REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 6 Gž -12/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č., OIB … iz P. P., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. O. d.d., OIB …, Z., zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u O. D. G. & P., P. O., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji od 24. studenog 2020., poslovni broj: 15 Pn-284/2019-46., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika E. O. d.d. Z. odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja M. Č. prihvaća, te se rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji od 24. studenog 2020., poslovni broj: 15 Pn-284/2019-46:

1. potvrđuje u dijelu u kojem je dopuštena preinaka tužbe u odnosu na neimovinsku štetu;

2. ukida u dijelu u kojem nije dopuštena preinaka tužbe u odnosu na naknadu štete zbog tuđe pomoći i njege i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Žalbe tuženika E. osigOuranja d.d. Z. i M. Č. djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se prihvaćaju, te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji od 24. studenog 2020., poslovni broj: 15 Pn-284/2019-46.:

1. potvrđuje u točki 1. izreke (pravična novčana naknada na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje);

2. potvrđuje u dijelu točke 5. izreke u kojem je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s osnova nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 422.800,00 kuna;

3. ukida u točki 2. i 3. izreke (dospjeli i rentni zahtjev na ime tuđe pomoći i njege), te u točki 5. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za dosudom iznosa s osnova naknade štete zbog tuđe pomoći i njege do zatraženog iznosa od 1.200,00 kuna mjesečno počev od kolovoza 2016. nadalje i sa zatraženim dijelom s osnova imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu od 5.000,00 kuna do 24. kolovoza 2016., te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovi postupak;

4. ukida u točkama 4. i 6. (troškovi postupka) kao i u točki 5. u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, te se i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe u odnosu na neimovinsku štetu te se ne dopušta preinaka tužbe u odnosu na naknade štete zbog tuđe njege i pomoći.

1. Nalaže se tuženiku E. O. d.d. Z., OIB 2269485…7747 da tužitelju M. Č., OIB … iz P. P., isplati pravičnu novčanu naknadu s naslova neimovinske štete povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 220.680,00 kn (dvjestodvadesettisućašestoosamdesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. prosinca 2018., za svako polugodište uvećanjem prosječen kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku E. O: d.d. Z., OIB … da tužitelju M. Č., OIB … iz P. P., na ime tuđe pomoći i njege isplati: - za mjesec kolovoz 2016. iznos od 309,67 kn,

- za rujan 2016. iznos od 1.200,00 kn,

- za listopad 2016. iznos od 972,00 kn,

- za studeni 2016. iznos od 378,00 kn,

- za period od prosinac 2016. do listopada 2020. iznos od 540,00 kn za svaki mjesec,

sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. studenog 2020. do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječen kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku E. O d.d. Z., OIB … da tužitelju M. Č., OIB … iz P. P., počev od studenog 2020. pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti isplaćuje tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 540,00 kn (petstočetrdesetkuna) mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječen kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 27.900,00 kn (dvadesetsedamtisućadevestokuna) u roku od 15 dana.

5. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s osnova nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 422.800,00 kn, preko dosuđenog iznosa s osnova naknade štete zbog tuđe njege i pomoći do zatraženog iznosa od 1.200.00 kn mjesečno počev od kolovoza 2016. na dalje, sa zatraženim dijelom s osnova imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu od 5.000,00 kn do 24. kolovoza 2016., sa zahtjevom da mu se dosudi zakonska zatezna kamata na naknadu s osnova tuđe pomoći i njege od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec do 23. studenog 2020. te sa zatraženom naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 83.625,00 kn.

6. Odbija se tuženik s naknadom parničnog troška u iznosu od 65.433,80 kn."

2. Protiv presude i rješenja prvostupanjskog suda žalbe su pravovremeno izjavili tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu i u odluci o troškovima postupka zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). U žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu parničnog postupka, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude i obrazloženje su u proturječnosti, a u obrazloženju nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio doprinos tužitelja za nastanak prometne nezgode u visini od 40% jer iz izvedenih dokaza proizlazi da se štetni događaj dogodio u uvjetima civilnog sumraka i da je osiguranik tuženika mogao pravovremeno uočiti prikolicu, traktor i pješake neovisno o tome jesu li bili označeni reflektirajućim prslukom te neovisno o tome je li sigurnosni trokut bio postavljen. Nadalje smatra da je naknada štete, određena po pojedinim vidovima, određena u preniskim iznosima s obzirom na pretrpljene ozljede, životnu dob tužitelja i povrede koje je zadobio. Osobito ističe da je prenisko određena visina u odnosu na naruženost i smanjenje životne aktivnosti. U odnosu na rješenje kojim nije dopuštena preinaka tužbe ističe da je za obujam štete saznao tek nakon zaključenja prethodnog postupka u stadiju kada je izveden dokaz medicinskim vještačenjem kada je stekao mogućnost precizirati tužbeni zahtjev, pa smatra da je njegov zahtjev za preinakom tužbe neosnovano odbijen. Osporava i dio presude u dijelu u kojem prvostupanjski sud cijenu sata tuđe pomoći i njege utvrđuje u iznosu od 15,00 kuna navodeći da se radi o činjenici koja nije pravilno utvrđena odnosno o činjenici koja je ostala neutvrđena i o kojoj sud uopće nije raspravljao iako je tužitelj u tužbi predložio provođenje financijskog vještačenja radi utvrđivanja iste. Žalbom osporava i odluku o trošku. Traži trošak sastava žalbe.

2.2. Tuženik presudu pobija u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu za neimovinsku štetu preko nesporno iznosa od 142.380,00 kuna (točka 1. izreke), a u cijelosti pobija točke 2., 3., 4. i 6. izreke kao i odluku o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđenu naknadu za neimovinsku štetu. Presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je nepravilna i nezakonita odluka u pogledu doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja i štete odnosno omjera suodgovornosti tužitelja, zatim u pogledu dosuđene naknade neimovinske štete, a posebno u pogledu osnova i visine dosuđene naknade za tuđu pomoć i njegu kao i visine dosuđene rente na ime tuđe pomoći i njege za ubuduće. U žalbi ističe kako je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud trebao štetu tužitelja umanjiti za 50% koliko najmanje iznosi doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja. Nadalje ističe kako je još u odgovoru na tužbu istaknuo da po visini čini nespornim zatraženu naknadu na ime pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 15.000,00 kuna, te zatraženu naknadu na ime pretrpljenog straha u iznosu od 10.000,00 kuna, pa kako se radilo o priznatim činjenicama iste nije trebalo podvrgnuti dokazivanju već je od navedenih iznosa trebalo odbiti utvrđeni stupanj doprinosa i dosuditi tužitelju iznos od 9.000,00 kuna za pretrpljene bolove, odnosno za strah iznos od 6.000,00 kuna. Osim toga smatra da nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda da je dopušteno preinačenje tužbe zbog promjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da je donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 1. i 2. ZPP-a. Žalbom tuženik osporava i tijek dosuđene zatezne kamate u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. U odnosu na dosuđenu naknadu štete za tuđu pomoć i njegu i rentu za tuđu pomoć i njegu ističe kako tužitelj nije pokrenuo postupak kod Centra za socijalnu skrb, a sud je odbio uputiti tužitelja na ostvarenje prava na tuđu pomoć i njegu kod Centra za socijalnu skrb sve kako bi se navedeni iznos uračunao u ukupnu naknadu štete po navedenoj osnovi. Osporava se i odluka o trošku postupka. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

O žalbi tuženika protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe u odnosu na neimovinsku štetu

5. Suprotno navodima žalbe tuženika, iz čijeg sadržaja proizlazi da se žalbom osporava i rješenje prvostupanjskog suda kojim je dopuštena preinaka tužbe u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 1. i 2. ZPP-a.

5.1. Pravilno je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe pozivajući se na Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. kojima su ti iznosi povećani za 50%.

5.2. Promjena Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske za dosudu neimovinske štete predstavlja okolnost na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja se ne može pripisati njegovoj krivnji, a od utjecaja je na visinu naknade na koju tužitelj ima pravo s obzirom na to da se izmjena Orijentacijskih kriterija donesena pod poslovnim brojem: Su-IV-47/2020-5. od 15. lipnja 2020. primjenjuje na sve postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće) od dana prihvaćanja tog novog shvaćanja. Osim toga, pravilno prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je tužitelj tužbenim zahtjevom na ime neimovinske štete potraživao iznos od 465.000,00 (pravilno bi bilo 470.000,00 jer je navedeni iznos naznačen u petitu tužbenog zahtjeva), dok je preinačenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 422.800,00 kuna što, bez obzira na promjenu Orijentacijskih kriterija, ne predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva, odnosno preinaku tužbe, kako to navodi tuženik. To zato što tužitelj zapravo, sukladno članku 1100. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti iz konkretnog štetnog događaja a temeljem određenih kvalifikatornih okolnosti (duševne boli zbog naruženosti, pretrpljenog straha i slično) koje okolnosti predstavljaju (uz druge kvalifikatorne okolnosti) samo kriterij za određivanje visine pravične novčane naknade u smislu citirane zakonske odredbe. Dakle, pri donošenju odluke sud ne utvrđuje naknadu za svaki poseban vid štete (naruženost, smanjenje životne aktivnosti…) jer svaki dio neimovinske štete predstavlja tek kvalifikatornu okolnost koju sud ima u vidu prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade cjelovite neimovinske štete. Stoga, u situaciji kada je za pojedinu kvalifikatornu okolnost zahtjev za štetu povećan (kao u konkretnom slučaju) dok je istovremeno za drugu kvalifikatornu okolnost smanjen, isto ne predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva, odnosno preinaku tužbe, kako to smatra tuženik.

5.3. Zbog navedenog su žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na počinjenje naprijed navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocijenjeni neosnovanim, te je rješenje suda prvog stupnja potvrđeno u dijelu u kojem je dopuštena preinaka tužbe u odnosu na neimovinsku štetu potvrđeno. Ova odluka temelji se na članku 380. točka 2. ZPP-a.

O žalbi protiv presude

6. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se žalbama ne osporavaju proizlazi:

- da je tužitelj pretrpio štetu u štetnom događaju 24. lipnja 2016. na županijskoj cesti ŽC

… (G.-O.) u svojstvu pješaka kada je na njega udarilo vozilo osigurano policom osiguranja kod tuženika;

- da je osiguranik tuženika G. B. presudom Općinskog suda u Vukovaru od 16. veljače 2018., poslovni broj: K-128/2017-7. proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće u kojoj je tužitelj zadobio osobito tešku tjelesnu ozljedu, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci s tim da mu je izrečena uvjetna osuda tako da mu se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo;

- da tuženik ne osporava činjenicu da se dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo za koje je vlasnik u trenutku prometne nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog, između ostalog, tjelesne ozljede;

- da tuženik međutim osporava da bi njegov osiguranik G. B. bio isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja;

- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio slijedeće ozljede: prijelom lijeve potkoljenice s pomakom, gangrenu lijevog stopala, sindrom mišićnih odjeljaka lijeve potkoljenice i stopala, oslabljenu prokrvljenost lijeve potkoljenice, razderno – nagnječnu ranu na glavi u području lijeve tjemene regije i lijeve natkoljenice, natučenje i oguljotinu lijevog ramena i natučenje s podljevom krvi desne natkoljenice, nakon čega je slijedilo dugotrajno liječenje i pet operativnih zahvata;

- da je osiguranik tuženika upravljao osobnim automobilom u noćnim uvjetima vožnje na suhom asfaltnom kolniku izvan naselja, te da je na desnoj prometnoj traci primarno ostvario bočno okrznuće sa zaustavljenom neosvijetljenom i neoznačenom poluprikolicom namijenjenom za prijevoz drva (samogradnja) a potom kočeni djelomični frontalni nalet na neosvijetljenog i neoznačenog pješaka – tužitelja koji je leđno bio usmjeren prema osobnom automobilu, a koji se nalazio uz lijevi dio zaustavljenog neosvijetljenog traktora;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke dipl.ing D. K. proizlazi da osiguranik tuženika nije upravljao prilagođenom brzinom za dužinu svjetlosti koju osiguravaju kratka svjetla za osvjetljavanje ceste (max. 45 km/h) tako da nije mogao pravovremeno zaustaviti osobni automobil pred neosvijetljenom i neoznačenom zaprekom;

- da ukoliko nije ostvareno mimoilaženje osiguranika tuženika s drugim vozilom, isti je u pravilu morao koristiti duga svjetla koja osvjetljavaju udaljenost ispred vozila najmanje 100 m i tada je mogao pravovremeno uočiti i reagirati na neposrednu opasnost te zaustaviti osobni automobil prije naleta na poluprikolicu i pješaka;

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka također proizlazi da je tužitelj imao dvostruke obveze i to kao vozač koji je zaustavio neispravna vozila na neosvijetljenom kolniku i kao pješak koji se zadržavao na kolniku, te je kao vozač morao osvijetliti i označiti poljoprivredni traktor i poluprikolicu ispravnom signalizacijom na vozilima i postavljanjem sigurnosnog trokuta na kolniku označiti zaustavljeno vozilo, te se za vrijeme kretanja izvan vozila označiti reflektirajućim prslukom.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud utvrdio da je osiguranik tuženika odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju, a odgovornost osiguranika tuženika prvostupanjski sud pronalazi u tome što osiguranik tuženika brzinu kretanja svog vozila nije prilagodio stanju i uvjetima na cesti, jer se isti koristio režimom "kratkih svjetala" zbog čega se trebao kretati brzinom od 48 km/h, a kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je naletna brzina na pješaka iznosila 78 km/h, prvostupanjski je sud zaključio da se radi o daleko većoj brzini od brzine koja je odgovarala uvjetima i stanju na cesti.

9. Prvostupanjski je sud pravilno, po ocjeni ovoga, utvrdio i suodgovornost tužitelja za nastanak štete imajući pri tome u vidu da tužitelj nije pravilno označio traktor i prikolicu koji su bili neosvijetljeni i kao takvi su predstavljali neočekivanu zapreku, a također i tužitelj koji je popravljao gumu na traktoru nije imao reflektirajući prsluk pa je isti kao pješak na kolniku pored neosvijetljenog traktora i prikolice predstavljao neočekivanu pojavu zbog čega je njegov doprinos, prema ocjeni prvostupanjskog suda, određen u visini od 40%.

9.1. Neosnovano tužitelj smatra da je prvostupanjski sud previsokim ocijenio njegov doprinos nastanku štetnog događaja navodeći da se štetni događaj nije dogodio u noćnim uvjetima, već u režimu civilnog sumraka, kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja prometnog vještaka. Naime, po ocjeni ovoga suda, čak i kada bi se uzela mogućnost da nije bio potpuni mrak odnosno noćni uvjeti, pa da je osiguranik tuženika mogao pravovremeno uočiti neosvijetljeni traktor, prikolicu i pješaka na kolniku, suodgovornost tužitelja u visini kako je istu ocijenio prvostupanjski sud ne bi izostala. To zato što je tužitelj, sukladno članku 79. stavku 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 dalje: ZSPC) kao vozač koji je prethodno upravljao sa vozilom koje je zbog neispravnosti bio prisiljen zaustaviti na kolniku bio dužan poduzeti sve mjere da zaustavljena vozila (prikolica i traktor) ne dovedu u opasnost druga vozila, te ista odmah ukloniti sa kolnika, te za vrijeme kretanja izvan vozila označiti se reflektirajućim prslukom, a što je tužitelj propustio učiniti, čime, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud njegov doprinos iznosi 40%.

9.2. U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kada smatra da je doprinos tužitelja veći nego je to ocijenio prvostupanjski sud, odnosno da je isti najmanje 50%. Naime, prema članku 106. stavak 1. ZSPC-a za osvjetljavanje ceste vozač motornog vozila u pravilu, upotrebljava duga svjetla. Iznimke od obveze uporabe dugog svjetla, odnosno situacije u kojima je vozač dužan umjesto dugih svjetala upotrebljavati kratka svjetla propisane su stavkom 2. članka 106. ZSPC-a. Tijekom postupka nije dokazano da su bili ispunjeni prometno tehnički uvjeti propisani stavkom 2. članka 106. ZSPC-a za korištenje kratkog svjetla, pa kako iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da je osiguranik tuženika mogao pravovremeno uočiti i reagirati na neposrednu opasnost te zaustaviti svoje vozilo prije naleta na poluprikolicu i pješaka da je koristio duga svjetla umjesto kratkih, to neosnovano i tuženik smatra da bi doprinos tužitelja trebao biti veći nego je to ocijenio sud prvog stupnja.

10. U odnosu na visinu štete, prvostupanjski je sud, cijeneći nalaz i mišljenje liječnika vještaka, na čiji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, utvrdio da bi primjerena novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na ime neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio iznosila 220.680,00 kuna i to nakon što je istu umanjio zbog tužiteljeva doprinosa od 40%. Pri tome je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno vodio računa o kvalifikatornim okolnostima, kao i drugim kriterijima propisanim člankom 1100. stavkom 2. ZOO-a, a također i o Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj:

10.1. Neosnovano tužitelj smatra da je prvostupanjski sud kvalifikatorne okolnosti na temelju kojih je utvrđena visina štete, a koje se odnose na smanjenje životne aktivnosti i naruženost prenisko ocijenio, dok tuženik pak pogrešno smatra da je visina naknade za smanjenje životne aktivnosti previsoko ocijenjena.

10.2. Naime, iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je kod tužitelja zbog zadobivenih ozljeda riječ o naruženosti u jakom stupnju koja je vrlo uočljiva trećim osobama i to zbog naruženosti izgleda i skladnosti tijela uslijed činjenice da je tužitelj ostao bez potkoljenice. Tužitelj nosi protezu, međutim u situacijama kada odijeva kratke hlače amputacija potkoljenice i proteza vrlo su uočljive trećim osobama. Također u situaciji kada tužitelj nije u mogućnosti nositi protezu, mora hodati uz pomoć pomagala, što je također vrlo uočljivo trećim osobama, pa je pravilno, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud primjerenom naknadom smatrao iznos od 55.000,00 kuna, što umanjeno za doprinos tužitelja od 40% daje iznos od 33.000,00 kuna.

10.3. Prvostupanjski sud izveo je dokaz medicinskim vještačenjem po liječnicima vještacima dr. I. L., spec. opće kirurgije i traumatologije, uvažavajući činjenica da se kod tužitelja primarno radi o ozljedama koje su kirurški zbrinute, ali je također, s obzirom na psihičke posljedice koje su utjecale na daljnji život tužitelja nakon štetnog događaja, izveo i dokaz medicinskim vještačenjem po liječniku vještaku prof.dr.sc. I. P., spec. psihijatrije. Liječnik vještak dr. I. L. ocijenio je smanjenje životne aktivnosti u visini od 45% navodeći da je tužitelj pretrpio osobito tešku tjelesnu ozljedu koja je za posljedicu imala amputaciju lijeve potkoljenice. Liječnik vještak prof.dr.sc. I. P. u svom je nalazu i mišljenju naveo da je kod tužitelja registrirao psihomotornu napetost i tjeskobu, emocionalnu inkontinenciju distimiju, hipobuliju u sadržaju miješanja opisa simptoma iz kruga kroničnog post traumatskog stresnog poremećaja povezano sa štetnim događajem, ocijenivši da trpljenje navedenih simptoma post traumatskog stresnog poremećaja kod tužitelja dovodi do umanjenja životne aktivnosti u opsegu od 20% u odnosu na prosječnu zdravu osobu slične dobi. Nakon usuglašavanja nalaza i mišljenja sudskih vještaka smanjenje životne aktivnosti ocijenjeno je u opsegu od 55%. U tom opsegu tužitelj trpi posljedice štetnog događaja u svom svakodnevnom životu. U tom su opsegu prisutne promjene i ograničenja u njegovom svakodnevnom životu, sve uslijed ozljeđivanja. Prvostupanjski je sud, vodeći računa o opsegu smanjenja životne aktivnosti, te činjenici da će tužitelj još dugi niz godina trpjeti posljedice jer je do ozljeđivanja došlo kada je bio u dobi od 42 godine, zatim vodeći računa da je tužitelj nekvalificirani radnik zbog čega će sa velikim poteškoćama realizirati preostalu radnu sposobnost, a također vodeći računa i o činjenici da se radi o stupnju umanjenja životne aktivnosti koja je, kako to navodi prvostupanjski sud "granična" za što je Orijentacijskim kriterijima propisan veći iznos novčane naknade koja služi kao orijentacijski okvir za obračun visine štete (preko 60% do 80%), a rukovodeći se i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, pravilno primjernom naknadom smatrao iznos od 250.000,00 kuna, što umanjeno za doprinos od 40% daje iznos od 150.000,00 kuna. Zbog navedenog su žalbeni navodi tužitelja i tuženika kojima se osporava visina iznosa koji je prvostupanjski sud smatrao primjerenim za ovu kvalifikatornu okolnost, ocijenjeni neosnovanim.

11. Neosnovano tuženik osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zatezne kamate na iznos dosuđene pravične novčane naknade. Naime, prvostupanjski sud je tijek zatezne kamate, sukladno članku 1103. ZOO-a odredio od podnošenja tužbe. Točno je da je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio sa novima Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, kako je već i naprijed obrazloženo, tužbeni zahtjev nije povećan, zbog čega tuženik neosnovano smatra da za povećani dio pravične novčane naknade zatezna kamata treba početi teći od trenutka kada je podnesen zahtjev za povećanje. To zato, kako je i naprijed obrazloženo (točka 5.2. obrazloženja) što u situaciji kada je za pojedinu kvalifikatornu okolnost zahtjev za štetu povećan (kao u konkretnom slučaju), dok je istovremeno za drugu kvalifikatornu okolnost zahtjev smanjen, isto ne predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva jer se radi o istom zahtjevu za isplatu pravične novčane naknade.

12. Što se tiče zahtjeva za naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege, prije svega valja istaknuti da je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pravu tužitelj kada je u svojoj žalbi protiv rješenja kojim nije dopuštena preinaka tužbe u odnosu na naknadu štete zbog tuđe pomoći i njege naveo da je donošenjem pobijanog rješenja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a. Ovo stoga što to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje obujma štete na ime tuđe pomoći i njege. Tužitelj je tek po provedenom medicinskom vještačenju mogao znati obujam štete i u skladu s istim postaviti tužbeni zahtjev. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP- a, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, što bi za posljedicu imalo povredu prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nametnuti tužitelju nužnost provođenja medicinskog vještačenja prije pokretanja postupka kako bi postavio tužbeni zahtjev, također bi, po ocjeni ovoga suda, značilo nametanje ograničenja prava na pristup sudu i pravično suđenje, pa kako tužitelj preinačenom tužbom u pogledu visine zahtjeva na ime tuđe pomoći i njege ne traži ništa drugo nego ono što je naveo u činjeničnom supstratu tužbe, preinaku je, o ocjeni ovog drugostupanjskog suda, trebalo dopustiti.

12.1. Zbog navedenog je žalba tužitelja u dijelu u kojem se osporava prvostupanjsko rješenje kojim nije dopuštena preinaka tužbe u odnosu na naknadu štete zbog tuđe pomoći i njege prihvaćena, te je rješenje ukinuto i predmet je vraćen na daljnje postupanje. Ova odluka temelji se na članku 380. točka 3. ZPP-a.

13. Obrazlažući razloge zbog kojih je visinu naknade za tuđu pomoć i njegu obračunao u iznosu od 15,00 kuna po satu, prvostupanjski sud navodi da je imao u vidu cijenu sata rada nekvalificirane osobe u području Istočne Slavonije. Pravilno tužitelj u žalbi ukazuje da je navedeno suprotno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, u više je svojih odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-x 267/2015-2 od 25. ožujka 2015., Rev-x 1034/2013-4 od 12. veljače 2020.) izrazio stajalište prema kojem se naknada štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege utvrđuje u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka odnosno u vrijeme pružanja usluge, s time da u situaciji o kakvoj je ovdje riječ, kada tužitelj nije imao novčanih izdataka za pomoć i njegu (obzirom da mu je pružena od strane članova obitelji, a u spisu nema podataka da je za tu pomoć plaćao trećoj osobi) tužitelju pripada pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala i to prema neto zaradi osobe koja bi bila pružala takvu uslugu u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana. Međutim iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da se isti, pri odlučivanju o cijeni sata tuđe pomoći i njege, rukovodio cijenom sata rada NKV radnika, pa je polazeći od pogrešnog pravnog shvaćanja o načinu utvrđenja visine naknade za sat pružanja tuđe pomoći i njege, visina tog zahtjeva (dospjelog iznosa nemedicinske tuđe pomoći i njege, te rentnog zahtjeva tuđe pomoći i njege) nepravilno utvrđena, zbog čega presuda, u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi.

14. Zbog navedenog je žalbu tužitelja u točkama 2. i 3. izreke, kao i u dijelu točke 5. u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa s osnove naknade štete zbog tuđe pomoći i njege do zatraženog iznosa od 1.200,00 kuna mjesečno počev od kolovoza 2016. na dalje i sa zatraženim dijelom s osnova imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu od 5.000,00 kuna do 24. kolovoza 2016., valjalo ukinuti i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ova odluka se temelji na članku 369. stavku 1. ZPP-a.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom tako što će ponovno odlučiti o preinaci tužbe u dijelu koji se odnosi na zahtjev za tuđom pomoći i njegom (podnesak tužitelja od 20. srpnja 2020.), kao i o zahtjevu tužitelja za naknadom štete na ime tuđe pomoći i njege vodeći računa o tome da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala i to prema neto zaradi te osobe u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana. Ukoliko navedeno nije moguće utvrditi, sud će visinu te naknade utvrditi slobodnom ocjenom na temelju ovlaštenja iz članka 223. ZPP-a vodeći računa o porastu troškova života, te novijoj sudskoj praksi.

15.1. Posebno se napominje, a u odnosu na žalbene navode tuženika, da je neosnovana tvrdnja tuženika da je tužitelj bio dužan smanjiti štetu te odgovarajuću naknadu za tuđu pomoć i njegu ostvariti putem Centra za socijalnu skrb, a kako to nije učinio da bi njegov zahtjev bio neosnovan, odnosno da je potrebno dati uputu tužitelju da se obrati Centru za socijalnu skrb radi priznanja prava iz sustava socijalnog osiguranja ili da bi sud sam trebao utvrditi o kojem se to iznosu radi, sve kako bi umanjio obvezu tuženika.

15.2. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, doplatak za tuđu pomoć i njegu se, prema propisima o socijalnoj skrbi, može odobriti nekoj osobi tek ako pomoć ne može ostvariti prema drugoj osnovi. Tako je naime bilo propisano člankom 57. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 57/13 ), a također i sada važećim Zakonom o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 18/22, 46/22, 119/22, 71/23). Iz navedenih odredbi koje uređuju materiju socijalne skrbi proizlazi da se doplatak za pomoć i njegu može odobriti nekoj osobi ako pomoć ne može ostvariti na drugoj osnovi. U ovoj pravnoj stvari tužitelj naknadu za tuđu pomoć i njegu može ostvariti na drugoj osnovi i to upravo od tuženika kao štetnikovog osiguravatelja, zbog čega neosnovano tuženik smatra da se tužitelj treba obratiti nadležnom Centru za socijalnu skrb radi ostvarivanja prava na naknadu i na taj način smanjiti iznos naknade štete za tuđu pomoći njegu, jer o takvoj dispoziciji tužitelja ne ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva na ime tuđe pomoći i njege u ovoj konkretnoj pravnoj stvari. (Rev-125/2021-2 od 15. ožujka 2022., Rev-833/2005, REv-4577/2019 od 1. rujna 2020.)

16. Budući je prvostupanjska presuda djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta, ukinuta je i odluka o troškovima postupka pa će novom odlukom prvostupanjski sud odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, sukladno članku 166. stavku 3. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 30. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća

Irena  Dikanović-Terzić

v.r.