REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 530/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Odlagalište sirovina d.o.o., Zadar, Ive Dulčića 6, OIB:71059964444, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Zagreb, Ksaver 208, OIB:85828625994, kojeg zastupa punomoćnica Marijana Dedić Lokma, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3671/15-2 od 24. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu poslovni broj P-6530/11 od 6. ožujka 2015., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu poslovni broj P-6530/11 od 17. ožujka 2015., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, ispravljenom rješenjem suda prvog stupnja, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.221.447,16 kuna, uvećan za PDV, što ukupno iznosi 1.502.380,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i trošak parničnog postupka (toč. 1.), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 171.479,28 kuna (toč. 2.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 18.150,48 kuna (toč. 3.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, ispravljena rješenjem suda prvog stupnja (toč. I.), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 18.775,47 kuna (toč. II.).

3. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja od 17. ožujka 2015. u točki 2. izreke.

4. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st.1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, time da tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o izvođenju radova na sanaciji bazena crvenog mulja bivše tvornice glinice Obrovac kod Obrovca od 14. prosinca 2006. prema kojem je tužitelj, kao izvoditelj radova, bio dužan izvršiti sanaciju bazena crvenog mulja, a tuženik platiti ugovorenu cijenu od 80.677.800,00 kuna bez PDV,

- da je sastavni dio predmetnog ugovora i troškovnik te da se tužitelj ugovorom između ostalog obvezao da će osigurati prijevoz i dostavu opreme i potrebnog materijala za obavljanje radova na mjestu izvođenja radova,

- da su stranke 5. prosinca 2007. sklopile Dodatak osnovnom ugovoru jer je došlo do dodatnih nepredviđenih radova koji se odnose na nabavu, prijevoz i ugradnju 200.000 m3 internog građevinskog materijala, tako da su i povisile cijenu za daljnji iznos od 20.144.450,00 kuna bez PDV,

- da su Dodatkom ugovora broj II od 19. prosinca 2008. stranke utvrdile da se zbog daljnjih dodatnih radova vrijednost do tada ugovorenog posla povećava za daljnji iznos od 41.921.757,67 kuna sa PDV, pa tako ukupna vrijednost radova iznosi 164.802.902,67 kuna sa PDV,

- da su stranke 12. ožujka 2009. sklopile daljnji Dodatak osnovnom ugovoru broj III kojim su ugovorile između ostalog da će tužitelj tuženiku dostaviti zadužnice na iznos od 10% od ukupno dodatno ugovorene cijene kao garanciju za dobro izvršenje poslova i otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku,

- da je tužitelj bio u obvezi nabave, dobave i ugradnje nasipnog materijala za prekrivanje postojeće isparne površine, te da je u cijenu utvrđenu troškovnikom od 65,00 kn/m3 uključena nabava, prijevoz, ugradnja nasipnog materijala, poravnanje, kao i održavanje isprane površine, a što proizlazi iz troškovnika radova,

- da je Povjerenstvo za imovinu Vlade Republike Hrvatske 7. srpnja 2010. donijelo odluku da Republika Hrvatska kao vlasnik daje na raspolaganje tuženiku cca 200.000 m3 materijala u vrijednosti od 6 mil. kuna, koji je kao višak preostao prilikom iskopa tunela Sv. Rok, a za potrebe sanacije bazena lužnate vode i crvenog mulja na lokaciji bivše tvornice glinice u Obrovcu, te da iz odluka proizlazi da je cijena 1m3 materijala 30,00 kuna,

- da je tužitelj u privremenoj situaciji broj 11/10, 12/10 i 13/10 naveo da je dana 27. srpnja 2010. započeto s odvozom materijala od druge do pete tunelske kategorije s lokacije Sv. Rok,

- da Vlada RH nije donijela odluku o sniženju cijene,

- da je tužitelj podnio zahtjev 19. srpnja 2010. za smanjenje cijene materijala za 20,00 kuna odnosno zaključno da bi to bila cijena od 10,00 kuna,

- da je tuženik 2. studenog 2010. donio odluku o umanjenju jedinične cijene utvrđene stavkom 4.a. ugovornog troškovnika sa 65,00 kn/m3 na 57,00 kn/m3, time da se cijena od 57,00 kn/m3 odnosi na utovar, prijevoz, razastiranje i održavanje isparne površine i to na 200 m3 internog građevinskog materijala dodijeljenog odlukom Vlade od 7. srpnja 2010.,

- da na prethodno navedenu odluku tuženika Vlada RH nije dala suglasnost,

- da je tužitelj u svim spornim privremenim situacijama i to broj 11/10, 12/10 i 13/10 fakturirao tuženiku utovar, prijevoz, razastiranje i održavanje isparne površine po cijeni od 57,00 kn/m3,

- da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 10. rujna 2014. podnijelo optužnicu broj K-DO-203/12, K-PO-DO-4712 protiv okrivljenika Vinka Mladinea, direktora tuženika u vrijeme donošenja naprijed navedenih odluka, te protiv Mihe Zrnića Marinovića, vlasnika tužitelja, u kojoj optužnici su uključeni i predmetni odnosi, te je Vinko Mladineo bio u istražnom zatvoru od 9. veljače 2011. do 18. travnja 2011., a Miho Zrnić Marinović od 20. siječnja 2011. do 20. travnja 2011.,

- da je navedena optužnica nepravomoćno odbačena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu rješenjem poslovni broj Kov-105/14 od 16. prosinca 2014., te je protiv tog rješenja Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu uložilo žalbu 22. prosinca 2014.,

- da je tuženik 14. siječnja 2011. donio odluku kojom poništava svoju raniju odluku od 2. studenog 2010., te je utvrdio da je jedinična cijena vrijednosti internog građevinskog materijala u iznosu od 30,00 kn/m3, jer se primjenjuje Odluka Vlade RH, Povjerenstva za imovinu od 7. srpnja 2010.,

- da je navedenoj odluci tuženika od 14. siječnja 2011. prethodio sastanak održan u tuženikovim prostorijama 14. siječnja 2011. na kojem su bili i predstavnici tužitelja (Zoran Mikecin-direktor, Miho Zrnić Marinović-predstavnik, Jasna Sorić-predstavnica i Milan Bulić-predstavnik) gdje je rečeno da će se primijeniti odluka Vlade kojom se definira cijena tog materijala od 30,00 kn/m3, tako da će ostali radovi utvrđeni stavkom 4. odnosno 4.a. ugovornog troškovnika umjesto ranijih 65,00 kn/m3 iznositi 35,00 kn/m3,

- da u navedenoj zabilješci nije navedena niti jedna primjedba na takvo utvrđenje da je tuženik donio odluku o terećenju na temelju odluke od 14. siječnja 2011. prema kojoj tereti tužitelja za iznos od 1.502.380,01 kuna, a koju odluku je tužitelj prihvatio, ovjerio je svojim štambiljem, te je direktor Mikecin istu i potpisao,

- da su na temelju prethodno navedene odluke o terećenju tužitelja umanjeni iznosi prijevremenih situacija broj 11/10, 12/10 i 13/10, a ostali iznos po tim situacijama mu je u cijelosti isplaćeni, o čemu je iskazivala direktorica tužitelja, tako da je tužitelju isplaćeno cca 130.000.000,00 kuna, a sanacija bazena nije dovršena,

- da se tužitelj podneskom od 1. veljače 2011. obratio tuženiku za plaćanje po privremenim situacijama broj 12/10 i 13/10 pozivajući se na sastanak održan 14. siječnja 2011., te naveo kako je potpisao i prihvatio tuženikovu odluku o umanjenju tih situacija.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev zaključujući da je tužitelj znao za cijenu ponuđenog materijala od 30,00 kn/m3, te da je istu i prihvatio, jer je počeo s odvozom tog materijala u srpnju 2010., dok je tuženikova odluka o sniženu cijene uslijedila tek u studenom 2010.

Nadalje nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tuženik daljnjom Odlukom od 14. siječnja 2011. ukinuo svoju raniju Odluku od 2. studenoga 2010. zbog toga što nije imao potrebno odobrenje Vlade RH glede sniženja cijene materijala, a koju odluku je tužitelj prihvatio i potpisao, te su mu nakon toga umanjene privremene situacije 11, 12 i 13, a potom i isplaćene. Naime, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužitelj dobrovoljno prihvatio odluku o terećenju, te priznao činjenice iz te odluke kao istinite, jer je znao za cijenu materijala prema odluci Vlade RH, obzirom je takvu cijenu i prihvatio dovozom materijala.

10. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, smatrajući da razlozi pobijane presude nisu jasni i razumljivi, te da postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava i iskaza svjedoka koje se nalaze u spisu.

11. Naime, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju, iznoseći svoje viđenje činjeničnog stanja izloženog u spisu, revident ukazuje, jer su razlozi presude u skladu s činjeničnim utvrđenjima sudova u postupku.

12. U situaciji kad je Vlada Republike Hrvatske, kao vlasnik, dala tuženiku na raspolaganje 200.000 m3 materijala u vrijednosti od 6.000.000,00 kuna za potrebe sanacije bazena lužnate vode i crvenog mulja na lokaciji bivše Tvornice glinice u Obrovcu i dozvolila korištenje navedenog materijala za završetak navedene sanacije, navedena Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja zakonitu odluku o visini cijene građevinskog materijala u odnosu na koju je tužitelj prihvatio ponuđeni materijal. 13. Utvrđenje suda da je tužitelj znao za cijenu ponuđenog materijala od 30,00 kuna/m3, te da je istu prihvatio, temelji se na činjenici da je tužitelj 19. srpnja 2010. zahtijevao smanjenje cijene, da bi zatim 27. srpnja 2010. počeo s odvozom tog materijala sukladno ponuđenoj cijeni u Odluci Vlade Republike Hrvatske od 7. srpnja 2010.

14. Suprotno tvrdnji revidenta, i utvrđenje suda da je tužitelj Odluku tuženika od 14. siječnja 2011. prihvatio i potpisao, proizlazi iz Odluke o terećenju od 11. veljače 2011. obzirom je ista ovjerena štambiljem i potpisana od strane tužitelja, kao i iz podneska tužitelja od 1. veljače 2011. u kojem tužitelj izričito navodi da je navedenu Odluku od 14. siječnja 2011. potpisao i prihvatio.

15. Stoga suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava i iskaza svjedoka koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

16. Nadalje, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužitelja. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

17. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP koju tužitelj ističe u reviziji.

18. Također valja ukazati da su pravilno nižestupanjski sudovi sadržajno primijenili odredbu čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/04 i 41/08 - dalje: ZOO) prilikom donošenja zaključka o prihvaćanju ponude materijala po cijeni od 30,00 kn/m3. Sukladno navedenoj odredbi ponuda je prihvaćena i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvati, a što je u konkretnom slučaju vidljivo iz činjenice da je tužitelj počeo s odvozom materijala u srpnju 2010., dok je tuženikova odluka o sniženju cijene uslijedila tek u studenom 2010.

19. Time je ispunjena i pretpostavka iz čl. 249. st. 1. ZOO, jer se volja može izjaviti osim riječima i uobičajenim znakovima i drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

20. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj sadržajno iznosi navode kojima osporava pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica.

21. Na takve navode, prije svega, treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu od značaja niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova. Pri tome valja istaći da nisu relevantni revizijski navodi tužitelja o pravnom položaju Republike Hrvatske, budući da su parnične stranke dogovorile cijenu u skladu s odlukom Vlade Republike Hrvatske.

22. S druge strane, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju, kako to čini revident u ovom predmetu.

23. Obzirom revident pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

24. Stoga je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

25. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 5. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-3085f-ebb7a

Kontrolni broj: 0216b-99186-cf7f8

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jadranko Jug, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.