REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 22 Pr-5313/2021-11

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J.Č.B. iz Z.₁, OIB: …, zastupane po punomoćniku J.P., odvjetniku iz B., protiv tuženika Poliklinika H. iz Z.₂, OIB: …, zastupanog po punomoćniku D.D., odvjetniku iz Z.o.u. P. – D. iz Z.₂, radi isplate i naknade štete, dana 11. rujna 2023. godine,

r i j e š i o  j e

I/ Ovaj sud se oglašava stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II/ Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 09.02.2021. podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari, u kojoj u toč. 1. navodi da je počam od 01. ožujka 2015., pa sve do rujna 2017. bila zaposlena kod tuženika kao liječnik specijalist pedijatar, subspecijalist dječje pulmologije na poslovima iz dječje pulmologije i alergologije. Navodi da je tuženik s njom uzastopno svaki mjesec sklapao novi "ugovor o djelu" koji je ujedno uvijek i sačinjavao, predočivši tužiteljici da s njom kao umirovljenicom nije u mogućnosti sklopiti ugovor o radu na nepuno radno vrijeme, a što je netočno. Navodi da je tužiteljica u navedenom periodu za tuženika obavljala poslove uvijek i isključivo osobno, u prostoru i sredstvima rada tuženika te je bila obvezna odazivati se na pozive tuženika sukladno čl. 8 Ugovora i da je bila plaćena po jedinici vremena (150,00 kn neto sat, odnosno 204,78 kn bruto sat), a navodi i da je pacijente isključivo naručivao tuženik i naplaćivao im liječničku uslugu koju je za tuženika obavila tužiteljica. Tužiteljica smatra da prednje navedeno ukazuje da je ugovorni odnos između stranaka formalno i stvarno radni odnos (odnos subordinacije), zbog čega tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje postojanja radnog odnosa na određeno vrijeme u nepunom radnom vremenu. Tužiteljica navodi da je tuženik tužiteljici za obavljeni rad platio ugovorenu naknadu kao tzv. drugi dohodak, što znači da su plaćeni porez na dohodak, prirez i doprinosi u zakonom propisanom iznosu, pa tužiteljica u tom smislu nije materijalno zakinuta u odnosu na iznos koji bi primala da ju je tuženik prijavio u radni odnos.

Tužiteljica u tužbi opisuje štetni događaj od ..., kada se

hodajući prostorom čekaonice poskliznula i pala te zadobila teške tjelesne ozljede desne ruke i ramena. Tužiteljica smatra da je za taj štetni događaj odgovoran tuženik kao poslodavac po načelu objektivne odgovornosti sukladno čl. 25 Zakona o zaštiti na radu, jer je iz prije navedenih razloga mišljenja da je s tuženikom sklopila ugovor o radu. Nadalje, tužiteljica u toč. 2. tužbe opisuje tijek svoga liječenja te navodi da je zbog zadobivenih ozljeda pretrpjela neimovinsku štetu (po osnovama: fizički bolovi, strah, duševni bolovi zbog smanjenja životnih aktivnosti i naruženje), kao i imovinsku štetu (troškovi vezani uz liječenje i tuđa pomoć i njega te izgubljena zarada). Poziva se na čl. 1100 u svezi s čl. 19 Zakona o obveznim odnosima i navodi da je obzirom na nastali utuženi štetni događaj došlo do povrede njenog prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

Tužiteljica tužbenim zahtjevom u toč. 1. petita predlaže utvrditi da je bila u radnom odnosu kod tuženika na određeno vrijeme od 01.03.2015. do 30.09.2017. na radnom mjestu liječnika specijaliste pedijatrije, subspecijaliste pedijatrijske pulmologije i alergologije. Nadalje, u toč. 2. petita predložene presude tužiteljica potražuje isplatu naknade plaće za rujan 2017. u iznosu od 4.914,72 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30.10.2017. do isplate, a u toč. 3. petita potražuje isplatu iznosa od 116.000,00 kn na ime naknade štete, sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate te naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u prvom redu osporava nadležnost Općinskog radnog suda u Zagrebu, jer nije riječ o šteti iz radnog odnosa, budući je tužiteljica umirovljenik i navodi da je ista već u vrijeme nastanka štetnog događaja imala radni odnos kao umirovljenik u bolnici S. temeljem ugovora o radu, i to od siječnja 2016., a na maksimalno radno vrijeme koliko umirovljenici mogu raditi.

Tuženik osporava pravni osnov te svoju odgovornost, obzirom da je do pada tužiteljice došlo njezinom krivnjom, a osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Po pojedinim vidovima štete ističe i prigovor zastare. Tuženik osporava i zatražene troškove liječenja, što detaljnije obrazlaže na listu 2 odgovora na tužbu. Tuženik zaključno ističe da kada su tuženik i tužiteljica dogovarali sklapanje ugovora o djelu, da nikada nije bilo govora, a niti je i sama tužiteljica tražila od tuženika sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, jer isti niti ne bi mogla sklopiti, a da i dalje ima status umirovljenika.

3. Ovaj sud je pazeći po službenoj dužnosti na svoju stvarnu nadležnost temeljem čl. 17 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP) te ocjenjujući svoju nadležnost temeljem navoda u tužbi, prigovora stvarne nenadležnosti iz odgovora na tužbu (čl. 17 st. 2 ZPP-a) i činjenica koje su sudu poznate, utvrdio da nije stvarno nadležan za postupanje u ovom parničnom predmetu. Naime, sukladno odredbi čl. 1 st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova (NN 84/11) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2012., počeo je s radom Općinski radni sud u Zagrebu. Budući su stranke u radnom sporu radnik i poslodavac, ovaj sud smatra da predmetna parnica nema značaj radnog spora, jer nije iz radnog odnosa, obzirom da tuženik, prema mišljenju ovoga suda, nije tužiteljičin poslodavac.

4. Sud navodi da je odredbom čl. 4 Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/2019, 151/22 i 46/23 - u daljnjem tekstu ZR) uređen pojam radnika i poslodavca, pa je prema st. 1 istog čl. radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično) u smislu toga Zakona, fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca. Istim čl. u st. 2 propisano je da je poslodavac, u smislu toga Zakona, fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove.

Nadalje, odredbom čl. 10 st. 1 ZR-a propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu, dok je u st. 2 toga čl. propisano da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, da se smatra da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

Osim toga, odredbom čl. 12 ZR-a uređeno je pitanje sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme.

5. U odnosu na spisu priležeći Ugovor o djelu zaključen između tužiteljice i tuženika dana 01.09.2017. (list 8-9 spisa), važeći u trenutku nastanka štetnog događaja, sud je utvrdio da je u uvodnom dijelu i u tekstu istog tuženik označen kao naručitelj, dok je tužiteljica označena kao izvoditelj. Prema čl. 2 citiranog Ugovora ugovoreno je da izvoditelj prihvaća obavljanje usluga kako su ugovorene, dok je u čl. 6 ugovoreno da će izvršitelj za izvršenje ugovorenih usluga primati ugovorenu naknadu u bruto iznosu po satu rada, a prema čl. 8 istog Ugovora izvoditelj se radi izvođenja usluga obvezuje odazvati pozivu naručitelja.

6. Slijedom citiranih odredbi materijalnog prava iz ZR-a, kao i iz citiranih čl. iz Ugovora o djelu od 01.09.2017., proizlazi da stranke tog Ugovora nisu radnik i poslodavac; da radnik nije zasnovao radni odnos radi obavljanja rada; da nije ugovoreno da će radnik za obavljeni rad primati plaću na mjesečnoj bazi te da nije ugovorena obveza radnog vremena, a niti je određen prestanak toga Ugovora prema odredbama ZR-a. Stoga se prema mišljenju ovoga suda temeljem Ugovora o djelu od 01.09.2017. ne stječu prava iz radnog odnosa te se poslovi iz tog Ugovora i taj Ugovor ne mogu smatrati ugovorom o radu, pa se posljedično na navedeno radi o građansko- pravnom ugovoru. Osim toga, ovaj sud je zaključio da poslovi koji su navedeni u Ugovoru od 01.09.2017., odnosno koje je tužiteljica obavljala nemaju obilježja poslova za koje se zasniva radni odnos. Stoga je mišljenje ovoga suda da u ovoj pravnoj stvari nije ispunjena zakonska presumpcija koja je sadržana u odredbi čl. 10 st. 2 ZR-a da je između stranaka zasnovan radni odnos i da je sklopljen ugovor o radu sa svim pravima i obvezama koja proizlaze iz radnog odnosa za pojedinu stranku. Iz stanja predmetnog spisa proizlaze osnovani navodi tuženika da ne samo što s tužiteljicom nije sklopljen ugovor o radu, već da uopće nije postojala volja za sklapanjem ugovora o radu, pa da tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod tuženika.

Obzirom na sadržaj Ugovora o djelu od 01.09.2017., koji je prema mišljenju ovoga suda po svom sadržaju odgovarao i volji stranaka (jer je tužiteljica nesporno potpisala isti Ugovor), sud smatra da nema obilježja ugovora o radu u odnosu na okolnosti na koje upućuje već citirana odredba čl. 10 st. 2 ZR-a. Pri tome okolnosti što je tužiteljica za razdoblja rada po Ugovoru o djelu dolazila kod tuženika obavljati ugovoreni posao te je imala svoje mjesto rada, a za obavljani posao je dobivala naknadu, i to još od Ugovora o djelu zaključenog 01.03.2015. (list 6-7 spisa), ne dokazuju nešto suprotno prednje izloženome. Ovo stoga što su te okolnosti isto tako obilježja i rada po ugovorima o djelu i nisu vezane samo za ugovore o radu.

7. Ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju u prvom redu treba imati u vidu da je ugovor o radu ugovor građanskog prava te da stoga treba poći od volje ugovornih stranaka, a primjenom odredbe čl. 99 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO) u svezi s čl. 8 ZR-a. Pri tome je odredbom čl. 8 st. 4 ZR-a propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređenom ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava. Sud smatra bitnim ukazati na odredbu čl. 28 st. 2 ZOO-a prema kojoj su stranke slobodnom voljom ovlaštene odrediti pravni karakter zaključenog ugovora i ovlaštenja koja iz njega proizlaze. U ovoj pravnoj stvari sud je zaključio da volja ugovornih stranaka nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu, odnosno ostvare prava iz radnog odnosa, a što je prema mišljenju ovoga suda jasno i nedvosmisleno ugovoreno u Ugovoru o djelu od 01.09.2017. Dakle, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju između tužiteljice i tuženika nije ugovaran radni odnos u smislu odredbe čl. 10 i čl. 12 ZR-a, već je ugovoreno obavljanje određenih poslova za naknadu osnovom sklopljenog Ugovora o djelu.

8. Nadalje, upravo suprotno tvrdnji tužiteljice, ovaj sud smatra da je bila volja stranaka, tj. i same tužiteljice da sporni Ugovor sklopi kao ugovor o djelu, pri čemu je tužiteljica Ugovor o djelu od 01.09.2017. prihvatila u svim točkama njegovog sadržaja, obzirom da je taj Ugovor i potpisala. Pri tome tužiteljica u predmetnom postupku nije niti tvrdila niti dokazivala da je Ugovor o djelu od 01.09.2017. pobijala zbog mana svoje volje, odnosno tužiteljica nije osporavala valjanost tog Ugovora tijekom trajanja njezine poslovne suradnje s tuženikom, iz čega sud ponovno zaključuje da je na strani tužiteljice postojala volja njezinog angažmana za tuženika upravo temeljem ugovora o djelu.

9. U svezi nesporno sklopljenog Ugovora o djelu od 01.09.2017. između tužiteljice i tuženika, sud navodi da taj Ugovor predstavlja dvostrani pravni posao s pravnim učincima i obvezuje stranke, sve dok ga sud konstitutivnom odlukom ne poništi, pa se prigovorom zbog mane volje u parnici niti ne može pobijati, već jedino tužbom za poništenje, za koje pravno sredstvo tužiteljica niti tvrdi niti dokazuje da se istim poslužila, pri čemu temeljem odredbe čl. 8 st. 4 ZR-a dolazi do primjene odredaba čl. 60 i čl. 112 st. 1 ZOO-a. Dakle, tužiteljica je, ukoliko je smatrala da sklopljeni Ugovor o djelu ne predstavlja pravu volju stranaka, isti mogla pobijati sukladno pretpostavkama iz čl. 111 do čl. 117 ZOO-a, tj. u subjektivnom roku od jedne godine ili u objektivnom roku od tri godine od dana sklapanja ugovora. Slijedom prednje navedenog, ovaj sud zaključuje da tužiteljica nije podnijela tužbu radi utvrđenja ništavosti Ugovora o djelu, pa stoga prigovor na mane svoje volje ne može s uspjehom isticati u ovom parničnom postupku.

10. Budući predmetni spor ima pravnu prirodu spora za koji je sukladno odredbi čl. 34 ZPP-a nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, to ovaj sud smatra da nije stvarno nadležan u ovom predmetu, pa se sukladno odredbi čl. 17 st. 2 ZPP-a (po prigovoru tuženika) oglasio stvarno nenadležnim i riješio kao u toč. I izreke ovog rješenja.

11. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se sukladno odredbi čl. 21 st. 1 ZPP-a ustupiti stvarno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, pa je stoga riješeno kao u toč. II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu, 11. rujna 2023. godine

Sudac:

Melanija Centner, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku