REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3767/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnica Sandra Dragičević, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Nava banke d.d. u stečaju iz Zagreba, Tratinska kbr. 27 (OIB: 07492912398), radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5747/2021-2 od 11. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 461/21 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023.

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I., II. i III. njene izreke, u odluci kojom su odbijeni kao neosnovani zahtjevi tužitelja:

- na utvrđenje „da je pobojna pravna radnja stečajnog dužnika, sklapanja ugovora o kratkoročnom kreditu broj 3044 od 5. studenog 2010. sklopljenog između tuženika kao kreditora, Destilerija d.o.o. kao korisnika kredita i Novabela grupa d.o.o. kao sudužnika (točka I. izreke)“,

- na utvrđenje „da je osnovano tužiteljevo osporavanje tražbine tuženika u iznosu od 5.864.000,00 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda prema stečajnom dužniku Novabela grupa d.o.o. u stečaju u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-1506/20.“ (točka II. izreke),

- na obvezivanje tuženika naknaditi mu parnične troškove od 127.280,00 kn.

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

„je li teret dokazivanja postojanja tražbine na onome tko tvrdi da ona postoji - odnosno postoji li povreda prava na tzv. jednakost oružja kad sud stavlja na teret dokazivanje činjenice na koju se poziva druga stranka, a ne predloži dokaze kojima dokazuje tu činjenicu odnosno da li se pravila o teretu dokazivanja primjenjuju jednako za tužitelja i tuženika“,

uz navod da je riječ o pravnom pitanju „o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, te je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, a nema prakse revizijskog suda“.

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju „protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“.

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: „U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bilo važno za odluku o konkretnom predmetu spora a potom i prvenstveno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) samo paušalan navod predlagatelja da je naznačeno pitanje važno jer „je riječ o pitanju koje odstupa od prakse revizijskog suda (…) obzirom je za očekivati da će takvo biti učestalo”,

7.2. da, konkretno, prijedlog u svezi postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njemu u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom:

- da je (uvažavajući da predmet ovoga spora nije „dokazivanje postojanja tražbine...“, kako postavljenim pitanjem tužitelj sugerira prihvatiti - već dokazivanje tužiteljeva osporavanja tražbine tuženika) drugostupanjska presuda u svojoj suštini temeljena na shvaćanju da je tužitelj bio dužan, prema pravilu o teretu dokazivanja, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“), dokazati ono što on tvrdi - da je opravdano („osnovano“) po njemu istaknuto osporavanje prijeporne tražbine tuženika,

postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

7.3. da odluka na koju se predlagatelj poziva u prijedlogu, nalazeći da je važna i usporediva sa ovdje osporenom, sa ovom nije usporediva: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u toj odluci (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim, posebno procesnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi, a osporena presuda, za razliku od ove, temeljena je na njoj neusporedivom utvrđenju, onome kojeg revizijski sud mora respektirati - obzirom da ga kao po naravi činjeničnog ne može preispitivati, da je u postupku iz provedenih dokaza za ocijeniti da tužitelj nije dokazao ono što je osporavao i glede čega je upućen u parnicu,

7.4. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

8. U konačnom, revizijski sud tek primjećuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti (ovdje odlučno) razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

9.1. da pitanje iz podnesenog prijedloga, budući da nije obrazloženo dostatnim, određenim razlozima, nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako je formulirano i obrazloženo razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

10. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u „pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 6. ZPP-a, prema kojoj: „Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten i ako ne sadrži pretpostavke iz članka 387. stavka 3. ovoga Zakona.“, dakle i ako ne sadrži određeno izložene razloge zbog kojih predlagatelj smatra da je po njemu postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona, u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 5. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug