Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-348/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V., OIB: … iz B. L., (ranije O.), kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik iz S. B.1 , protiv tuženika Z. J., OIB: …, iz S. B.1 , kojeg zastupa punomoćnica J. L., odvjetnica iz S. B. , radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-489/2018-16 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-489/2018-16 od 25. listopada 2019.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži da se utvrdi ništetnim ugovor o kupoprodaji zaključen između tužitelja M. V. i tuženika Z. J. od dana 9. lipnja 2015., da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 600.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 9. lipnja 2015. do isplate, te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove (toč. I), dok je naloženo tužitelju da tuženiku na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 26.250,00 kuna (toč. II).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. U svom odgovoru na žalbu tuženik je porekao žalbene navode i predložio da se žalitelj sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji benzinske postaje u L. od 9.6.2015., te povrat kupoprodajne cijene u utuženom iznosu.

6. Nije sporno da su parnične stranke 9. lipnja 2015. zaključile Kupoprodajni ugovor kojim je tuženik kao prodavatelj prodao tužitelju kao kupcu nekretninu koja u naravi predstavlja benzinsku postaju u L., te je uvidom u zemljišno knjižni izvadak za nekretnine, koje su bile predmetom kupoprodaje, utvrđeno da je kao vlasnik kč. br. 1259 benzinska stanica sa 967 m2, koja je upisana u z.k. uložak 1734 k.o. L., upisan G. L., da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 80.000,00 eura, koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku.

7. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi:

da je uvidom u kupoprodajni ugovor utvrđeno da je strankama, u trenutku zaključenja ugovora, bilo poznato da predmetna nekretnina nije bila upisana u vlasništvu tužitelja, jer je u samom ugovoru bilo naznačeno da se radi o vanknjižnom vlasništvu. (članka 1. ugovora); u članku 3. Ugovora naznačeno je da prodavatelj dozvoljava kupcu da temeljem ugovora može odmah, a bez ikakvih daljnjih pitanja i odobrenja od strane prodavatelja poduzimati sve potrebne radnje da se kao kupac predmetne nekretnine uknjiži kao vlasnik iste; člankom 4. Ugovora prodavatelj potvrđuje da je predmetna nekretnina kupljena od M. d. p. N. i. R. S., S. B.2 , Z. d. p. P. s. P. O. B. L. P. c. B., S. B.2 , kao jedinog sljednika bivšeg E. O. B. B., kupoprodajnim ugovorom od 29. srpnja 2002. i da je ugovorna cijena plaćena u cijelosti; da tužitelj ističe kako je na temelju kupoprodajnog ugovora pokušao izvršiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama međutim bez uspjeha; ističe također, kako je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, koji su u vlasništvu pravnih osoba izvan RH, te se u članku 3 navodi da su ovakvi poslovi ništavi, bez suglasnosti ministarstva, da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između tuženika i pravnog sljednika E. na snazi je bila odluka objavljena u Narodnim novinama broj 46/2000 o izuzimanju od zabrane raspolaganje nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici S., Republici M. i B. i H.; da je u članku 1. navedene odluke naznačeno da se izuzimaju od zabrane raspolaganja nekretnine iz članka 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 36/91) na kojima pravo korištenja, raspolaganja ili upravljanja imaju pravne osobe sa sjedištem u Republici S., Republici M. i B. i H., a koje su stečene naplatnim pravnim putem, ako je to u interesu Republike Hrvatske, njenih građana ili pravnih osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj; člankom 2. navedene odluke ovlašten je ministar pravosuđa da u svakom pojedinom slučaju raspolaganja nekretninama iz točke I odluke utvrdi jesu li ispunjeni uvjeti propisani tom točkom i postoje li kakve pravne zapreke, te na temelju toga i prethodno pribavljenog mišljenja ministarstva i pravobraniteljstva Republike Hrvatske, izda suglasnost za raspolaganje tim nekretninama; te da nesporno proizlazi da tuženik do trenutka prodaje predmetne nekretnine tužitelju nije uspio ishoditi suglasnost ministra pravosuđa, koja činjenica bila je poznata tužitelju.

7.1. Sud prvog stupnja ocjenjuje tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, odnosno da Ugovor o kupoprodaji zaključen između parničnih stranaka 9. lipnja 2015. nije ništetan, a ovo iz razloga jer je tužitelj od samog početka pregovora u vezi sa kupnjom benzinske postaje imao saznanja da je tuženik predmetnu nekretninu kupio od poduzeća navedenog u Ugovoru, da kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama nije upisan tuženik, niti je kao vlasnik upisano poduzeće od kojega je tuženik kupio predmetnu benzinsku postaju, već je kao vlasnik iste upisan G. L., nadalje, da je tužitelj imao saznanja da tuženik nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine (što je navedeno i u samom ugovoru), da tuženik do trenutka prodaje predmetne nekretnine tužitelju nije uspio ishoditi suglasnost ministra pravosuđa, te da upravo zbog činjenice da dokumentacija nije bila sređena u trenutku zaključenja ugovora između parničnih stranaka tužitelj je benzinsku stanicu kupio po bitno nižoj cijeni nego je ona stvarno vrijedila, pa uvažavajući sve navedeno, sud prvog stupnja smatra utvrđenim da ugovor zaključen između parničnih stranaka nije ništetan, te je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti i vraćanje kupoprodajne cijene, u cijelosti odbio.

8. Žalitelj u žalbi ističe da se sud u razlozima pobijane presude, odbijajući zahtjev za utvrđenje ništetnosti poziva isključivo na razloge pobojnosti, temeljeći svoju odluku na činjenici da je tužitelj znao što kupuje, iako tuženik nije niti mogao raspolagati predmetnom nekretninom te mu je prodao nekretninu koja nije bila njegovo vlasništvo, jer tuženik nije tražio niti dobio potrebnu suglasnost ministarstva te da ništavost proizlazi iz Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske u kojoj je navedeno da je ništav pravni posao sklopljen protivno odredbama Uredbe, tako da tuženik nije mogao prenjeti na drugoga (tužitelja) više prava nego što je sam imao, slijedom čega je i predmetni ugovor o prodaji ništetan ex lege.

9. Prema mišljenju ovoga suda pravni pristup suda prvog stupnja je pravilan. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

10. Prema članku 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08 i 78/15, dalje ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. Ugovor o kupoprodaji zaključen između parničnih stranaka 9. lipnja 2015., kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, te nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 322. stavak 1. ZOO za utvrđenje spornog ugovora ništetnim.

12. Nesporne su činjenice:

-da je tuženik predmetnu benzinsku postaju, sagrađenu na kč. br. 1259, z.k. uložak 1734 k.o. L., koja čestica je upisana na G. L., kupio od M. d. p. N. i. R. S., S. B.2 , Z. d. p. P. s. P. O. B. L. P. c. B., S. B.2 , kao jedinog sljednika bivšeg E. O. B. B., kupoprodajnim ugovorom od 29. srpnja 2002.;

-da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 29. srpnja 2002. bila na snazi odluka objavljena u Narodnim novinama broj 46/2000 o izuzimanju od zabrane raspolaganje nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici S., Republici M. i B. i H., time da je za raspolaganje nekretninama bilo potrebno ishoditi suglasnost ministra pravosuđa, koja suglasnost nije ishođena, niti tada, a niti do trenutka prodaje predmetne nekretnine tužitelju;

-da je zatim tuženik predmetnu benzinsku postaju kupoprodajnim ugovorom od 9. lipnja 2015. prodao tužitelju za 80.000,00 eur;

-da tužitelj nikada nije stupio u posjed sporne nekretnine, a niti je u posjedu iste ikada bio tuženik, kako su to isti iskazali preslušani kao stranke,

-da se tužitelj nije obratio ministarstvu radi ishođenja suglasnosti, sukladno članku 2 Odluke objavljene u Narodnim novinama 46/2000, što proizlazi iz obavijesti ministarstva od 17. kolovoza 2019. u kojoj se navodi da tužitelj i njegov punomoćnik nisu podnijeli zahtjev za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj.

13. Žalitelj ustraje kod tvrdnje da tuženik nije niti mogao raspolagati predmetnom nekretninom te mu je prodao nekretninu koja nije bila njegovo vlasništvo.

14. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora prema izričitom izjašnjenju tijekom postupka (i u žalbi) tužitelj temelji na činjenici da mu je tuženik prodao nekretninu koja nije njegovo vlasništvo.

15. Međutim, odredbe čl. 382. ZOO uređuju pitanje valjanosti kupoprodajnog ugovora koji se odnosi na tuđu stvar ili pravo i pravne posljedice situacija u kojima kupac nije znao niti morao znati da je stvar ili pravo tuđe te da se zbog toga ne može ostvariti svrha kupoprodajnog ugovora. Kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, pa tada takav ugovor nije protivan prisilnim propisima, koji bi izrijekom priječili sklapanje takvog kupoprodajnog ugovora. Ugovorne strane dužne su takav ugovor izvršiti. Ni treća osoba koja je vlasnik stvari, koja je predmet kupoprodaje između drugih osoba, nije ovlaštena tražiti utvrđenje ništetnosti tog ugovora ili tražiti njegovo raskidanje.

15.1. Prodaja tuđe stvari nema za posljedicu ništetnost ugovora u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, već daje pravo kupcu koji nije znao, niti je mogao znati da je stvar tuđa zahtijevati raskid ugovora, odnosno naknadu štete, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud u brojnim odlukama (Rev-1001/00 od 25. studenog 2003., Rev-683/05 od 25. srpnja 2007., Revx-780/11 od 17. veljače 2015., Revx-376/14 od 17. ožujka 2015.), a što tužitelj nije tražio svojim tužbenim zahtjevom u ovom postupku.

15.2. Iz odredbe čl. 432. ZOO, također, proizlazi da ugovor o kupoprodaji tuđe stvari, samo zbog toga što je tuđa, nije ništetan, a raskid takvog ugovora može tražiti samo kupac, a ne prodavatelj ili neka treća osoba. Također, odredbom čl. 432 st. 4 ZOO je propisano da ako kupac u času sklapanja ugovora zna za mogućnost da mu stvar bude oduzeta ili da njegovo pravo bude umanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo na povrat, odnosno sniženje cijene, što također tužitelj u ovom postupku nije tražio.

15.3. Prema tome, prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Ugovor o prodaji koji su stranke zaključile u ovom slučaju je prema pravilnoj ocjeni suda prvog stupnja pravno valjan- jer eventualna prodaja tuđe stvari ne predstavlja razloge za ništetnost, kao niti pobojnost takvog ugovora, a pravo na raskid takvog ugovora pripada po određenim zakonskim pretpostavkama isključivo kupcu dakle ovdje tužitelju koji međutim podignutom tužbom zahtjeva ne zahtijeva raskid ugovora. Prodaja tuđe stvari nema za posljedicu ništetnost ugovora o prodaji, već se u takvom slučaju radi o prodaji stvari s pravnim nedostatcima (čl. 430 st. 1 ZOO). Ugovor nije ništetan, već nema pravnog učinka prema vlasniku, a kupac je legitimiran tražiti raskid ugovora, što tužitelj u ovom postupku ne traži.

16. Nadalje, i po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji tužitelj znao da tuženik nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, da se ne nalazi u posjedu te nekretnine, da nije bila ishođena suglasnost ministra pravosuđa prilikom raspolaganja nekretninom i sklapanja kupoprodajnog ugovora od 29. srpnja 2002., a niti spornog ugovora, ali da mu je tuženik jamčio da neće imati problema prilikom ishođenja dokumentacije, koju je i sam bezuspješno pokušao ishoditi, niti prilikom uknjižbe, te sklapajući taj Ugovor, unatoč takvom saznanju, tužitelj nije postupio u zabludi, niti u lošoj vjeri. Pravilno po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud zaključuje da zbog navedenog postupka tuženika predmetni Ugovor nije ništetan pravni posao, jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Da je predmetni Ugovor tužitelj zaključio u zabludi ili lošoj vjeri, ne čini takav ugovor ništetnim, već eventualno takav ugovor može biti pobojan zbog mana volje kod ugovornih stranaka. Ugovor o kupoprodaji nekretnina nije ugovor koji bi bio protivan Ustavu, zakonu niti moralu društva, jer je takav ugovora propisan zakonima Republike Hrvatske i to Zakonom o obveznim odnosima, zbog čega takav ugovor bez obzira kakve su bile pobude stranaka da ih zaključe ne predstavlja ugovor protivan Ustavu, zakonu niti moralu društva.

17. Prema tome, protivno navodima žalbe, valjano je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev i pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 322. ZOO.

18. Radi svega naprijed navedenog, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučiti kao u izreci.

19. Odluci o parničnom trošku žalitelj određeno niti ne prigovara, pa ista nije bila predmetom razmatranja ovog suda.

20. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st. 1 ZPP).

21. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

U Zagrebu 5. rujna 2023.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.