REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1903/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. U., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnica S. R. G., odvjetnica u Z., protiv I-tuženika J. K., OIB ..., iz V. T., i II-tuženice Š. P., OIB ..., iz Z., oboje tuženika zastupaju punomoćnici P. Ž. i N. Š., odvjetnici u S. T., radi utvrđenja izvanbračne zajednice i izvanbračne stečevine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-1096/2016-2 od 18. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2357/2011-26 od 27. svibnja 2016., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-1096/2016-2 od 18. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2357/2011-26 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u točki II. izreke, te dijelu točke III. izreke kojim je traženo:

- utvrditi da su nekretnine označene kao kč.br. 2376, upisana u zk.ul. br. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, kao i kč.br. 25/1 ZGR., upisana u zk.ul. 2073 K.O. B., u naravi stojna kuća, površine 80 m², izvanbračna stečevina pok. N. U., majke tužiteljice, i pokojnog A. K., oca tuženika, u jednakim dijelovima,

- utvrditi da je Ugovor o darovanju nekretnina od 5. lipnja 2003. zaključen između A. K., kao darovatelja i J. K. kao daroprimca, ništavan te kojim je traženo uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje na kč.br. 2376, upisanoj u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište koje je bilo prije upisa ništavog Ugovora o darovanju na ime i za korist sada pokojnog A. K., iz Z., ..., JMBG: ...,

- utvrditi da u ostavinu iza pokojnog A. K. ne ulazi ½ nekretnina kč.br. 2376, upisana u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, kao i ½ dijela kč.br. 25/1 upisane u zk.ul. 2073 K.O. B., u naravi stojna kuća, površine 80 m², koji suvlasnički dijelovi predstavljaju izvanbračnu stečevinu pokojne N. U., majke tužiteljice, kao i u dijelu kojim je traženo ovlastiti tužiteljicu kao univerzalnog sukcesora pokojne N. U., na temelju ove presude, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava suvlasništva ½ dijela suvlasničkog dijela kč.br. 2376, upisane u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, na svoje ime, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, J. K. i Š. P., kao zakonskih nasljednika iza pokojnog A. K., odnosno knjižnog vlasnika tuženika, J. K., kao zakonskog nasljednika pokojnog A. K., što je isti dužan trpjeti.

II. Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida:

- presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-1096/2016-2 od 18. prosinca 2018. u odnosu na dio kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2357/2011-26 od 27. svibnja 2016. u dijelu točke III. stavka 4. kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da pokojnoj N. U. iz Z., ..., OIB ..., pripada pravo nasljedstva iza pokojnog A. K. ½ suvlasničkog dijela koja veličina odgovara i surogatu ostalih prava koja joj pripadaju iza pokojnog A. K. na kč.br. 2376 upisanoj u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, površine 54 hvata, odnosno 194 m², kao i u dijelu kojim je traženo ovlastiti tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu iza pokojne N. U., temeljem ove presude, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva u ½ suvlasničkog dijela na svoje ime i za svoju korist bez daljnjeg sudjelovanja tuženika J. K. i Š. P., kao zakonskih nasljednika iza pokojnog A. K., odnosno uknjiženog zemljišnoknjižnog vlasnika tuženika J. K., ujedno zakonskog nasljednika pokojnog A. K., što je isti dužan trpjeti;

- oba nižestupanjska rješenja kojim je odlučeno o parničnom trošku,

te se u naprijed navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđeno da su pokojna N. U. i pokojni A. K. živjeli u izvanbračnoj zajednici od 25. rujna 1985. do 5. travnja 2006. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrditi da su pokojna N. U., majka tužiteljice, i pokojni A. K., otac tuženika, živjeli u izvanbračnoj zajednici od 1980. do 24. rujna 1985. Nadalje je u točki III. izreke tužbeni zahtjev odbijen i u dijelu kojim je traženo:

- utvrditi da su nekretnine označene kao kč.br. 2376, upisana u zk.ul. br. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, kao i kč.br. 25/1 ZGR., upisana u zk.ul. 2073 K.O. B., u naravi stojna kuća, površine 80 m², izvanbračna stečevina pokojne N. U., majke tužiteljice, i pokojnog A. K., oca tuženika, u jednakim dijelovima,

- utvrditi da je Ugovor o darovanju nekretnina od 5. lipnja 2003. zaključen između A. K., kao darovatelja i J. K. kao daroprimca, ništavan te kojim je traženo uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje na kč.br. 2376, upisanoj u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište koje je bilo prije upisa ništavog Ugovora o darovanju na ime i za korist sada pokojnog A. K., iz Z., ..., JMBG: ...,

- utvrditi da u ostavinu iza pokojnog A. K. ne ulazi ½ nekretnina kč.br. 2376, upisana u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište kao i ½ dijela kč.br. 25/1 upisane u zk.ul. 2073 K.O. B., u naravi stojna kuća, površine 80 m², koji suvlasnički dijelovi predstavljaju izvanbračnu stečevinu pokojne N. U., majke tužiteljice, kao i u dijelu kojim je traženo ovlastiti tužiteljicu kao univerzalnog sukcesora pokojne N. U., na temelju ove presude, zatražiti i ishoditi uknjižbu suvlasništva ½ suvlasničkog dijela kč.br. 2376, upisane u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, na svoje ime, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, J. K. i Š. P., kao zakonskih nasljednika iza pokojnog A. K., odnosno knjižnog vlasnika tuženika, J. K., kao zakonskog nasljednika pokojnog A. K., što je isti dužan trpjeti,

- utvrditi da pokojnoj N. U. iz Z., ..., OIB ..., pripada pravo nasljedstva iza pokojnog A. K. u ½ suvlasničkog dijela koja veličina odgovara i surogatu ostalih prava koja joj pripadaju iza pokojnog A. K. na kč.br. 2376 upisanoj u zk.ul. 213 K.O. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, površine 54 hvata, odnosno 194 m², kao i u dijelu kojim je traženo ovlastiti tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu iza pokojne N. U., temeljem ove presude, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva u ½ suvlasničkog dijela na svoje ime i za svoju korist bez daljnjeg sudjelovanja tuženika J. K. i Š. P., kao zakonskih nasljednika iza pokojnog A. K., odnosno uknjiženog zemljišnoknjižnog vlasnika tuženika J. K., ujedno zakonskog nasljednika pokojnog A. K., što je isti dužan trpjeti.

1.1. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 5.625,00 kuna (746,56 €)[1] , dok je u točki II. izreke rješenja odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 15.625,75 kuna (2.073,89 €).

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke.

2.2. Drugostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka. Ujedno je u točki II. izreke naloženo tužiteljici isplatiti tuženicima daljnji trošak postupka u iznosu od 10.000,50 kuna (1.327,29 €), dok je u točki III. izreke odbijena kao neosnovana žalba obaju tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje za iznos troškova postupka u iznosu od 5.625,25 kuna (746,56 €).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica pobijajući je u dijelu u kojem nije uspjela, odnosno u dijelu kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda u tom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da pitanje sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Revidentica u reviziji postavlja osam pravnih pitanja:

1) Je li ispravno zauzeto pravno stajalište da se Potvrda od 8. travnja 1991. ima smatrati sporazumom o diobi izvanbračne stečevine u smislu odredbe članka 284. ZBPO ako se tom potvrdom ni na koji način nije podijelila bračna imovina izvanbračnih supružnika i ako temeljem iste niti jedan dio u smislu pojedine stvari ili prava zajedničke imovine nije pripao prednici tužiteljice;

2) Može li izvanbračni supružnik pravovaljano raspolagati dijelom zajedničke imovine koja nije podijeljena, bez suglasnosti drugog zajedničara, na način da temeljem Ugovora o darovanju od 5. lipnja 2003. raspolaže kako svojim, tako i tuđim udjelom na tom dijelu zajedničke imovine, kući u Z., ..., ili je takvo stvarnopravno raspolaganje ništetno zbog protivnosti ius cogens normi, odredbama stavaka 1. i 2. članka 283. ZBPO,

3) Može li izvanbračni supružnik kao zajedničar raspolagati zajedničkom imovinom ili nekim njezinim dijelom ako mu prethodno drugi izvanbračni drug - zajedničar nije prenio pojedine stvari ili prava iz te imovine temeljem valjanog pravnog posla, sporazuma o diobi zajedničke imovine, reguliranog odredbom članka 284. ZBPO, 4) Je li ispravno pravno stajalište drugostupanjskog suda kako se prednica tužiteljice Potvrdom od 8. travnja 1991. odrekla stvarnog prava na zajedničkoj imovini koje je pravo stečeno ex lege, unatoč izostanku izričitog očitovanja takve vrste i pored činjenice da u vrijeme navedenog nastanka Potvrde, tada važeći ZOVO, odredbama članaka 45. - 48. nije propisivao odrekunće kao oblik prestanka ovog stvarnog prava, 5) Je li ispravno stajalište drugostupanjskog suda da je drugi zajedničar, izvanbračni supružnik prednice tužiteljice, Alojzije Kukolja, mogao steći udio drugog zajedničara, izvanbračnog supružnika u zajedničkoj imovini, odreknućem od prava ili je takvo stajalište arbitrarno i materijalnopravno neprihvatljivo zbog protivnosti odredbi članka 283. stavka 2. ZBPO, koja odredba zajedničarima zabranjuje svaki pravni posao inter vivos kojim bi samostalno raspolagali svojim udjelom u zajedničkoj imovini ili taj dio opteretili, odnosno odredbama članaka 45. - 48. ZOVO, koje ne normiraju odreknuće kao oblik prestanka predmetnog stvarnog prava,

6) Je li prednica tužiteljice koja nije bila sudionica ostavinskog postupka iza pokojnog izvanbračnog supružnika zato što je prešućeno njezino postojanje, bila ovlaštena istaknuti nasljedničke zahtjeve u predmetnom parničnom postupku ili joj to pravo pripada isključivo po pravilima ostavinskog postupka, sukladno izraženom stajalištu prvostupanjskog suda, koje je stajalište podržao drugostupanjski sud, 7) Je li prednica tužiteljice, kao izvanbračna supruga, bila ovlaštena svoje pravo na nasljedstvo i izdvajanje izvanbračne stečevine iz ostavine ostvarivati putem parnice zato što nije bila prijavljena u ostavinskom postupku kao nasljednica prvog nasljednog reda i ako posljedično nije bila sudionica ostavinskog postupka iza pokojnog izvanbračnog supruga koji je postupak okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju za koje rješenje nije mogla biti vezana u smislu odredbe članka 236. Zakona o nasljeđivanju,

8) Je li utemeljeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kako se prednica tužiteljice, sada pokojna N. U., kao izvanbračna supruga pokojnog A. K., pravovaljano odrekla prava nasljeđivanja Potvrdom od 8. travnja 1991., u trenutku kada nasljedstvo nije bilo otvoreno, ili je takvo pravno shvaćanje sukladno ius cogens normi članka 134. stavka 3. Zakona o nasljeđivanju pravno neutemeljeno budući da predmetna Potvrda zbog nedostatka forme ne proizvodi propisani pravni učinak?

9. Revidentica nalazi da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ocjenjujući da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda nepodudarna s pravnim shvaćanjima revizijskog suda. Ta se nepodudarnost drugostupanjske presude u odnosu na prvih pet pitanja odnosi na pravna shvaćanja izražena u odlukama:

- Rev 2780/1991-2 od 11. ožujka 1992. prema kojem su stvarnopravni odnosi nastali ex lege u času izgradnje spornih objekata,

- Rev 798/2005-2 od 4. travnja 2006., prema kojem sud utvrđuje nužnost primjene odredbi ZBPO i ObZ kao dva pravna režima, prema trenutku stjecanja imovine,

- Rev 291/2005 od 30. svibnja 2006. prema kojem postoji nužnost primjene odredbi ZBPO za sve stečeno do trenutka stupanja na snagu ObZ 1. srpnja 1999.,

- pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 8. svibnja 2006., prema kojem se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999. kao dana početka primjene ObZ (″Narodne novine″ broj 162/98) primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanje te imovine,

- Rev 850/1993 od 23. ožujka 1994.: "Utvrđeno je da su stranke 30. ožujka 1991. zaključile Sporazum o podjeli zajednički stečene bračne imovine kojim su se dogovorile da 'našu zajednički stečenu imovinu (kuću)… u potpunosti ostavimo našoj djeci''. Sudovi nižeg stupnja osnovano su odbili prigovor tuženice da je ovim Sporazumom izvršena dioba zajedničke imovine u smislu odredbe članka 284. stavka 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Prema toj odredbi, stranke mogu sporazumno odrediti suvlasničke dijelove na čitavoj ili u jednom dijelu ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine. Dakle, prema naprijed navedenom Sporazumu, između stranaka nije primijenjena navedena zakonska odredba, pa se ne radi o diobi zajedničke imovine…",

- Rev 2540/1993 od 7. prosinca 1994., "Osnovano tužiteljica u reviziji prigovara da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, okolnost da je tužiteljica na temelju sporazuma s tuženikom dala svoj suvlasnički dio njihovoj zajedničkoj djeci nije zapreka da se utvrdi da je predmetna imovina zajednička imovina stranaka i da se utvrdi suvlasnički dio tužiteljice u toj imovini jer ovaj sud ocjenjuje da navedenim sporazumom nije izvršena dioba zajedničke imovine stranaka u smislu odredbe članka 284. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Prema toj zakonskoj odredbi, stranke mogu sporazumno odrediti suvlasničke dijelove na čitavoj ili u jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz imovine…",

- Rev 1372/1991 od 23. listopada 1991.:"Sporazum u konkretnom slučaju kojim zakonski nasljednici kao pravni sukcesori ostaviteljice kao jednog od izvanbračnih drugova, s jedne strane, i tuženika - protutužitelja kao izvanbračnog druga, utvrđuju što predstavlja ostavinu iza smrti, predstavlja zapravo sporazum kojim se shodno odredbi članka 284. stavka 1. ZBPO određuju suvlasnički dijelovi kako ostaviteljice, tako i I.T. na imovini stečenoj u tijeku njihove izvanbračne zajednice",

- Rev 218/1997 od 9. listopada 1997.: "Međutim, sama okolnost što je jedan od bračnih drugova otuđio zajedničku imovinu nije zapreka da se utvrdi da je ta imovina zajednička imovina što je u ovom slučaju i utvrđeno pravomoćno dovršenom parnicom u predmetu pod oznakom P-263/89. Stoga okolnost što kupci nisu ni znali s obzirom na povjerenje u zemljišne knjige da su kupljene nekretnine zajednička imovina tuženice i prodavatelja utječe na njihovo pravo kao kupaca prema prodavatelju. Bračni drug tuženice je očito, kako to proizlazi iz utvrđenja sudova, otuđio zajedničku imovinu bez njezine suglasnosti, a takvo raspolaganje nije mogao izvršiti (članak 18. ZOVO), pogotovo kada je u pitanju zajednička imovina bračnih drugova. Naime, prema odredbi članka 283. ZBPO, s takvom imovinom bračni drugovi mogu raspolagati samo sporazumno i zakonom je izričito propisana zabrana raspolaganja pravnim poslom među živima udjelom bračnog druga, pa kada je postupljeno protivno tim zakonskim odredbama, proizlazi da se, s obzirom na već istaknuta utvrđenja, ne radi o ništavom pravnom upisu prava vlasništva u korist drugog bračnog druga u ½ dijela, niti o nedopuštenom raspolaganju, kako to sudovi pogrešno nalaze pozivom na odredbu članka 3. ZPP, jer priznanje udjela u stjecanju zajedničke imovine drugom bračnom drugu nema i ne može imati značenje nedopuštenog raspolaganja u smislu te odredbe, niti izvršena zabilježba zabrane otuđenja nekretnina u predmetu broj P-102/91 prema bračnom drugu tuženice na strani tužitelja stvara povoljniju pravnu poziciju".

9.1. Nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana presuda s pravnim shvaćanjem revizijskog suda u odnosu na šesto, sedmo i osmo pitanje, revidenti nalaze u slijedećim razlozima važnosti:

- Rev 549/2001 od 10. rujna 2003.: "Niži sudovi su pravilno primijenili odredbu članka 144. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 48/78) jer se radi o nasljedničkoj tužbi (heriditatis petitio) budući tužitelj kao zakonski zastupnik koji nije sudjelovao u ostavinskom postupku traži ostavinu od oporučnih sunasljednika",

- Rev 1115/2011 od 7. veljače 2012.: "…nasljednička tužba (pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik) … tužbeni zahtjev te tužbe, za razliku od postojeće, glasi na utvrđenje da tužitelju pripada pravo nasljeđivanja iza pokojnog ostavitelja u određenom nasljedničkom dijelu, time da takva tužba u pravilu sadrži i zahtjev za predaju stvari ostavine",

- Rev 1600/1991 od 19. studenoga 1991.: "…tužba se temelji na odluci da u ostavinskom postupku tužiteljica nije sudjelovala, bila je maloljetna i kao takva parnično nesposobna, a zastupao ju je, kao staratelj, tuženik koji je dao nasljedničku izjavu kojom tužiteljica svoj nasljedni dio ustupa njemu. Radi se, dakle, o nasljedničkoj tužbi (hereditatis petitio), pa je i tužbeni zahtjev trebao glasiti na utvrđenje da tužiteljici pripada pravo nasljeđivanja iza pok. S.B. u određenom nasljedničkom dijelu i zahtjev za predaju stvari ostavine…",

- Rev 1124/2003 od 24. veljače 2004.: "U ovom slučaju odricanje od nasljeđa prije smrti oca tužitelja o čemu su se sporazumjeli tužitelj i njegov otac nije sačinjen u javnobilježničkom aktu niti na sudskom zapisniku, pa zbog toga nije valjan, kako je to pravilno zaključeno u pobijanoj presudi. Kako odricanje od nasljeđa nije sačinjeno u propisanoj formi, to su sudovi pravilno zaključili da ovo odricanje ne proizvodi pravne učinke u smislu gubitka nasljednog prava za tužitelja te su pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja da mu pripada po zakonu nasljedno pravo iza pokojnog oca",

- Rev 917/2010 od 15. prosinca 2010.: "Prema shvaćanju ovog suda, odricanje od nasljedstva prema odredbama članka 140. ZN je odricanje od prava na nasljedstvo, dakle odricanje od subjektivnog nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku, a ne odricanje od imovine stečene nasljedstvom, tako da se ono odnosi na sve što čini ostavinsku imovinu i što može biti predmetom nasljeđivanja, odnosno na ono što bi nasljedniku pripalo poslije smrti pretka na sve stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, a ne samo na ona koja su ostavitelju pripadala u času sastavljanja sporazuma prema odredbama članka 140. ZN",

- Rev 231/2000 od 27. ožujka 2002.: "Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, proizlazi da je tužiteljica sa svojim pokojnim ocem, umrlim 22. siječnja 1996., zaključila 11. travnja 1984. Ugovor o odricanju od nasljedstva. Utvrđeno je nadalje da je u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica bila punoljetna, poslovno sposobna te da je znala što potpisuje, kao i da su prilikom sastavljanja i ovjere ugovora ispunjene sve zakonske pretpostavke za njegovu valjanost. To znači da je pismeni sporazum o odricanju ovjeren od strane suca, a da je prilikom ovjere pročitan sporazum te su potpisnici istoga upoznati s posljedicama (stavak 2. i 4. članka 140. ZN)".

10. Predmet je pobijanog dijela presude zahtjev tužiteljice za utvrđenje da su njezina pokojna majka N. U. i pokojni otac tuženika, A. K., živjeli u izvanbračnoj zajednici od 1980. do 24. rujna 1985., zatim utvrđenje da su nekretnine kč.br. 2376 upisana u zk.ul. 213 k.o. V. N., u naravi kuća u ... i dvorište, kao i kč. br. 25 ZGR, upisana u zk. ul. 2073 k.o. B., u naravi stojna kuća, površine 80 m², izvanbračna stečevina pokojna N. U. i pokojnog A. K. te da je Ugovor o darovanju nekretnina od 5. lipnja 2003. zaključen između A. K. kao darovatelja i tuženika J. K. kao daroprimca ništavan, kao i da se ima uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje na kč.br. 2376 upisanoj u zk.ul. 213 k.o. V. N., koje je bilo prije upisa ništavnog Ugovora o darovanju, na ime i za korist sada pokojnog A. K.. Nadalje je predmet pobijanog dijela drugostupanjske presude i zahtjev tužiteljice za utvrđenje da u ostavinu iza pokojnog A. K. ne ulazi ½ dijela nekretnina označenih kao kč. br. 2376 zk. ul. 212 k.o. V. N., kao i ½ dijela kč.br. 25/1 zk. ul. 2073 k.o. B. po osnovi izvanbračne stečevine te ovlaštenje tužiteljice na uknjižbu u pogledu navedenih nekretnina. Konačno, predmet je pobijanog dijela drugostupanjske presude i utvrđenje da pokojnoj N. U. pripada pravo nasljedstva u 1/2 suvlasničkog dijela naprijed navedenih nekretnina kao i ovlaštenje tužiteljice kao njezine univerzalne slijednice na uknjižbu ovog dijela nekretnina.

11. U postupku su utvrđene slijedeće pravno relevantne činjenice:

- da su prednici stranaka, pokojna majka tužiteljice N. U., i pokojni otac tuženika, A. K., bili u izvanbračnoj zajednici od 25. rujna 1985. do 5. travnja 2006.,

- da je pokojni A. K. prije toga bio u braku s majkom tuženika B. K., a da je taj brak razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zaboku broj P-146/85 od 24. rujna 1985.,

- da su spomenuti prednici stranaka predmetnu nekretninu u ... u Z. (kč. br. 2376 k.o. V. N.) kupili 1983., odnosno za vrijeme trajanja braka A. i B. K., tako što su sačinili dva kupoprodajna ugovora s prodavateljicom M. K., prvi za iznos od 700.000 dinara, a drugi za iznos od 1.200.000,00 tadašnjih dinara, od čega je prvi obrok za kuću od tadašnjih 200.000,00 dinara platila N. U., dok je preostale obroke platio A. K.,

- da se kao isključivi vlasnik ove nekretnine, a na temelju Kupoprodajnog ugovora iz 1983., u zemljišnoj knjizi upisao pokojni A. K.,

- da prednica tužiteljice za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice nije tražila upis suvlasničkog dijela na predmetnim nekretninama,

- da je Potvrdom od 8. travnja 1991. sada pokojna N. U. svojevoljno potpisala da od A. K. nema nikakvih novčanih potraživanja niti potraživanja u nekretninama koje su određeno navedene u Potvrdi, a sastoje se od stambene kuće u ... u Z., stolarske radionice sa strojevima u ..., vikend kuće na R., B., gradilišta na R., B., osobnog automobila te svih ostalih nekretnina u gore nabrojenim objektima,

- da prednica tužiteljice, ni tužiteljica kao njezina pravna slijednica, tijekom ovog postupka nisu dokazale da bi se ikada vodio bilo kakav postupak kojim bi prednica tužiteljice osporavala Potvrdu od 8. travnja 1991. te da bi postojale bilo kakve mane volje prilikom potpisivanja te Potvrde,

- da je Darovnim ugovorom od 5. lipnja 2003. sada pokojni A. K. kao darodavac darovao svom sinu tuženiku J. K. kao daroprimcu nekretninu u Z. opisanu kao kč. br. 2376 upisanu u zk. ul. 213 k.o. V.,

- da je tuženik J. K., prema izvatku iz zemljišne knjige od 11. veljače 2010. uknjižen kao vlasnik kč.br. 2376 upisane u zk.ul. 213 k.o. V. N.,

- da je pokojni A. K. bio upisan kao vlasnik kč.br. 2376 upisane u zk.ul. 213 k.o. V. N. na dan 6. veljače 2009., a da je umro ... te da je u vrijeme njegove smrti ova nekretnina predstavljala njegovu ostavinu.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice između prednika stranaka u vrijeme dok je A. K. bio u braku s B. K. je odbijen zato što su sudovi u primjeni Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89 i 59/90 - dalje: ZBPO) zaključili da istovremeno ne može egzistirati bračna i izvanbračna zajednica jer je u članku 2. tog Zakona bilo propisano da je brak životna zajednica žene i muškarca, što znači jedne žene i jednog muškarca.

12.1. Što se tiče nekretnine oznake kč.br. 2376 k.o. V. N., sudovi su zaključili da se ne radi o izvanbračnoj imovini zato što je cjelokupna kupoprodajna cijena isplaćena za vrijeme trajanja braka između A. K. i B. K., te je stečena na temelju ortakluka pri čemu tužiteljica nije dokazala koliki bi bio udio njezine prednice u toj imovini. Što se tiče pravne prirode Potvrde od 8. travnja 1991. ocijenjeno je da ona predstavlja sporazum stranaka o diobi zajedničke imovine, kako one stečene u ortakluku, tako i one stečene za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, koji Sporazum predstavlja pravu volju stranaka, odnosno potpisnika N. U. i A. K.. Zbog toga je ocijenjeno da je i Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između A. K. i J. K. pravovaljan. Ujedno je ocijenjeno da time što tuženici nisu osporili da je prednica tužiteljice bila izvanbračna supruga njihovog oca, ne znači da ona ima pravo na ostavinsku imovinu upravo stoga što se za života Potvrdom od 8. travnja 1991. odrekla potraživanja prema izvanbračnom suprugu, pa ta imovna više ne može biti predmet utvrđivanja izvanbračne imovine prednice tužiteljice.

13. Pitanja od 1) do 5), po ocjeni revizijskog suda, nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, razlozi važnosti na koje ukazuje revidentica nisu odgovarajući činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku zato što su se prednici stranaka spomenutom Potvrdom od 8. travnja 1991. sporazumjeli o tome što će jednom od njih, konkretno predniku tuženika, pripasti od tih stvari odnosno prava, dok se u razlozima važnosti ukazuje na sporazume kojim se bračni drugovi sporazumijevaju da će zajedničku imovinu ostaviti svojoj zajedničkoj djeci, pa je u takvim okolnostima ocijenjeno da takav sporazum nema značenje sporazuma iz članka 284. ZBPO. Osim toga, prvo postavljeno pitanje implicira da u tumačenju odredbe članka 284. stavka 1. ZBPO prema kojem bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, nije moguće valjano zaključiti da temeljem takvog sporazuma niti jedan dio ne pripadne jednom bračnom drugu (konkretnom prednici tužiteljice), a razlozi važnosti na koje ukazuje revizija ne ukazuju na postojanje takvog pravnog shvaćanja u tumačenju ove zakonske odredbe niti je u istim činjeničnim okolnostima izraženo pravno shvaćanje u tumačenju ove zakonske odredbe na takav način. Pored toga, drugo, treće, četvrto i peto pitanje polaze od netočnih činjeničnih tvrdnji da je u opisanim okolnostima prednik tuženika za života raspolagao dijelom zajedničke imovine jer je on nakon sporazuma koji nije stavljen izvan snage raspolagao imovinom koja je njemu pripala na temelju odredbe članka 284. ZBPO i ortakluka. Ujedno ova pitanja polaze i od netočne tvrdnje da se tim sporazumom prednica tužiteljice odrekla od stvarnog prava budući da sporazum o diobi ortaka ili sporazum o diobi izvanbračne imovine u smislu odredbe članka 284. stavka 2. ZBPO nema značenje odricanja od stvarnih prava, već znači diobu. Stoga u odnosu na prvih pet pitanja nisu ostvarene pretpostavke dopuštenosti izvanredne revizije.

14. U odnosu na šesto, sedmo i osmo pitanje, revizijski sud ocjenjuje da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni stoga što pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na zahtjev iz točke III. stavka 4. prvostupanjske presude usmjeren na utvrđenje da pokojnoj N. U. iz Z., ..., OIB ..., pripada pravo nasljedstva iza pokojnog A. K. ½ suvlasničkog dijela na kč.br. 2376 upisanoj u zk.ul. 213 K.O. V. N., nije podudarno s naprijed navedenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda u primjeni odredbe članka 140. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN/71), odnosno članka 134. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje: ZN/03).

15. Naime, ovaj zahtjev sadržajno predstavlja nasljedničku tužbu (hereditatis petitio) u smislu specifičnog zahtjeva nasljednopravne naravi koji se svodi na pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja u odnosu na naprijed navedenu nekretninu. Predmetna je nekretnina u vrijeme smrti pokojnog A. K. (5. travnja 2005.) u zemljišnoj knjizi bila upisana kao njegovo vlasništvo, pa je u tom smislu predstavljala njegovu ostavinu na temelju odredbe članka 5. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. istog članka ZN/03. Kako je u postupku utvrđeno da je u to vrijeme prednica tužiteljice, sada pokojna N. U., bila u izvanbračnoj zajednici s ostaviteljem kao njegova izvanbračna supruga, to je ona njegova nasljednica u smislu odredbe članka 9. stavka 1. ZN/03. N. U., međutim, nije sudjelovala u ostavinskom postupku iza pokojnog A. K., pa nju ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju doneseno iza njegove smrti broj O-7885/069 od 1. srpnja 2008. (donijela ga javna bilježnica J. A. iz Z.) kojim je njegovim nasljednikom proglašen na temelju zakona tuženik J. K. (nakon ustupa drugotuženice).

16. S pravom tužiteljica ističe da se njezina pokojna prednica nije odrekla od prava na nasljedstvo iza svog pokojnog supruga. To stoga što spomenuta Potvrda od 8. travnja 1991. nije sačinjena u pisanoj formi i nije ovjerena od suca, pa ne predstavlja valjanu osnovu za odricanje od nasljedstva u smislu odredbe članka 140. ZN/71 koji je bio na snazi u vrijeme njezina potpisivanja. Štoviše, u postupku je utvrđeno da ova Potvrda ima značenje sporazuma o diobi izvanbračne imovine, odnosno diobe ortaka. Osim toga, u postupku nisu ni istaknute tvrdnje da bi se prednica tužiteljice kasnije odrekla od nasljedstva u smislu odredbe članka 134. ZN/03.

17. Revizijski sud ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev 917/2010 od 15. prosinca 2010. prema kojem odricanje od nasljedstva predstavlja odricanje od subjektivnog nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku i odnosi se na sve što čini ostavinsku imovinu i što može biti predmetom nasljeđivanja, odnosno na ono što bi nasljedniku pripalo poslije smrti pretka na sve stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, a ne samo na ona koja su ostavitelju pripadala u času sastavljanja sporazuma.

18. Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava sudovi, odlučujući o zahtjevu iz točke III. stavka 4. tužbe, spor nisu raspravili kao nasljedničku tužbu, iako se u ovom dijelu upravo radi o toj tužbi, to ni činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer nije utvrđeno koji dio iz predmetnog dijela ostavine prednika tuženika na koji se ovaj zahtjev odnosi pripada prednici tužiteljice. Stoga u ovom dijelu nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je valjalo reviziju u ovom dijelu prihvatiti i ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP.

19. U nastavku će postupka sudovi preostali dio tužbenog zahtjeva raspraviti imajući na umu da se radi o nasljedničkom zahtjevu koji se odnosi na točno određeni dio imovine ostavitelja u trenutku njegove smrti i da odricanje od nasljedstva predstavlja odricanje od subjektivnog nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku, a da do odricanja od nasljedstva u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo.

20. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod parnice (arg. iz članka 154. stavka 1. ZPP) koji u okolnostima djelomičnog ukidanja pobijane presude još nije poznat.

Zagreb, 5. rujna 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.