Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-108/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. F., OIB:…, iz R., zastupane po punomoćnici K. C. N., odvjetnici u R., protiv tuženice P. b. Z. d.d., OIB: …, Z., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici S. K., odvjetnici u O. D. L. i p. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Rovinju - Rovigno, poslovni broj P-1017/2019 od 7. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 22. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice P. b. Z. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Rovinju - Rovigno, poslovni broj P-1017/2019 od 7. listopada 2022. u dijelu pod toč. I., II i III. izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba članka 4, članka 6 i članka 7 Ugovora o kreditu broj …. od … koji je potvrđen 05. listopada 2006. godine od strane javnog bilježnika R. Z. u R. posl. br. OU-755/06 između tužiteljice L. F. iz R., OIB: … i tužene P. b. Z. d.d. Z., , OIB: …, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima tužene, te kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

II. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., OIB: …, Z., da tužiteljici L. F., OIB: …, R., isplati preplaćeni iznos od 238.723.78 HRK / 31.684,09 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom

o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 514,52 kuna od 30.09.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 280,99 kuna od 31.10.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 383,10 kuna od 30.11.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 329,56 kuna od 31.12.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 457,26 kuna od 31.01.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.148,85 kuna od 29.02.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.290,56 kuna od 31.03.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.057,03 kuna od 30.04.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.005,58 kuna od 31.05.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.033,26 kuna od 03.07.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 906,72 kuna od 01.08.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,73 kuna od 02.08.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 939,01 kuna od 31.08.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,16 kuna od 10.09.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.780,04 kuna od 30.09.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.776,59 kuna od 31.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.311,02 kuna od 05.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.810,56 kuna od 31.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,27 kuna od 02.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.892,87 kuna od 31.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.928,99 kuna od 28.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.815,53 kuna od 31.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.767,37 kuna od 14.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.430,94 kuna od 15.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.598,20 kuna od 13.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.664,92 kuna od 22.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.449,75 kuna od 30.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,80 kuna od 01.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.628,61 kuna od 27.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.712,80 kuna od 30.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 18,51 kuna od 01.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.807,49 kuna od 31.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.959,74 kuna od 31.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.654,59 kuna od 06.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.800,00 kuna od 19.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.150,66 kuna od 02.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.674,37 kuna od 05.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.631,47 kuna od 31.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,98 kuna od 02.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.974,54 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.660,35 kuna od 30.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.630,63 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.763,14 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.307,93 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.932,43 kuna od 31.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.068,69 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.885,61 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 158,58 kuna od 30.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.924,21 kuna od 26.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.272,99 kuna od 10.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.918,26 kuna od 18.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.241,61 kuna od 26.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.480,16 kuna od 14.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 5.039,03 kuna od 11.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.187,97 kuna od 17.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.207,53 kuna od 06.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.113,51 kuna od 07.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 286,27 kuna od 11.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 7.035,37 kuna od 01.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,35 kuna od 02.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,52 kuna od 12.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.380,13 kuna od 31.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,92 kuna od 03.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.153,13 kuna od 30.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.933,97 kuna od 26.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.352,55 kuna od 13.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.427,07 kuna od 31.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,89 kuna od 02.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.253,84 kuna od 17.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 5.114,73 kuna od 30.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,72 kuna od 02.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.391,28 kuna od 31.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.453,07 kuna od 30.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.431,50 kuna od 31.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.191,53 kuna od 31.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.395,95 kuna od 28.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 2.749,54 kuna od 31.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.986,15 kuna od 06.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.151,08 kuna od 12.06.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.076,82 kuna od 02.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.180,15 kuna od 21.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.226,80 kuna od 31.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 21,80 kuna od 03.09.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 5.243,64 kuna od 30.09.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.295,39 kuna od 31.10.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.337,32 kuna od 30.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.385,19 kuna od 31.12.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.481,13 kuna od 31.01.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.532,90 kuna od 28.02.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.517,21 kuna od 31.03.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.456,53 kuna od 30.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.433,36 kuna od 26.05.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.438,35 kuna od 30.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 37,56 kuna od 02.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.516,81 kuna od 31.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.573,84 kuna od 31.08.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 395,68 kuna od 30.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.050,08 kuna od 01.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.615,44 kuna od 31.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,02 kuna od 04.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.653,62 kuna od 30.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.633,31 kuna od 31.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,39 kuna od 31.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,45 kuna od 28.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,47 kuna od 31.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,45 kuna od 30.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,41 kuna od 31.05.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,39 kuna od 09.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.660,41 kuna od 31.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.672,64 kuna od 31.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.540,79 kuna od 30.09.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.649,30 kuna od 01.10.2015. godine pa do isplate;

III. N a l a ž e s e tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40.418,50 u HRK / 5.364,45 EUR u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.250,00 HRK / 829,52 EUR odbija se kao neosnovan."

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"U t v r đ u j e s e da je tužiteljica povukla toč. II. tužbenog zahtjeva koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovora o kreditu od ….. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženice."

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., II. i III. žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, a tuženici dosudi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen te je neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Stoga potrošač neosnovano svojim tužbenim zahtjevom traži još povoljnije uvjete od onih koji su mu zakonski dopušteni odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da su potrošači dobrovoljno, temeljem "informiranog pristanka" odabrali način rješavanja spornog pitanja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima jasno je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske niti pravu Europske unije kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. Europski sud je odlučio da odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog Zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u Ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu pa posljedično tužiteljica niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni Ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Nadalje, ističe kako se iz ponašanja tužiteljice može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog Ugovora, tim više što se tužiteljica niti kasnije tijekom razdoblja otplate Ugovora o kreditu ni u jednom trenutku nije obratila ovlaštenoj osobi, nadležnoj službi tuženice kako bi dobila dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i tečaja po spornom kreditu. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezano za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu jesu unijete na inicijativu tuženice, međutim, to ih same po sebi ne čini nepoštenim i protivnima načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, valutna klauzula izričito je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na zastaru ističe kako sud prvog stupnja pogrešno izvodi zaključak da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe, s tim da navedeni stav ni na koji način nije niti pokušao valjano obrazložiti. Zastara za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počinje teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po Ugovoru o kreditu u kojem je bila obračunata i ugovorena kamata, a ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi djeluje ex tunc – od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog Ugovora o kreditu pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetu. Ističe i kako je pogrešna odluka o troškovima postupka, a posebno ako se uzme u obzir da je tužiteljica povukla dio tužbe, a tuženica zatražila trošak. Smatra da prvostupanjski sud donošenjem presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj … zaključenog 4. listopada 2006. Između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, i to u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, a preko ugovorene kamatne stope i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev da joj tuženica isplati razliku preplaćenih iznosa do kojih je došlo zbog takvih ništetnih odredaba za razdoblje od rujna 2007. do listopada 2015.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prvenstveno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a činjenica što je tužiteljica prihvatila konverziju slobodnom voljom, potpisala izračun konverzije, a potom i dodatak ugovoru o kreditu ne znači da je ista izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Upravo suprotno, korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju (pravo na povrat novčanog iznosa). Prema tome sud prvog stupnja smatra da dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te da zamijenjene ugovorne odredbe definiraju ugovoreni odnos za ubuduće.

10. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11. Tužiteljica je u konkretnom slučaju podnijela tužbu u smislu odredaba čl. 186.b ZPP te u tužbi istaknula zahtjev kojim je zatražila od suda da tuženici naloži isplatiti iznos čiju će visinu odrediti tek nakon što joj tuženica dade potrebne podatke, odnosno dostavi svu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede vještačenje na okolnosti visine iznosa s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, pa kako je takvu tužbu podnijela 12. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/07), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

14. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14.1. Osim toga, u postupku je saslušana tužiteljica kao stranka, koja je iskazala da je predmetni Ugovor potpisala, a da nije bila upoznata s nikakvim rizicima, odnosno da je banka nije informirala o svim rizicima u kreditnom odnosu, da je bankaricu pitala kakva je to valuta CHF i koliko je stabilna te ju je ova uvjeravala da se radi o stabilnoj i najpovoljnijoj valuti, te da nije shvaćala značenje promjenjive kamatne stope, slijedom čega je prvostupanjski sud odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi, odnosno da su joj objašnjenje pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule. Naime, odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužiteljica, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

15. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

16. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

18. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

19. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan. 20. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

21. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka.

22. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

23. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

25. Dakle, iako tuženica u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

27. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao i odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. U odnosu na povučeni dio tužbe valja reći kako se radi o neznatnom dijelu koji nije prouzročio posebne troškove.

28. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.

29. U nepobijanom dijelu pod toč. IV. izreke presuda suda prvog stupnja i rješenje koje se žalbom ne pobija ostaju neizmijenjeni.

Zadar, 22. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin