REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1244/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. L., OIB ..., B., koga zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika G. H. dioničko društvo, OIB ..., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-26/2019-2 od 14. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 4186/18-12 od 29. studenog 2018., u sjednici održanoj 12. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tuženika.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na reviziju u iznosu 165,90 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je odluka tuženika o otkazu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika nedopuštena (točka I. izreke). Ujedno je određen prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika s 7. lipnja 2018. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju štetu u bruto iznosu 23.111,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 29. studenog 2018. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka III. izreke) a odbijen je zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos 23.111,50 kn tekućih od 7. lipnja 2018 do 28. studenog 2018. (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn (točka V. izreke) dok je odbijen više zatraženi parnični trošak u iznosu 625,00 kn (točka VI. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) navodeći da je podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu uz nadoknadu parničnog troška odgovora u iznosu 1.250,00 kn - danas 165,90 eur.

5. Revizija je neosnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tuženik kroz sadržaj revizije ukazuje na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer smatra da obrazloženje presude ne odgovara izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama.

7.1 Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.2. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika nedopuštena, zahtjev za sudski raskid te za naknadu štete.

9. U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove prodavača osiguranja,

- da je tužitelju odlukom tuženika od 2. svibnja 2018. otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme uvjetovan skrivljenim ponašanjem, jer bez opravdanog razloga dva mjeseca uzastopno (siječanj i veljača 2018.) nije ostvario mjerodavnu proviziju,

- da se u obrazloženju odluke o otkazu navodi da je prema mjerodavnoj proviziji za prodavače osiguranja za 2018. godinu tužitelj za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. ožujka 2018. trebao ostvariti mjesečnu proviziju u iznosu od 2.500,00 kn, a da za mjesec siječanj ostvarena provizija od 1.869,00 kn, a za mjesec veljaču 600,00 kn, a za ožujak 3.241,00 kn, za to razdoblje prosječno mjesečno ostvario proviziju od 1.903,00 kn koja je manja od mjerodavne provizije propisane za kategoriju prodavača osiguranja, time da je prekršio svoje obveze iz radnog odnosa iz čl. 33. st.

1. Pravilnika o radu tuženika,

- da je upozorenjem od 29. srpnja 2015. tužitelj upozoren na obveze iz radnog odnosa te na mogućnost otkaza Ugovora o radu, jer u razdoblju od 1. veljače do 30. lipnja 2015. nije ispunio plan prodaje po Pravilniku o radu koji je bio na snazi do 31. prosinca 2017. i po kojem se provizija prodavača osiguranja pratila i ocjenjivao na godišnjoj razini,

- da je 1. siječnja 2018. stupio na snagu novi Pravilnik o radu tuženika po kojem se provizija prodavača osiguranja pratila i ocjenjivala na mjesečnoj razini,

- da tužitelju nije dana mogućnost iznošenja obrane.

10. Prvostupanjski je sud, nakon utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se na Pravilnik o radu tužitelja od 1. siječnja 2018. i to čl. 33. st. 3. kojim je propisano da razdoblje obuhvaćeno prethodno izrečenom mjerom zbog neispunjavanja mjerodavne provizije ne ulazi u razdoblje promatranja, zaključuje da se upozorenje tužitelju zbog neispunjavanja plana prodaje (za razdoblje od siječnja do lipnja 2015.) ne može smatrati upozorenjem propisanim odredbom čl. 119. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) na obveze tužitelja u ostvarenju norme prema novim kriterijima i na mogućnost otkaza ugovora o radu, jer se radi o drugom razdoblju i drugim kriterijima u ostvarivanju norme radi kojih je tuženik donio osporenu odluku. Stoga ocjenjuje, s obzirom da tuženik nije poštivao odredbu čl. 119. ZR jer nije tužitelja upozorio na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, niti mu je prije donošenja odluke o otkazu omogućeno iznošenje obrane, da je osporena odluka tuženika nedopuštena pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev. Nadalje pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. ZR po zahtjevu tužitelja određuje sudski raskid ugovora o radu s danom 7. lipnja 2018. te dosuđuje naknadu štete od 23.111,50 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate u visini koja predstavlja 5 ugovorenih plaća, uzimajući pri tom u obzir zakonske kriterije (trajanje radnog odnosa kod tuženika preko 16 godina i visinu ugovorene mjesečne plaće).

11. Drugostupanjski sud, preispitujući prvostupanjsku presudu po žalbi tuženika potvrđuje prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP, također ocijenivši tužbeni zahtjev osnovanim.

12. Tužitelj kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava problematizira ocjenu suda da je osporena odluka nedopuštena, kroz primjenu odredbi čl. 119. st. 1. ZR i Pravilnika o radu tužitelja od 1. siječnja 2018., smatrajući da se upozorenje tužitelju zbog neispunjavanja plana prodaje za razdoblje od siječnja do lipnja 2015 ima smatrati valjanim upozorenjem u smislu navedene zakonske odredbe za donošenje osporene odluke. Također problematizira i shvaćanje nižestupanjskih sudova o primjeni odredbe čl. 119. st. 2. ZR.

13. Odredbom čl. 119. st. 1. ZR propisano je da prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

13.1. Odredbom čl. 119. st. 2. ZR propisano je da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

13.2. Pravilnikom o radu tuženika od 1. siječnja 2018. u čl. 33. st. 1. propisano je da prodavač osiguranja krši svoje obveze iz radnog odnosa zbog čega mu tuženik može otkazati i ugovor o radu ako dva mjeseca uzastopno ili tri mjeseca tijekom promatranog razdoblja ostvari proviziju koja je manja od mjerodavne provizije propisane za kategoriju prodavača osiguranja ovisno o navršenim mjesecima radnog staža kod tuženika, a u st. 3. podstavak 2. čl. 33. propisano je da ostvarenje ispunjenje mjerodavne provizije za 2018. promatra mjesečno počevši od 1. siječnja 2018., te da razdoblje obuhvaćeno prethodno izrečenom mjerom zbog neispunjenja mjerodavne provizije ne ulazi u razdoblje promatranja (podstavak 3. st. 3. čl. 33.).

14. Polazeći od činjenice da je tuženik osporenu odluku donio upravo na temelju čl. 33. Pravilnika o radu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018., a kojim je između ostalog u st. 3. propisano razdoblje obuhvaćeno prethodno izrečenom mjerom zbog neispunjenja mjerodavne provizije ne ulazi u razdoblje promatranja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se upozorenje tužitelju zbog neispunjavanja plana prodaje za razdoblje od siječnja do lipnja 2015. koje je bilo propisano i praćeno prethodnim Pravilnikom o radu tuženika koji je bio na snazi do 31. prosinca 2017., ne može smatrati valjanim upozorenjem u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR, stoga su pravilno ocijenili da je odluka tuženika nedopuštena.

14.1. Revidentu je za odgovoriti da su osnovani njegovi navodi u reviziji da onemogućavanje u iznošenju obrane iz odredbe čl. 119. st. 2. ZR ne čini samo po sebi osporenu odluku o nedopuštenom, ali pored činjenice da su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje osporene odluke nedopuštenom prvenstveno iz razloga što je tuženik donio osporenu odluku bez da ga je prethodno upozorio tužitelja na način propisan odredbom čl. 119. st. 1. ZR, po ocjeni ovoga suda to nije od značaja pri pobijanju osporene presude. Stoga, i po ocjeni ovoga suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je osporena odluka tuženika nedopuštena.

15. Ostalim revizijskim navodima, tuženik u biti osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, a što nije dopušteni revizijski razlog jer se, s obzirom na odredbe čl. 386. ZPP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti.

16. Kako ne postoje razlozi radi kojih je revizija izjavljena, valjalo je odbiti reviziju sukladno odredbi čl. 393. ZPP.

17. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

18. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene u odbijajućem dijelu zahtjeva tužitelja za trošak odgovora na reviziju, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 12. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.