Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2015/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici N. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9062/2019-41 od 27. veljače 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. rujna 2023. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9062/2019-41 od 27. veljače 2023. godine.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9062/2019-41 od 27. veljače 2023. godine.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe 1. i 7.2. Ugovora o kreditu broj … od 09.09.2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

„ 1.IZNOS KREDITA

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara

protuvrijednosti

od

19.759,66

CHF

(slovima: devetnaesttisućasedamstopedesetdevet CHF i šezdesetšest C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

7. OTPLATA KREDITA

7.2. , plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.''

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB: …,[1] u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici M. M. iz Z., OIB: …, iznos od 1.368,71 eura /10.312,63 kn/1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a koje teku na iznos od:

0,61 EUR 4,60 kn od 24.10.2008.

3,39 EUR 25,56 kn od 12.1.2009.

7,03 EUR 52,99 kn od 3.3.2009.

1,74 EUR 13,14 kn od 15.3.2009.

4,59 EUR 34,59 kn od 29.4.2009.

0,56 EUR 4,22 kn od 29.5.2009.

0,70 EUR 5,26 kn od 25.8.2009.

0,57 EUR 4,26 kn od 13.11.2009.

1,62 EUR 12,19 kn od 8.12.2009.

4,25 EUR 32,04 kn od 12.1.2010.

7,24 EUR 54,52 kn od 13.2.2010.

6,25 EUR 47,11 kn od 9.3.2010.

10,21 EUR 76,93 kn od 13.4.2010.

13,52 EUR 101,86 kn od 13.5.2010.

15,74 EUR 118,60 kn od 15.6.2010.

23,03 EUR 173,49 kn od 13.7.2010.

16,74 EUR 126,13 kn od 10.8.2010.

29,46 EUR 221,98 kn od 18.9.2010.

25,12 EUR 189,24 kn od 13.10.2010.

26,11 EUR 196,74 kn od 11.11.2010.

34,30 EUR 258,40 kn od 14.12.2010.

43,69 EUR 329,21 kn od 11.1.2011.

36,55 EUR 275,38 kn od 8.2.2011.

35,22 EUR 265,40 kn od 8.3.2011.

31,16 EUR 234,75 kn od 12.4.2011.

41,37 EUR 311,69 kn od 14.5.2011.

49,47 EUR 372,75 kn od 14.6.2011.

48,63 EUR 366,43 kn od 7.7.2011.

75,26 EUR 567,06 kn od 9.8.2011.

55,67 EUR 419,46 kn od 8.9.2011.

49,30 EUR 371,46 kn od 15.10.2011.

53,48 EUR 402,92 kn od 5.11.2011.

49,51 EUR 373,03 kn od 14.12.2011.

56,90 EUR 428,69 kn od 21.1.2012.

58,20 EUR 438,53 kn od 28.2.2012.

55,57 EUR 418,70 kn od 4.4.2012.

57,48 EUR 433,12 kn od 28.4.2012.

58,14 EUR 438,02 kn od 24.5.2012.

57,14 EUR 430,49 kn od 29.6.2012.

57,04 EUR 429,80 kn od 1.8.2012.

56,18 EUR 423,30 kn od 10.8.2012.

55,63 EUR 419,13 kn od 5.9.2012.

54,34 EUR 409,46 kn od 8.9.2012.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 4. Ugovora o kreditu broj … od 09.09.2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

"4.KAMATA NA KREDIT

4.1.

sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,''

IV. II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici M. M. iz Z., OIB: …, iznos od 558,97 EUR /4.212,01 kn/ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a koje teku na iznos od:

4,45 EUR 33,55 kn od 8.8.2007.

4,45 EUR 33,55 kn od 11.9.2007.

3,35 EUR 25,23 kn od 4.11.2007.

4,43 EUR 33,40 kn od 13.11.2007.

4,43 EUR 33,40 kn od 11.12.2007.

4,43 EUR 33,40 kn od 10.1.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 15.2.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 17.3.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.4.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 15.5.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 10.6.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 14.7.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 11.8.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 25.9.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 24.10.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 15.11.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 9.12.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 12.1.2008.

9,53 EUR 71,81 kn od 3.3.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 15.3.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 29.4.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 29.5.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.6.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 4.8.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 25.8.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 8.10.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.11.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 8.12.2009.

9,53 EUR 71,81 kn od 12.1.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.2.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 9.3.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.4.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.5.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 15.6.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.7.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 10.8.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 18.9.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 13.10.210.

9,53 EUR 71,81 kn od 11.11.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 14.12.2010.

9,53 EUR 71,81 kn od 11.1.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 8.2.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 8.3.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 12.4.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 14.5.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 14.6.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 7.7.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 9.8.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 8.9.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 15.10.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 5.11.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 14.12.2011.

9,53 EUR 71,81 kn od 21.1.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 28.2.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 4.4.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 28.4.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 24.5.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 29.6.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 1.8.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 10.8.2012.

9,53 EUR 71,81 kn od 5.9.2012.

9,28 EUR 69,93 kn od 8.9.2012.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.757,95 EUR /13.245,27 kn/ sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 148,85 EUR /1.121.53 kn/.

II. Zahtjev tuženika za naknadom troškova za povučeni dio zahtjeva odbacuje se kao nepravovremen."

2. Protiv ove presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijane odluke preinače sukladno žalbenim navodima ili ukinu uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da su stranke dana 9. rujna 2005. godine sklopili ugovor o kreditu kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit od 19.759,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe 1. i 7.2. ugovora o kreditu glede valutne klauzule gdje je ugovorena obveza plaćanja rata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja te utvrđuje da je ništetan i dio odredbe 4. ugovora u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, pa nakon provedenog financijskog vještačenja, a prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, te otklanjajući tuženikov prigovor zastare tražbine tužiteljice pruža tužiteljici traženu pravnu zaštitu na način kako je to učinjeno u pobijanoj odluci.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi na navode žalbe valja reći slijedeće:

-Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

-u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

-ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačenu (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

-odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

-potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

-nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

-odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

6. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 29., čl. 218., čl. 240. do 246., čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84., čl. 87., čl. 90., čl. 106., čl. 118., čl. 131. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), čl. 96., čl. 97., čl. 131. i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), pa odlučio kao u izreci.

7. Sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

9. Također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Pritom se prvostupanjski sud pravilo pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

11. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. I prema shvaćanju ovog višeg suda ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre, i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

14. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

15. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

17. Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.

18. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka (listovi 81 do 90 spisa).

20. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

22. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 12. lipnja 2019., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu glede restitucijskog zahtjeva zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da je sudska odluka postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine a tužitelj je ustao s tužbom, kao što je prethodno rečeno, 12. lipnja 2019. godine.

23. Odgovaraju navodi žalbe da je tužiteljica otplatila kredit 2012. godine, međutim činjenica da je ugovor o kreditu otplaćen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost odnosno ništetnost pojedinih odredbi. To stoga jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupi od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora slijedom čega otplata kredita ni po čemu ne znači da tužiteljica ne bi imala pravo tražiti isplatu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

24. U odnosu na žalbene navode da nema objektivnog identiteta između presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz razloga što je u tim presudama naloženo bankama "da se prekine s gore opisanim ponašanjem" valja uputiti na odredbu čl. 502.c ZPP po kojoj fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati se na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog zakona da se određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, i u tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što u konačnici valja i reći da je takvo postupanje tuženika prestalo ali iz razloga što je prije podnošenja tužbe tužiteljica otplatila kredit (2012. godine).

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužiteljica nije potrošač, valja reći da je tuženik samo paušalno u prvostupanjskom postupku istaknuo da tužiteljica nije potrošač ne navodeći nikakve činjenice koje bi potkrijepile takve tvrdnje a time niti bilo kakve dokaze, pa u situaciji kada je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba a radilo se je o namjenskom kreditu radi kupnje vozila, onda se, protivno stavu tuženika, tužiteljici ne može odreći status potrošača a time i nužni preduvjet za ovakvu vrstu pravne zaštite.

26. Glede žalbenih navoda da su tužbom trebale biti obuhvaćene i treće osobe sudionici ugovora o kreditu valja reći da iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen upravo između osoba koje su stranke ovog postupka s tim da se u ugovoru navodi i "protivnik osiguranja" ali valja reći da je ta osoba upravo i sama tužiteljica koja je bila korisnik kredita.

27. U odnosu na žalbene navode koji su istaknuti i u tijeku postupka, a odnose se na prigovor prijeboja pri čemu tražbinu tuženika bi predstavljala razlika između početno ugovorene kamatne stope od 5,23% i one kamatne stope koja je u tijeku trajanja kredita bila manja od te početno ugovorene kamatne stope, valja reći da taj prigovor prijeboja tuženik nije stavio određeno koji bi to iznos predstavljalo obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka bi proizlazilo da je u jednom periodu trajanja kredita stopa redovne kamate bila manja od one početno ugovorene pa je tuženik kao financijska institucija mogao to sam izračunati ili zatražiti od vještaka da to izračuna, ali također valja reći da i taj prigovor je u osnovi neosnovan jer pravo zahtijevati povrat preplate zbog nepoštenih odredbi po čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 je pravo potrošača, a tužena banka to nije.

28. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene prigovore valja reći da postoji stabilna sudska praksa da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije potrebno izvoditi dokaze je li ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer o tome je odlučeno u postupcima za kolektivnu pravnu zaštitu potrošača na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a sve to s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Međutim, drugačija je situacija u odnosu na prigovor banaka glede informiranosti potrošača u predugovornom stadiju te ovaj sud ukazuje da je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine u odnosu na prigovor banke da joj je neizvođenjem dokaza na okolnosti koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu povrijeđeno pravo na jednakost oružja, prihvatio kao neproizvoljno navedeno obrazloženje Vrhovnog suda navodeći da je "Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača, te bi drugačije tumačenje bilo u suprotnosti s obvezujućim "direktnim" učinkom presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava koje je propisan čl. 502.c ZPP i stoga bi lišilo to pravno sredstvo kolektivne zaštite potrošača svake svrhe.

30. Iz istih razloga je u predmetu U-III-1170/21 odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formuliranog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu, jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se uslijed primjene čl. 502.c ZPP na te okolnosti ne mogu ponovo izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu.

31. I Ustavni sud u svojoj odluci U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. godine a kada je razmatrao prigovore banaka o saslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora, da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bili predmetom kolektivnog ugovora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njihov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka) nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koje okolnosti su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika.

32. Također, Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

33. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

34. Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

35. Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati (informiranim), a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

36. Odgovara da čl. 12.9. ugovora o kreditu korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF kao što je čl. 12.10. korisnik kredita izjavio da sukladno važećim propisima upoznat je s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je banka uručila otplatnu tablicu, ali valja reći da se radi o tipskom ugovoru, pa makar u ovom postupku nije saslušana tužiteljica, iz iskaza saslušanog djelatnika tuženika Irene Vlahović proizlazi da se ona ne sjeća razgovora s tužiteljicom, da kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom radili su prema pravilima koja su u to vrijeme vrijedila za pojedine financijske proizvode, da nisu davali podatke o mehanizmu funkcioniranja valutne klauzule te se samo potrošač obavještavao da glede promjenjive kamatne stope ona može biti veća, manja ili ista kao i da se ne sjeća jesu li obavještavali o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope nego su ih samo obavještavali o kretanju promjenjive kamatne stope do tada.

37. Dakle, iz ovakvog iskaza ne proizlazi da je zaposlenik banke obavijestio tužiteljicu (ona se ni ne sjeća razgovora s tužiteljicom) o parametrima kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a kako je teret dokazivanja tih činjenica na tuženiku, onda žalbeni navodi o suprotnome nisu osnovani.

38. Na daljnje žalbene navode glede primjene pravne stečevine EU valja reći na pravne odnose koji su nastali prije ulaska RH u EU, te njihove sporove proizašle i iz njih, neposredno se ne primjenjuje pravo EU, već nacionalno pravo, s time da na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kojeg je RH sklopila sa svim tadašnjim državama članicama EU, a stupio je na snagu 1. veljače 2005. godine, RH se obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava ga tumačiti koliko god je to moguće u duhu prava Europske unije- ukupne pravne stečevine, a što dakle uključuje i praksu suda Europske unije.

39. Zaštita kolektivnih interesa potrošača jeste područje primjene prava EU uređeno između ostalog i Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkom ugovoru koji se protive načelu savjesnosti i poštenja.

40. Odredbe te Direktive su implementirane u naše nacionalno zakonodavstvo i to ZID ZZP (Narodne novine broj 78/12) a do tada je to područje bilo u RH uređeno Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

41. Sporni ugovor o kreditu nastao je 2005. godine, dakle u vrijeme kada RH nije bila članica EU, te se na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije već, nacionalno pravo, i to ZZP/03 i čije odredbe treba, ukoliko to nacionalno pravo dopušta, a dopušta, tumačiti u duhu prava EU.

42. Pogrešno žalitelj u žalbi ukazuje na to da je trebalo vještačenje provesti po drugoj metodologiji od one koju je prihvatio prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka jer na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na isplatu koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita kao i iznose koji predstavljaju razliku između u tijeku otplate kredita primijenjene više stope redovne kamate u odnosu na onu koja je bila ugovorena u vrijeme sklapanja ugovora.

43. U odnosu na pobijano rješenje a nakon što je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja a o kojem povlačenju se tuženik nije izjasnio u roku od 15 dana, tada je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 193. st. 2. ZPP odlučivši kao pod točkom I rješenja, a u odnosu na točku II rješenja uz razloge koje je naveo prvostupanjski sud ukazuje se na pravno shvaćanje koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

44. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik u žalbi, a niti one na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

45. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 12. rujna 2023. godine

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis, v.r.