REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1827/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Podružnica Pula, Marulićeva 1, OIB:26187994862, protiv tuženika Lovačko društvo Vepar, Pazin, Ulica Matka Brajše Rašana 10a, OIB:65491143638, kojeg zastupa punomoćnik Josip Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB:52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Damir Jelušić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2760/2016-2 od 19. prosinca 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, broj P-309/2015-61 od 16. listopada 2015., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2760/2016-2 od 19. prosinca 2018. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženom Lovačkom društvu "Vepar" iz Pazina, M. B. Rašana 10/A, da tužitelju Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Filijala Pula, Marulićeva 1, isplati na ime regresa iznos od 74.050,54, kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 21.07.2011.g. na iznos od 949,50 kn, a od 01.08.2011.g. na iznos od 73.101.04 po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene ta se stopa određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, sve do isplate, te da nadoknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn, sve u roku od osam dana.

III. Nalaže se tužitelju da umješaču naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, sve u roku od osam dana.".

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P- 309/2015-61 od 16. listopada 2015. u točki I. izreke presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 73.101,04 kn s dijelom zateznih kamata i u točkama II. i III. izreke presude i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 73.101,04 kn (sedamdesettritisućestojednu kunu) sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2011. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82% godišnje.

2. Nalaže se tuženiku i umješaču na strani tuženika da u roku osam dana naknade tužitelju parnični trošak i trošak žalbenog postupka u iznosu od 9.484,00 kn (devettisućačetiristoosamdesetčetiri kune).

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-309/2015-61 od 16. listopada 2015. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 949,00 kn sa zateznim kamatama i zatezne kamate na iznos od 73.101,40 kn po stopi koja prelazi onu određenu u točki I. izreke ove presude.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn kao neosnovan.".

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je, za slučaj ako revizijski sud ocijeni da revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku nije dopuštena, podnio i reviziju iz čl. 382. st. 2. istog Zakona, zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelju naložiti da mu nadoknadi parnični trošak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP i 373.b ZPP (točka 3).

7. Premda drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je donosi na temelju čl. 380. točka 2. ZPP, iz sadržaja obrazloženja proizlazi da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP jer je sud drugog stupnja, na temelju dokaza koje je utvrdio prvostupanjski sud, utvrđivao činjenice bitne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga je ovaj sud o podnesenoj reviziji odlučivao kao o redovnoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP.

8. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, pobijana drugostupanjska presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za isplatu 74.050,54 kune sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku na temelju police osiguranja automobilskog kaska. Isplata je izvršena na ime imovinske štete nastale na vozilu osiguranika tužitelja kao posljedica štetnog događaja od 14. travnja 2011. kada se dogodio udar vozila osiguranika na divljač koja je istrčala na kolnik.

10. U postupku je utvrđeno:

- da je vozilo osiguranika tužitelja oštećeno 14. travnja 2011. na autocesti B-8 Pazin – Rijeka, kad je došlo do udara tog vozila u divljač koja je istrčala na kolnik,

- da nije sporno da tuženik gospodari lovištem uz prometnicu na kojoj se dogodio štetni događaj, niti da je upravo iz tog lovišta naišla srna koja je prouzročila nezgodu,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da se vozilo osiguranika tužitelja u trenutku naleta kretalo brzinom od oko 85 km/h, na dijelu ceste na kojem je brzina kretanja bila ograničena na 80 km/h, te da je mogućnost pravovremenog uočavanja srne i zaustavljanja vozila, snažnim kočenjem, postojala za sve brzine niže od 51,72 km/h,

- da je vozilo popravljeno u ovlaštenom servisu i visina štete iznosi 73.101,40 kuna,

- da dionica autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj nije bila ograđena zaštitnom ogradom,

- da je osoba ovlaštena upravljati autocestom bila upoznata s činjenicom da su se na toj dionici i ranije događale prometne nezgode zbog naleta divljači, te da je prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova takvih naleta bilo tri u 2010. i četrnaest u 2011.

11. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, pozivajući se na odredbu čl. 32.a Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj: 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10 i 84/11 – dalje: ZJC), odbio tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ocijenio da je za nastanak štetnog događaja dijelom odgovoran vozač vozila osiguranika tužitelja koji nije vozio u skladu s prometnim pravilima niti je prilagodio brzinu kretanja ograničenjima na tom dijelu ceste, dok je u preostalom dijelu odgovorna osoba koja je bila ovlaštena upravljati javnom cestom jer je propustila postaviti zaštitnu ogradu na dionici na kojoj se štetni događaj dogodio. Stoga zaključuje da je isključena odgovornost za štetu tuženika kao lovoovlaštenika lovišta iz kojeg je naišla divljač koju je udarilo vozilo osigurano kod tužitelja. Pritom se sud pozvao na odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj: 140/05, 75/09 i 153/09 – dalje: ZL) u vezi s čl. 1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), čl. 1063. ZOO, čl. 1064. ZOO, čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO i čl. 1072. st. 2. ZOO, čl. 7. ZJC, te čl. 21. st. 1. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine", broj: 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11 – dalje: Pravilnik), čl. 93. Pravilnika i čl. 94. tog Pravilnika.

12. Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom žalbe tužitelja, preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ocijenio da tuženik nije dokazao da postoje razlozi koji ga oslobađaju odgovornosti za štetu predviđeni odredbom čl. 1067. ZOO. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, drugostupanjski sud je utvrdio da činjenica što je osiguranik tužitelja vozio oko 85 km/h na dijelu ceste na kojem je brzina kretanja ograničena na 80 kn/h, nije utjecala na mogućnost izbjegavanja naleta na divljač. To iz razloga što bi osiguranik tužitelja i da je vozio znatno manjom brzinom naletio na divljač, a tuženik nije dokazao da su postojale neke druge okolnosti koje bi utjecale na mogućnost izbjegavanja naleta na divljač. Pritom navodi i da tuženik, na temelju odredbe čl. 83. st. 1. ZL, odgovara kao lovoovlaštenik i to po načelu objektivne odgovornosti na temelju čl. 1064. ZOO. 13. Revident u reviziji sadržajno navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer nije naveo razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke nije naveo nikakve razloge zbog kojih ne nalazi odgovornost osobe koja je bila ovlaštena upravljati javnom cestom za nastanak štetnog događaja. Poziva se odredbu čl. 32.a ZJC i Pravilnik, te utvrđenja prvostupanjskog suda o brojnosti nezgoda na dionici autoceste na kojoj se predmetna nezgoda dogodila, a na kojoj nije bila postavljena zaštitna ograda.

14. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident navodi da drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 32.a ZJC koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja 14. travnja 2011., prema kojoj osoba koja je ovlaštena upravljati cestom prema odredbama tog Zakona, snosi odgovornost za štetu kojoj na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, ukoliko nije postupila sukladno čl. 7. ZJC.

15. Osnovano revident ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

16. Iz spisa proizlazi da se nezgoda dogodila na dionici autoceste na kojoj se nezgode uzrokovane naletom divljači često događaju, te da je ta činjenica bila poznata osobi ovlaštenoj upravljati tom cestom. U postupku je utvrđeno da na tom dijelu autoceste nije postavljena zaštitna ograda, da je brzina kretanja ograničena na 80 km/h, a da se vozilo osigurano kod tužitelja kretalo brzinom od oko 85 km/h. Osim toga je utvrđeno da je nalet vozila na divljač u konkretnom slučaju bilo moguće izbjeći jedino da se to vozilo kretalo brzinom manjom od 51,72 km/h.

17. Odredbom čl. 32.a ZJC, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi:

– vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku,

– osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama ovoga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno čl. 7. ovoga Zakona,

– osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima.

17.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da osoba koja gospodari lovištem odgovara za štetu u svim slučajevima u kojima nema odgovornosti vozača ili/i osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po odredbama ZJC. To znači da ako u parnici koja se vodi protiv osobe koja gospodari lovištem, ta osoba dokaže da je štetni događaj nastao zato što vozač nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom znaku ili prometnom pravilu, tada nema odgovornosti osobe koja gospodari lovištem. Jednako tako u slučaju ako osoba koja gospodari lovištem u postupku pred sudom dokaže da je šteta nastala zato što osoba ovlaštena upravljati javnom cestom nije postupala sukladno čl. 7. ZJC, nema njezine odgovornosti.

18. Slijedom navedenog, za sada se ne može prihvatiti pravilnim zaključak suda drugog stupnja da je tuženik kao osoba koja gospodari lovištem odgovorna za nastanak štetnog događaja. Sud drugog stupnja je u obrazloženju pobijane odluke naveo jasne i neproturječne razloge za zaključak zašto ne postoji niti djelomična odgovornost vozača vozila osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja. Međutim, donoseći pobijanu odluku drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 32.a ZJC, te su u obrazloženju pobijane odluke u cijelosti su izostali razlozi o eventualnoj odgovornosti osobe koja je ovlaštena upravljati autocestom.

19. Naime, u postupku je utvrđeno da zaštitna ograda na dionici autoceste na kojoj se dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo osiguranika tužitelja, nije postavljena premda se na toj dionici nezgode uzrokovane naletom divljači često događaju. Navedene činjenice nedvojbeno upućuju na mogućnost da odgovorna osoba koja upravlja autocestom nije postupala sukladno čl. 7. ZJC i time na njezinu odgovornost za nastanak štetnog događaja.

20. U obrazloženju pobijane odluke nisu navedeni razlozi o tim odlučnim činjenicama, pa presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

21. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuta presuda drugostupanjskog suda i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje.

22. U ponovljenom postupku sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem i uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti novu i zakonitu odluku.

23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 30. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Igor Periša

Broj zapisa: 9-3085e-8a6fd

Kontrolni broj: 0583e-f25eb-5fd47

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Igor Periša, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.