REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2538/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vesna Škare Ožbolt, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Gradske ljekarne Zagreb, Zagreb, Kralja Držislava 6, OIB 37268254106, zastupanog po ravnateljici HA, a ona po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18/III, radi utvrđenja ništetnom odluke tuženika, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-176/2022-3 od 27. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5672/2020-27 od 20. prosinca 2021., u točkama I i II izreke, u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-176/2022-3 od 27. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5672/2020-27 od 20. prosinca 2021., u točkama I i II izreke.

2. U prijedlogu je zatražio da mu se dopusti podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

„1.) Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tumačio odredbu čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti na način da je istom zakonodavac propisao da kada je tužiteljica kao zdravstveni djelatnik u privatnoj praksi iskazala namjeru nastaviti obavljati zdravstvenu djelatnost u istom prostoru, tuženik uopće nema zakonskumogućnost prihvatiti ili ne prihvatiti zahtjev tužiteljice odnosno da isti mora nastaviti sa zakupnim odnosom?

2.) Smatra li se norma prisilnom normom isključivo kada je prisilnost određena neposredno određivanjem "gubitka pravnog učinka", odnosno posredno izrazima "mora", "zabranjuje", "samo ako" i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije?

3.) Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredba čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti samo u odnosu na tuženika kao ljekarničku zdravstvenu ustanovu predstavlja prisilni propis?

4.) Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da tuženik kao ljekarnička zdravstvena ustanova sukladno čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti nema zakonsku mogućnost donošenja Odluke o prestanku Ugovora o zakupu Ljekarne Konjščina ako tužiteljica kao zdravstveni djelatnik u privatnoj praksi na osnovi zakupa odluči nastaviti obavljati tu djelatnost?“.

3. Obrazlažući razloge važnosti pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) predlagatelj se pozvao odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x- 876/13 od 30.9.2014. i Rev 232/10-2 od 20. ožujka 2012., te odluku Ustavnog suda posl. br. U-III-3886/12 od 17. siječnja 2013.

4. Tužiteljica je odgovorila na prijedlog, te je u istom osporila postojanje pretpostavki za dopuštenje revizije i zatražila trošak sastava odgovora na prijedlog.

5. Prijedlog je neosnovan.

6. U ovom postupku sporno je tumačenje odredbe čl. 261. st. 1. i st. 5. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 100/18) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke tuženika, odnosno sporno ima li tuženik na temelju navedene odredbi pravo izbora pri odlučivanju o nastavku zakupnog odnosa sa zdravstvenim radnikom ili zdravstvena ustanova odlučuje o nastavku zakupa, kao i pitanje jesu li navedene odredbe prisilne naravi.

7. Nižestupanjski sudovi smatraju da je odredba čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti prisilni propis, zbog čega je odluka tuženika od 29. listopada 2019. ništetna jer ta odredba zdravstvenim radnicima koji obavljaju praksu na temelju zakupa daje mogućnost izbora da ukoliko to žele nastave obavljati zdravstvenu djelatnost u privatnoj praksi na temelju zakupa prostora u kojem su do stupanja na snagu Zakona obavljali tu djelatnost, jer cilj toga zakona nije bio onemogućiti zdravstvenim radnicima koji obavljaju privatnu praksu u zakupu prostora u vlasništvu Domova zdravlja nastavak zakupa istog prostora, odnosno učiniti to ovisnim o odluci ljekarničke zdravstvene. ustanove, a što ujedno proizlazi i iz Uputa Ministarstva zdravstva od 2. siječnja 2019., 4. siječnja 2019. i 5. studenoga 2019., kojima je to ministarstvo dalo tumačenje smisla navedene odredbe. Uz to su iznijeli i shvaćanje po kojem je taj zakon lex specialis u odnosu na Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora.

8. Tuženik pak smatra da Zakon o zdravstvenoj zaštiti niti jednom svojom odredbom ne propisuje da je upravno vijeće ljekarničke ustanove dužno donijeti odluku kojom se zakup nastavlja, da tom niti bilo kojom drugom odredbom Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije propisano da tuženik i ostale zdravstvene ustanove po zahtjevu zdravstvenih djelatnika ne bi mogli donijeti odluku kojom se ne daje u zakup prostor u kojem su ti radnici obavljali djelatnost do stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN broj 100/18), a navedeno ne propisuju niti odredbe čl. 261. st. 1. i 5. ZZZ- a. Smatra da iz citiranih odredbi proizlazi kako je upravno vijeće tuženika imalo pravo potpuno slobodno donijeti odluku o tome hoće li sklopiti ugovor o zakupu ili neće. Drugim riječima, prisilnom normom nije nametnuto tuženiku obveza i dužnost da nastavi sa zakupnim odnosom kada je to isključivo izabrao zdravstveni djelatnik.

9. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. i 2. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da prvo, treće i četvrto pitanje nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a iz razloga jer u odnosu na ta pitanja u prijedlogu nisu izloženi odgovarajući razlozi njihove važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a,

10. Naime, u odluci ovog suda broj Rev-x-876/13 od 30.9.2014. izneseno je shvaćanje o tome tome kako prepoznati radi li se o prisilnom propisu te je u toj odluci navedeno: „Iz formulacije zakonske odredbe čl. 32. (...) koja glasi: „Prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata (...) donesenih na temelju propisa o konfiskaciji.“, ne proizlazi da je riječ o prisilnom propisu nepoštivanje kojeg bi dovodilo do ništavosti ugovora u smislu ZOO- a, jer prisilnost nije određena neposredno određivanjem „gubitka pravnog učinka“, odnosno posredno izrazima „mora“, „zabranjuje“, „samo ako“ i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije“.

11. U odluci Rev 232/10-2 od 20. ožujka 2012., izneseno je shvaćanje prema kojem „suprotno tvrdnji revidenta, neovisno o izostanku navoda o ništavosti, prisilnost odredbe čl. 3. Zakona o naplati ne proizlazi iz formulacije te zakonske odredbe, jer prisilnost nije određena ni neposredno određivanjem „gubitka pravnog učinka“ odnosno posredno izrazima „mora“, „zabranjuje“, „samo ako“ i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije“, a to shvaćanje potvrdio je i Ustavni sud RH u odluci posl. br. U-III- 3886/12 od 17. siječnja 2013.

12. Prema navedenom u odnosu na pitanja pod 1. (Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tumačio odredbu čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti na način...), i u odnosu na pitanje pod 4. (Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da tuženik kao ljekarnička zdravstvena ustanova sukladno čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti nema zakonsku mogućnost donošenja Odluke o prestanku Ugovora o zakupu Ljekarne Konjščina ako tužiteljica kao zdravstveni djelatnik u privatnoj praksi na osnovi zakupa odluči nastaviti obavljati tu djelatnost), ali i u odnosu na pitanje pod 3. (Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredba čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti samo u odnosu na tuženika kao ljekarničku zdravstvenu ustanovu predstavlja prisilni propis) u prijedlogu nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a pa u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije glede tih pitanja nije ispunjena pretpostavka iz čl. 387. st. 2. točke 3. ZPP-a, jer ni u jednoj od tih odluka nije izneseno pravno shvaćanje o pravnoj naravi odredbe čl. 261. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, niti o tumačenju smisla navedene odredbe, niti je predmet tih postupaka bio sadržaj navedene zakonske odredbe. Zbog toga navedena pitanja nisu važna.

13. Drugo postavljeno pitanje nije važno jer ono polazi od pogrešne pretpostavke da prisilnost nije određena jer je u čl. 261. st. 4. citiranog zakona izričito određeno da „Upravno vijeće doma zdravlja ili ljekarničke zdravstvene ustanove obvezno je donijeti odluku iz st. 2. ovog članka u roku od 60. dana od dana podnošenja zahtjeva zdravstvenog radnika“, dok je u st. 2. te odredbe određeno da „zdravstveni radnici iz st. 1. ovoga članka nastavljaju obavljati djelatnost u privatnoj praksi (...) na temelju odluke Upravnog vijeća doma zdravlja ili ljekarničke zdravstvene ustanove o zakupu poslovnog prostora u kojem su obavljali tu djelatnost do dana stupanja na snago ovoga Zakona“.

14. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a (točka I. izreke).

15. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na prijedlog jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 5. rujna 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić