REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-739/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S.-P. iz A., OIB …, koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S. G., protiv tuženika 1. D. R. V. B. iz B., OIB …, 2. J. C. J. V. B. iz B., OIB …, 3. A. N. iz S., OIB …, koje zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik u S., 4. Z. B. iz S., OIB … i 5. A. K. iz J., OIB …, kojega zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik u S., radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-640/2018 od 29. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika D. R. V. B., J. C. J. V. B., A. N. i A. K. te se u odnosu na iste potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-640/2018 od 29. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1st Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I. Nalaže se tuženicima 1-5, D. R. V. B., J. C. J. V. B., A. N. ud. B., Z. B. p. I., i A. K., i njihovim gostima da prestanu sa bespravnim uznemiravanjem tužiteljice S. S.

– P., u njezinim vlasničkim pravima na k.č.br. 3256/1, 3256/6, 3256/7, zk.ul. 2682, k.č.br. 3259/1, 3259/7, 3259/8, zk.ul. 2475, k.č.br. 3259/9, zk.ul. 3158, sve k.o. J., na način da prestanu postavljati "putokaze", uklanjati ploče sa obavijestima koje postavi tužiteljica, uklanjati fizičke prepreke koje postavi tužiteljica (lance, kamenje, ogradna vrat i sl.) te da preko istih prestanu prolaziti pješke, zaustavljati se, parkirati i provoziti motornim vozilima kao i da u potpunosti uklone betonirani dio puta koji se proteže u smjeru sjever-jug preko k.č.br. 3256/1, 3256/7, 3259/9, 3259/8, sve k.o. J. i vrate označene nekretnine u prvobitno stanje, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženicima 1-5 D. R. V. B., J. C. J. V. B., A. N. ud B., Z. B. p. I., i A. K., i njihovim gostima da prestanu sa bespravnim uznemiravanjem tužiteljice, S. S.

– P., u njezinim vlasničkim pravima na krajnjem istočnom posebnom fizičkom dijelu k.č.br. 3254/4 z.ul. 3360 k.o. J., na način da prestanu postavljati "putokaze", uklanjati ploče sa obavijestima koje postavi tužiteljica, uklanjati fizičke prepreke koje postavi tužiteljica (lance, kamenje, ogradna vrata i sl.) te da preko iste prestanu prolaziti pješke, zaustavljati se, parkirati i provoziti motornim vozilima.

III. Nalaže se tuženicima 1-5 D. R. V. B., J. C. J. V. B., A. N. ud B., Z. B. p. I., i A. K., da naknade tužiteljici S. S. – P. troškove ovog postupka u iznosu od 4.012,18 eura[1] /30.229,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, koja kamata teče na iznos od 4.012,18 eura/30.229,80 kuna od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2nd Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobijaju tuženici 1. Didier Roland Van Bellinghen, 2. Jelena Christina Johanna Van Bellinghen, 3. Anka Nell i 5. Antun Kiš (dalje u tekstu: tuženici) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističu da je počinjena bitna povreda iz čl. 359. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da tužiteljica ne može biti stvarna vlasnica i posjednica krajnjeg istočnog dijela neke čestice, već može biti samo suvlasnica idealnog dijela određene nekretnine. Navode da su u posjedu ne samo svojih nekretnina već i spornoga puta, odnosno da dugi niz godina imaju i posjed prava stvarne služnosti puta. Ističu da se služe spornim pristupnim putem kako bi mogli pristupili nekretninama u svojem vlasništvu s javne ceste i javnog puta u vlasništvu Općine J. obzirom se radi o nerazvrstanoj cesti koja se nalazi i prožima sa sjeverne strane nekretnine opisane kao k.č.br. 3254/4 k.o. J. pa da imaju posjed prava stvarne služnosti puta na teret predmetne nekretnine ex offo. Tvrde da oni, ali i svi drugi vlasnici međašnjih nekretnina se već godinama koriste tim putem, odnosno koriste pješački i kolni prolaz koji se nalazi na istočnoj strani nekretnine opisane kao k.č.br. 3254/4 k.o. J. jer je to jedini prilaz od njihovih nekretnina do ceste koja je javni put. Ističu kako su iskazi svjedoka predloženih po tužiteljici svi redom slični i iskonstruirani sve u svrhu njena postizanja uspjeha u prvostupanjskoj parnici, a većina tih svjedoka je s njom i srodna pa su i irelevantni te nadasve pristrani. U nastavku svoje žalbe tuženici vrše analizu iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka predloženih po tuženicima a posebno svjedoka G. i B. N. te tvrde da sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pa slijedom toga je i pogrešno primijenio materijalno pravo, te počinio niz bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Navode da iz iskaza 1. tuženika proizlazi da ima u vlasništvu i posjedu kamp koji se nalazi neposredno ispod nekretnina tužiteljice i koji predmetni put koristi kako u svoje osobne svrhe tako i u svrhe kampa za koji posjeduje sve relevantne dozvole i dokumente. Smatraju da 1. tuženik nije ni na koji način uznemiravao tužiteljicu već joj je olakšao korištenje predmetnog prolaza. Navode da su tužbom obuhvaćeni i tuženici za koje ne postoji niti jedan dokaz da su postavljati putokaze, uklanjali ploče sa obavijestima fizičke prepreke koje postavi tužiteljica te prolazili pješke, zaustavljali se, parkirali i vozili motornim. Navode da 2. tuženica živi u K. B., 3. tuženica živi u R. I. te rijetko, samo preko ljeta dolaze u G. D., a ni 5. tuženik ne stanuje u G. D. već dolazi samo i isključivo ljeti, starije životne je dobi i nitko od njih nije učinio ništa od onoga što je opisano u izreci pobijane presude. Sud prvog stupnja nije točno utvrdio da bi se u konkretnom slučaju radilo upravo o navedenim nekretninama, niti da su na njima upravo 1. - 5. tuženici činili sve ono opisano u izreci presude, a posebno da bi opisanim radnjama bilo tko od tuženika „bespravno uznemiravao tužiteljicu“.

Žalbeni je prijedlog da drugostupanjski sud preinači presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te joj naloži da tuženicima naknadi troškove parničnog i žalbenog postupka, podredno da ukine pobijanu presudu u cijelosti i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3rd Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. - dalje: ZPP). 3rd1st Odgovor na žalbu nije dostavljen. 4th Žalba tuženika nije osnovana.

5th Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su je tuženici uznemiravali u ostvarenju njenih vlasničkih i posjedovnih prava na nekretninama oznake k.č.br. 3256/1, 3256/6, 3256/7, 3259/1, 3259/7, 3259/8, 3259/9 sve k.o. J. te dijelu nekretnine k.č.br. 3254/4 te da prestanu s bespravnim uznemiravanjem tužiteljice na način da prestanu postavljati "putokaze", uklanjati ploče sa obavijestima koje postavi tužiteljica, uklanjati fizičke prepreke koje postavi tužiteljica (lance, kamenje, ogradna vrat i sl.), te da preko istih prestanu prolaziti pješke, zaustavljati se, parkirati i provoziti motornim vozilima kao i da u potpunosti uklone betonirani dio puta koji se proteže u smjeru sjever-jug preko k.č.br. 3256/1, 3256/7, 3259/9, 3259/8 sve k.o. J. i vrate sporne nekretnine u prvobitno stanje.

6th Sud prvog stupnja prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, obzirom je utvrdio kako tuženici pa i njihovi prednici nikada do svojih nekretnina nisu pristupali preko nekretnina u vlasništvu tužiteljice i to iz jednostavnog razloga što preko njih nije postojao nikakav put što je vidljivo iz izvoda iz katastarskog plana od 5. veljače 2018. Sud je zaključio da su tuženici do svojih nekretnina pristupali putem koji se nalazi istočnije od nekretnina tužiteljice i koji se pruža u smjeru sjever-jug, nosi oznaku k.č.br. 5570 k.o. J., a potom puteljkom koji se pruža uz morsku obalu u pravcu istok – zapad te su do svojih nekretnina dolazili i brodom što je vidljivo iz izvoda iz katastarskog plana od 10. kolovoza 2018. Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o javnoj cesti niti javnom dobru već o nekretninama u vlasništvu tužiteljice koje tuženici samovlasno i bez njezinog odobrenja i ovlaštenja koriste. Nadalje, sud je utvrdio da su tuženici i njihovi prednici kada su kupili nekretnine na spornom području do istih pristupali morskim putem i po k.č.br. 5572 koja se spušta do morske obale, kreće prema istoku i vodi do nekretnina u vlasništvu tuženika odnosno da tuženici nisu nikada do svojih nekretnina mogli pristupati motornim vozilima. S obzirom da je tužiteljica upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica predmetnih nekretnina, a da su upravo tuženici u svojim iskazima potvrdili da su preko nekretnina u njezinom vlasništvu probili i betonirali put i napravili parkiralište i to bez njezinog znanja i odobrenja sud je zaključio da su je time ometali i uznemiravali u izvršavanju njezinih vlasničkih ovlaštenja.

7th Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud ocjenjuje da je presuda suda prvog stupnja u bitnom dijelu pravilna i zakonita.

8th Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja navodi valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva. U obrazloženju presude protivno žalbenim navodima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskazima svjedoka danih u postupku i sadržaju tih isprava i zapisnika koji sadrže iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka.

9th Činjenično stanje suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđeno, jer je rezultat pravilne ocijene dokaza (čl. 8. ZPP-a), za svoje utvrđenje sud prvoga stupnja je dao jasne i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja i ne nalazi razloge u iste sumnjati, pa uvjerljivost zaključaka suda prvoga stupnja zaključaka nisu uspjeli osporiti ni žalitelji svojim žalbama.

10th Sud prvog stupnja je na temelju rezultata provedenog dokazanog postupka pravilno utvrdio da su tuženici sporni put u vlasništvu tužiteljice, koristili kao pristup do svojih nekretnina nakon što su taj put produžili prema moru do svojeg zemljišta, a sporni put zahvaća k.č.br. 3254/4, 3256/6, 3256/7, 3259/7, 3259/8, 3259/9 i 3259/1 k.o. J., što je pravilno utvrđeno uviđajem na licu mjesta te provedenim geodetskim vještačenjem odnosno vidljivo je i iz skice mjesta spora (list 123). U navedenoj skici je točno ucrtano na kojemu dijelu se nalazi makadamski put, a na kojem dijelu betonski put koji su dali napraviti tuženici. Nadalje, iz fotografija na mjestu spora su vidljivi ostaci kamenja i otkinutog lanca koje je postavljala tužiteljica, dok je 1. tuženik prilikom davanja iskaza na ročištu za glavnu raspravu na skici mjesta spora Psp- 192/17 (list 103) označio na kojemu je mjestu tužiteljica postavila kamenje, dok je tužiteljica pokazala gdje su bila parkirana vozila (k.č.br. 3259/1 i 3259/6) pa su stoga neosnovani žalbeni navodi da sud prvog stupnja nije utvrdio na kojim je nekretninama i na koji način počinjeno uznemiravanje.

10th1st Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica dokazala da je vlasnica i posjednica upravo krajnjeg istočnog dijela k.č.br. 3254/4 k.o. J., a što nesporno proizlazi iz ugovora o kupoprodaji sklopljenog s N. O. u kojem je u čl. 4. definirano da tužiteljica kupuje dio prikazan na geodetskom snimku koji čini sastavni dio ugovora, odnosno upravo dio koji sada u naravi čini dio puta, a navedena činjenica je i nesporno utvrđena iz iskaza saslušanih svjedoka kao i provedenog dokaznog postupka.

11th Tuženici neosnovano tijekom prvostupanjskog kao i žalbenog postupka ističu da su u posjedu spornoga puta odnosno da dugi niz godina imaju posjed prava stvarne služnosti puta, jer je upravo suprotno utvrđeno u ovome postupku kao i u pravomoćno okončanom postupku zbog smetanja posjeda koji se vodio kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Psp-192/2017. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da tuženici (tamo tužitelji) nisu stekli posjed prava stvarne služnosti pješačkog i kolnog prolaza na teret sjeveroistočnog dijela k.č.br. 3254/4 k.o. J. kao poslužnog dobra jer se u vlasništvu i posjedu tog dijela nekretnine nalazi tuženica (u ovome postupku tužiteljica). Sud je u tom postupku zaključio da se vršenje prava služnosti puta može vršiti samo uz znanje posjednika poslužne nekretnine, a da tuženica za to nije znala, niti je za korištenje prolaza dala suglasnost, radi čega je u konačnosti i odbijeni tužbeni zahtjev za smetanje posjeda. 11th1st Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženici i njihovi prednici nisu do svojih nekretnina pristupali preko nekretnina u vlasništvu tužiteljice i to iz jednostavnog razloga što preko njih nije postojao nikakav put, već su do svojih nekretnina pristupali putem koji se nalazi istočnije od nekretnina tužiteljice i koji se pruža u smjeru sjever-jug, nosi oznaku k.č.br. 5570 k.o. J., a potom puteljkom koji se pruža uz morsku obalu u pravcu istok - zapad su, a do svojih nekretnina su dolazili i brodom. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da navedena činjenica proizlazi iz izvoda iz katastarskog plana od 5. veljače 2018. iz kojeg se vidi da nema nikakvog ucrtanog puta preko k.č.br. 3254/4. Sve navedeno je potvrdio i 4. tuženik u iskazu na glavnoj raspravi odnosno kada je naveo da je do 2017. dolazio uz more odnosno da od 2010. - 2017. nije koristio put napravljen od strane tužiteljice, a da je dio puta koji je sad betoniran predstavljao krš i šumu pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se ne radi o javnom putu, već o nekretninama u vlasništvu fizičke osobe.

11th2nd Neosnovani su i žalbeni navodi da se radi o javnom putu odnosno nerazvrstanoj cesti koja predstavlja javno dobro u vlasništvu jedinice lokalne samouprave jer da bi neki put predstavljao nerazvrstanu cestu nije dovoljno da je u naravi put već je Zakonom o cestama („Narodne novine“ 84/2011., 2272013., 148/2013., 92/2014., 110/2019., 144/20121. i 04/2023.) propisana procedura i pretpostavke za upis takve ceste u zemljišnim knjigama.

11th3rd Protivno žalbenim navodima, iskazi saslušanih svjedoka i stranaka međusobno su suglasni u pogledu odlučnih činjenica, ali potvrđeni i utvrđenjima koja proizlaze iz samog uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka mjernične struke. Zbog toga okolnost srodstva (samo jednog svjedoka) s tužiteljicom ne dovodi u pitanje vjerodostojnost takvog njegovog iskaza.

11th4th Neosnovani su žalbeni navodi u djelu u kojemu tuženici navode da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s obzirom da sud nije proveo nove dokaze koje su tuženici predložili nakon što su iz iskaza G. N. saznali da se tužiteljica kao vlasnica predmetnih nekretnina upisala na temelju presude zbog ogluhe. Naime tuženici u podnesku od 20. siječnja 2023. nisu precizirali na koje okolnosti predlažu navedene dokaze niti koje činjenice bi bile na taj način utvrđene, već samo paušalno ističu da je tužiteljica kupovala dijelove nekretnine s namjerom da dobije jednu veliku cjelinu. Činjenica na koji način se tužiteljica upisala kao vlasnica predmetnih nekretnina nije od utjecaja na donošenje odluke u ovome postupku, a tuženici su i sami mogli pribaviti zbirke isprava na temelju kojih je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

11th5th U odnosu na žalbene navode da nije jasno kako su 2. - 5. tuženici mogli uznemiravati tužiteljicu u vršenju prava vlasništva jer niti žive u Republici Hrvatskoj, rijetko dolaze, a neki od njih su i osobe starije životne dobi, ukazuje se da su 1. i. 4. tuženik svojim suglasnim iskazima potvrdili da su upravo označeni tuženici zajedno i dogovorno financirali probijanje puta u vlasništvu tužiteljice. Nadalje, sama činjenica što su svi tuženici u ovome postupku pokrenuli protiv tužiteljice (tamo tuženice) parnicu za smetanje posjeda koja se vodila pod poslovnim brojem Psp 192/2017, tvrdeći da je tuženica smetala njihov posjed prolaza služnosti puta na način što je u nekoliko navrata postavila kamene gromade na sjeveroistočni dio nekretnine k.č.br. 3254/4 k.o. J. te im na taj način onemogućila pravo služnosti prolaska, proizlazi da su svi pasivno legitimirani u ovome postupku u kojemu je tuženica zahtijevala prestanak uznemiravanja prava vlasništva na način da tuženici prestanu prolaziti pješke, zaustavljati se, parkirati i provoziti motornim vozilima kao i da u potpunosti uklone betonirani dio puta na nekretninama u njezinom vlasništvu. Upravo je iz tih razloga tužba radi prestanka uznemiravanja prava vlasništva osnovana u odnosu na sve tuženike.

12th Čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 94/2017., dalje: ZV) propisuje ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Da bi pred sudom vlasnik ostvario to svoje pravo mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, a ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika na njoj je da to dokaže.

13th Obzirom da je sud prvog stupnja se u konkretnom slučaju pravilno utvrdio da se ne radi o javnoj cesti niti o javnom dobru već o nekretninama u vlasništvu tužiteljice koje tuženici samovlasno koriste bez odobrenja i ovlaštenja tužiteljice, odnosno s obzirom da su i sami tuženici u iskazima potvrdili da su preko nekretnina u vlasništvu tužiteljice probili i betonirali put i napravili parkiralište, proizlazi da je zahtjev tužiteljice za prestankom uznemiravanja osnovan te je stoga i pravilno sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev, a žalbenim navodima tuženika zakonitost takve odluke nije dovedena u pitanje.

14th Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

15th O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, budući da tuženici nisu uspjeli sa žalbom, pa im stoga ne pripada ni zatraženi trošak.

U Puli-Pola, 4. rujna 2023.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić, v.r.