dana od primitka pravomoćne presude i to optuženom S. Š. na ime troškova kaznenog postupka platiti ukupan iznos od 39.739,45 kuna, od čega iznos od 9.456,25 kuna predstavlja razmjerni dio troškova provedenih sudskomedicinskih vještačenja, iznos od 10.283,20 kuna predstavlja trošak provedenih vještačenja radi utvrđivanja raspravne sposobnosti optuženog S. Š., a iznos od 20.000,00 kuna predstavlja paušalnu svotu za tog optuženika, dok je optuženi V. M. na ime kaznenog postupka dužan platiti ukupan iznos od 29.456,25 kuna, od čega iznos od 9.456,25 kuna predstavlja razmjerni dio troškova provedenih sudskomedicinskih vještačenja, a iznos od 20.000,00 kuna paušalnu svotu za tog optuženika.

2. Ponajprije valja konstatirati da je pobijana presuda napisana protivno Sudskom poslovniku, budući da dijelovi izreke nisu označeni rimskim brojevima, a odlomci u obrazloženju nisu numerirani rednim arapskim brojevima (čl. 59. st. 2. i 3.).

3. Protiv te presude su optuženi S. Š. putem branitelja F. O., odvjetnika, optuženi V. M. osobno i putem branitelja N. I., odvjetnika, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

3.1. Optuženi S. Š. i V. M. žale se iz svih žalbenih osnova i predlažu nadležnom županijskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da ih oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati „na ponovni postupak“, odnosno ponovno odlučivanje.

3.2. ODO se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da nadležni županijski sud preinači pobijanu presudu tako da optuženike osudi na kaznu zatvora u primjerenom trajanju.

4. Optuženi S. Š. je putem branitelja F. O., odvjetnika, podnio odgovor na žalbu ODO-a u kojem je ponovio da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih je uopće nije moguće ispitati te ponavlja svoj prijedlog iz uložene žalbe da se ista preinači u smislu da se optuženi S. Š. oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

4.1. Optuženi V. M. i ODO nisu podnijeli odgovor na žalbu.

5. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-305/2023 od 18. travnja 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. U skladu s čl. 475. st. 1. ZKP/08-22 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti branitelja optuženog S. Š., F. O., odvjetnika, zamjenske braniteljice optuženog V. M., T. T. K., odvjetnice, i zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Ljiljane Vever, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08-22 provedena u odsutnosti obojice optuženika, budući da su uredno izvješteni o njenom održavanju. Na javnoj sjednici vijeća drugostupanjskog suda žalitelji su ukratko izložili svoje žalbene razloge.

7. Valja prije svega konstatirati da je obje žalbe optuženog V. M. ovaj drugostupanjski sud razmatrao i obrazlagao kao jedinstvenu cjelinu jer su sadržajno komplementarne.

8. Žalba optuženog S. Š. je djelomično osnovana, dok žalbe optuženog V. M. i ODO-a nisu osnovane.

9. Optuženici smatraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 3. i 11., st. 2. i st. 3. ZKP/08-22.

9.1. Ponajprije obojica optuženika drže da nije bilo zakonskih pretpostavki za održavanje rasprave 6. srpnja 2022. na kojoj je, nakon njenog završetka, donesena pobijana osuđujuća presuda i to iz prvenstvenog razloga što na spomenutu raspravu nije pristupio optuženi V. M.. Naime, kako ističu žalitelji, ta je rasprava morala početi iznova zbog proteka tri mjeseca od zadnje održane rasprave (čl. 407. st. 3. ZKP/08- 19) i nije mogla biti zaključena bez iznošenja obrane optuženog V. M., tim više što je prvo ispitivanje tog optuženika bilo provedeno 3. studenoga 2012., dakle, pred gotovo deset godina, dok se isti o optužbi izjasnio na raspravi održanoj 8. rujna 2017., odnosno prije gotovo pet godina. Osim toga optuženi V. M. je u žalbi upozorio da je o raspravi 6. srpnja 2022. bio obaviješten od strane optuženog S. Š. i da se vozilom uputio iz Z. u S. u namjeri da sudjeluje na njoj, ali je u mjestu O. oko 7,45 sati doživio prometnu nesreću, o čemu je izvijestio policiju, koja ga je uputila na zdravstveni pregled u Dom zdravlja u Sinju, odakle je upućen u KBC Split zbog sumnje na frakturu lubanje. Stoga žalitelji smatraju da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud optuženom V. M. grubo prekršio pravo obrane.

9.2. Optuženi S. Š. drži da je prvostupanjski sud istodobno teško povrijedio i pravo oštećenika jer iz raspravnog zapisnika od 6. srpnja 2022. nije razvidno je li na tu raspravu pozvao oštećenog A. M. kojeg je ujedno onemogućio u postavljanju imovinskopravnog zahtjeva, uz tvrdnju da je imenovani oštećenik morao biti pozvan, jer je rasprava morala početi iznova.

9.3. Optuženi S. Š. u žalbi također ukazuje da mu raspravna sutkinja nije dozvolila kraću konzultaciju s tadašnjim braniteljem na sudskom hodniku na kraju dokaznog postupka, a prije iznošenja obrane, zbog čega je podnesen zahtjev za njeno izuzeće koji je ona na temelju čl. 34. st. 5. ZKP/08-19 pogrešno rješenjem odbacila, umjesto da je sukladno čl. 36. ZKP/08-19 obustavila svaki rad na predmetu do odluke o njenom izuzeću od strane predsjednika suda.

9.4. Naposljetku S. Š. smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19 jer da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna, odnosno da u njoj nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama i da postoji očita i znatna proturječnost između onoga što se navodi u presudi i raspravnog zapisnika od 6. srpnja 2022.

10. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim prigovorima ovaj je drugostupanjski sud zaključio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se sugeriraju predmetnim žalbama obojice optuženika.

10.1. Iz raspravnog zapisnika od 6. srpnja 2022. (listovi 608-620 prvostupanjskog spisa) proizlazi da je rasprava tog dana provedena bez nazočnosti optuženog V. M. na temelju čl. 404. st. 5. ZKP/08-19 koji propisuje: „Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, rasprava se može održati bez prisutnosti optuženika koji je bio uredno pozvan, ali nije pristupio ili mu se poziv nije mogao uručiti jer je promijenio adresu, a o tome nije obavijestio sud ili je očito da izbjegava poziv, uz uvjet da njegova prisutnost nije nužna i da je prije toga bio ispitan ili se očitovao o optužbi.“ Nije sporno da se konkretni kazneni postupak vodi za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ/97 za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine i da optuženi V. M. nije bio uredno pozvan na raspravu od 6. srpnja 2022. (iz vraćene dostave je vidljivo da mu je pokušano uručenje poziva, da je o tome bio obavješten i da pismeno nije tražio – list 603). Iz sadržaja predmetnih žalbi razvidno je da optuženici ne dovode u pitanje zaključak suda prvog stupanja da optuženi V. M. izbjegava poziv na raspravu, a nepobitno je da je on prije toga bio ispitan kod ODO-a 3. studenoga 2012. i da se na raspravi 8. rujna 2017. očitovao o optužbi. Pored ovih izloženih očigledno nespornih činjenica, a budući da je našao da prisutnost optuženog V. M. na raspravi 6. srpnja 2022. nije nužna, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 404. st. 5. ZKP/08-19 za održavanje rasprave u odsutnosti naprijed imenovanog optuženika. To što je spomenuta rasprava morala početi iznova, što i jest, u izloženom kontekstu je posve irelevantno. Naime, prema stajalištu ovoga žalbenog suda jednom dano očitovanje optuženika o optužbi može se koristiti u istom kaznenom postupku, neovisno o tome što odgođena rasprava mora početi iznova zbog proteka roka od tri mjeseca od zadnje održane rasprave. To poradi toga što se to očitovanje veže uz kazneni postupak u cjelini, a ne uz pojedino raspravno ročište koje je prekinuto u svom kontinuitetu jer je proteklo tri mjeseca iz čl. 407. st. 3. ZKP/08-19. U tom smislu nije od odlučnog značenja ni činjenica što je optuženi V. M. bio ispitan 3. studenoga 2012. i što se o optužbi očitovao 8. rujna 2017. Ovaj pak sud drugog stupnja nije našao razloge koji bi dovodili u razboritu sumnju utvrđenje suda prvog stupanja da prisutnost optuženog V. M. na raspravi 6. srpnja 2022. nije bila nužna, tim više što se na njoj nisu izvodili neki novi dokazi o čijem izvođenju taj optuženik nije imao saznanja.

10.2 Vezano za žalbeni navod optuženog V. M. da je bio obaviješten od optuženog S. Š. o održavanju rasprave 6. srpnja 2022. i da je htio istoj prisustvovati, ali nije iz objektivnog razloga jer je na putu iz Z. u S. doživio prometnu nesreću, ovaj žalbeni sud ponajprije uočava određene nelogičnosti unatoč tome što je žalitelj priložio zapisnik o alkotestiranju i specijalistički nalaz od 6. srpnja 2022. (listovi 630 i 631 prvostupanjskog spisa). Naime, logično i prema pravilima općeg ljudskog iskustva osnovano je očekivati da bi optuženi S. Š. na navedenoj raspravi upozorio prvostupanjski sud da je optuženog V. M. obavijestio o njenom održavanju, pogotovo u situaciji kada je smatrao da ne postoje zakonske pretpostavke o održavanju predmetne rasprave bez nazočnosti spomenutog drugog optuženika, i da bi se potonji javio svom branitelju koji je pokušao stupiti u kontakt s njime, što je i konstatirano u raspravnom zapisniku (list 609), naročito u situaciji ako je stvarno namjeravao na nju doći, tim prije što on očito nije bio tako ozlijeđen da objektivno to ne bi mogao učiniti. Naime, optuženi V. M. sam potvrđuje da je o prometnoj nesreći obavijestio policiju, a i sam je otišao u spomenute zdravstvene ustanove te njegovim pregledom nisu konstatirane nikakve ozljede (u specijalističkom nalazu navodi se da je pacijent (optuženi V. M.) pri svijesti, orijentiran i bez vidljivih kontuzijskih biljega). No, kada se i apstrahiraju navedene nelogičnosti, valja odgovoriti žalitelju da konkretna činjenica na koju se poziva ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost postupanja suda prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 404. st. 5. ZKP/08-19. Riječ je o okolnostima post festum, a kako je i ranije pravomoćnim rješenjem odlučeno u ovom kaznenom postupku, te okolnosti ne mogu dovesti do povrata u prijašnje stanje u smislu čl. 92. ZKP/08-22. Sasvim drugačija procesna situacija bi bila da je prvostupanjski sud imao saznanja o svim ovim činjenicama kojima optuženi V. M. nastoji opravdati svoj nedolazak na raspravu u vrijeme njena održavanja 6. srpnja 2022.

10.3. Optuženi S. Š. u žalbi navodi da je prvostupanjski sud mogao poduzeti mjere osiguranja prisutnosti optuženog V. M. na raspravi, tj. naložiti njegovo dovođenje ili odrediti disciplinski istražni zatvor iz čl. 123. st. 1. t. 5. ZKP/08-19. Međutim, treba mu odgovoriti da prvostupanjski sud očigledno nije posegnuo za tim mjerama jer je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju postoje zakonski uvjeti za primjenu odredbe čl. 404. st. 5. ZKP/08-19. Uzgred budi rečeno, sud prvog stupnja u ovom slučaju nije ni mogao odrediti stegovni istražni zatvor iz čl. 123. st. 1. t. 5. ZKP/08-19 jer optuženi V. M. nije bio uredno pozvan na raspravu 6. srpnja 2022.

10.4. Nepozivanjem oštećenika na raspravu 6. srpnja 2022. sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08- 19, pri čemu treba skrenuti pozornost žalitelju da se pretpostavke za održavanje rasprave ( čl. 400-405 ZKP/08-19) ne odnose na oštećenika kao sudionika u kaznenom postupku.

10.5. Time što optuženom S. Š. nije dozvolio konzultaciju s tadašnjim braniteljem izvan sudnice sud prvog stupnja također nije ostvario niti jednu od bitnih postupovnih povreda iz čl. 468. ZKP/08-22. U skladu s odredbom čl. 439. ZKP/08-19, optuženik se može u tijeku rasprave dogovarati sa svojim braniteljem, ali o tome kako će odgovarati na postavljeno pitanje ne može se savjetovati ni sa svojim braniteljem ni s kim drugim. Nepobitna je činjenica da optuženi S. Š. konzultaciju s braniteljem tražio na raspravi, što mu je raspravna sutkinja i dozvolila, ali unutar sudnice, čime pak se optuženik nije složio (raspravni zapisnik od 6. srpnja 2022. – str. 6., list 613), dakle, raspravna sutkinja je postupila sukladno čl. 439. ZKP/08-19, a nigdje u navedenom Zakonu nije propisana obveza suda da u tijeku rasprave dopušta dogovor optuženika s braniteljem izvan sudnice.

10.6. Iz zahtjeva za izuzeće raspravne sutkinje koji je branitelj optuženog S. Š. stavio na raspravi 6. srpnja 2022. (list 613) jasno proizlazi da je taj zahtjev ustvari postavljen iz dva razloga: prvo, što je imenovani optuženik uvjerenja da je prvostupanjski sud krenuo u raspravu iako za to po njegovoj ocjeni nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, jer optuženi V. M. nije bio uredno obaviješten o njenom održavanju, čime mu nije bila pružena mogućnost očitovanja o krivnji; i drugo, što prvostupanjski sud prije početka rasprave nije pozvao odgovarajućeg vještaka radi očitovanja o raspravnoj sposobnosti optuženog S. Š..

Prema odredbi čl. 34. st. 5. ZKP/08-19 stranka je dužna u zahtjevu navesti dokaze i okolnosti zbog kojih smatra da postoji kakva zakonska osnova za izuzeće.

U tom smislu valja ponajprije primijetiti da optuženi S. Š. nije podastrio nikakve dokaze koji bi upućivali na potrebu postupanja prvostupanjskog suda u skladu s čl. 325. st. 1. ZKP/08-19, odnosno na potrebu vještačenja njegove raspravne sposobnosti. Čak štoviše imenovani optuženik se na raspravi 6. srpnja 2022. uopće nije pozivao na tu činjenicu.

Što pak se tiče prvotno istaknutog razloga za izuzeće raspravne sutkinje, on se de facto odnosi na optuženog V. M. koji, međutim, ne nalazi da zbog toga uređujuća sutkinja treba biti otklonjena od obavljanja sudske dužnosti u ovom predmetu, jer se ne pridružuje predmetnom zahtjevu za izuzeće. No u svakom slučaju optuženi S. Š. niti u tom segmentu nije pružio dokaze o postojanju konkretnih okolnosti koje izazivaju sumnju u objektivnost i nepristranost raspravne sutkinje, a koji se odnose na njenu osobu i neposrednu zainteresiranost da se ovaj kazneni predmet riješi na određeni način, pri čemu treba dodatno pripomenuti da donošenje procesnih sudskih odluka u okviru propisane nadležnosti i postupka ni ne može biti razlog za otklanjanje od obavljanja sudske dužnosti u smislu čl. 32. st. 2. ZKP/08-19, s obzirom da je takvo odlučivanje temeljno zakonom utvrđeno ovlaštenje koje sudac ima u rješavanju sudskih predmeta zasnovano na materijalnom i postupovnom pravu, a s izraženim pravnim stavovima s kojima stranka nije zadovoljna, ona može ionako polemizirati i pobijati ih u redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima protiv odluka s čijim obrazloženjem se ne slaže, što je uostalom optuženi S. Š. i učinio podnošenjem žalbe protiv pobijane presude u kojoj je iznio brojne prigovore i primjedbe koje se odnose i na primjenu kazneno-postupovnih zakonskih odredbi od strane suda prvog stupnja.

Slijedom izloženog ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju čl. 35. st. 5. ZKP/08-19 osnovano odbacio predmetni zahtjev za izuzeće.

Također valja odgovoriti ovom žalitelju da se ovdje ne radi niti o povredi čl. 36. ZKP/08-19 jer bi u protivnom odredba o mogućem odbačaju zahtjeva za izuzeće suca koji u zasjedanju postupa u trenutku podnošenja zahtjeva zapravo bila bespredmetna.

10.7. Vezano uz prigovore optuženog S. Š. koji se odnose na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22 na koje nadovezuje i onu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-22 jer smatra da mu je time istovremeno teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, valja reći da oni također nisu prihvatljivi. Prije svega treba istaći da u čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22 govori o znatnoj proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama, a odlučne činjenice su samo one na kojima se temelji neposredna primjena zakona. Prema tome, time što je prvostupanjski sud u uvodu osporene presude naznačio da je rasprava 6. srpnja 2022. održana i zaključena u nazočnosti optuženog S. Š. koji ju je, međutim, u jednom trenutku samovoljno napustio, nije ostvarena ova bitna proceduralna povreda. S druge pak strane, suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud je iznio razloge o neprihvaćanju dokaznih prijedloga žalitelja (str. 4./posljednji odlomak i str. 5./1. odlomak obrazloženja pobijane presude). Naposljetku valja odgovoriti ovome žalitelju da je prvostupanjski sud korektno i točno reproducirao sadržaje provedenih dokaza, tako da nije ostvario niti ovaj modalitet bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22 koji se sugerira žalbom optuženog S. Š.. Shodno tome ovaj žalbeni sud ne nalazi ni bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08- 22 koju ovaj žalitelj veže uz povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6. st. 3. t. a i čl. 7. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

10.8. Slijedom izloženih razloga žalbe obojice optuženika iz ove žalbene osnove nisu prihvaćene.

11. Osporavajući predmetnu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici se u bitnome bave preocjenom izvedene dokazne građe, nastojeći na temelju subjektivnog vrednovanja provedenih dokaza pobiti ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja glede objektivne i subjektivne strane inkriminiranog kaznenog djela i pokušavajući na vlastiti način prikazati rezultate dokaznog postupka, zatim prigovaraju sudu prvog stupnja što nije prihvatio njihove dokazne prijedloge i konačno osporavaju institut supočiniteljstva iz čl. 35. st. 3. KZ/97, koji je utvrdio prvostupanjski sud.

12. Suprotno naprijed u suštini izloženim žalbenim navodima obojice optuženika sud prvog stupnja je na temelju brižljive, savjesne i sveobuhvatne analize cjelokupnog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio valjane i uvjerljive razloge koje je kao takve ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvatio, dok ih optuženici žalbama nisu doveli u razboritu sumnju.

13. Ponajprije treba reći da prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost iskazivanja oštećenog A. M., budući da se jasno, određeno, decidirano i detaljno očitovao o konkretnom događaju u pogledu kojeg nije imao nikakvog razloga neosnovano teretiti optuženike, a naročito optuženog V. M., s obzirom na to da njega od prije uopće nije poznavao, a osim toga njegova verzija predmetnog incidenta uklapa se u dinamiku zbivanja i mehanizam nastanka tjelesnih ozljeda iz usuglašenog zajedničkog nalaza i mišljenja vještaka Š. A., dr.med., spec. sudske medicine, K. P., dr.med., spec. radiologije, i D. S., dr.med., spec. sudske medicine, kojima je sud prvog stupnja, kao ekspertima, opravdano poklonio vjeru. Na temelju tih dokaza prvostupanjski sud je s pravom zaključio da su se optuženi S. Š. i V. M. kritične zgode ponijeli upravo na način kako je opisano u činjeničkom supstratu djela iz izreke pobijane presude, čime su u supočiniteljstvu ostvarili sva bitna obilježja bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1.KZ/97.

13.1. S druge strane, sud prvog stupnja je opravdano otklonio obrane obojice optuženika kao neuvjerljive i pokušaj izbjegavanja kaznenopravne odgovornosti. Prije svega treba reći da obranu optuženog S. Š., u kojoj navodi da je kritične zgode oštećenika samo dva puta otvorenim dlanom udario u predjelu glave, demantirali su naprijed spomenuti vještaci ustvrdivši da na taj način oštećenik nije mogao zadobiti opisane ozljede, jer se radi o ozljedama koje su tipične za udarac šakom (ili bilo kakvim tupo-tvrdim predmetom) srednje do jakog intenziteta. Obranu optuženog V. M. pak opovrgava oštećeni A. M. koji, kao što je već rečeno, nema razloga niti motiva lažno teretiti ovog optuženika jer ga uopće ne poznaje, a koji je izričito i nedvosmisleno potvrdio da ga je šakom udario upravo optuženi V. M..

13.2. Suprotno stavu žalitelja sud prvog stupnja je opravdano na temelju čl. 421. st. 1. t. 2. i 4. ZKP/08-19 odbio dokazne prijedloge za ponovnim ispitivanjem vještaka K. P. i D. S., provođenjem antropološkog vještačenja i vještačenja digitalnih zapisa te ispitivanjem u svojstvu svjedoka D. M., D. E. i Z. K.. Vještaci P. i S. usuglašeno su se izjasnili o svim odlučnim činjenicama i bili su podvrgnuti neposrednom i kontradiktornom ispitivanju na raspravi, dok je naprijed navedena nova vještačenja sud prvog stupnja osnovano ocijenio izlišnima s obzirom da je na temelju izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio pravno relevantno činjenično stanje. Što pak se tiče predloženih personalnih dokaza sud prvog stupnja je iste također opravdano odbio, budući da predloženi svjedoci, kako to proizlazi iz obrana obojice optuženika, ali i iskaza oštećenika te svjedoka I. Č. i D. B., ionako nisu bili očevici inkriminiranog događaja.

13.3. Jedini očevidac bio je svjedok I. Č., ali njegovu verziju predmetnog ekscesa sud prvog stupnja iz opravdanih razloga nije prihvatio kao vjerodostojnu, jer je riječ o bliskom prijatelju obojice optuženika s kojima se družio kritične zgode, a osim toga i njegova inačica događaja djelomično odudara od dinamike njegova odvijanja koju su opisali optuženici, te je opovrgnuta stručnom ekspertizom angažiranih vještaka koji su otklonili realnu mogućnost nastanka ozljeda kod oštećenika udaranjem otvorenim dlanom (za što ovaj svjedok tvrdi da je učinio optuženi S. Š.).

13.4. Naposljetku valja odgovoriti obojici optuženika da je prvostupanjski sud, suprotno njihovoj žalbenoj tvrdnji, ispravno utvrdio da su u konkretnom slučaju u počinjenju inkriminiranog delikta postupali kao supočinitelji. U skladu s čl. 35. st. 3. KZ/97 supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela. U smislu navedene zakonske odredbe pojedini supočinitelj nema svu vlast nad djelom, ona je zajednička i podijeljena. Svatko od supočinitelja drži proces ostvarenja djela u svojim rukama u zajedništvu s drugim supočiniteljem ili više njih, pri čemu posebno treba istaći da subjektivna komponenta ovog instituta može biti uspostavljena i prešutno ili proizlaziti iz konkludentnih radnji. Sve ove bitne komponente supočiniteljstva, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, ostvarile su se i u ovom konkretnom slučaju, a što je taj sud obrazložio na strani 11. (pretposljednji i posljednji odlomak) i 12. (prvi odlomak). U tom kontekstu je posebno važan i znakovit dio svjedočenja oštećenog A. M. u kojem kaže: „da me Š. nije držao, ja bih se nekako obranio od M., ja nisam mogao izbjeći udarce M. jer me Š. držao, a i ja sam držao njega te sam se bojao da me i Š. ne udari, da sam se mogao braniti ja bih se obranio“. Naime, upravo u tom segmentu oštećenikova opisa odvijanja predmetnog događaja dolaze do izražaja obje važne sastavnice supočiniteljstva: s jedne strane, određeno kvalificirano sudjelovanje obojice optuženika u ostvarenju kaznenog djela u izvršiteljskom rangu kojim se bitno pridonosilo počinjenju kaznenog djela, a s druge, očito izražena prešutna volja o zajedničkom, kooperativnom ostvarenju kaznenog djela. Konkretno, time što je optuženi S. Š. držao oštećenog A. M. rukama u predjelu prsa, čime ga je onemogućio da se obrani od udarca šakom u glavu koji mu je uputio optuženi V. M., a kako je to utvrđeno na temelju provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da se u takvom koordiniranom postupanju očituje, kako zajedničko povezano djelovanje obojice optuženika u ostvarenju predmetnog kaznenog djela, tako i prešutni dogovor kojim je izražena volja svakog od njih dvojice ponaosob da sudjeluje u počinjenju ovog delikta. Opisanim inkriminiranim radnjama, kojima je de facto spriječio oštećenika da se obrani od konkretnog fizičkog napada optuženog V. M., optuženi S. Š. dao je bitan doprinos ostvarenju predmetnog kaznenog djela. Stoga je, prema ocjeni ovoga žalbenog suda, ispravan zaključak prvostupanjskog suda da su obojica optuženika djelovali kao supočinitelji u realizaciji kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ/97 za koje se terete.

13.5. Slijedom svega izloženog žalbe optuženika nisu prihvaćene iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Povredu kaznenog zakona obojica optuženika vežu uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, međutim, postojanje ove žalbene osnove iz čl. 469. t. 1. – 4. ZKP/08-22 ocjenjuje se u okviru onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u činjeničnom supstratu djela iz izreke pobijane presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje bi s motrišta žalitelja bilo ispravno, odnosno koje bi prema njegovoj ocjeni proizlazilo iz provedenih dokaza. Stoga je pobijana presuda u tom segmentu ispitana u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08-22, pri čemu ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženih S. Š. i V. M. povrijedio kazneni zakon. Na ispravno i cjelovito utvrđeno činjenično stanje taj je sud u svemu pravilno primijenio materijalno kazneno pravo.

15. Valja odgovoriti optuženom S. Š. da se odluka o uvjetnoj osudi, koja inače u skladu s čl. 49. st. 1. KZ/97 nije kazna, već mjera upozorenja (čl. 67. u svezi s čl. 65. st. 2. KZ/97), ne može s uspjehom pobijati zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22, koja se dade razabrati iz obrazloženja njegove žalbe mada izrijekom ne spominje tu zakonsku odredbu, samo zbog toga što se ne slaže s utvrđenim otegotnim okolnostima od strane prvostupanjskog suda. To poradi toga što takva vrsta prigovora nedvojbeno spada u domenu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a nikako bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske norme.

16. Nadalje valja konstatirati da je pobijana presuda u dijelu odluke o uvjetnoj osudi u odnosu na optuženog V. M. ispitana u skladu s odredbom iz čl. 478. ZKP/08- 22.

17. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao olakotnu okolnost optuženom S. Š. što do sada nije bio osuđivan, a optuženom V. M. što je roditelj malodobne djece o kojoj skrbi, dok je otegotnim za potonjeg optuženika cijenio njegovu prethodnu osuđivanost za razna, pa i istovrsna kaznena djela, a obojici optuženika modus počinjenja kaznenog djela s izrazitom notom svireposti, nasilništva i agresivnosti, što se očitavalo u tome da su dvojica fizički snažnih mladih muškaraca napali starijeg i fizički slabijeg muškarca u odnosu na njih i to u javnom prostoru, a također im je obojici otegotnom okolnošću cijenio i zainteresiranost oštećenika za kazneni progon.

18. Optuženi S. Š. žalbom prigovara na utvrđene otegotne okolnosti, dok, s druge strane, ODO drži da je izrečena kaznena sankcija preblaga jer da prvostupanjski sud nije ispravno vrednovao utvrđene okolnosti koje utječu na ovu odluku i da se njome neće ostvariti svrha kažnjavanja, pri čemu se državni odvjetnik pogrešno poziva na „čl. 41. Kaznenog zakona“, umjesto ispravno na čl. 6. i čl. 50. KZ/97.

19. Ovaj se žalbeni sud slaže s optuženim S. Š. da se zainteresiranost oštećenika za kazneni progon ne može valorizirati kao posebna otegotna okolnost u smislu čl. 56. st. 2. KZ/97, ali ne prihvaća njegov stav da prvostupanjski sud nije mogao uzeti u obzir kao otegotnu okolnost način počinjenja konkretnog kaznenog djela u kojem su dvojica optuženika fizički napali oštećenika, čime su uistinu iskazali veću dozu brutalnosti i nasilništva od one koja se redovno očekuje kod ovakve vrste kaznenog djela kojim se napada tjelesni integritet druge osobe.

20. Razmotrivši suprotstavljene žalbene navode državnog odvjetnika i optuženog S. Š., a ne umanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja predmetnog kaznenog djela, te otegotne okolnosti koje ODO apostrofira u žalbi, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je te okolnosti (ranija osuđivanost optuženog V. M. i modus operandi obojice optuženika spram oštećenika) sud prvog stupnja obuhvatio valjanim vrednovanjem, čemu treba pridodati i nepobitnu objektivnu činjenicu izrazitog proteka vremena od gotovo deset godina koliko je prošlo od počinjenja konkretnog delikta do donošenja osporene presude, a koja činjenica nije zanemariva. Naime, s vremenskim odmakom, a naročito kada je on izraženiji kao u ovom slučaju, svaka kazna kao retributivna i preventivna mjera gubi na svojoj snazi i na određeni se način relativizira kao javna društvena osuda počinitelja za njegovo djelo.

21. S obzirom na navedeno u prethodnoj točki, ovaj drugostupanjski sud nije uvažio žalbe optuženika i ODO-a zbog odluke o uvjetnoj osudi koju u postojećim okolnostima i s obzirom na naprijed iznijete i prihvaćene olakotne i otegotne okolnosti u odnosu na obojicu optuženika nalazi primjereno izrečenom, kako u pogledu visine kazne zatvora, tako i duljine vremena provjeravanja, a sve u uvjerenju da će se i na taj način ostvariti svrha kažnjavanja u smislu čl. 6. i čl. 50. KZ/97.

22. U pravu je, međutim, optuženi S. Š. kada odluku o troškovima kaznenog postupka u dijelu koji se tiče određene paušalne svote pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22. Naime, i odluka o troškovima kaznenog postupka mora biti valjano obrazložena u pogledu iznosa koje je optuženik dužan platiti, uključujući, dakako, i paušalnu svotu koja se utvrđuje s obzirom na složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je odlučio da svaki od optuženika ponaosob mora platiti paušalnu svotu od 20.000,00 kuna bez ikakvog obrazloženja zbog čega upravu u tom iznosu, pa se stoga ova odluka u tom segmentu ne može meritorno ispitati, čime je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz naprijed navedene zakonske odredbe.

22.1. Slijedom iznijetog razloga valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu optuženog S. Š., s time da je u skladu s odredbom čl. 479. ZKP/08-22 ova odluka protegnuta i na optuženog V. M., budući da je razlog zbog kojeg je istu donio u korist optuženog S. Š. od koristi i za optuženog V. M., koji je, doduše, u uvodu žalbe naznačio ovu žalbenu osnovu, ali je uopće nije obrazložio, pa je u odnosu na njega po načelu beneficium cohaesionis (pogodnosti pridruživanja) također odlučeno kao u točki I izreke ove presude i rješenja.

23. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 482. ZKP/08- 22 donijeti odluke kao u dispozitivu ovog pravorijeka.

U Varaždinu 12. rujna 2023.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić, v.r.