REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-136/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja BOSNIĆ d.o.o., Žrnovnica, OIB 25825171166, kojeg zastupa punomoćnica Tanja Bota, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika AUTOTECHNICA FLEET SERVICES d.o.o., OIB 79307978677, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 274, kojeg zastupa punomoćnik Goran Božić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2427/2021 od 29. studenoga 2022., 31. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2427/2021 od 29. studenoga 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Kristijana Hukelja iz Zagreba poslovni broj Ovrv-7497/2020 od 6. studenoga 2020., a kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 317,16 EUR / 2.389,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja teče na iznos od 132,28 EUR /996,63 kn od 9. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022., na iznos od 184,88 EUR / 1.392,98 kn od 30. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022., a na iznos od 317,16 EUR / 2.389,61 kn od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8%-tnih poena, u roku od osam dana.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2427/2021 od 29. studenoga 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Kristijana Hukelja poslovni broj Ovrv-7497/2020 od 6. studenoga 2020. u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju u roku od osam dana platiti iznos od 991,73 EUR / 7.472,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i to:

- na iznos od 99,44 EUR / 749,25 kn od 21. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 99,42 EUR / 749,09 kn od 25. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 293,89 EUR / 2.214,30 kn od 25. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 65,22 EUR / 491,40 kn od 25. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 368,54 EUR / 2.776,80 kn od 25. rujna 2020. do isplate i

- na iznos od 65,22 EUR / 491,40 kn od 25. rujna 2020. do isplate, i u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 179,18 EUR / 1.350,00 kn sa zateznom kamatom od 6. studenoga 2020. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora, kao i u točkama III. i IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke citirani platni nalog javnog bilježnika Kristijana Hukelja iz Zagreba održan na snazi za isplatu iznosa od 1.308,89 EUR / 9.861,85 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.350,50 kn / 179,18 EUR sa zateznom kamatom po istoj stopi od 6. studenoga 2020. do isplate. Točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 892,97 EUR / 6.728,12 kn sa zateznom kamatom od 29. studenoga 2022. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose, dok je točkom IV. izreke odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.637,05 EUR /12.334,37 kn kao neosnovan.

2. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev primjenom odredaba članaka 253., 262., 286. stavka 1. i 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/28 i 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je utvrdio da je sporna činjenica jesu li izvršene usluge zaračunate utuženim računima koji se odnose na dijagnostiku i servis za osam tuženikovih vozila. Sud je izvršio uvid u račune koje je tužitelj ispostavio tuženiku, u korespondenciju između stranaka izvršenu putem e-maila, isprave tuženika u svezi s odbitkom pretporeza, izjave zakonskog zastupnika tužitelja te svjedoka Hrvoja Lalića koji je i saslušan zamolbenim putem te je primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP) slobodnom ocjenom dokaza utvrdio da je usluga izvršena. Prethodno je utvrdio da je tuženik prihvatio tužiteljeve ponude za obavljanje navedenih usluga djelomično, jer je razvidno da tužitelj ne potražuje u računima cjelokupne iznose po ponudama, već su računi umanjeni jer tuženik očito na određene popravke nije pristao pa proizlazi da tužitelj utužuje samo usluge koje je obavio. Sud to utvrđuje i iz iskaza saslušanog svjedoka Hrvoja Lalića, voditelja radionice kod tužitelja, koji je iskazivao da su mu računi poznati, da ih je prekontrolirao i potvrdio da su radovi izvedeni, a da se kod tužitelju u internom sustavu svaki izvršeni rad na pojedinom vozilu dokumentira, na temelju čega djelatnici za izdavanje računa iste potpisuju, a svjedoku se ti računi dostavljaju na ovjeru. Sud je također slobodnom ocjenom dokaza u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva i visine zahtjeva cijenio e-mail korespondenciju između stranaka pri čemu citira pojedine e-mail poruke upućene od Ivane Škaro, Borisa Bačkonje, Luke Radića, Marka Bosnića, Bojana Žugčića, iz kojih zaključuje o intenzivnom poslovnom odnosu između stranaka, o dostavljanju ponuda za obavljanje spornih radova i potvrđivanju tih ponuda od strane Borisa Bačkonje, voditelja tehničkog odjela tuženika, iz čega je također moguće zaključiti da je tužitelj izvršio radove po utuženim računima. Pri tome sud obrazlažee da se sporne činjenice mogu dokazivati svim dokaznim sredstvima pa ocjenjuje neosnovanim tuženikove prigovore kojima ukazuje na nedostatak pisane dokumentacije. Kako sve okolnosti konkretnog slučaja pružaju valjanu osnovu za zaključak da je među strankama uspostavljen obveznopravni odnos u izvršenju kojeg je tužitelj isporučio tuženiku uslugu, a tuženik nije izvršio obvezu plaćanja cijene, presuđeno je kao u izreci. Odluka o trošku se temelji na odredbama članaka 154. stavka 1., članka 155., članka 158. i članka 164. ZPP-a.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela presude u kojem nije uspio, zbog svih žalbenih razloga, ističući prije svega bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koja se sastoji u nedostacima presude zbog kojih se presuda ne može ispitati. Nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, navedeni razlozi su nejasni i proturječni, odnosno u razlozima presude postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o danim iskazima u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje znači zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova, a obrazloženja sudskih odluka koja ne sadrže ozbiljne i dostatne razloge za ocjenu odluke, upućuje na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i materijalnopravnom smislu, a pobijana presuda je upravo takva. Sud obrazlaže da je na temelju okolnosti izdavanja računa zaključio o pružanju usluge koju tužitelj pokušava naplatiti, iako je tuženik tijekom postupka ustrajao u tvrdnjama da usluge nisu pružene, odnosno radovi nisu izvršeni. Sud obrazlaže da je zaključio o tužiteljevom izvršenju spornih radova zato što je tuženik prihvatio ponudu za izvođenje istih. Međutim, prvostupanjski sud ispušta iz vida da okolnost prihvata ponude odnosno sklapanja ugovora ne znači da je takav ugovor i izvršen. Sud obrazlaže da je iz e-mail korespondencije vidljivo da su stranke bile u intenzivnom poslovnom odnosu i da se iz toga može zaključiti da je tužitelj izvršio svoje usluge, koji je zaključak paušalan, ne proizlazi iz sadržaja korespondencije koja prileži spisu. Žalitelj ukazuje na sadržaj e-mail korespondencije koja se dostavlja u prilogu podneska od 30. prosinca 2020. iz koje proizlazi da je tuženik više puta zatražio od tužitelja dostavljanje dokaza o tome koji su dijelovi izmijenjeni na vozilima, čemu tužitelj nije udovoljio. Stoga su promašeni zaključci prvostupanjskog suda da iz e-mail korespondencije proizlazi da je tužitelj izvršio usluge i radove, a da se tuženik to obvezao platiti. Nejasno je iz kojeg točno e-mail dopisa je prvostupanjski sud zaključio o tim odlučnim činjenicama. Spisu ne prileži niti jedan dokaz o odlučnoj činjenici da je tužitelj izvršio radove i ugradio zamjenske dijelove koje pokušava naplatiti. Tijekom cijelog postupka tuženik ističe te prigovore, a sud nije cijenio iste, kao niti isprave iz kojih proizlazi da tuženik nije koristio pravo na odbitak pretporeza na utužene račune, odnosno da je koristio odbitak pretporeza za neke račune u dobroj vjeri. Sud je propustio ocijeniti tuženikove prigovore koji su usmjereni na to da je tužitelj propustio predložiti izvođenje prometnog tehničkog vještačenja, ili dostaviti radne naloge i dokumentaciju iz koje bi se moglo zaključiti o izvršenju utuženih radova. Proizlazi da je sud cijenio tuženikove prigovore u kontekstu postojanja poslovne suradnje, a ne u kontekstu tuženikove tvrdnje da radovi i usluge navedeni u utuženim računima izvršeni, što je sporno tijekom postupka. Stoga je nejasno obrazloženje kojim se sud poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima o obliku sklapanja ugovora, jer su tuženikovi prigovori bili glede dokazivanja izvršenja utuženih radova. Sud prihvaća iskaz svjedoka Hrvoja Lalića, tužiteljeva zaposlenika da su radovi izvršeni, iako je svjedok u svom iskazu eksplicitno naveo da se svaki pojedini izvršeni rad dokumentira u internom sustavu tužitelja, a tužitelj tijekom postupka nije dostavio radne naloge niti predložio provođenje prometno tehničkog vještačenja. Nerazumljivi su navodi o tome da je opće poznata činjenica da je tužitelj izveo radove za koje ne postoji mogućnost fotodokumentacije, nije jasno na temelju kojeg stručnog znanja je to prvostupanjski sud zaključio. Presuda je proturječna sama sebi a nejasna u izreci, jer je u točki I. izreke u cijelosti održan na snazi citirani platni nalog, dok je u točki II. izreke isti dijelom ukinut za troškove postupka. Tuženik osporava i odluku o troškovima dosuđenim tužitelju pa s obzirom na nezakonitost presude predlaže žalbu usvojiti i presudu preinačiti te ukinuti platni nalog u cijelosti uz naknadu parničnih troškova uključujući i žalbene postupke tuženiku, a podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku kojom mu nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi, odnosno protiv dijela točke IV. izreke presude. Osporava tu odluku u odnosu na odbijen trošak za sastav prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 5. studenog 2020. u iznosu višem od 750,00 kn s pripadajućim PDV-om koji je sud dosudio primjenom pogrešne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odnosno propustivši primijeniti izmjenu odredbe Tarifnog broja 48. Tarife kojom je propisano da, kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Napominje da je 7. studenog 2022. stupila na snagu izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te je u Tarifnom broju 50. propisano da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Nadalje, sud je pogrešno tužitelju priznao trošak samo jednog obrazloženog podneska, dok mu prema Tarifnom broju 8. točke 1. Tarife može priznati trošak 4 takva podneska, a tužitelj ih je dostavio čak 5. Troškovi zastupanja na ročištima koja su održana na dan 8. veljače 2022., 12. travnja 2022. i 4. listopada 2022. su pogrešno dosuđeni primjenom Tarifnog broja 9. točke 2. Tarife, odnosno kao da se raspravljalo samo u procesnim pitanjima. Naime, prema zapisnicima s održanih ročišta proizlazi da su se na svakom od tih ročišta stranke upustile u raspravljanje pa tužitelju pripada nagrada po Tarifnom broju 9. točke 1. Tarife. Također, tužitelju je neosnovano uskraćen trošak pristupa na ročište za objavu presude, slijedom čega predlaže presudu preinačiti kako je navedeno u žalbi i naknaditi tužitelju troškove povodom žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su dijelom osnovane, a dijelom nisu osnovane.

7. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a, u vezi odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga u sporu male vrijednosti. Presudu je djelomično valjalo potvrditi, a dijelom ju je zbog bitne povrede postupka valjalo ukinuti zbog nerazumljivosti i nedostatnosti razloga o odlučnim činjenicama.

8. U odnosu na tuženikovu žalbu

9. Tuženik osnovano ukazuje na ostvarenje bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koja se sastoji u nerazumljivosti razloga presude o odlučnim činjenicama na kojima sud zasniva svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredbe članka 590. ZOO-a, odnosno kojom dosuđuje tužitelju naknadu za izvršenu uslugu servisiranja i dijagnostike na tuženikovim vozilima.

10. Tužitelj je postupak započeo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave utužujući 8 računa kojima tuženiku zaračunava određene usluge na točno određenim vozilima, koje usluge je tuženik već u prigovoru osporio, slijedom čega pravilna primjena materijalnog prava ukazuje na dužnost tužitelja dokazati svoju tražbinu u osnovi i visini. I osnovu i visinu utuženih računa izričito je tuženik osporio u prigovoru.

11. Kako iz sadržaja priloženih računa proizlazi da tužitelj zaračunava usluge rada kao i ugradnju određenih dijelova i potrošnju određenih materijala pri izvršenju usluge za tuženikova vozila, tuženik je pravilno tijekom postupka ukazivao na tužiteljevu obvezu dokazivanja ne samo osnove već i visine računa. To znači da je bilo potrebno utvrditi ne samo postojanje poslovnog odnosa, kojeg sud ocjenjuje intenzivnim između parničnih stranaka, nego za svaki pojedini račun utvrditi sadržaj usluge i rada koji je tužitelj za tuženika obavio i vrijednost tog rada, odnosno ugrađenog materijala, drugim riječima tužitelj je trebao dokazati visinu tražbine po svakom računu.

12. Žalitelj s pravom ukazuje na nedostatne, prema navodima žalbe paušalne razloge obrazloženja presude, kada sud ocjenjuje osnovanost utuženih računa pozivom na e-mail korespondenciju između stranaka, pri čemu sud citira pojedine e- mail poruke određenih osoba za koje nije jasno u kojoj su ulozi i kod koga od stranaka. Štoviše, iz spisa proizlazi da uz poruke na koje sud primjerice upućuje u točki 15. obrazloženja, u zaglavlju ili u potpisu stoji naznaka „Hertz“, a poruke ne sadrže podatke iz kojih bi se moglo zaključiti o tome da je, kao što sud navodi, Boris Bačkonja, voditelj tehničkog odjela tuženika. Dakle, iz navedene e-mail korespondencije ne proizlaze dokazi o spornim činjenicama izvršenja konkretnih usluga zaračunatih konkretnim računima, na što s pravom ukazuje žalitelj. U tome se sastoji proturječnost razloga presude sa sadržajem tih isprava.

13. Žalitelj također pravilno ukazuje i na nedostatnost razloga pobijane presude u ocjeni iskaza saslušanog svjedoka, voditelja radionice kod tužitelja, Hrvoja Lalića, koji je doista iskazivao o tome, što i sud prihvaća, da se kod tužitelja svaki izvršeni rad na pojedinom vozilu dokumentira u internom sustavu. Tuženik je stoga pravilno ukazao na proturječnost razloga, odnosno na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada sud primjenjujući pravila o teretu dokazivanja ne ocjenjuje osnovanim tuženikov prigovor o nedostatnoj dokaznog snazi predmetne e-mail korespondencije, odnosno iskaza navedenog svjedoka. Prema ocjeni ovog suda nejasan je i navod u točki 15. obrazloženja da je sud slobodnom ocjenom dokaza u prilog osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva cijenio e-mail korespondenciju. Svaki se dokaz kojeg sud izvede cijeni sukladno odredbi članka 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dok se slobodnom ocjenom odlučuje, primjerice, u smislu odredbe članka 223. ZPP-a, što ovdje nije slučaj. Sud na temelju izvedenih dokaza mora utvrditi odlučne činjenice, a ako ne može neku činjenicu sa sigurnošću utvrditi primijenit će pravila o teretu dokazivanja. Ova pravila zapravo ukazuju na sadržaj materijalnog prava, u konkretnom slučaju na odredbu članka 590. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, a naručitelj se obvezuje za izvršeni rad platiti mu naknadu. U tom smislu je odlučna činjenica je li tužitelj obavio posao koji zaračunava predmetnim računima, o čemu za sada presuda nema razumljive razloge, osim u odnosu na 2 računa za koja je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza, kako to proizlazi iz isprava koje je dostavio sam tuženik.

14. I tu valja ukazati na pravila o teretu dokazivanja koja za konkretnu situaciju propisuju predmnijevu postojanja tražbine, ako je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza. To je pravilo sadržano u odredbi članka 221.b stavka 1. ZPP-a. Tuženiku je dopušteno dokazivati suprotno od te predmnijeve, no prema ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno od predmnijevane činjenice da je po računima broj 1515/11561/3 (list 7. spisa) i broj 1714/11561/3 (list 9. spisa) obavljena predmetna usluga. Tuženikovo prebacivanja tereta dokaza na tužitelja za izvršenje usluge po navedenim računima ne može se uzeti kao uspješno tuženikovo dokazivanja spornih činjenica suprotno citiranoj zakonskoj predmnijevi. Baš zbog predmnijeve, tužitelj za te račune nije trebao dokazivati da je uslugu izvršio, već je tuženik trebao dokazati protivno, što nije učinio.

15. Zbog navedenog je presudu valjalo u dijelu koji se odnosi na navedena 2 računa potvrditi kao pravilnu i zakonitu, na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava na koju upućuju navedena pravila o teretu dokazivanja valjalo jednako presuditi u tom dijelu.

16. Naprotiv, zbog počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, presudu je valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a u dijelu kako je navedeno u izreci rješenja.

17. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će ponovno zakazati glavnu raspravu te će ponovno ocijeniti dokaze koje može uzeti u obzir u sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 461.a stavka 3. ZPP-a, a u ponovljenoj odluci će otkloniti bitnu povredu postupka koja se sastojala u nerazumljivim razlozima na koje je ukazano u ovom ukidnom rješenju. U ponovljenom postupku sud će odlučiti i o troškovima postupka.

18. U odnosu na tužiteljevu žalbu

19. I odluku o trošku je za sada valjalo ukinuti, pa i u dijelu točke 4. koju osporava tužitelj, s obzirom na činjenicu da je presuda u pretežitom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Glede žalbenih navoda, pozivom na odredbu članka 375. stavka 4. ZPP-a valja reći da žalitelj pogrešno smatra da bi mu po Tarifnom broju 8. točke 1. valjalo dosuditi trošak sastavljanja četiri obrazložena podneska, naročito s obzirom na odredbu članka 461.a ZPP-a, a također i obzirom na odredbu Tarifnog broja 8. točke 1. Tarife kojom je predviđeno plaćanje pune naknade za jedan obrazloženi podnesak kojim se odgovara na navode prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Nadalje, žalitelj pogrešno smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu Tarifnog broja 9. točke 2. Tarife za ročišta za koju mu je dosudio takvu naknadu, jer pravilnost primjene navedenog Tarifnog broja 9. točke 2. Odvjetničke tarife proizlazi iz sadržaja zapisnika s navedenih ročišta. Pravilno, međutim, žalitelj smatra da je potrebno dosuditi nagradu i za pristup na ročište za objavu presude, no pravo na tu nagradu zavisi od uspjeha u sporu sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, o čemu će sud odlučiti u ponovljenom postupku.

20. Zbog navedenog je i odluku o trošku postupka za sada valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Zagreb, 31. kolovoza 2023.

Sutkinja

Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: 9-3085c-104dc

Kontrolni broj: 0e944-372a8-1fd72

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.