REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-922/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika: 1. M. N.-K. iz Z., OIB:…, 2. T. O. iz Z., OIB: …, oba zastupani po punomoćniku V. A., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu V. A. i I. A., odvjetnicima iz Z.,radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4954/2021-13 od 27. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4954/2021-13 od 27. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„ Nalaže se tuženiku M. N.-K. iz Z., OIB: …i II-tuženiku T. O. iz Z., OIB:…, solidarno isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: …, iznos od 32.227,63 eur/242.819,08 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu od 398,16 eur/3.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv presude žalbu, pravovremeno, podnose tuženici. Žalbu podnose zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, ukazuju da su istaknuli prigovor stvarne nadležnosti, koji je prvostupanjski sud neosnovano odbio te ukazuju na Zakonom o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj: 52/91 – dalje: ZOSUOS/91 ), koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja i koji je odredbama čl. 241. do 243. propisivao uvjeti odgovornosti vojnih osoba u ratnom stanju, pa je tako odredbom čl. 243. st. 1. tog Zakona izričito bilo propisano da se odredbe tog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba (čl. 217. do čl. 233.) ne primjenjuju u ratnom stanju, a tužiteljica se u svojoj tužbi upravo poziva na odredbu čl. 218. ZOSUOS/91. Posljedično tome o materijalnoj odgovornosti tuženika za štetu počinjenu 1991., dakle u vrijeme ratnog stanja koje je trajalo od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., isključivo su nadležna ona tijela koja su nadležna raspravljati o stegovnoj odgovornosti - a to su neposredni zapovjednici i vojno stegovni sudovi kao što je to bilo propisano Odlukom o osnivanju vojnodisciplinskih sudova („Narodne novine“, broj: 62/91 - dalje: Odluka) te Propisnikom o vojnoj stezi („Narodne novine“, broj: 24/92 - dalje:Propisnik). Smatraju da nije jasan zaključak suda kada smatra da se u konkretnom slučaju radi o regresnoj odgovornosti, pa postavljaju pitanje da li to znači da se ovdje ne radi o naknadi štete pa da iz tog razloga postoji sudska nadležnost, a što je po mišljenju tuženika pogrešno. Naime, smatraju da se i u ovom postupku radi o naknadi štete, neovisno što je to istovremeno i regresni zahtjev, jer je i za ovaj postupak polazna osnova naknada štete zbog konkretnog štetnog događaja. S druge strane, tamošnji tužitelji su mogli istom tužbom uz Republiku Hrvatsku obuhvatiti i ove tuženike, kao što su po samom zakonu mogli podnijeti i izravnu tužbu isključivo protiv ovih tuženika, radi čega otpada stav suda da se ovdje radi o regresu. Pozivaju se i na Odluku Ustavnog suda broj: U-I-2820/2003 i dr od 19. studenoga 2008. Osim toga, ističu i da tuženik T. O. u inkriminiranom razdoblju nije bio pripadnik oružanih snaga RH, što proizlazi i iz presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: K-11/2001, radi čega isti nije pasivno legitimiran u ovome sporu. Osim toga, za njihovu regresnu odgovornost bilo je nužno utvrditi da li su oni postupali prema sinu oštećene u službi odnosno u svezi s obavljanjem službe ili su to učinili izvan službe, te da li su štetu počinili namjerno ili iz krajnje nepažnje, a što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije utvrdio niti je dao valjano obrazloženje. Tijekom postupka su istaknuli i prigovor preuranjenosti tužbe, pogotovo one prve tužbe gdje je tamošnja tužiteljica A. I. podnijela tužbu protiv RH. Naime, sud u obrazloženju utvrđuje da se tamošnja tužiteljica obratila RH prije podnošenja tužbe i to 1. srpnja 2015., no iz obrazloženja presude nije vidljivo kada je tamošnja tužiteljica podnijela tužbu sudu, niti je to ovaj tužitelj o ovoj parnici obrazložio u povijesnom pregledu tužbe, a trebao je jer je to važna činjenica od koje zavisi pravodobnost tužbe. Prema smatraju da niti ova činjenica nije dokazana. Prigovaraju i zaključku suda u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen njihov prigovor zastare. Žalitelji nadalje ističu da sud tijekom postupka nije utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno presuđenje ove pravne stvari već se pogrešno pozvao na intervencijski efekt ranije presude prvostupanjskog suda poslovni broj: Pn-2322/2016 i na temelju tamo utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno je, kao osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice u ovom postupku te smatraju da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 208. a ZPP. Kako je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu na ranije utvrđenim činjenicama iz postupka u kojem tuženici nisu sudjelovali niti su u skladu sa zakonom bili o tome obaviješteni, to je u ovome postupku sud pozivom na princip o teretu dokazivanja bio dužan odbiti tužbeni zahtjev. Tuženici pri tome dodaju, da su čak i bili obaviješteni o toj ranijoj parnici, njihove mogućnosti uspješnog sudjelovanja na strani tužene su ravne nuli, samo zbog činjenice što se RH nije žalila na tu raniju presudu. Prema tome, stav suda o intervencijskom efektu je proizvoljan i nezakonit, na štetu tuženih. Osim toga, smatraju da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je njena izreka proturječna samoj sebi i razlozima presude, da su razlozi o odlučnim činjenicama sadržani u presudi nejasni i proturječni, što više da o odlučnim činjenicama zbog izostanka intervencijskog efekta nema nikakvih razloga te da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a što je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu zakon. Prigovaraju i odluci o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao neosnovan u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužiteljice da se tuženicima naloži da joj solidarno isplate iznos od 32.227,63 eur/242.819,08 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a s osnove isplaćenih iznosa oštećenima po pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda poslovni broj: Pn-2322/2016 od 13. ožujka 2017. u ukupnom iznosu 242.819,08 kn sa zateznim kamatama i troškom tog postupka, temeljeći svoj zahtjev na odredbi čl. 193. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16 i 30/18 – dalje: ZOSUOS).

7. Prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP) kao osnovan prihvatio ovakav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da su joj tuženici na temelju odredbe čl. 218. st. 3. ZOSUOS/91 u vezi odredbe čl. 193. ZOSUOS dužni solidarno isplatiti ovaj utuženi novčani iznos koji je u protuvrijednosti u kunama na ime smrti njenog sina N. I. 02. lipnja 2017. isplatila tužiteljici (oštećenici) A. I. temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2322/2016 od 13. ožujka 2017., smatrajući tuženike odgovornima za nastanak štetnog događaja obzirom da su pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: K-11/2001 od 24. ožujka 2003. ( presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: KŽ- 985/2003 od 2. lipnja 2004.) proglašeni krivima što su kao okrivljenici u tom postupku i to tuženik 2. T. O., kao tajnik tzv. operativnog štaba u G. i tuženik 1. M. N. K., kao zapovjednik 118. brigade HV dali zapovijed pripadnicima Hrvatske vojske i Vojne policije da bezrazložno uhite civile, pa tako i N. I., koji je 17. listopada 1991. u večernjim satima dovezen, zajedno s određenim brojem drugih civila, iz vojarne P. na dogovoreni lokalitet plantaža borova „Ž.“ (P.) od strane pripadnika Hrvatske vojske te je na tom mjestu pucanjem iz oružja usmrćen ( čl. 12. st. 3. ZPP). Pri tome je prvostupanjski sud, izrazio i svoje pravno shvaćanje da u odnosu na tuženike pravomoćna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2322/2016 od 13. ožujka 2017. ima intervencijski učinak jer su u konkretnom slučaju, tuženici bili obaviješteni o navedenoj parnici te su u njoj mogli sudjelovati kao umješači na strani tuženika (Republike Hrvatske), posljedično čemu zaključuje da je u ovom postupku sud vezan za činjenično pravna i materijalno prava utvrđenja u tom postupku i da u ovom novom postupku tuženici ne mogu osnovano prigovarati opsegu odgovornosti i visini zahtjeva. Osim toga, prvostupanjski sud je pri tome, kao neosnovan odbio i njihov prigovor zastare.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je ova presuda pravilna i zakonita.

8.1. Prije svega u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem sadržajno ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP valja istaknuti prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi, suprotno žalbenim navodima žalitelja, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud, kao sud dugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu tuženika u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti neosnovanom.

9. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Obzirom na žalbene razloge žalitelja u ovom postupku nije sporno da su tuženici, kao okrivljenici pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: K-11/2001 od 24. ožujka 2003. ( presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: KŽ-985/2003 od 2. lipnja 2004.) proglašeni krivima što su kao okrivljenici u tom postupku i to tuženik 2. T. O., kao tajnik tzv. operativnog štaba u G. i tuženik 1. M. N. K., kao zapovjednik 118. brigade HV dali zapovijed pripadnicima Hrvatske vojske i Vojne policije da bezrazložno uhite civile, pa tako i N. I., koji je 17. listopada 1991. u večernjim satima dovezen, zajedno s određenim brojem drugih civila, iz vojarne P. na dogovoreni lokalitet plantaža borova „Ž.“ (P.) od strane pripadnika Hrvatske vojske te je na tom mjestu pucanjem iz oružja usmrćen, niti da je tužiteljica, kao tuženica temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2322/2016 od 13. ožujka 2017. isplatila 02. lipnja 2017. tužiteljici u tom postupku (oštećenici) A. I. utuženi novčani iznos na ime naknade štete zbog nasilne smrti svoga sina N. I..

11. Sporno je, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtjevati regres ovog isplaćenog iznosa, pasivna legitimacija tuženika T. O., učinak intervencijskog efekta pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 2322/2016 od 13. ožujka 2017. u odnosu na tuženike u ovom postupku kao i osnovanost njihova prigovora zastare.

12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, o svim ovim spornim pitanjima prvostupanjski sud je pravilno odlučio i posljedično tome pravilno je primijenio materijalno pravo.

13. Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

14. Cijeneći sadržaj pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: K-11/2001 od 24. ožujka 2003. ( presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: KŽ-985/2003 od 2. lipnja 2004.) i ove zakonske odredbe, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su tuženici odgovorni za štetu koju su uzrokovali počinjenim kaznenim dijelom, pa su tako, između ostalog odgovorni i za smrt pokojnog N. I. i da zbog navedenog postoji i pasivna procesna legitimacija u odnosu na tuženika T. O., koji je uz tuženika M. N. K. također proglašen krivim navedenom pravomoćnom presudom, radi čega je u ovom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

15. Na temelju odredbe čl. 218. st. 3. ZOSUOS/91 propisano je da država ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu svote isplaćene trećima u smislu stavka 1. ovog članka samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje, a stavkom 1. ove zakonske odredbe propisano je da za štetu koja vojna osoba u svezi s obavljanjem službe počini trećima odgovara tužitelj.

15.1. Prema odredbi čl. 193. st. 1. ZOSUOS za štetu koju pripadnik Oružanih snaga u službi i u vezi s obavljanjem službe počini trećim osobama, odgovara Republika Hrvatska, a prema stavku 2. tog Zakona, Republika Hrvatska ima pravo od pripadnika Oružanih snaga tražiti povrat iznosa iz stavka 1. toga članka isplaćenoga trećim osobama samo ako je pripadnik Oružanih snaga namjerno ili iz krajnje nepažnje počinio štetu.

16. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i sadržaj pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: K-11/2001 od 24. ožujka 2003. ( presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: KŽ-985/2003 od 2. lipnja 2004.) da tuženici, kao okrivljenici u tom postupku pravomoćno osuđeni za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ( između ostalog i u odnosu na pok. N. I.) iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a koje se kazneno djelo može počiniti samo sa izravnom namjerom ( tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Kž-436/1993 od 16. rujna 1993.), to i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica u ovom postupku temeljem navedenih zakonskih odredbi ima osnovano pravo od tuženika kao regres zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa koji je na ime naknade štete zbog smrti njenog pokojnog sina N. I. nesporno isplatila oštećenoj A. I. temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2322/2016 od 13. ožujka 2017.

17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i o učinku pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2322/2016 od 13. ožujka 2017. na tuženike u ovom postupku ( tzv. intervencijski efekt) uz pravilnu primjenu odredaba čl. 206. do čl. 209. a ZPP, a za što je ovom sudu dao vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti niti žalitelji u svojoj žalbi budući činjenice odlučne za takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda jasno proizlaze iz činjenica utvrđenih u navedenom postupku, pa je njihovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o prigovoru zastare koji su tijekom postupka istaknuli tuženici jer kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud tuženici su navedenom pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci pravomoćno osuđeni za kazneno djelo ratnog zločina, a za naknadu štete prema odgovornoj osobi zahtjev zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona sukladno odredbi čl. 377. st 1. ZOO, odnosno 231. ZOO, a kazneno djelo ratnog zločina ne zastarijeva (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-164/2008 od 22. listopada 2013.), pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 126/2022 – dalje:Tarife) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, pa je žalbu žalitelja valjalo, kao neosnovane odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je su žalbi ukazivali žalitelji, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 11. rujan 2023.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris