REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1076/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., protiv tuženika A. o. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici B. P. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-118/2021-2 od 8. lipnja 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5176/12-60 od 18. prosinca 2020., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-118/2021-2 od 8. lipnja 2021. osim u dijelu točke I. kojom je tužitelju dosuđen iznos od 26.340,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2016. do isplate i točka I. i III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5176/12-60 od 18. prosinca 2020. osim u dijelu točke I. kojom je tužitelju dosuđen iznos od 26.340,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2016. do isplate i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.165,31 EUR/ 8.780,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2012. do isplate, u odnosu na zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos od 26.340,00 kuna za razdoblje od 14. prosinca 2012. do 20. lipnja 2016. te u odnosu na parnični trošak u iznosu od 1.250,98 EUR/ 9.425,50 kuna kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju A. R. iz Z. naknaditi tuženiku A. o. d.d. trošak žalbe u iznosu od 253,91 EUR/ 1.913,60 kuna i trošak revizije u iznosu od 186,64 EUR/ 1.406,25 kuna u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.120,00 kuna sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2012. do isplate, pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev za isplatu kamata na dosuđeni iznos od 35.120,00 kuna za razdoblje od 7. prosinca 2012. do 13. prosinca 2012., a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 24.348,80 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, pod točkom II. izreke uvažena je djelomično žalba tuženika i preinačena je točka III. prvostupanjske presude tako da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.223,00 kuna, a pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4205/2021-2 od 22. veljače 2022., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-118/2021-2 od 8. lipnja 2021. zbog sljedećih pravnih pitanja:

„1. Predstavlja li preinačeni dio tužbenog zahtjeva s osnova neimovinske štete preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, bez obzira što se povećanje traži iz iste činjenične osnove,

2. Ocjenjuje li se pitanje zastare u slučaju preinake (povećanja) tužbenog zahtjeva u odnosu na preinačeni/povećani dio tužbenog zahtjeva samostalno na način da zastara u odnosu na preinačeni/povećani zahtjev počinje teći od dana kada je tužba preinačena, to jest preinačen tužbeni zahtjev, ili je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare u odnosu na konačni tužbeni zahtjev?

3. Od kada je tuženik dužan platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u naznačenom dijelu.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbije uz naknadu troška odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete (tuđa pomoć i njega) zbog ozljeda koje je tužitelj pretrpio u prometnoj nesreći s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj podnio tužbu 12. prosinca 2012. tražeći isplatu iznosa od 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja, da je podneskom od 20. listopada 2016. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 26.340,00 kuna tražeći sada zatezne kamate na iznos od 25.500,00 kuna od 7. prosinca 2012., a na iznos od 840,00 kuna od 2. kolovoza 2013., da je podneskom od 19. lipnja 2020. povisio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 34.340,00 kuna s time da na iznos od 33.500,00 kuna traži kamate od 7. prosinca 2012., a na iznos od 840,00 kuna od 2. kolovoza 2013., a na ročištu za glavnu raspravu 10. studenog 2020. je povisio tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 35.120,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2012. Pri tome se tuženik podneskom od 9. srpnja 2020. protivio povišenju tužbenog zahtjeva i tijeku kamata prije presuđenja.

10.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu u cijelosti tj. u iznosu od traženih 35.120,00 kuna prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu na ročištu za glavnu raspravu 10. studenog 2020. primjenom čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), čl. 19. ZOO i čl. 1046. ZOO.

10.2. Nadalje, nižestupanjski sudovi su tužitelju dosudili zatezne kamate na cjelokupan iznos naknade štete od podnošenja tužbe 14. prosinca 2012. primjenom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05 - dalje: ZOOP) kako ih je tužitelj zatražio podneskom od 20. listopada 2016. s obrazloženjem drugostupanjskog suda da se tuženik nije protivio takvom preinačenju.

10.3. Drugostupanjski sud je otklonio tuženikov prigovor zastare navodeći da se prema odredbi čl. 241. ZOO zastarijevanje prekida podizanjem tužbe, a da je tužitelj tužbu podnio 12. prosinca 2012. tj. unutar zastarnog roka, čime da je došlo do prekida zastarijevanja utuženih tražbina, da je tužitelj preinačio tužbu podneskom od 19. lipnja 2020. i na ročištu za glavnu raspravu 10. studenog 2020. čemu se tuženik ne može protiviti. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev, čijim podnošenjem je došlo do prekida zastarijevanja tražbina tužitelja.

11. Tuženik se kao razlog važnosti prvog postavljenog pitanja pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revx-985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Revr- 42/2016-2 od 14. svibnja 2019. i dr., u odnosu na drugo pitanje pozvao se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-1416/2013-2 (pravilno: Revr- 1460/2013-2) od 24. siječnja 2017. i Revx-526/18-2 od 28. svibnja 2019. te u odnosu na treće pitanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-550/14-2 od 18. studenog 2015.

12. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog uz postojeći.

13. Stoga, povećanje tužbenog zahtjeva na ime neimovinske štete s iznosa od 26.340,00 kuna iz podneska od 20. listopada 2016. na iznos od 34.340,00 kuna na koji je tužitelj povećao zahtjev podneskom od 23. lipnja 2020., a potom povećao na ročištu za glavnu raspravu 10. studenog 2020. na konačan iznos od 35.120,00 kuna predstavlja preinačenje tužbenog zahtjeva. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj kada se u omjer stavi iznos od 26.340,00 kuna na koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev zatražen tužbom i iznos od najprije 34.340,00 kuna, a potom iznos od 35.120,00 kuna povećao tužbeni zahtjev za iznos od najprije 8.000,00 kuna, a potom za još 780,00 kuna odnosno za ukupno 8.780,00 kuna te je tužba za taj iznos preinačena.

14. Slijedom navedenog, odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi: Povećanje tužbenog zahtjeva s osnova neimovinske štete u odnosu na preinačeni iznos predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP neovisno o tome što se povećanje traži iz iste činjenične osnove.

15. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-1460/2013-2 od 24. siječnja 2017. izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe.“

16. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj podnošenjem povećanog tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio prekinuo zastaru tek onim podneskom kojim je zatražio isplatu tako povećanog iznosa (podnesak od 23. lipnja 2020. odnosno ročište za glavnu raspravu 10. studenog 2020. u odnosu na daljnji povećani iznos) tako da u odnosu na povećani iznos zastara teče do podneska kojim je tužitelj zatražio povećanje tužbenog zahtjeva, a ne već od tužbe kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud.

17. Stoga odgovor na drugo pitanje glasi: U slučaju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva radi se o preinaci tužbe, a zastara se u slučaju preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na preinačeni odnosno povećani dio tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno i zastara u takvom slučaju u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva počinje teći od dana kada je tužba preinačena.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP povučena tužba smatra se kao da nije niti bila podnesena i može se ponovno podnijeti.

19. Kada je tužitelj podneskom od 20. listopada 2016. povukao tužbeni zahtjev za iznos od 3.660,00 kuna (30.000 kn - 26.340,00 kn), jer je tužbom tražio isplatu iznosa od 30.000,00 kuna, za iznos od 3.660,00 kuna smatra se kao da tužba za taj iznos nije niti bila podnesena. Budući da je podneskom od 23. lipnja 2020. tužitelj zatražio ukupan iznos od 34.340,00 kuna (iznos od 33.500,00 kuna na ime neimovinske i iznos od 840,00 kuna na ime imovinske štete) povećao je tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 8.000,00 kuna (34.340,00 kn - 26.340,00 kn) te je tužitelj za taj iznos prekinuo zastaru podneskom od 23. lipnja 2020. Nadalje, na ročištu 10. studenog 2020. ponovno je povećao tužbeni zahtjev i to za iznos od 500,00 kuna na ime neimovinske štete (jer traži ukupno 34.000,00 kuna u odnosu na raniji zahtjev od 33.500,00 kuna) i za iznos od 280,00 kuna na ime imovinske štete (jer traži iznos od 1.120,00 kuna u odnosu na raniji zahtjev od 840,00 kuna) pa je za te iznose tj. za ukupan iznos od 780,00 kuna prekinuo zastaru tek na tom ročištu. Dakle, tužitelj je tijekom postupka povećao tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 8.780,00 kuna.

20. Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je štetnik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

21. Prema shvaćanju revizijskog suda izraženog u nizu odluka (npr. Revx-204/2014- 2 od 7. svibnja 2014.) trenutak saznanja za neimovinsku štetu je najkasnije završetak liječenja.

22. Budući da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio niti dokazao trenutak kada je završilo liječenje tužitelja niti o tome ima podataka u spisu, tada zastarijevanje za iznose koje je tužitelj prvi puta zatražio podneskom od 23. lipnja 2020. u iznosu od 8.000,00 kuna i za iznos od 780,00 kuna koji je prvi puta zatražio na ročištu 10. studenog 2020. počinje teći od dana štetnog događaja 14. prosinca 2009. pa kada je povećao tužbeni zahtjev za navedene iznose podneskom od 23. lipnja 2020. i na ročištu 10. studenog 2020., tada je za te iznose protekao zastarni rok od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO. Stoga je tužitelj potraživao iznos od 8.780,00 kuna nakon isteka zastarnog roka.

23. Nižestupanjski sudovi su tužitelju na ukupan iznos neimovinske i imovinske štete zatezne kamate dosudili od podnošenja tužbe 14. prosinca 2012.

24. Tužbom od 14. prosinca 2012. tužitelj je zatražio kamate od podnošenja tužbe. Međutim, tužitelj je najprije podneskom od 20. listopada 2016. tražio kamate na iznos od 25.500,00 kuna od 7. prosinca 2012., a na iznos od 840,00 kuna od 2. kolovoza 2013. Potom je podneskom od 23. lipnja 2020. povećao tužbeni zahtjev na iznos od 34.340,00 kuna, a na ročištu 10. studenog 2020. je povećao tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 35.120,00 kuna tražeći kamate na cjelokupan iznos od 7. prosinca 2012. do isplate.

25. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da kamate teku od podnošenja tužbe nije pravilno jer je pogrešno primijenjena odredba čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05 - dalje: ZOOP).

26. Odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP-a propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate iz st. 1. tog članka, tj. isplate naknade neimovinske štete u roku od 30 dana te imovinske štete u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

27. Primjenom odredbe čl. 12. st. 4. ZOOP-a tuženik nikako nije mogao pasti u zakašnjenje za plaćanje naknade neimovinske štete u iznosu zatraženom na ročištu za glavnu raspravu od 10. studenog 2020. dana 14. prosinca 2012. zato što je tužitelj tek podneskom od 20. listopada 2016. zatražio kamate na iznos neimovinske štete od 7. prosinca 2012., a na iznos imovinske štete od 2. kolovoza 2013., a na povećani iznos neimovinske štete (koji je povećan za iznos od 8.840,00 kuna) je zatražio kamate tek podneskom od 23. lipnja 2020. odnosno na ročištu 10. studenog 2020. tražeći kamate na iznos neimovinske štete od 7. prosinca 2012, a na iznos imovinske štete tražeći kamate od istog datuma tek na ročištu 10. studenog 2020.

28. Vezano za primjenu čl. 12. ZOOP-a u situaciji kada tužitelj tijekom postupka preinači tužbeni zahtjev povećanjem tužbenog zahtjeva ovaj sud se već izjasnio u odluci broj Rev-1133/2021-2 od 14. prosinca 2021. u kojoj je izrazio pravno shvaćanje koje je ujedno i odgovor na treće pitanje koje je tuženik postavio u ovoj reviziji i koje glasi: „Tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva“.

29. Stoga, kad je sud dosudio tužitelju naknadu neimovinske i imovinske štete u iznosu većem od onoga zatraženog tužbom tada zakonske zatezne kamate na iznos štete koji bi bio veći od onoga koji se potraživao podneskom od 23. lipnja 2020. odnosno od onoga koji se potraživao na ročištu 10. studenog 2020., budući da je tužitelj tim podneskom odnosno na ročištu preinačio tužbeni zahtjev njegovim povišenjem zatražene naknade štete, ne mogu početi teći prije preinake tužbe, odnosno povišenja zahtjeva s traženjem naknade neimovinske štete.

30. U suprotnom bi se dužnicima primjenom shvaćanja nižestupanjskih sudova mogla nametnuti obveza namirenja novčane obveze za koje u trenutku nastanka istih nisu niti znali da postoje i da ih se uz to još obveže na plaćanje zakonskih zateznih kamata na te iste obveze.

31. Slijedom navedenog, kako je tužitelj kamate na zatražene iznose štete tekuće od podnošenja tužbe zatražio tek podneskom od 20. listopada 2016., tužitelju se ne mogu dosuditi kamate od podnošenja tužbe nego tek od podneska 20. listopada 2016.

32. Preinačenjem presuda tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 75%, a tuženik u omjeru od 25% pa je primjenom čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o parničnom trošku. Kad se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, tužitelju je valjalo dosuditi trošak u omjeru od 50%. Tužitelju pripada trošak za zastupanje po punomoćniku- odvjetniku zajedno sa troškom sudskih pristojbi u iznosu od 18.851,00 kuna, a 50% od tog iznosa predstavlja iznos od 9.425,50 kuna. Tom iznosu valjalo je pridodati i trošak vještačenja u iznosu od 2.372,80 kuna pa trošak tužitelja iznosi 11.798,30 kuna / 1.565,90 EUR. S obzirom na to da je drugostupanjski sud dosudio tužitelju trošak u iznosu od 21.223,80 kuna (pri čemu je drugostupanjski sud počinio pogrešku u pisanju ili računanju pogrešno navodeći iznos od 21.223,00 kuna), valjalo je odbiti tužitelja za iznos troška od 9.425,50 kuna/ 1.250,98 EUR.

33. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom u omjeru od 25% pa mu je primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 42/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) valjalo priznati 125 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i 25% PDV-a te uz uspjeh od 25% i uz sudsku pristojbu na žalbu po čl. 7. st. 1. i čl. 24. st. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 - dalje: ZSP) i Tar. br. 3. toč. 3. Uredbe o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 53/19 - dalje: Uredba) u iznosu od 350,60 kuna i prema uspjehu od 25% sve ukupno iznosi 1.913,60 kuna / 253,91 EUR.

34. S obzirom na to da je tuženik uspio u revizijskom postupku, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP dosuđen mu je trošak sastava revizije po Tbr. 10. toč. 6. Tarife u iznosu od 112,5 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i PDV od 25% iznosi 1.406,25 kuna/186,64 EUR, dok trošak sudske pristojbe na reviziju nije priznat jer prema napomeni uz Tar. br. 3. Uredbe proizlazi da se ne plaća sudska pristojba na reviziju ako je sud rješenjem dopustio reviziju.

35. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti drugostupanjsku odluku i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

36. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. (1 euro: 7,53450 kuna).

37. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

Zagreb, 5. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.