Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 10 Gž-286/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Eugena Škunce, kao predsjednika vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.O., OIB: …….., iz Ž,

……….., zastupanog po

punomoćniku Z.B., odvjetniku u Z, protiv tuženika Eo d.d., OIB: …, iz Z, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima iz O. društva G. i partneri d.o.o., sa sjedištem u Z., radi naknade štete, odlučujući u povodu žalbe tuženika E. o. d.d. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 105 Pn-3401/2018-41 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženika E. o. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3401/18-41 od 10. siječnja 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem su dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos neimovinske štete od 2.654,46 eura (20.000,00 kn) za period od 8. ožujka 2018. do 17. prosinca 2018.

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u toč. I. izreke u dijelu u kojem se tuženiku E. o. d.d. nalaže isplatiti tužitelju J. O. na ime naknade neimovinske štete preko iznosa od 2.654,46 eura (20.000,00 kn) pa do iznosa od 3.814,45 eura (28.740,00 kn), odnosno za iznos od 1.160,00 eura (8.740,00 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

III Nalaže se tuženiku E. o. d.d. naknaditi tužitelju J. O. trošak postupka u iznosu od 216,59 eura (1.631,90 kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 10. siječnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se nalaže tužitelju J. O. naknaditi tuženiku E. o. d.d. trošak žalbenog postupka u iznosu od 175,44 eura (1.321,87 kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 31. kolovoza 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. ožujka 2018. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.845,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2022. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za platež zatezne kamate tekuće na iznos od 30.000,00 kuna za period od 06.02.2018.g. do 08.03.2018.g., zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 312,50 kuna sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik E. o. d.d. kojom pobija toč. I. izreke gore označene presude preko nespornog iznosa glavnice naknade neimovinske štete od 20.000,00 kn, odluku o troškovima postupka i odluku o zateznim kamatama u cijelosti, kao i točku II. izreke u dijelu u kojem je tuženik E. o. d.d. odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, s prijedlogom da sud uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači na način kako to ovaj žalitelj ističe u žalbi, uz naknadu troška za sastav žalbe, a podredno pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je pobijanom presudom pravilno odlučeno o pravno relevantnim činjenicama nastanka štetnog događaja, pasivne legitimacije tuženika i podijeljene odgovornosti stranaka. Žalitelj E. o. d.d. žalbom pobija zakonitost i pravilnost odluke suda u pogledu istaknutog prigovora zastare preinačenog - povećanog dijela tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja J. O. od 19. travnja 2021., kojim je preinačio - povećao zahtjev s naslova neimovinske štete za iznos od 8.740,00 kuna, a pobija i odluku o početku tijeka zateznih kamatama na dosuđeni iznos glavnice naknade štete, te odluku o troškovima postupka. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe da je od dana okončanja liječenja, kao dana saznanja tužitelja J. O. za štetu, do dana preinake - povećanja tužbenog zahtjeva, protekao trogodišnji zastrani rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj J. O. je u tužbi iznio činjenice na kojima je utemeljio svoj zahtjev s naslova neimovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn te je predložio provođenje medicinskog vještačenja radi utvrđenja tih činjenica. Nadalje navodi da visina zahtjeva koji tužitelj postavi u tužbi ili nakon provedenog vještačenja nije matematički vezana za utvrđenja vještaka o opsegu pretrpljene štete već ovisi i o procjenama tužitelja, pa može i više ili manje odudarati od opsega štete utvrđene vještačenjem, što se dogodilo i u ovom slučaju, jer je sud utvrdio da bi tužitelju J. O. obzirom na utvrđenja vještaka pripadala šteta u iznosu većem od onoga potraživanog podneskom od 19. travnja 2021. To dokazuje i sadržaj odštetnog zahtjeva tužitelja od 29. siječnja 2018. (kojeg je tuženik E. o. d.d. zaprimio 05. veljače 2018.), a iz kojeg je razvidno da je tužitelj J. O. istim potraživao s osnova neimovinske štete i tuđe pomoći i njege ukupan iznos od 30.000,00 kn, dakle, kao i u podnesku od 19. travnja 2021. U odnosu na određivanje zastarnog roka za preinačeni - povećani dio, obrazloženje suda da isti počinje teći tek od dana objave orijentacijskih kriterija ili od dana primitka provedenog vještačenja u direktnoj je opreci s jasnim pravnim shvaćanjem iz ujednačene i ustaljene sudske prakse revizijskog suda, a koje pravno shvaćanje se odnosi na zastaru preinačenog - povećanog dijela tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, pa kad je u pitanju i neimovinska (nematerijalna) šteta u odnosu na koju je odlučan trenutak okončanja liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja. U prilog navedenom, žalitelj E. o. d.d. dostavlja recentne odluke revizijskog suda i različitih drugostupanjskih sudova. Ukazuje da je sud, odbivši prigovor zastare kao neosnovan, pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je tužba podnijeta 17. prosinca 2018. pa da bi tuženik E. o. d.d. tek zaprimanjem tužbe uz koju je bila priložena kompletna liječnička dokumentacija mogao utvrditi da je liječenje okončano i visinu svoje obveze, zbog čega da su i zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od 20.000,00 kuna i imovinske štete od 1.260,00 kuna mogle početi teći tek od dana podnošenja tužbe, u skladu s odredbama čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima i čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U odnosu na preinačeni – povećani dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.740,00 kuna, ističe da je zateznu kamatu na taj iznos trebalo dosuditi od dana preinake, odnosno od 19. travnja 2021. jer taj povećani dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.740,00 kn prije preinake nije egzistirao. Ističe da je nezakonita i odluka o parničnim troškovima. Nezakonito da je tužitelju J. O. dosuđen trošak sastava odštetnog zahtjeva jer je odštetni zahtjev bio preuranjen, nije sadržavao kompletnu liječničku dokumentaciju, a pored svega, očigledno nije bio potreban za vođenje predmetne parnice. Trošak ročišta održanog 10. prosinca 2021. je trebao pasti na teret tužitelja J. O., bez obzira na uspjeh u sporu, jer je tužitelj J. O. na ročištu održanom 19. travnja 2021. zatražio rok za preciziranje tužbenog zahtjeva kojeg je mogao precizirati i na tom ročištu, nakon očitovanja vještaka pa da je rasprava mogla biti zaključena na ročištu održanom 19. travnja 2021. Stoga da mu je sud neutemeljeno i protivno odredbi čl. 156. Zakona o parničnom postupku dosudio i trošak sastava podneska od 19. travnja 2021. Navodi da je pretpostavka da odvjetnik ima potrebno stručno znanje da sukladno mišljenju ili očitovanju vještaka i obzirom na važeće orijentacijske kriterije uskladi tužbeni zahtjev, a obzirom da tužitelj J. O. nije precizirao tužbeni zahtjev na prethodnom ročištu, održano je još jedno ročište za koje mu je sud također priznao trošak. Konačno, provedeno kombinirano prometno vještačenje je potvrdilo osnovanost prigovora tuženika E. o. d.d. da tužitelj J. O. nije koristio sigurnosni pojas i da je na taj način doprinio opsegu vlastite štete, pa da je tuženiku E. o. d.d. trebalo priznati trošak provođenja tog vještačenja, neovisno o omjeru uspjeha u sporu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika E. o. d.d. je djelomično osnovana.

5. Tuženik E. o. d.d. ne konkretizira žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč.

2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene.

6. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja u bitnom pravilno utvrdio i raspravio.

7. Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na utvrđenjima:

7.1. da je predmet ovog postupka potraživanje tužitelja J. O. na isplatu iznosa od 30.000,00 kuna (povećan preko iznosa od 21.260,00 kuna podneskom od 19. travnja 2021.) sa zakonskom zateznom kamatom i to po osnovi neimovinske štete u iznosu od 28.740,00 kuna tekućom od podnošenja odštetnog zahtjeva i po osnovi imovinske štete u iznosu od 1.260,00 kuna tekućom od dana presuđenja, zbog ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju od 2. lipnja 2017. kad je nastradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila u R., na autocesti …, koju prometnu nezgodu je prouzrokovala V. M., upravljajući vozilom koje je u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika E. o. d.d., na način da je uslijed brzine neprilagođene osobinama i stanju kolnika prednjim dijelom svog vozila naletjela na stražnji dio vozila kojim je upravljao tužitelj J. O., a nastanak kojeg štetnog događaja kao i pasivna legitimacija tuženika E. o. d.d. među strankama nisu sporni;

7.2. da je do povećanja tužbenog zahtjeva u podnesku od 19. travnja 2021. došlo zbog promijenjenih okolnosti nakon zaključenja prethodnog postupka i to nakon i pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. kojim su se izmijenili Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete donesenih na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 (dalje: Orijentacijski kriteriji), kao i sukladno rezultatima provedenog medicinskog i kombiniranog sudsko medicinskog prometnog vještačenja, pa kako isto povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP-a, to je prvostupanjski sud, unatoč protivljenju tuženika E. o. d.d., preinaku tužbe dopustio;

7.3. da tuženik E. o. d.d. ističe prigovor zastare u odnosu na preinakom povećani iznos tužbenog zahtjeva i prigovor podijeljene odgovornosti;

7.4. da, u odnosu na okolnost utvrđenja postojanja uzročno-posljedične veze između zadobivenih ozljeda tužitelja J. O. i štetnog događaja te na okolnost utvrđenja bi li ozljede bile izbjegnute da je tužitelj J. O. koristio sigurnosni pojas, iz nalaza i mišljenja vještaka A. Z. proizlazi da je prilikom sudara došlo do primarnog kontakta između prednjeg desnog dijela vozila osiguranika tuženika i zadnjeg lijevog dijela vozila tužitelja u području lijevog dijela zadnjeg branika i da tužitelj prilikom vožnje sporne prigode nije koristio sigurnosni pojas, dok iz nalaza i mišljenja vještaka D. M. proizlazi da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i ozljeda koje je zadobio tužitelj J. O., odnosno, da je tužitelj J. O. u trenutku prometne nesreće bio vezan sigurnosnim pojasom, izbjegao bi ozljede glave i na prsnom košu, dok bi ozljede istegnuća vrata i natučenja ramena nastale i u slučaju uporabe sigurnosnog pojasa;

7.5. da je, prema nalazu i mišljenju vještaka B. Š., tužitelj J. O., uslijed štetnog događaja, trpio fizičke bolove jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta deset dana, a slabijeg intenziteta tri mjeseca kumulativno, zatim je trpio primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, a nakon toga sekundarni strah jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta sedam dana i slabijeg intenziteta tijekom pet tjedana kumulativno, dok je ozljeda ramena uzrok smanjenja životne aktivnosti od 8% te je imao potrebu za tuđom pomoći i njegom tri sata dnevno tijekom tjedan dana, u opsegu dva sata dnevno dva tjedna i jedan sat dnevno tri tjedna, a u iskazu od 19. travnja 2021. ovaj vještak navodi da, a radi razgraničenja ocjene fizičkih bolova i straha, isključenjem ozljeda glave i prijeloma osmog rebra, da bi tužitelj J. O. trpio fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta osam dana, a slabijeg intenziteta dva i pol mjeseca kumulativno, zatim primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, a nakon toga sekundarni strah jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana i slabijeg intenziteta četiri tjedana kumulativno, dok bi ocjena potrebe za tuđom pomoći bila opsegom dva sata dnevno tri tjedna i opsegom jedan sat tri tjedna, a životna aktivnost smanjena za 8%;

7.6. prihvaćajući rezultate provedenog dokaznog postupka, odnosno utvrđenja iz prednje iznijetih nalaza i mišljenja vještaka, prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke u jednakim omjerima odgovorne za nastanak ovog štetnog događaja, odnosno da je tužitelj J. O. doprinio nastanku istog u omjeru od 50% te da je isti zbog ozljeda zadobivenih u ovoj prometnoj nesreći ostvario pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (s osnova kvalifikatornih okolnosti fizičkih boli, pretrpljenog straha, smanjenja životne aktivnosti) i naknadu imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, pa sud prvog stupnja, primjenjujući Orijentacijske kriterije i odbivši tuženikov prigovor zastare na preinačeni – povišeni dio tužbenog zahtjeva smatrajući da zastarni rok na taj dio tužbenog zahtjeva teče od objavljivanja Orijentacijskih kriterija, zaključuje da je tužbeni zahtjev u iznosu od 28.740,00 kuna na ime naknade neimovinske štete i u iznosu od 1.260,00 kuna na ime naknade imovinske štete u cijelosti osnovan zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2018., odnosno od završetka liječenja tužitelja J. O., a odluku o troškovima postupka donosi na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. – dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018 – dalje: ZSP) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19 i 92/21 – dalje: Uredba) te odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja J. O. za platež zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog zahtjeva za period od podnošenja odštetnog zahtjeva, tj. od 6. veljače 2018. do završetka liječenja, odnosno do 8. ožujka 2018. kao i zahtjev tuženika E. o. za naknadu parničnog troška u cijelosti.

8. U žalbenoj fazi postupka tuženik E. o. d.d. ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni - povišeni dio tužbenog zahtjeva, dakle, pobija dosuđeni iznos naknade neimovinske štete preko nespornog iznosa od 20.000,00 kuna, zatim odluku o početku tijeka zakonske zatezne kamate u odnosu na dosuđeni iznos na ime naknade štete, odluka o troškovima postupka kao i odbijen zahtjev za naknadom parničnog troška.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da osnovano žalitelj E. o. d.d. u žalbi ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare dijela tužbenog zahtjeva tužitelja J. O. na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 8.740,00 kuna s pripadajućim kamatama, preinačenog podneskom od 19. travnja 2021.

10. Sud prvog stupnja je, donoseći pobijanu presudu, odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na povišeni iznos neimovinske štete od 8.740,00 kuna i dosudio tužitelju J. O. u cijelosti iznos neimovinske i imovinske štete zatražen konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, smatrajući da u odnosu na taj preinačeni – povišeni dio tužbenog zahtjeva, zastarni rok, u smislu odredbe članka 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO), teče od donošenja Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete donesenih na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj

11. Naime, pogrešan je pravni stav suda prvog stupnja o tijeku zastarnog roka u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva jer su u konkretnoj pravnoj situaciji za odluku o osnovanosti istaknutog prigovora zastare mjerodavni članci 191. ZPP-a i 230. ZOO-a.

12. Odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a propisano je da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

13. Odredbom članka 230. stavka 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

14. Naime, polazeći od ranije navedenih utvrđenja, sadržaja citiranih odredaba, uvjerenje je ovog suda, da u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva, pitanje zastare se ocjenjuje samostalno, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe.

15. Konkretno, preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja J. O. izvršena je podneskom od 19. travnja 2021. i glede povećanog iznosa zatraženog ovim podneskom parnica se smatra pokrenutom u trenutku kad je takav zahtjev istaknut, a to dalje znači da u odnosu na takav preinačeni zahtjev nije ni bilo prekida zastare, odnosno, da u odnosu na novopostavljeni zahtjev prekid zastare nije nastupio.

16. Slijedom navedenog, za zaključiti je da je zastarni rok u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja J. O. počeo teći od dana završetka liječenja tužitelja J. O., konkretno, u ovom slučaju od dana 7. ožujka 2018., budući da se prema ustaljenoj i prihvaćenoj sudskoj praksi smatra da je oštećenik saznao za štetu najkasnije završetkom liječenja i stabilizacijom njegovog stanja narušenog štetnim događajem i saznanjem za osobu štetnika, sve sukladno odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a, stoga je ovaj zastarni rok istekao prije preinake zahtjeva.

17. Pobijani iznos od 8.740,00 kuna dosuđen tužitelju J. O. na ime naknade neimovinske štete povećan preinakom tužbenog zahtjeva od 19. travnja 2021., je u zastari, jer je protekao subjektivni rok propisan člankom 230. stavka 1. ZOO-a, a obzirom na datum saznanja oštećenika, odnosno tužitelja J. O., za štetu i za osobu koja je štetu učinila, pa je u odnosu na taj preinačeni – povišeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

18. Stoga je, protivno stavu prvostupanjskog suda, osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog – povišenog dijela tužbenog zahtjeva na ime pretrpljene neimovinske štete, pa je, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo preinačiti odluku suda prvog stupnja u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 8.740,00 kuna, te odbiti tužitelja J. O. s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

19. Posljedično navedenom, zastarom glavne tražbine, odnosno povišenog dijela tužbenog zahtjeva, zastarjela je i tražbina zatezne kamate, stoga je irelevantan žalbeni navod žalitelja E. o. d.d. u odnosu na odluku suda prvog stupnja o pogledu tijeka zakonske zatezne kamate na zastarjeli dio tužbenog zahtjeva.

20. Također, po stavu ovog suda, osnovano žalitelj E. o. d.d. ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu određivanja početka tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos kako neimovinske štete tako i imovinske štete, međutim, neosnovan je u cijelosti žalbeni navod ovog žalitelja da je početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete trebalo odrediti od dana podnošenja tužbe, odnosno od dana 17. prosinca 2018. iz razloga jer je tuženik E. o. d.d. zaprimanjem tužbe i kompletne priložene liječničke dokumentacije mogao utvrditi visinu svoje obveze.

21. Naime, za štete nastale u prometu vezano uz dospijeće iste i tijek zatezne kamate treba odlučivati primjenom odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/2005, 36/20019, 75/2009, 76/2013, 152/2014 – dalje: ZOOP/05) kao lex specialis.

22. Za ukazati je na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1056/2017-3, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje upućuje na zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova broj Su IV- 155/16 od 12. travnja 2016. u kojem je izraženo shvaćanje da kamata teče od podnošenja odštetnog zahtjeva, a koje shvaćanje je suprotno onom iz pobijane presude (da kamata teče od završetka liječenja).

23. Navedeno shvaćanje suda prvog stupnja, a kojim se početak tijeka zateznih kamata veže uz završetak liječenja nema uporišta u zakonskim propisima i protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev-550/14 od 18. studenog 2015. i Rev-934/14 od 5. travnja 2017., a prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu članka 12. stavka 4. ZOOP/05, kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

24. Nadalje, budući da se naknada imovinske štete odnosi na naknadu za pruženu tuđu pomoć i njegu tužitelju J. O., a radi se o nerepariranoj materijalnoj šteti čija je visina određena prema cijenama u vrijeme donošenja presude, to je, suprotno stavu suda prvog stupnja, razdoblje dosuđenih zakonskih zateznih kamata na tražbinu s osnove imovinske štete tuđe pomoći i njege valjalo odrediti od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

25. Stoga je odbijanjem zahtjeva za isplatu kamata na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete za razdoblje od podnošenja odštetnog zahtjeva do završetka liječenja materijalno pravo pogrešno primijenjeno, no u tom dijelu nije podnesena žalba.

26. Dakle, s obzirom na to da tužitelj J. O. nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, a kako odlučivanjem o tijeku zakonske zatezne kamate na način da na dosuđeni iznos neimovinske štete ista teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva i na dosuđeni iznos imovinske štete od dana presuđenja, u odnosu na tuženika E. o. d.d. ne bi bila donesena povoljnija odluka te kako sud ne može suditi na štetu ove stranke koja je jedina podnijela žalbu, to je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 380. stavka 2. ZPP-a, djelomično odbio žalbu tuženika E. o. d.d. kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3401/18-41 od 10. siječnja 2022. u točki I. izreke u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na iznos neimovinske štete od 2.654,46 eura (20.000,00 kn) za period od 8. ožujka 2018. do 17. prosinca 2018.

27. S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu presudu suda prvog stupnja, to je, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, odlučio o troškovima cijelog postupka.

28. Tužitelju J. O. koji je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, trebalo je priznati parnični trošak za sastav odštetnog zahtjeva 100 bodova na temelju Tbr. 28. Tarife, za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točke 1. Tarife, sastav podnesaka od 16. srpnja 2020. i 22. prosinca 2020. 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8. točke 1. Tarife), sastav podneska od 19. travnja 2021. 25 bodova (Tbr. 8. točke 3. Tarife) i za zastupanja na ročištima 17. svibnja 2019., 19. travnja 2021. i 10. prosinca 2021. 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9. točke 1. Tarife). Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak tužitelja J. O. za zastupanje po punomoćniku iznosi 725,00 bodova. Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) trošak navedenog zastupanja tužitelja J. O. iznosi 962,24 eura (7.250,00 kuna). Tužitelju J. O. je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 75,65 eura (570,00 kuna) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 86,27 eura (650,00 kuna). Tužitelj J. O. je u sporu uspio u omjeru od 70,87% svog tužbenog zahtjeva, dok uspjeh tuženika E. o. d.d. iznosi 29,13%, pa nakon što se, sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a, od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, dobije se konačni uspjeh tužitelja J. O. u sporu od 41,74%, u kojem omjeru je umanjen njegov trošak na iznos od 332,54 eura (2.505,52 kuna). Na navedeni iznos pridodan je iznos PDV-a od 25% u iznosu od 83,14 eura (626,38 kuna), troškovi vještačenja u iznosu od 215,67 eura (1.625,00 kuna), pa parnični trošak tužitelja J. O. iznosi 631,35 eura (4.756,90 kuna), a od kojeg iznosa je trebalo odbiti trošak vještačenja naknadu kojeg troška osnovano potražuje tuženik E. o. d.d. u iznosu od 414,76 eura (3.125,00 kuna) i ukupan parnični trošak tužitelja J. O. iznosi 216,59 eura (1.631,90 kuna).

29. Dakle, neosnovan je žalbeni navod tuženika E. o. d.d. kad u žalbi ističe da sud prvog stupnja tužitelju J. O. nije trebao priznati i dosuditi trošak za sastav odštetnog zahtjeva. Naime, u skladu sa stavom ovog suda, s pravom je sud prvog stupnja tužitelju J. O. priznao navedeni trošak jer, prema odredbi članka 151. stavka 2. ZPP- a, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, a tužitelj J. O. je odštetni zahtjev podnio radi ostvarenja prava na naknadu štete u mirnom postupku bez sudjelovanja suda, dakle, u povodu i radi izbjegavanja sudskog postupka. Osim toga, kako i odredba članka 1103. ZOO-a propisuje da se dospijeće pravične novčane naknade veže uz podnošenje odštetnog zahtjeva (uz ispunjenje određenih pretpostavki), to se sporni trošak ukazuje kao potreban, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Stoga, navodi ovog žalitelja kako je u konkretnom slučaju riječ o preuranjenom odštetnom zahtjevu, nisu od utjecaja na pravilnost postupanja suda prvog stupnja u tom pogledu.

30. Također, neosnovan je i žalbeni navod žalitelja E. o. d.d. kad u žalbi ističe da sud prvog stupnja nije trebao priznati tužitelju J. O. trošak za sastav podneska od 19. travnja 2021. Naime, na ročištu održanom 19. travnja 2021. usmeno je saslušan vještak medicinske struke koji je, a radi određivanja visine tužbenog zahtjeva, razgraničio ocjenu fizičkih bolova i straha, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka prometne struke i podijeljene odgovornosti stranaka nastanku ovog štetnog događaja. Nastavno na navedeno, tužitelju J. O. je, na njegov zahtjev, dodijeljen kraći rok radi uređivanja tužbenog zahtjeva. Podneskom od 19. travnja 2021. tužitelj J. O. je precizirao tužbeni zahtjev, te je trošak za sastav navedenog podneska, po stavu ovog suda, a suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, bio opravdan i potreban za vođenje ovog postupka, međutim, suprotno stavu suda prvog stupnja, tužitelju J. O. je naknadu za sastav tog podneska trebalo odmjeriti u visini prema Tbr. 8/3 Tarife, jer se isti ne može smatrati obrazloženim podneskom u smislu odredbe iz Tbr. 8/1 Tarife. Dakle, s pravom je sud prvog stupnja trošak za sastav ovog podneska cijenio opravdanim u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, no nepravilno je odmjerio njegovu visinu u punom iznosu, već mu je za sastav istog valjalo priznati 25% od punog iznosa.

31. Nadalje, sud prvog stupnja je priznao tužitelju J. O. trošak za zastupanje na ročištu održanog 10. prosinca 2021. jer je riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i na kojem ročištu je zaključena glavna rasprava, a imajući u vidu da nije nastupila nikakva šteta za tuženika E. o. d.d. zbog nedolaska tužitelja J. O. na ovo ročište, po stavu ovog suda, s pravom je sud prvog stupnja tužitelju J. O. na ime troška za zastupanje na predmetnom ročištu priznao trošak zastupanja u punom iznosu, prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, pa su žalbeni navodi ovog žalitelja neosnovani u cijelosti i u tom pogledu.

32. Prema stajalištu ovog suda, žalitelj E. o. d.d. osnovano potražuje naknadu troška kombiniranog sudsko medicinskog prometnog vještačenja u ukupnom iznosu od 3.125,00 kuna (naknada za izradu nalaza i mišljenja vještaka dr. D. M. u iznosu od 1.500,00 kuna, naknada za izradu nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. A. Z. u iznosu od 1.500,00 kuna i naknada za pristup vještaka prof. dr. sc. B. Š. na ročište u iznosu od 125,00 kuna) jer se troškovi vještačenja dosuđuju kroz parnični trošak u cijelosti stranci koja je snosila taj trošak, neovisno o njenom uspjehu u sporu. Slijedom navedenog, valjalo je, suprotno stavu suda prvog stupnja, pravilnom primjenom materijalnog prava, žalitelju E. o. d.d. u cijelosti dosuditi trošak vještačenja.

33. Konačno, budući da je tužitelj J. O. u većem omjeru uspio u sporu i sukladno kojem omjeru mu je dosuđen trošak parničnog postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, sud prvog stupnja je osnovano odbio zahtjev tuženika E. o. d.d. za naknadu parničnog troška osim u dijelu u kojem potražuje naknadu za trošak vještačenja.

34. Žalitelju E. o. d.d. je valjalo dosuditi trošak žalbenog postupka u cijelosti, a uzimajući u obzir da je ovaj žalitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata, a uspio je u cijelosti s pobijanim dijelom dosuđenog iznosa glavnice, a koja sukladno čl. 35. ZPP-a predstavlja vrijednost predmeta spora žalbe, to mu je priznat trošak na ime sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu od 124,43 eura (937,50 kuna), uvećan za iznos PDV-a od 25%, sukladno Tbr. 42. Tarife i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 19,91 eura (150,00 kuna), dakle, sveukupni iznos od 175,44 eura (1.321,87 kuna), stoga je o trošku cijelog postupka odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

35. U preostalom, a nepobijanom dijelu, točka I. izreke do iznosa od 2.654,46 eura (20.000,00 kn) na ime naknade neimovinske štete i iznosa od 167,23 eura (1.260,00 kn) na ime tuđe pomoći i njege, ostaje nepromijenjeno.

Zadar, 31. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća

Eugen Škunca, v.r.