1              Broj: Gž Ovr-166/2023-3

                           

 

              Broj: Gž Ovr-166/2023-3

             

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Vukovaru, po sucu Ivici Raguž, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja banke d.d., OIB:…, Z., zastupan po punomoćnici S. G., odvjetnici u  O. d. Ž.&p. d.o.o. iz Z., protiv ovršenika K. d.o.o., OIB: …, Z., zastupan po punomoćnici I. P., odvjetnici u O. d. E.&K. iz Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika K. d.o.o., protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru broj: Ovr-1537/2015-143 od 2. studenog 2023., 5. veljače 2024.,

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se žalba ovršenika K. d.o.o. kao neosnovana, te se prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru broj: Ovr-1537/2015-143 od 2. studenog 2023. potvrđuje.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe od 16. prosinca 2022. kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja ovršenik pravodobno podnosi žalbu pobijajući navedeno rješenje iz svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u nastavku teksta: ZPP) te predlaže da se rješenje u pobijanom dijelu preinači na način da se odgodi ovrha do okončanja parničnog postupka, a podredno da se ukine rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Ovršenik u žalbi navodi kako su ispunjeni kumulativni uvjeti nužni za odgodu ovrhe te postoji visoka vjerojatnost od opasnosti da bi provedbom ovrhe za ovršenika nastala nenadoknadiva odnosno teško nadoknadiva šteta. Ovršenik je pokrenuo i parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti sporazuma ugovora i dodatka te brisanja založnih prava. Nenadoknadiva odnosno teško nadoknadiva šteta se očituje u činjenici da se protiv ovršenika nezakonito vodi predmetno ovršni postupak, da se ovršenik neosnovano nalazi u poziciji „ovršenika“, da vođenjem ovršnog postupka za ovršenika nastaje šteta u vidu sudskih i drugih troškova, da ne postoji mogućnost naturalnog povratka nekretnine u slučaju prodaje iste na javnoj dražbi, da ovršenik trpi i gubitak izmakle koristi koja se sastoji u nemogućnosti provođenja Gradskog projekta koji se veže za nekretninu, a odgodom ovrhe za ovrhovoditelja ne bi nastupila šteta. Nadalje navodi kako prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto se navedena šteta ne može smatrati konkretnom štetom, a ovršenik trpi štetu s naslova povrede prava osobnosti. Ovršenik više nije u mogućnosti ostvarivati svoju primarnu djelatnost poslovanja nekretninama. Ovršenik navodi kako prvostupanjski sud provodi samo mehaničko odlučivanje automatskim odbijanjem prijedloga ovršenika čime je ovršeniku povrijeđeno i pravo na pravično suđenje. Navedenim postupanjem suda ovršeniku je povrijeđeno i pravo na vlasništvo i pravo na poduzetništvo.

3. Žalba ovršenika dostavljena je na odgovor ovrhovoditelju.

3.1. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj cijeni žalbu ovršenika u cijelosti neosnovanom navodeći da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za odgodu ovrhe te da je ovršenik zapravo taj koji poduzima radnje koje se očituju u generiranju neosnovanih sudskih parničnih postupaka a koje upućuju na zlouporabu procesnih ovlaštenja od strane ovršenika. Nesporna je činjenica da je ovršenik pokrenuo tužbu radi utvrđenja ništetnosti sporazuma o osiguranju temeljem kojeg je određena ovrha. No ova okolnost nije od značaja za odgodu ovrhe. U odnosu na navod ovršenika da bi provedbom ovrhe za ovršenika nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta ovrhovoditelj navodi kako ovršenik nije učinio vjerojatnim nastanak takve štete u stupnju da bi ta vjerojatnost bila objektivizirana uvjerljivim, životnim  i logičnim činjenicama. Sve razloge ovršenik je i ranije iznosio, a svi njegovi prijedlozi bili su pravomoćno odbijeni. Pozivanje ovršenika na presudu Suda Europske unije C-407/2018 je pogrešno i promašeno obzirom je ovršenik pravna osoba na koju se ne odnosi Direktiva 93/13 niti Zakon o zaštiti potrošača jer je navedena presuda donijeta u postupku donošenja odluke o prethodnom pitanju u sporu između potrošača i trgovca. Za ovršenika također ne postoji bilo kakva povreda prava osobnosti niti je u postupanju suda došlo do povrede prava vlasništva kao niti do povrede prava na poduzetništvo.

4. Žalba ovršenika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 381. stavak 1. ZPP-a i članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13. i 93/14. – u nastavku teksta: OZ), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a. Pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja odbija ovršenikov prijedlog za odgodom ovrhe kao neosnovan čineći nespornim da je protiv ovršenika pred Trgovačkim sudom u Varaždinu pokrenut postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka te da je ovršenik podnio tužbu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti između ostalog i sporazuma o kreditu i dodatka tom kreditu te radi brisanja založnog prava, a čime je ispunjen jedan od uvjeta iz članka 65. stavak 1. točka 5. OZ-a za odgodom ovrhe. No u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen drugi uvjet odnosno ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje. Također neosnovani su navodi ovršenika da se šteta očituje u izmakloj koristi zbog nemogućnosti provođenja Gradskog projekta kao i šteta u vidu sudskih i drugih troškova vezanih s ovršnim postupkom te šteta u povredi prava osobnosti. Ovo stoga jer se sudski i drugi troškovi vezani za ovršni postupak ne mogu nazvati štetom obzirom jer isti nastaju prema redovitom tijeku vođenja ovršnog postupka. U pogledu štete vezanu uz povredu prava osobnosti do koje dolazi provedbom ovršnog postupka prvostupanjski sud navodi da se pokretanjem ovršnog postupka ne može smatrati povredom prava osobnosti Preostale okolnosti vezane za nastanak štete ovršenik nije dokazao. Neosnovana je i tvrdnja ovršenika da zbog nezakonitog postupka nije u mogućnosti ostvariti svoju primarnu djelatnost, a također je i neosnovano pozivanje ovršenika na presudu Suda Europske unije broj: C-407/2018 obzirom navedena presuda nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se na ovršenika ne odnosi Direktiva 93/13 kao ni Zakon o zaštiti potrošača gdje se pod pojmom potrošača smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Zaključno prvostupanjski sud navodi kako nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za odgodom ovrhe te stoga odbija njegov prijedlog.

7. Odredbom članka 65. stavak 1. OZ-a propisani su uvjeti pod kojima se može u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrha. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno zaključuje da kumulativno nisu ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe. Naime, nesporno je da je ovršenik podnio tužbu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti, među inim, i sporazuma, ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru te brisanja založnog prava a čime je ispunjen samo jedan od kumulativno predviđenih uvjeta. No, ovršenik nije dokazao drugi uvjet a to je da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu odnosno nije učinio vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje. Nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta može biti imovinska ili neimovinska. Neimovinska šteta bi se očitovala u gubitku kakvog neimovinskog dobra npr. zdravlja, dostojanstva, časti, ugleda itd. Pojam nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ima prvenstveno kvalitativno značenje, ali taj pojam nužno implicira i određenu kvantitativnu dimenziju to jest mora se raditi o šteti znatnijeg opsega. Pritom se pojam znatnijeg opsega štete dovodi u vezu s konkretnim strankama, njihovim imovinskim stanjem i sl. Stranka koja traži odgodu mora učiniti vjerojatnim ne samo opasnost nastanka štete već i to da bi se tom intervencijom takva opasnost otklonila ili ublažila. U konkretnom slučaju ovršenik to nije učinio odnosno nije dokazao. Dakle, da bi se radilo o nenadoknadivoj ili teško nadoknadivoj šteti, ovršenik bi trebao činiti vjerojatnim da bi provođenjem ovrhe nastala takva šteta koju on ne bi mogao poslije u redovitom pravnom postupku nadoknaditi (tzv. apsolutno ireparibilna šteta) ili bi to mogao uz iznimne i nerazmjerne troškove i teškoće (relativno ireparibilna šteta). Navedeno u konkretnom slučaju ovršenik nije učinio vjerojatnim, niti je konkretizirao svoju imovinsku ili neimovinsku štetu.

8. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nisu osnovani navodi ovršenika da bi zbog vođenja ovršnog postupka ovršenik bio onemogućen u obavljanju svoje djelatnosti odnosno da bi do istog došlo do povrede prava osobnosti obzirom je vođenje parničnog postupka radi prisilne naplate tražbine od strane ovrhovoditelja utemeljeno na zakonu pa se ne može smatrati povredom prava osobnosti kao niti ovršenikovo izlaganje troškovima postupka. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da ovršeniku nije povrijeđeno pravo vlasništva i pravo poduzetništva jer svoje navode ovršenik nije dokazao. Provođenjem ovrhe nad nekretninom u vlasništvu ovršenika, za ovršenika nastaje šteta koja se očituje u gubitku vlasništva nad nekretninama koje su predmet ovrhe, no takva šteta ne predstavlja nenadoknadivu štetu (osim ukoliko se ne dokaže drugačije), već onu redovnu štetu koju ovršenik inače trpi prilikom prisilnog izvršenja njegove obveze koja je utvrđena ovršnom ispravom, a koju nije dobrovoljno ispunio. Svaki drugačiji stav doveo bi ovrhovoditelja u situaciju da ne može naplatiti svoju tražbinu na onom predmetu sredstvu ovrhe kojeg izabere po vlastitoj dispoziciji, a što bi bilo protivno svrsi ovršnog postupka i načelu pravne sigurnosti. Nadalje, i u pogledu štete koja se očituje u izmakloj koristi navodi ovršenika nisu dokazani te je stoga u navedenom dijelu pravilan zaključak prvostupanjskog suda. Posebno se napominje da prvostupanjski sud nije postupao s pretjeranim formalizmom prilikom odlučivanja već je svoje odluke zasnivao na  temeljitoj analizi svih dokaza iznijetih od strane stranaka i iste stavljajući u korelaciji s primjenom važećih zakonskih odredbi. U pogledu navoda ovršenika da bi provedbom ovrhe i prodajom nekretnine bila nemoguća naturalna restitucija povratka nekretnine što bi rezultiralo opasnošću prestanka ovršenika kao pravne osobe, isti navodi nisu osnovani obzirom je u konkretnom slučaju ovrhovoditelj poslovna banka te bi se ovršenik od ovrhovoditelja mogao namiriti protuovrhom ili restitucijskom parnicom. Ovršenik nije pružio niti jedan dokaz na okolnost, u slučaju njegovog uspjeha u parnici, nemogućnosti namirenja od ovrhovoditelja.

9. U odnosu na pozivanje ovršenika na presudu Suda Europske unije broj: C-407/2018 i Direktivu 93/13, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako navedena presuda nije primjenjiva na ovaj konkretan slučaj obzirom je ovršenik pravna osoba i nema status potrošača.

10. Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku žalbu ovršenika valjalo je odbiti a rješenje prvostupanjskog suda potvrditi.

11. Kako ovršenik nije uspio s podnesenom žalbom to je isti sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Vukovar, 5. veljače 2024.

 

                            Sudac:

                            Ivica Raguž