Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-37/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice M. K., OIB: . . . , iz S., zastupane po.odvjetnicima u O. d. M. i J. d.o.o. u O., protiv tuženika A. b. d.d., OIB: . . . , Z., zastupanog po odvjetnicima u O. d. K. & P. j.t.d. u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30. kolovoza 2023., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice A. D., odvjetničke vježbenice u O. d. M. i J. d.o.o. u O., i punomoćnika tuženika M. P., odvjetničkog vježbenika u O. d. K. & P. j.t.d. u Z., po objavi 7. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... sklopljenog 15. svibnja 2007. između parničnih stranaka tužiteljice M. K., OIB: . . . , iz S., kao korisnice kredita i prednika tuženika A. b. d.d., OIB: . . . , iz Z., kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula) jednokratno, unaprijed."

II. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., OIB: ..., iz Z., isplatiti tužiteljici M. K., OIB: . . . , iz S., iznos od 156,34 EUR (slovima: stotinu pedeset šest eura trideset četiri centa) / 1.177,93 kn[1] (slovima: tisuću sto sedamdeset sedam kuna devedeset tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje od 25. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., OIB: . . . , Z., naknaditi tužiteljici M. K., OIB: . . . , iz S., prouzročeni trošak u iznosu 368,72 EUR (slovima: tristo šezdeset osam eura sedamdeset dva centa) / 2.778,13 kn (slovima: dvije tisuće sedamsto sedamdeset osam kuna trinaest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 14. siječnja 2022. navodi da je kao korisnica kredita 15. svibnja 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom S. b. d.d. iz O., kasnije H. A. – A. B. d.d. iz Z., a danas A. B. d.d. iz Z., kao kreditorom, a u podružnici S. b. d.d. u O.. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Z.latka Š. iz O. 21. svibnja 2007. pod brojem: OV- 2891/1-2007.

Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužiteljici kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u iznosu od 13.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu i podmiriti isti u kunama obračunatim prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 7 godina. Kredit je otplaćen. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je pod „VI. Troškovi, u članku 6. stavku 1.„ ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2% jednokratno, unaprijed.“ Prilikom isplate kredita 1. lipnja 2007. tuženik je tužiteljici naplatio 2,00% od iznosa kredita, točnije iznos od 266 CHF u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate, odnosno iznos od 1.179,57 kn. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO). U Ugovoru se ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,00% od iznosa kredita, to je sporna odredba i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 270. ZOO. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Stoga je predmetna odredba nepoštena, a time i ništena temeljem odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. – dalje: ZZP), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13. od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Navedeno se potvrđuje i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-a. Opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO-a. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je i načelu iz članka 6. ZOO-a o zabrani zloupotrebe prava, kao i načelu iz članka 10. stavka 3. ZOO-a. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... od 15. svibnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 2,00% od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem naznačene ugovorne odredbe tužiteljici 1. lipnja 2007. naplatio iznos od 1.179,57 kn, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu članka 323. ZOO tužiteljica predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu:

" Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... sklopljenog 15. svibnja 2007. između parničnih stranaka tužiteljice M. K. iz S., OIB . . . kao korisnika kredita i tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB

. . . kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula) jednokratno, unaprijed."

Nalaže se tuženiku A. B. d.d. iz Z., OIB ... da tužiteljici M. K. iz S., OIB ... isplati iznos od 1.179,57 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom po godišnjoj kamatnoj stopi počevši od 1. lipnja 2007. pa do isplate, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.1. U podnesku od 21. kolovoza 2023. tužiteljica, a temeljem dokumentacije o visini i datumu naplati ulazne naknade, konačno potražuje od tuženika isplatu iznosa od 156,34 EUR/1.177,93 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2007. pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare, pa kako nije određen posebni zastarni rok, restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO-a). Prema članku 215. stavku 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvoga dana nakon dana dospjelosti obveze. S obzirom je od navodnog stjecanja bez osnove do podnošenja tužbenog zahtjeva proteklo više od pet godina, tužiteljičino potraživanje je u zastari. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, neprimjenjivo je u ovome sporu zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Tuženik je, naime, na osnovi zakona i sudske prakse koja je u tom trenutku bila na snazi stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, pa u to subjektivno pravo sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati, ni naknadnim zakonskim izmjenama ni izmijenjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.

2.1. Nadalje tuženik iznosi da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu određena, jer je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu 2,00 posto. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje u iznosu od 2,00 posto od iznosa za koji je tužiteljici odobren kredit, konkretno od 13.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Stoga nema mjesta primjeni članka 270. ZOO-a.

2.2. Za odredbu članka 6. Ugovora o kreditu postoji zakonski temelj, naime, tužiteljica je selektivno pristupila čitanju ZOO-a kao da se, osim navedene, nijedna druga odredba tog zakona ne odnosi na ugovor o kreditu. Tako je tuženik (treba stajati tužiteljica) zanemario članak 1022. stavak 2. u kojemu se navodi: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite su uvjeti davanja kredita. Budući ZOO izričito navodi da se oni utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su ugovoreni bez valjane pravne osnove. Ako bi se tako selektivno pristupilo odredbama ZOO-a o ugovoru o kreditu i zaključilo da banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, moglo bi se doći do apsurdnog zaključka da banka prilikom njegova sklapanja ne smije ugovoriti ni založno pravo na nekretnini. Navedeno je (naknadno) potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2. stavku 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 52/16.) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik imao pravo naplatiti tužiteljici i druge naknade.

2.3. Odredba članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 posto. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP 03). Naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila je predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Terminologija Suda Europske unije možda može zbuniti, pa je za pojasniti da isplatna naknada na teret potrošača u engleskom izvorniku glasi disbursement commission, što je upravo sporna odredba za naknadu troškova obrade kredita (doslovan prijevod bio bi provizija za isplatu). U točki 16. odluke je jasno navedeno da je isplatna naknada na teret potrošača upravo naknada za troškove obrade kredita koju je potrošač banci platio prije isplate kredita. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. i u toj presudi Sud EU je zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Dakle, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. U odnosu na tužiteljičino pozivanje na presudu Suda EU C-224/19 od 16. srpnja 2020., tuženik ističe da je to pozivanje izvan konteksta, imajući na umu spomenute odluke C-621/17 i C-84/19. Imajući na umu presude Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. i C- 84/19 od 3. rujna 2020., neosnovan je tužiteljičin zaključak da je u presudi C-224/19 od 16. srpnja 2020. pod „stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima“ Sud EU imao na umu to da je banka trebala potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu objasniti strukturu tog troška (trošak papira, hladnog pogona, zaposlenika i sl.). Stoga u ovom sporu prvenstveno treba primijeniti presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019., u kojoj je jasno navedeno da banka ne mora potrošaču prikazati ni strukturu troškova ni ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja sporne naknade, kao što to neosnovano tvrdi tužiteljica. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u R. H. – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužiteljica dobila tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljičine informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopila? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Č. R. (Odluka Najvišeg suda Č. R. CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Č. R. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je konstantno pod intenzivnim nadzorom H N B , koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao dopis tuženika od 14. prosinca 2021. (stranica 4 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... od 15. svibnja 2007. (stranica 5-13 spisa), iskaz svjedokinje R. M. (stranica 81-82 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 82-83 spisa), isplatni nalog (stranica 90-91 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka B. P., budući je tuženik na ročištu 30. kolovoza 2023. odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula) jednokratno, unaprijed", te isplata iznosa od 1.177,93 kn na ime ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 15. svibnja 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed (članka 6. stavak 1.),

- da je kredit odobren za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja.

7. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 2,00% od iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade.

8. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

8.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

8.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

8.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao svjedokinju R. M., djelatnicu tuženika i tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 15. svibnja 2007.

9.1. Svjedokinja R. M. je iskazala da se unazad 20 godina zaposlila kod tuženika kod kojega je radila na različitim radnim mjestima, kao šalterski službenik, službenik u back office-u, kreditni referent. U vrijeme kada su odobravani krediti u CHF nije radila kao osobni bankar jer tada takovog mjesta nije ni bilo u banci, bar tako misli, davno je to bilo. Ljudi su dolazili u banku, primala je upite o kreditima, obavještavala klijente o uvjetima banke, klijenti su se vraćali na sklapanje ugovora bilo svjedokinji bilo drugim službenicima. Osobno ne poznaje tužiteljicu, niti se može sjetiti da je s njom sklapala ugovor o kreditu. Zna da su ugovore o kreditu pisali pravnici i ti ugovori su sadržavali odredbe banke. Odredbe o obradi kredita kao sastavni dio ugovora o kreditu nisu posebno objašnjavane klijentima ukoliko oni to nisu tražili već su objašnjavane jedino ukoliko su oni to izrijekom zatražili, a razlog tome je jer to nije bio bitan dio ugovora. Ne sjeća se da bi ju itko od klijenata pitao što znači trošak obrade kredita i što isti sadrži. Ne sjeća se da li je njoj itko rekao što znači trošak obrade kredita i što sadrži, pretpostavljala je da se radi o trošku prikupljanja dokumentacije, rada s klijentom, troškovima obrazaca i slično. Naime, banka je davala uvijete kreditiranja i među tim uvjetima nalazio se i trošak obrade kredita. U uvjetima banke također je bilo propisano da ukoliko klijent koristi neke druge proizvode banke, tada je ta naknada mogla biti manja. Nakon što joj je od strane suda predočen ugovor o kreditu, navela je da na istome nije njezin paraf, obzirom na ono što može vidjeti iz ugovora jer su potpisi samo djelomično vidljivi. Ne zna da li je ona u konkretnom slučaju pregovarala sa tužiteljicom oko kredita, naime njih je u banci bilo puno, i moglo se dogoditi da netko razgovara s klijentom, upozna ga sa uvjetima, a da netko drugi odradi ostatak posla i potpiše ugovor. Klijenti su bili upoznati sa visinom naknade za obradu kredita, naime prije sklapanja ugovora o kreditu upoznati su sa uvjetima banke, a u uvjetima je bila sadržana i odredba o visini naknade za obradu kredita. Ne sjeća se da li je od strane klijenata ikada bilo prigovora u vezi visine naknade za obradu kredita.

9.2. Tužiteljica M. K. je iskazala da je kredit digla radi kupovine auta, naime, pokvario joj se motor na starom automobilu, a kako ima sina invalida, bila je primorana kupiti auto. Obratila se tadašnjoj S. b. za kredit, ponuđen joj je kredit u CHF kao povoljniji. Bilo joj je bitno da zna koliko će joj iznositi rata kredita, koliko godina će morati kredit otplaćivati i da li će ga moći otplaćivati. Ponuđen joj je ugovor koji je prihvatila, potpisala je što je bilo potrebno, potom je upućena kod javnog bilježnika i to je to. Sjeća se da je kredit sklopila s muškom osobom, predstavnikom banke. Ponuđena joj je kamata koja je bila prihvatljiva kao i iznos kredita koji je mogla otplaćivati. Nije sudjelovala u pisanju ugovora o kreditu, već je banka sačinila taj ugovor sukladno svojim uvjetima. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita. U svemu tome je laik i podrazumijevala je će banka napraviti sve kako treba i da ju neće ničim oštetiti. Ni dan danas ne zna na što se odnosi ta naknada za obradu kredita. Nije ništa posebno plaćala na ime naknade za obradu kredita, pretpostavlja da je to bilo sve u okviru samog ugovora o kreditu.

9.3. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da saslušana svjedokinja, djelatnica tuženika, koju je upravo tuženik predložio na okolnost dokazivanja da se u odnosu na ovu naknadu pojedinačno pregovaralo

, nije pregovarala s tužiteljicom o uvjetima sklapanja kredita, budući se nije niti sjećala tužiteljice niti je parafirala Ugovor o kreditu od 15. svibnja 2007., a što je potvrdila i tužiteljica rekavši da je pregovarala s muškom osobom. Svjedokinja je samo uopćeno govorila o sklapanju ugovora u kreditu, navevši da se o naknadi za obradu kredita nije posebno pregovaralo, jer ista nije bitni sastojak ugovora, kao i da sama nije znala na što se ta naknada odnosi. Tužiteljici je pak bilo bitno da zna koliko će joj iznositi rata kredita, koliko godina će morati kredit otplaćivati i da li će ga moći otplaćivati, time da je naknada za obradu kredita bila u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o toj naknadi niti ona i dana danas ne zna na što se ta naknada odnosi. Tužiteljica niti svjedokinja nisu sudjelovale u pisanju ugovora o kreditu, već su pravnici u banci sačinili taj ugovor sukladno svojim uvjetima.

9.4. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% iznosa kredita.

9.5. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.6. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.7. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 2% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.8. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.9. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.10. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

10.1. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i to u visini od 2,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

10.2. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tužiteljica je tuženiku 25. svibnja 2007. isplatila iznos od 1.177,93 kn koji iznosi 2,00% od iznosa kredita, što je vidljivo iz isplatnog naloga (stranica 90-91 spisa).

10.3. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

10.4. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

11. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda R. H. u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30.

siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

12. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda R. H., 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.177,93 kn. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu 375,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 16. ožujka 2022. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 12. travnja 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 25. svibnja 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 30. kolovoza 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 7. rujna 2023. u iznosu 187,50 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.578,13 kn. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 100,00 kn i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 100,00 kn, dakle ukupan trošak tužiteljice iznosi 2.778,13 kn. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su joj i zatezne kamate koje teku od 7. rujna 2023., kao dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate.

12.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 20. siječnja 2023., budući u istom u bitnom iznosi sve ono što je već iznijela u podnesku od 16. ožujka 2022. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2023., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

13. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U O. 7. rujna 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. O. d. M. i J. d.o.o. u O.

2. O. d. K. & P. j.t.d., Z.