REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 633/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Brodokomerc Nova d.o.o. iz Rijeke, Jelačićev trg kbr. 4 (OIB 35346133565), kojeg zastupa punomoćnik Damir Jurković, odvjetnik iz Rijeke, protiv I. tuženika ACI d.d. iz Opatije, M. Tita kbr. 151 (OIB 17195049659), kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri iz Zagreba i II. tuženika Amec Rijekatekstil d.o.o. iz Rijeke, Jadranski trg kbr. 4 (OIB 67641553147), ranije Corrodo d.o.o. iz Rijeke, Osječka kbr. 47 (OIB 11926003824), radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1052/2016-2 od 19. listopada 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično (u odluci o parničnom trošku) preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-2088/10-43 od 20. ožujka 2014., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom (u stavku 1. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev da se nedopuštenom proglasi ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. Ovr-228/04 od 21. travnja 2005., ispravljenim rješenjima istog suda posl. br. Ovr-228/04 od 4. svibnja 2005. i posl. br. Ovr-228/04 od 3. svibnja 2010. i da se tuženicima naloži naknaditi tužitelju parnični trošak, a (u stavku 2. izreke) tužitelju je naloženo 1. tuženiku naknaditi trošak postupka od 79.075,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od dana donošenja presude 20. ožujka 2014. do isplate - i (u stavku 3. izreke) odbijen zahtjev 1. tuženika za naknadu parničnog troška od 86.750,00 kn sa istim zateznim kamatama. Ujedno je (u stavku 4. izreke) tužitelju naloženo platiti 2. tuženiku trošak postupka od 26.625,00 kn i (u stavku 5. izreke) odbijen zahtjev tog tuženika za naknadu parničnog troška od 16.620,00 kn kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točki 1. izreke, u dijelu točke 2. izreke kojim je tužitelju naloženo platiti 1. tuženiku trošak parničnog postupka od 39.623,00 kn sa pripadajućim zateznima kamatama, te u dijelu točke 4. izreke kojim je tužitelju naloženo platiti 2. tuženiku trošak parničnog postupka od 22.690,50 kn.

- dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku i zateznim kamatama.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen njegov zahtjev i on obvezan platiti parnične troškove, tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku a zbog razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a. Predlaže preinačiti osporenu presudu i usvojiti njegov zahtjev ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 19. listopada 2016., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 497.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u ovoj presudi: ZPP-a), prema kojoj: „Revizija iz članka 382. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kuna.“.

Budući da u ovome slučaju vrijednost predmeta spora prelazi taj iznos, revizija tužitelja je dopuštena.

6.1. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6.2. Suprotno tvrdnji revidenta da je drugostupanjski sud „uz dužno poštovanje“ osporenu presudu donio uz „varijantu doslovnog prepisivanja i doslovnog navođenja žalbenih navoda tužitelja bez, ponovno u pretežitom dijelu, navođenja bilo kakvih razloga njihovog otklanjanja...“, da obrazloženje osporene presude „ne može predstavljati valjano, potpuno i suvislo obrazloženje“, da ono „nema razloga“, da se njegovi navodi nisu cijenili i nije im pridan „nikakav značaj“ a iznijeti su u tome obrazloženju „selektivno“,

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

6.3. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o prijeporu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6.4. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o onome što je odlučno za odluku o predmetu spora - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

7. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Predmetom spora zahtjev je tužitelja da se nedopuštenom proglasi ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. Ovr-228/04 od 21. travnja 2005., ispravljenim rješenjima istog suda posl. br. Ovr-228/04 od 4. svibnja 2005. i posl. br. Ovr-228/04 od 3. svibnja 2010., radi ostvarenja nenovčane tražbine ovrhovoditelja (ovdje I. tuženika) tako da sudski ovršitelj udalji osobe i ukloni stvari iz poslovnog prostora površine 110 m[2] u ACI marini Rovinj i ovog preda u posjed ovrhovoditelju.

8.1. Sporno je u revizijskom stupnju postoje li razlozi koji određenu ovrhu sprečavaju, oni - na koje se (putem prigovora protiv ovrhe) poziva tužitelj kao treći u ovrsi („osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu“).

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da je prvostupanjski sud „prihvatio prijedlog za ovrhu od 3. ožujka 2004. ovdje prvotuženika kao ovrhovoditelja protiv ovdje prednika drugotuženika (Brodokomerc d.d. Rijeka), kao ovršenika, te (...) je rješenjem poslovni broj Ovr-228/04 od 21. travnja 2005., ispravljenim rješenjem od 4. svibnja 2005. i rješenjem od 3. svibnja 2010., na temelju pravomoćne i ovršne isprave, presude posl. br. P-5206/91 od 28. listopada 1992., radi ostvarenja nenovčane tražbine ovrhovoditelja, odredio ovrhu tako što će sudski ovršitelj udaljiti osobe i ukloniti stvari iz poslovnog prostora površine 110 m[2] u ACI marini Rovinj i predati ga u posjed ovrhovoditelju (...). Pravomoćna i ovršna isprava na temelju koje je određena predmetna ovrha jest presuda prvostupanjskog suda posl. br. P-5206/91-16 od 28. listopada 1992. u pravnoj stvari tužitelja ACY Opatija protiv tuženika Brodokomerc export - import Rijeka, kojom je naloženo tuženiku da tužitelju preda u posjed njegove poslovne prostore u ACY marinama Rab i Rovinj, slobodne od stvari i ljudi...“,

- da je rješenje prvostupanjskog suda posl. br. Ovr-228/04 od 4. svibnja 2005. ispravljeno „na način da se određuje ovrha „tako što će sudski ovršitelj ovrhovoditelju predati u posjed poslovne prostore u ACI marini Rovinj, slobodne od stvari i ljudi“,

- da istaknutom ovršnom ispravom nisu pojedinačno određene (identificirane) nekretnine koje bi u ovrsi trebalo predati u posjed „slobodne od osoba i stvari“,

- da je zaključkom (čijom izrijekom nije konkretizirano „o kojem se poslovnom prostoru radi“) prvostupanjskog suda posl. br. Ovr-228/04-28 od 8. studenoga 2010. pravni prednik tužitelja (BK-ESOP d.o.o. iz Rijeke) upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja navedene (određene) ovrhe nedopuštenom: ovaj je parnični postupak pokrenut (tužbom tužitelja od 8. prosinca 2010.) osnovom toga zaključka („tužitelj je, postupajući po tom zaključku, u ovom predmetu predložio donijeti presudu o proglašenju nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi br Ovr-228/04 od 21. travnja 2005. ispravljenim ne samo rješenjem od 4. svibnja 2005. nego i rješenjem od 3. svibnja 2010.“),

- da tužitelj svoju poziciju u postupku (ujedno i tužbeni zahtjev) temelji na tvrdnji da se predmet ovrhe, poslovni prostor u ACI marini Rovinj, nalazi u njegovom vlasništvu i posjedu: to obzirom da ga je njegov prednik stekao na temelju Ugovora o prodaji dijela imovine stečajnog dužnika od 24. travnja 2007., sklopljenog s prednikom drugotuženika Brodokomerc d.d. u stečaju, time da je prodaja dijela imovine stečajnog dužnika prethodno odobrena pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-109/99 od 2. siječnja 2007.,

- da tužitelj tu tvrdnju temelji (osim na Ugovoru o prodaji dijela imovine stečajnog dužnika od 24. travnja 2007.) na činjenici da je ovdje I. tuženik ACI d.d. Opatija 21. siječnja 2009. pred Trgovačkim sudom u Pazinu podnio (kao tužitelj) tužbu zaprimljenu u sudu pod posl. br. P-455/2008 protiv njegovog prednika kao drugotuženika i Nadi Scuba d.o.o. iz Rovinja, kao prvotuženika, a u kojoj je tužbi I. tuženik (u tužbi tužitelj) izričito naveo da se tuženici u tom predmetu (dakle i on, ovdje tužitelj) nalaze u posjedu predmetnog poslovnog prostora: to sve u svezi činjenice da se tužitelj (kao što to nije učinio niti njegov prednik) nije upisao vlasnikom nekretnine u zemljišnim knjigama,

- da tužitelj navodi i „da prema njegovim saznanjima zkč. 10108/1 ne postoji niti u zemljišnim knjigama, niti u katastru, a što ima za posljedicu da iz daljnjih navoda tužitelja nije, niti može biti vidljivo, da bi se jedan poslovni prostor površine 110m[2] , između ostalih poslovnih prostora koji se nalazi u jednoj od zgrada ACI marine, nalazio upravo na čestici koja je predmet prijepora“,

- da, s druge strane, I. tuženik svoje pravo na posjed prijeporne nekretnine temelji na donesenoj pravomoćnoj presudi, prema kojoj je predložio provedbu ovrhe - ali i na Ugovoru o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene - Luke nautičkog turizma Rovinj od 10. studenoga 1998. te Dodatka tome Ugovoru od 21. studenoga 2002.: navodi da je jedini koncesionar luke te da je i sporni prostor obuhvaćen ugovorom o koncesiji, odnosno da je „iz Ugovoru priležeće kopije katastarskog plana vidljivo da se poslovni prostor koji je predmet tužbe nalazi na pomorskom dobru te da nije, niti može biti predmet prava vlasništva“,

- da je “u sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci pod matičnim brojem subjekta (MBS: 040192369), registrirano trgovačko društvo sa istom tvrtkom i to:

Brodokomerc Nova d.o.o. iz Rijeke, Jelačićev trg kbr. 4 (OIB: 35346133565), dok je u uvodu nižestupanjskih odluka kao tužitelj naznačen Brodokomerc Nova d.o.o. iz Rijeke, Jelačićev trg kbr. 4 (OIB: 38099420768) - koji je (već navedeno) brisan iz sudskog registra,

- da je tužitelj pravni slijednik trgovačkog društva BK-ESOP d.o.o. Rijeka.

10. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

„...Prvostupanjski sud je pravilno na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj kao treća osoba nije dokazao da u pogledu predmeta ovrhe, poslovnog prostora površine 110,00 m[2] u ACI Marini Rovinj, ima takvo pravo koje bi priječilo provođenje ovrhe u navedenom ovršnom postupku. Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao svoju činjeničnu tvrdnju da je vlasnik poslovnog prostora koji je predmetom ovrhe u navedenom ovršnom postupku, jer nije dokazao stjecanje vlasništva sporne nekretnine na temelju valjane pravne osnove na propisani način, uknjižbom prava vlasništva u zemljišne knjige. Pravilno je sud ocijenio i priloženu ispravu o pravnom poslu na listu 44.-46. spisa, na temelju koje tužitelj smatra da je stekao pravo vlasništva, kao nepotpunu i time neodgovarajućim dokazom, a ta je isprava neodgovarajući dokaz i s obzirom na odredbe ZV-a o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, na koje odredbe se sud pravilno pozvao.

Žalbeni navodi o tome da je sud propustio cijeniti dokaze izvedene u parnici koju ovdje tuženik ACI d.d. kao tužitelj vodi protiv ovdje tužitelja i još jedne pravne osobe radi predaje u posjed spornog prostora, nisu odlučni, jer nisu ni odlučne činjenične tvrdnje iz navedenog postupka o tome da ACI d.d. na temelju ugovora o koncesiji na pomorskom dobru ima pravo na posjed sporne nekretnine. Ono što je u ovoj pravnoj stvari odlučno, ima li tužitelj neko pravo koje sprječava ovrhu radi predaje u posjed spornog prostora tuženiku ACI d.d., sud je pravilno utvrdio i o tome dao jasne i razumljive razloge, slijedom čega je presudu u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo potvrditi kao pravilnu i zakonitu...“.

11. Izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

12. Naime, tužitelj pogrešno sav do ovoga stupnja provedeni (dugotrajni) postupak, sa postupkom već određene ovrhe, nastoji relativizirati ili obezvrijediti tvrdnjama koje se u svojoj suštini odnose samo na poziciju koju I. tuženik ima kao ovrhovoditelj u ovrsi prema ovršeniku, konkretno tvrdnjama: da u ovršnoj ispravi (presudi), na temelju koje je određena ovrha, prijeporna nekretnina nije niti određena kao ona koju bi trebalo predati u posjed, pa time nije niti mogla biti predmetom ovrhe (da se iz te isprave ne vidi koji bi to poslovni prostor trebalo predati u posjed); da takva (kao k.č.br. 10108/1) nije niti evidentirana u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu - pa ne postoji; da ona nije obuhvaćena ugovorom o koncesiji na koji se I. tuženik poziva; da ona, uostalom, nije na dijelu pomorskog dobra koji bi se mogao dati u koncesiju; da I. tuženik nije imao osnove inicirati ovršni postupak (upravo stoga što ta nekretnina, čiji posjed u ovrsi traži, nije na pomorskom dobru i ovome dana u koncesiju); da postupke I. tuženika kao ovrhovoditelja valja prihvatiti samo kao postupke kojima ovaj ovdje zaobilazno nastoji doći u prijeporni posjed; da je određena ovrha neprovediva („nezakonito je i neosnovano rješenjem o ovrsi odrediti ovrhu na nepoznatom predmetu ovrhe“) - ali i da bi pristup provedbi određene ovrhe (po rješenju koje će „zauzeti značajno mjesto u hrvatskoj sudskoj praksi“) „imalo katastrofalne posljedice po pravni poredak“.

Tužitelj je, isticanjem tih tvrdnji u ovome postupku, odabrao pogrešan put pravne zaštite na koju je upućen povodom prigovora stavljenog u ovršnom postupku.

12.1. Te je tvrdnje, sa značajem prigovora ili žalbenih razloga na rješenje o ovrsi, eventualno sa uspjehom mogao istaći samo ovršenik, i to u ovršnom postupku - ali ne i tužitelj, koji nije ovršenik niti ima ovlasti ili prava ovog.

12.2. Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo jer je na njega upućen iz ovršnog postupka, zaključkom, kao osoba koja je u ovršnom postupku iznijela prigovor da na predmetu ovrhe, prijepornom poslovnom prostoru (nekretnini) ima pravo koje sprečava ovrhu - pa da bi u ovome postupku uspio trebao se ograničiti samo onim što je istakao u ovršnom postupku: da upravo ili samo on, kao treći u ovršnom postupku, „ima pravo koje sprečava ovrhu“.

Konkretno, trebao se ograničiti ničim više od toga, niti nečim drugim - pa nije imao ovlasti preuzimati u postupku ono što je u ovrsi pripadalo ovršeniku.

12.3. Na suđenje (odlučivanje) samo o tome bili su ograničeni i nižestupanjski sudovi: kako su to u svojim odlukama jasno, razumljivim i dostatnim razlozima i obrazložili - i sa čime su se (ma koliko tužitelj o tome misli drugačije) u postupanju i vodili.

12.4. S prethodnim u svezi, tužitelj je, da bi uspio u postupku, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati ono što bi, da je istinito, jedino sprečavalo određenu ovrhu - a što je, uz navedeno pod točkom 12. - a nebitno za ovaj postupak i odnose stranaka, također isticao: da je (upravo on) vlasnik prijepornog prostora ili pak da (upravo on) na njemu ima neko drugo pravo - a koje bi na ovrhu utjecalo, k tome toliko da bi je sprečavalo.

To je trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred nižestupanjskim sudovima, a imajući na umu:

- da je upis u zemljišne knjige kao modus stjecanja vlasništva nekretnine bio propisan još odredbom čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, objavljenog u „Službenom listu SFRJ“, broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, „Narodne novine“, broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske, kod stjecanja prava vlasništva na nekretnini temeljem pravnog posla, dakle - kod derivativnog stjecanja prava vlasništva,

- da je isti značaj upisu dan i odredbom čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01), prema kojoj: „Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije“, sve gledano u svezi sa odredbom čl. 120. st. 2. istoga Zakona, prema kojoj: „Radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnoga prava“,

Međutim, budući da je drugostupanjski sud ocjenom predloženih i provedenih dokaza

- jedinih dostupnih, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio (a istinitost kojeg utvrđenja revizijski sud nema ovlasti preispitivati: postupajući samo u granicama ovlasti iz odredaba čl. 385. ZPP-a, prema kojima ne može ispitivati utvrđeno činjenično stanje) da tužitelj nije dokazao istaknute činjenice - niti za njihovo utvrđenje ponudio u prvostupanjskom postupku (kada je to jedino i mogao i trebao) uvjerljive dokaze, dostatne za razumno zaključivanje da one postoje (da su istinite), pravilno je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio.

12.5. Pritom, razloge iz prethodne točke 12.4. ne može nadomjestiti ono što tužitelj ustrajno sugerira (pa i sadržajem revizije) prihvatiti sa značajem tih razloga: to da je ili je bio u posjedu prijepornog prostora ili to što je I. tuženik jednom ranije od njega (i to bezuspješno, u parnici koja se vodila pod posl. br. P-455/2008 ili P-648/11) tražio predaju toga posjeda - pa konačno i to što je rješenjem suda od 2007. (samo) odobrena prodaja istoga prostora.

Te okolnosti, makar je pravo na posjed i uz to vršenje posjeda jedno od vlasničkopravnih ovlaštenja, ne dokazuju da je tužitelj kupio prijeporni prostor - sa pravom i (ovdje bitno) mogućnošću da se u zemljišnim knjigama upiše vlasnikom toga prostora, a pogotovo ne:

- i da je imao ili ima isti prostor u vlasništvu ili sa pravom koje bi ovrhu sprečavalo,

- kraj onog što (bar) nastoji prihvatiti valjanim i potpunim ugovorom, a priložio je spisu (a koji je ugovor, kako navodi, sklopio 2007., ipak - nakon dugog vremenskog odmaka od donošenja ovršne isprave na temelju koje je određena prijeporna ovrha i nakon donošenja prijepornog rješenja o ovrsi).

13. Sukladno svemu navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja, kada revident osporenu presudu pobija samo navedenim razlozima, revizijski sud nije imao uvjeta za shvaćanje drugačije od onog iz osporene presude.

14. Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 29. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-3085b-ed0fa

Kontrolni broj: 0547c-334ce-ccf5d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jadranko Jug, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.