REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 744/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz Z., (OIB …), kojeg zastupa punomoćnik I.-Z. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., (OIB …), kojeg zastupa punomoćnica M. V. L., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o dopuštenim revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž- 1273/2018-2 od 7. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-7126/16-18 od 21. lipnja 2018., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizije tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- u st. I. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 14.550,17 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi iznos od 457,11 kn počev od 31. prosinca 2011.),

- u st. II. izreke, odbijen „tužbeni zahtjev za iznos od 22.427,39 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u odnosu na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini iznos, preko ovdje dosuđenog do iznosa zatraženog u tužbi od 12. prosinca 2016., kao neosnovan“,

- u st. III. izreke, naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 5.898,75 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 21. lipnja 2018. do isplate,

- u st. IV. izreke, naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 4.549,50 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 21. lipnja 2018. do isplate.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 181/2020-2 od 26. siječnja 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlozima tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćeni su prijedlozi tužitelja i tuženika te je tužitelju i tuženiku dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude:

2.1. tužitelju u odnosu na pitanje: „1. Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima odnosno radnju vjerovnika kojoj Zakon o obveznim odnosima daje učinak prekida zastarnog roka?“

2.2. tuženiku u odnosu na pitanja:

Prvo: „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, nepreciznom i neutvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“

Drugo: „Može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora „Potrošač“, ukoliko nije riječ o ugovoru o kreditu ugovorenom s valutom CHF?“

2.3. To sve po ocijeni da su ta pravna pitanja važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno po ocjeni da je osporena presuda temeljena na shvaćanju za koje postoji neujednačena praksa.

3. Tužitelj i tuženik su protiv drugostupanjske presude podnijeli (dopuštene) revizije sa navedenim pitanjima. Tužitelj predlaže osporenu presudu preinačiti i usvojiti njegov zahtjev u cijelosti, dok tuženik predlaže osporenu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev podredno obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

4. Na revizije nije odgovoreno.

5. Revizije nisu osnovane.

6. Postupajući prema odredbi čl. 393. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), koja se na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“) primjenjuje na ovaj spor, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo zbog razloga zbog kojih su revizije podnesene i koji se odnose na pravna pitanja zbog kojih su revizije dopuštene.

7. Predmetom spora zahtjev je tužitelja za isplatu više plaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka 4. rujna 2007., a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu: to budući da ovdje nije sporno da je između tuženika, kao kreditora - i tužitelja, kao korisnika kredita, 4. rujna 2007. sklopljen Ugovor o kreditu u kunskom iznosu, bez valutne klauzule, sve uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu na osnovu jednostrane odluke banke - a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,93% godišnje.

8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja u ovdje po tuženiku osporenom dijelu ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio. To sve po utvrđenju (uvažavajući da je osporena presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini, obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi):

- da „su stranke 4. rujna 2007. sklopile Ugovor o kreditu s dodacima ugovoru, a po kojem ugovoru sa dopunama je tuženik kao davatelj kredita omogućio korištenje određenih novčanih sredstava tužitelju kao korisniku kredita“,

- da je u „čl. 4. Ugovora navedeno da je kamata promjenjiva, vidljivo istaknuta u ugovoru, znači lako uočljiva, ali ne i razumljiva tužitelju kao potrošaču, te kao takva suprotna načelima obveznog prava, pa je tužitelj kao potrošač bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, kao trgovca“,

- da „nije bilo nikakvog pregovaranja između tuženika i tužitelja u svezi izmjene ugovorene kamatne stope, niti je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj“,

- da je „tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. veljače 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97.“

9. Shvaćanje je drugostupanjskog suda (kao i prvostupanjskog: kojeg drugostupanjski sud drži pravilnim):

„...U konkretnom slučaju tužitelj tužbom traži povrat stečenog bez osnove, koje regulira odredba čl. 1111. st. 1. ZOO(05), pa se na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opći rok zastare za tražbine iz čl. 225. ZOO/05, koji iznosi 5 godina.

Tužba je podnijeta 12. prosinca 2016., pa je dio potraživanja koji je dospio do 11. prosinca 2011. u zastari, slijedom čega je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 14.550,17 kn usvojen, a za koji nije nastupila zastara, a u preostalom iznosu tužbeni zahtjev je odbijen.

Pri tome valja istaći kako se niti prema jednom pravnom propisu tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) iz čl. 502.a ZPP ne prekida zastara za konkretna potraživanja, pa tako niti predmetno, budući u žalbi tužitelj upućuje na činjenicu da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, prekinut tijek zastare, a zastara je počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

Naime, prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati tek na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, dakle, takvom kolektivnom tužbom ne može se prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka, kao što je predmetna usmjerena na povrat stečenog bez osnove.

Tuženik u žalbi i tijekom postupka, tvrdi da tužitelj nije mogao postaviti zahtjev za isplatu (kondemnatorni tužbeni zahtjev), bez prethodno postavljenog deklaratornog zahtjeva za utvrđivanje ništetnosti.

Iz pobijane presude i predmeta spora proizlazi da je tužitelj u historijatu tužbe naveo da je Ugovor tužitelj potpisao, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, koristeći na taj način nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (iskaz tužitelja), slijedom čega je takova odredba ništetna. Odluka prvostupanjskog suda o prigovoru zastare je pravilna, budući tužitelj potražuje vraćanje (restituciju) onoga što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbi čl. 323. ZOO/05, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je priznala na temelju takvog ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

Za istaći je i da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 328. ZOO/05), te da ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO/05).

Slijedom izloženoga, tuženik nije u pravu kada tvrdi da je preduvjet postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu bila postavljanje i deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu.

Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su tužitelju odredbe ugovora bile nejasne, jer drugačije proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja, čime upire na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Prvostupanjski sud je iskaz tužitelja, kao i sve ostale izvedene dokaze, cijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP, pa tuženik takovu ocjenu suda neosnovano napada.

Kraj nesporno utvrđenog da su odredbe koje su se odrazile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, neovisno od žalbenog navoda da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da takova ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača u odnosu na banku, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

Visina iznosa razlike preplaćenih kamata utvrđena je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, koji nalaz vještaka je sud prihvatio kao jasan i obrazložen, te sukladno istome, uzevši u obzir osnovanim prigovor zastare na iznose dospjele do 11. prosinca 2011., dosudio tužitelju iznos od ukupno 14.550,17 kn, u mjesečnim iznosima, a u granicama zahtjeva tužitelja stavljenog u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP). Za svoju odluku prvostupanjski sud je dao valjano i detaljno obrazloženje, koje žalbenim navodima stranaka nije dovelo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude...“.

10. To shvaćanje tužitelj svojim pitanjem i tuženik drugim pitanjem iz revizije nepotrebno ili neosnovano kroz u revizijama postavljena pitanja terete tvrdnjama kojima u suštini izražavaju stav da se osporena presuda nedopušteno temelji na odluci donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene „sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen)“ i na utvrđenjima „iz kolektivnog spora „Potrošač“, gdje se spor odnosio na ugovor o kreditu ugovorenom s valutom CHF.

Revidentima je u odnosu na to za odgovoriti da je osporena presuda temeljena na izvorno po drugostupanjskom sudu (koji je pravilnim prihvatio sve razloge iz prvostupanjske presude) provedenom testu prijeporne ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama koju nižestupanjski sudovi primjenom toga testa „sami“ utvrđuju nepoštenom i (time) ništavnom, pa i (kroz to) pravilnom shvaćanju da se ovdje niti ne mogu principom automatizma primjeniti utvrđenja i pravna shvaćanja iz odluke donesene u kolektivnom sporu.

To nedvosmisleno (pored već naznačenog iz osporene presude) proizlazi iz prihvaćenog obrazloženja prvostupanjske presude:

„...Međutim, nije u pravu tuženik kada se u ovom postupku poziva na članak 502.c Zakona o parničnom postupku.

Notorno je da su presuda VSRH poslovni broj Revt-249/14 te presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., donesene povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač, a povodom postupanja banaka, između ostalih i tuženika, prilikom zaključivanja Ugovora o kreditima sklopljenim uz valutnu klauzulu kojom se glavnica vezala uz švicarski franak, s potrošačima.

Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Nije sporno u ovom predmetu da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama, pa stoga nema mjesta direktnom pozivanju na učinak citiranih presuda. Također, nema mjesta niti prekidu zastare, sukladno čl. 241. ZOO/05, i stavu da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), jer je notorno da su odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač, donesene povodom Ugovora sklopljenih između tuženih banaka i potrošača, a vezanih uz valutu CHF, pa je sud samo u parnicama povodom tužbi pojedinih potrošača iz Ugovora o kreditima vezanih uz valutu CHF, vezan za utvrđenja suda donesena u tom kolektivnom sporu. Također, samo povodom takvih tužbi, sud bi utvrdio nastup prekida zastare, u razdoblju trajanja kolektivnog spora....“

11. Uvažavajući prethodno navedeno u toč. 10. (da osporena presuda nije vezana za utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača), okolnost što je osporena presuda donesena u sporu u svezi ugovora o kreditu danom u kunama (a ne u stranoj valuti: CHF) nema značaj koji joj tuženik daje - pa i u svezi sa prvim u njegovoj reviziji postavljenim pitanjem, kao da ta okolnost već i sama za sebe predstavlja razlog da se na takav ugovor adekvatno ne primjene bar određena shvaćanja o razlozima i posljedicama ništetnih odredaba Ugovora o kreditu u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano i bez pregovaranja mijenjati kamatnu stopu u skladu s svojom odlukom o kreditiranju građana i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet - sve iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača: imajući to na umu, osporena presuda je u odnosu na prvo u reviziji tuženika postavljeno pitanje temeljena na shvaćanju koje je, obzirom na u bitnome ista činjenična utvrđenja u svim tim sporovima (u svezi ugovora o kreditu u stranoj i domaćoj valuti) o sastavljanju ugovora, o pregovaranju kod toga sastavljanja i sadržaju ugovora, u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom izraženom (i određeno obrazloženom) glede suštinski istog pitanja u nizu odluka revizijskog suda donesenih u svezi ugovora o kreditu u CHF, primjerice u odlukama posl. br. Revd 329/2022-2 od 23. veljače 2022., Revd 50/2023-2 od 7. veljače 2023., Revd 4088/2022-2 od 18. listopada 2022., Revd 752/2022-2 od 1. ožujka 2022., Revd 1677/2022-2 od 18. svibnja 2022., Revd 235/2022-2 od 19. travnja 2022., Revd 4305/2022-2 od 8. studenoga 2022., Revd 3691/2022-2 od 2. studenoga 2022., Revd 823/2022-2 od 22. studenoga 2022., Revd 3682/2022-2 od 5. listopada 2022., Revd 2622/2022-2 od 27. rujna 2022., Revd 1676/2022-2 od 4. listopada 2022., Revd 2747/2022-2 od 4. listopada 2022., Revd 2528/2022-2 od 7. rujna 2022. Revd 4472/2021-2 od 16. ožujka 2022., Revd 911/2022-2 od 16. ožujka 2022, Revd 3313/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Revd 3242/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Revd 3371/2022-2 od 10. rujna 2022., Revd 2507/2021-2 od 15. lipnja 2021., Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020., Revd 499/2020-2 od 10. ožujka 2020. - pa to shvaćanje i ovaj sud nalazi pravilnim i ne nalazi potrebnim ga mijenjati. Uostalom, mijenjanje takve prakse, upravo stoga što je takva (za ista činjenična utvrđenja), bilo bi i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom).

12. U toč. 10. i 11. ove presude sadržani su određeni i nedvosmisleni odgovori o relevantnosti pitanja postavljenih po tužitelju i tuženiku za odluku o predmetu spora i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ujedno takav odgovor opravdava osporenu odluku: to gledano u granicama u kojima je (i to ne spada u strogi formalizam) revizijski sud jedino može ispitivati (u smislu postavljenih pitanja, glede kojih su revizije dopuštene - formulacijom kojih je revizijski sud ograničen u odlučivanju).

13. Kako je, po tome, drugostupanjski sud u odnosu na u revizijama postavljena pitanja utemeljio osporenu presudu na pravilnom shvaćanju (odgovoru) - kakvog ima i revizijski sud, jedino je za zaključiti:

13.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih su revizije tužitelja i tuženika podnesene i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih su dopuštene),

13.2. da zbog toga valja odbiti revizije tužitelja i tuženika te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 5. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.