Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-1407/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. K. /OIB: …/ iz Č., koju zastupa B. B., odvjetnik u Č., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB: …/ iz Z., kojeg zastupa J. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G.&G. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-149/2021-13 od 30. studenog 2022., nadnevka 29. kolovoza 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice, preinačuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-149/2021-13 od 30. studenog 2022. i sudi:

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 124,42 eura / 937,50 kn[1] , u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu danjeg iznosa od 72,73 eura / 548,00 kn na ime troška predmetne žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem poslovni broj P-149/2021-13 od 30. studenog 2022. Općinski sud u Čakovcu se oglasio mjesno nenadležan za postupanje u predmetnom postupku

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za jedan euro

(stavak I. izreke) i odredio da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom.

2. Protiv rješenja žali se tužiteljica pozivom na žalbene razloge iz odredbe članka 335. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a) i predlaže preinaku istog slijedom žalbenih navoda.

2.1. Tužiteljica zahtijeva trošak nagrade za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku i sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 1.485,50 kn / 197,16 eura.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsko rješenje. Zahtjeva trošak odgovora na žalbu (248,75 eura / 1.875,00 kn).

4. Žalba je osnovana.

5. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je po tužbi podnesenoj 17. travnja 2021. predmet spora zahtjev potrošača za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj … od 9. studenog 2006. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i vezivanje glavnice za CHF, i zahtjev za isplata razlika po anuitetima koje je tužiteljica uplaćivala kroz razdoblje vraćanja kredita (kredit prijevremeno otplaćen 2010. uz naknadu);

- da je u dijelu zajedničkih odredbi navedeno "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta kreditora." (članak 13.);

- da je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda tužiteljičinog prebivališta (Općinskog suda u Čakovcu), pozivajući se na članak 13. Ugovora o kreditu, te članak 46. i članak 48. ZPP-a, smatrajući da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu koji da je sud njegova sjedišta.

6. Na temelju u bitnome navedenog stanja spisa prvostupanjski je sud zaključio da je ugovorena nadležnost iz članka 13 Ugovora o kreditu u skladu sa zakonom propisanom općom nadležnosti, odnosno odredbom članka 46. i 48. ZPP-a i da za postupanje po predmetnoj tužbi nije nadležan Općinski suda u Čakovcu, već Općinski građanski sud u Zagrebu gdje da je sjedište tuženika, apostrofirajući da se u konkretnom slučaju vezano za nepoštenost ugovornih odredbi primjenjuje odredbe članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003) prema kojima se nepoštenom odredbom smatra jednostrano određena klauzula suprotna načelu savjesnosti i poštenja i dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da takve okolnosti u konkretnom slučaju nisu utvrđene.

7. Osporavajući prvostupanjsko rješenja tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u podružnici tuženika u Č., te se s tim u vezi poziva i na odredbu o mjesnoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a, da je tuženik Ugovor o kreditu unaprijed formulirao, da se o mjesnoj nadležnosti kao i o drugim odredbama koje su predmetom spora nije pregovaralo, niti da je kao potrošač na iste mogla utjecati na bilo koji način, da su odredbe o mjesnoj nadležnosti već zbog toga suprotne s uvjetom dobre vjere, a na štetu tužiteljice kao potrošača, a što da se prema svrsi i cilju odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, s kojom korespondira odredba članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, ima smatrati nepoštenom odredbom.

8. Prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio osnovanim prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

9. Naime, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u članka 15. stavku 2. ZPP-a o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

10. Odredbom članka 19. l Zakona o potrošačkim kreditima (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., u daljnjem tekstu: ZPK-a) je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (članak 19. l stavak 1.) i da se od odredbi stavaka 1. i 2. članka 19. l može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (članak 19 l. stavak 4. točka 1.).

11. Navedena odredba članka 19. l ZZP-a je procesne naravi i primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je 17. travnja 2021. podnesena tužba (podudarno sa shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.).

12. Nadalje, odredba članka 19. l ZZP-a nema niti značaj „isključivog“ međunarodnog prava, budući da se u određivanju međunarodne nadležnost kad je u pitanju zaštita potrošača, zakonodavac Republike Hrvatske opredijelio za edukativnu normu (članak 46. Zakona o međunarodnom privatnom pravu /Narodne novine, broj: 101/2017., u daljnjem tekstu: ZMPP-a/), rukovodeći se očito prednošću u primjeni Uredbi Europske unije, koja slijedi iz načela nadređenosti prava Europske unije, kojom je propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.) /stavak 1./, te primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. članka 46. i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije (stavak 2.).

12.1. S obzirom na jasne odredbe o međunarodnoj nadležnosti sadržane u navedenoj Uredbi, zakonodavac Republike Hrvatske donoseći ZMPP-a nije našao potrebnim proširivati odredbe odjeljka o potrošačkim ugovorima, kao što je to učinio s dijelom drugih odredaba radi podvrgavanja istim kriterijima nadležnosti u onim predmetima koji izlaze iz polja primjene Uredbi, a što otvara dilemu potrebitosti odredbe članka 19. l ZPK-a kao "isključivog" međunarodnog prava.

12.2. Odredbe o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore nisu iznimka i prema istima je na potrošaču izbor hoće li pokrenuti postupak na sudu vlastitog domicila ili domicila trgovca, dok je u situaciji zamijenjenih procesnih uloga trgovac dužan tužiti potrošača na sudu potrošačeva domicila. U konačnici i valjanost prorogacije nadležnosti, bilo prešutne ili izričite, podvrgnuta je dodatnoj pretpostavci koja mora biti ispunjena u potrošačkim ugovorima, i to opet u službi zaštite potrošača.

13. Stoga, drugostupanjski suda ne nalazi razloga da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19. l ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran. Svako drugo tumačenje odredbe članka 19. l ZPK-a dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.).

14. Osim toga i pravilo o mjesnoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a (forum electivum) je ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice, za primjenu kojeg nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u Č. jest s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u toj podružnici.

15. S obzirom na navedeno ocjena je drugostupanjskog suda da prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu istaknut po tuženiku nije osnovana i da je za postupanje u predmetnoj parnici mjesno nadležan Općinski sud u Čakovcu, budući se radi od sporu koji je pokrenula tužiteljica u vezi s ugovorom o kreditu protiv druge strane, da tužiteljica ima prebivalište na području Grada Č. za koje je nadležan Općinski sud u Čakovcu (članak 2. točka XI/1 Zakona o području i sjedištu sudova /Narodne novine, broj: 67/2018., 21/2022./) i da je podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Čakovcu iskoristila svoje pravo izbora prema navedenim i mjerodavnim pravilima o mjesnoj nadležnosti.

16. Stoga je uvažena žalba tužiteljice i preinačeno prvostupanjsko rješenje tako što je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, odnosno odlučeno kao u stavku I. izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

17. Pored navedenog za odluku o prigovoru mjesne nadležnosti, kao najmanje značajnom tipu nadležnosti, koji prigovor tuženik temelji na prorogacijskoj klauzuli iz Ugovora o kreditu iz 2006., a vezano za spor koji je nastao u vezi sa istim tim Ugovorom 11 godina nakon što je tužiteljica po obračunu tuženika ispunila sve svoje obveze (vratila krediti tuženiku) i da nesporno među strankama nakon što je spor nastao nije postignut sporazum o mjesno nadležnom sudu, nisu odlučni ostali navodi stranaka (tužiteljice u žalbi, tuženika u odgovoru na žalbu), zbog čega drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim dodatno odgovarati na žalbene navode stranaka koje se svode na iznošenje tumačenja pravila o nadležnosti u kontekstu spora kako ga stranke doživljaju i s tim u vezi pozivanje na odluke za koje smatraju da podržavaju njihova tumačenja pravila o nadležnosti, odnosno prorogacijske klauzule.

18. Tužiteljici pripada pravo na trošak nagrade za sastav predmetne žalbe po punomoćniku odvjetniku (Tbr. 10/5., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.,u daljnjem tekstu: OT/) u zahtijevanom iznosu od 124,42 eura / 937,50 kn (50 bodova x 15,00 kn = 750,00 kn + 187,50 kn na ime poreza na dodanu vrijednost od 25%= 937,50 kn). Iz stanja spisa ne proizlazi da je tužiteljica platila sudsku pristojbu na žalbu protiv rješenja zbog čega tužiteljici nije priznat i daljnji iznos od 548,00 kn / 72,73 eura koji potražuje na ime sudske pristojbe na žalbu.

19. Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici trošak predmetne žalbe u iznosu od 124,42 eura / 937,50 kn (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i sam snositi svoj trošak odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

20. Iz navedenih razloga pod prethodnim točkama obrazloženja (18. i 19.) vezano za troškove povodom predmetne žalbe odlučeno kao pod stavcima II., III. i IV. izreke (članak 166. stavak 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a).

U Zagrebu 29. kolovoza 2023

Sutkinja:

Slavica Garac, v.r.