REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-2158/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TOMMY d.o.o., Split, Domovinskog rata 93, OIB 00278260010, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Luetić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika TK ELEVATOR EASTERN EUROPE GmbH, Austrija, Beč, Zetschegasse 11, OIB 94505281348, Podružnica Zagreb, Zagreb, Fallerovo šetalište 22, kao pravni sljednik THYSSENKRUPP DIZALA d.o.o., Zagreb, Fallerovo šetalište 22, OIB 03861531654, kojeg zastupa punomoćnik Ibrica Zulfikarpašić, odvjetnik u Zagrebu, radi činidbe, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-510/2015-49 od 16. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se tuženikova i tužiteljeva žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-510/2015-49 od 16. rujna 2020.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-510/2015-49 od 16. rujna 2020. u točki I. izreke.

II. Odbijaju se tuženikova i tužiteljeva žalba kao neosnovane i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-510/2015-49 od 16. rujna 2020. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-510/2015-49 od 16. rujna 2020. u točki I. izreke naloženo je tuženiku da u roku od osam dana na dva električna dizala koje je isporučio i ugradio u objekt tužitelja izgrađen na čest. zem. 339/1, K.O. Korčula zamijeni ugrađena vrata voznih okna dizala s vratima voznih okna dizala koja su propisana hrvatskom normom HRN DIN 4102 dio 5, a koje obveze se tuženik može osloboditi ako tužitelju isplati iznos od 750.000,00 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a u točki II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da tuženik u roku od osam dana izvrši zamjenu ugrađene opreme za ispravan rad dizala tako što će je zamijeniti s opremom za ispravan rad dizala koja ima dozvoljenu promjenu napona od +/- 10% od nazivnog napona, sve u skladu s Pravilnikom o normiranim naponima za distribucijske niskonaponske električne mreže i električnu opremu („Narodne novine“ broj 28/00.) i prema Mrežnim pravilima elektroenergetskog sustava („Narodne novine“ broj 36/06).

2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem odbačena je tužba u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik u roku od osam dana isporuči i montira u skladu s pravilima struke dva nova dizala iste kvalitete u objekt na čest. zem. 339/1 K.O. Korčula, koji će udovoljavati svim normama i standardima (točka I. izreke) i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka II. izreke).

3. Protiv te odluke obje stranke su izjavile žalbu pobijajući je svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, dok obje pobijaju odluku o troškovima postupka.

4. Tuženik svojom žalbom pobija presudu u točki I. izreke i rješenje u točki II. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik tužitelju isporučio dizala s protupožarnim svojstvima koje je tužitelj od tuženika naručio, ali je unatoč tome naložio tuženiku da na dva električna dizala zamijeni ugrađena vrata voznih okna dizala zato što smatra da je tuženik kao nužno veći stručnjak trebao tužitelju ponuditi odgovarajuća vrata dizala. Takvo stajalište žalitelj smatra pogrešnim jer tuženik u dijelu protupožarne zaštite nema, ali i ne treba imati posebna stručna znanja i iskustva, jer za to u Republici Hrvatskoj postoji zasebna struka i stručne osobe koje je tužitelj, a ne tuženik, trebao angažirati kod planiranja i projektiranja svoje građevine i dizala koja su u nju ugrađena. Smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u dijelu koji se odnosi na sklapanje ugovora između tužitelja i tuženika, odnosno volju stranaka vezanu za ugovaranje i isporuku dizala jer tužitelj nije naručio od tuženika dizala s potrebnim protupožarnim svojstvima, kao i pravilnu vrijednost dosuđenih vrata okna dizala jer je vrijednost dosuđenih vrata dizala višestruko manja od visine alternativnog tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je tužitelju isporučio dizala koja je tužitelj naručio pa je pogrešno primijenjena odredba članka 401. stavka 1. točke 3. i članka 410. Zakona o obveznim odnosima, te da je trebalo primijeniti odredbu članka 247. tog Zakona, kao i odredbe članaka 179. i 180. Zakona o prostornom uređenju i gradnji te druge odredbe i propise koji se odnose na građenje, cjelovitost i međusobnu usklađenost svih projekata vezanih za građenje te propisa vezanih za protupožarnu zaštitu. Osim toga, tvrdi da HRN DIN 4102 dio 5 norma više nije u upotrebi u Republici Hrvatskoj, odnosno da se vrata dizala više ne proizvode prema toj normi. Smatra da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer iz presude nije jasno kako je utvrđeno da isporučeno dizalo ima nedostataka u odnosu na dizalo čiju isporuku su stranke ugovorile, kako će tuženik tužitelju isporučiti vrata dizala s protupožarnim svojstvima koja treba utvrditi prema normi koja više nije u upotrebi, a također nije jasno zašto je sud utvrdio da se tuženik može osloboditi obveze isporuke novih vrata dizala ako tužitelju plati 750.000,00 kuna, kada je tužitelj tuženiku za nova dizala (a ne samo za vrata dizala) platio gotovo dvostruko manji iznos, odnosno 54.355,00 EUR te ujedno i zašto sud smatra da je tuženik „nužno veći stručnjak“ od tužitelja za pitanja protupožarne zaštite i da je tužitelju mogao ponuditi vrata sa drugačijim svojstvima protupožarne zaštite kad je iz dosadašnjeg postupka jasno da tuženik nije imao nikakve informacije o traženom stupnju protupožarne zaštite predmetnih dizala. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari, a uz to tvrdi da je tužitelj samo manjim dijelom uspio u svom zahtjevu jer je vrijednost vrata dizala oko 100.000,00 kuna, a vrijednost oba dizala oko 100.000,00 eur, pa je pogrešan zaključak da su stranke uspjele u ovom sporu u približno jednakim dijelovima. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijani dio presude tako da odbije tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tužitelj, pak, svojom žalbom pobija presudu u točki II. izreke i rješenje u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kao je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je sama dostava tvorničkog očitovanja o tome da tuženikova dizala podnose odstupanja električnog napona i do 15% ne znači da je tuženik izvršio podešavanje parametara odnosno prilagodbe za dozvoljenu promjenu napona od +/-10% na predmetnim dizalima, jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je tuženik dostavio tvorničko očitovanje o tome da tuženikova dizala podnose odstupanja električnog napona i do 15%, ali je sudski vještak utvrdio da na predmetnim liftovima nisu napravljena podešavanja parametara na opremi koji su u skladu s Pravilnikom o normiranim naponima za distribucijske niskonaponske električne mreže i električnu opremu i Mrežnim pravilima elektroenergetskog sustava i tuženik nije dostavio dokaz da je to učinio. Zbog toga smatra da tužitelj nije ostvario pravo na otklanjanje tog nedostatka od strane tuženika i time konzumirao prava po toj osnovi kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud i da je zbog toga i taj dio tužbenog zahtjeva trebalo prihvatiti. Također tvrdi kako nije postojala pravna osnova za odbačaj tužbe u odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isporuku dva nova dizala budući da je tužitelj ovlašten tražiti zamjenu stvari u slučaju postojanja neotklonjivih nedostatka. Budući da je tijekom postupka utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o otklonjivim nedostacima, smatra da je glavni tužbeni zahtjev trebalo odbiti, a prihvatiti alternativni. Odluku o troškovima postupka pobija zato što prvostupanjski sud nije cijenio osnovu tužbenog zahtjeva u odnosu na koju je tužitelj uspio u cijelosti, a kako je tužbeni zahtjev prihvaćen u odnosu na jedan nedostatak, a drugi je otklonjen prema stajalištu prvostupanjskog suda tek u 2017. godini, smatra da mu pripada pravo na naknadu troškova u omjeru od najmanje 75%, kao i da mu u svakom slučaju pripada pravo na naknadu troškova vještačenja. U prilog tome tvrdi kako alternativni tužbeni zahtjev ima samo jednu točku, te da ga je sud razdvojio u dvije točke, pa kako je tužitelj uspio u pretežitom dijelu alternativnog zahtjeva smatra da mu je tuženik dužan naknaditi troškove postupka. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijani dio presude i rješenje u točki II. izreke tako da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove, a točku I. pobijanog rješenja tako da glavni tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Žalbe su neosnovane.

7. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Predmet ovoga spora su dva tužbena zahtjeva postavljena na način propisan člankom 188. ZPP-a, tako da prvim, glavnim zahtjevom tužitelj traži da sud naloži tuženiku da tužitelju isporuči i montira dva nova dizala u objekt na čest. zem. 339/1, K.O. Korčula iste kvalitete koji udovoljavaju svim važećim normama i standardima, a ako nađe da taj tužbeni zahtjev nije osnovan da prihvati drugi (eventualno kumulirani) zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da na dva isporučena i ugrađena dizala zamijeni ugrađena vrata voznih okana dizala koja su propisana hrvatskom normom HRN DIN 4102 dio 5 te izvrši zamjenu ugrađene opreme za ispravan rad dizala tako što će je zamijeniti opremom za ispravan rad dizala koja ima dozvoljenu promjenu napona od +/-10 % od nazivnog napona (...), koje obveze se tuženik može osloboditi ako tužitelju isplati iznos od 750.000,00 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

9. Prvostupanjski sud je tužbu u odnosu na prvi tužbeni zahtjev odbacio kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 288. stavka 2. ZPP-a zato što smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe. U obrazloženju te odluke navedeno je kako tužitelj koji traži kondemnatornu pravnu zaštitu u pravilu ima pravni interes za traženje takve zaštite i da se taj interes u pravilu pretpostavlja, ali uzevši u obzir sve okolnosti zaključuje kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe s takvim tužbenim zahtjevom zato što mu neće omogućiti postizanje one pravne koristi koju hoće ostvariti u ovoj parnici tražeći kondemnatornu zaštitu jer traženjem isporuke i montaže dva nova dizala iste kvalitete, ne može pribaviti stvar bez nedostatka odnosno pribaviti vrata voznog okna dizala drugačijih svojstava od onih koja imaju već ugrađena vrata.

10. Prije svega, valja istaknuti da se o postojanju pravnog interesa odlučuje na pripremnom ročištu kako je to propisano odredbom članka 288. ZPP-a, a ne nakon zaključenja glavne rasprave. U odnosu na razloge za odbačaj tužbe, osnovano tužitelj tvrdi da je riječ o razlozima zbog kojih je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Ovo posebno zato što se razlozi koje navodi prvostupanjski sud odnose samo na vrata voznog okna dizala, a zanemaruje da je prvi tužbeni zahtjev postavljen i zbog drugih nedostataka na koje se tužitelj pozivao u tužbi i tijekom postupka, tvrdeći da dizala nemaju ona svojstva koje su stranke ugovorile. K tome, tužitelj je tražio da nova vrata udovoljavaju svim važećim normama i standardima. Međutim, uvažavanjem žalbe i preinačenjem pobijanog dijela rješenja, tužitelj bi bio doveden u teži položaj od onoga u kojem je sada, jer bi njegov zahtjev bio pravomoćno odbijen kao neosnovan. To dalje znači da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu (članak 374. ZPP-a).

11. Stoga je tužiteljeva žalba protiv toga dijela prvostupanjske odluke odbijena kao neosnovana i rješenje potvrđeno u točki I. njegove izreke.

12. Prema tome, predmet ispitivanja u ovome žalbenom postupku jest samo pravilnost i zakonitost odluke o drugom tužbenom zahtjevu, koji tužitelj pogrešno naziva alternativnim.

13. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako se razlozi zbog kojih je djelomično prihvaćen drugi eventualni tužbeni zahtjev, mogu svesti na zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nužno veći stručnjak od tužitelja i da je imao obvezu isporučiti i montirati dva dizala, a prethodno za ta dizala izraditi projekt na temelju građevinske dozvole, ugovorne ponude, pravila struke i važećih propisa, uključujući i vrata voznog okna dizala koja će po svojim svojstvima odgovarati zahtjevima vatrootpornosti definiranima projektnom dokumentacijom i elaboratom zaštite od požara iz 2008. godine. Prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik radi ispunjenja te obveze, uzimajući u obzir predmet poslovanja stranaka u tom području, trebao ponuditi tuženiku isključivo ona dizala čija vrata voznog okna imaju propisana i odgovarajuća svojstva građevine u koju su dizala ugrađena, pa kako isporučena i ugrađena vrata voznog okna dizala nemaju propisana svojstva vatrootpornosti, to je trebalo utvrditi da imaju nedostatak za koji odgovara tuženik, kao prodavatelj. Stoga je pozivom na odredbu članka 410. u vezi s člankom 401. stavkom 1. točkom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) prihvatio taj dio drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva (točka I. izreke prvostupanjske presude).

14. Prije svega, po ocjeni ovoga suda pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji, unatoč tome što su svoj ugovor nazvale ugovorom o građenju. Štoviše, ako bi se ugovor smatrao ugovorom o kupoprodaji, tuženik s pravom tvrdi da je predao tužitelju ona dizala koja je tužitelj naručio prihvatom ponude u kojoj je izričito navedeno da vrata okna dizala zadovoljavaju uvjete norme HRN EN 81-58:2006 (razred vatrootpornosti E-120).

15. Tuženik nije prodavatelj dizala, nego osoba koja se ugovorom o građenju obvezala da će isporučiti i montirati predmetna dizala na građevini (parkiralište s poslovnim prostorom u Korčuli) prema građevinskoj dozvoli, s tim da će prethodno izraditi ta dizala prema izvedbenoj projektnoj dokumentaciji i ponudi koji su sastavni dio ugovora o građenju. Sve to čini bitne sastojke ugovora o građenju iz članka 620. ZOO-a kojim se tuženik obvezao izvesti neke građevinske radove. K tome se o izvođenju radova na ugradnji liftova vodio građevinski dnevnik, kao dio građevinske knjige, o primopredaji radova sastavljao zapisnik nakon izvršenog tehničkog pregleda i naknada je ugovorena po sistemu „ključ u ruke“ što je karakteristično samo za ugovor o građenju.

16. Slijedom navedenog, ne može se o pitanju postojanja nedostatka odlučivati pozivom na odredbu članka 401. stavka 1. točke 3. ZOO-a. Prema toj zakonskoj odredbi, u sadržaju koji je bio na snazi do 1. siječnja 2022. („Narodne novine“ broj 126/21), nedostatak postoji ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane. Vrata okna dizala koja je tuženik izradio za tužitelja i ugradio u njegovu građevinu, odgovaraju ponudi koju je zajedno s projektom dizala izradio tuženik prije sklapanja ugovora o građenju, a nisu ni protivna propisima jer je tuženik izradio vrata okna dizala prema jednoj od propisanih normi. Stoga to ne mogu biti valjani razlozi za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva.

17. Ono što je bitno za pravilno rješavanje ovoga spora jest da tuženik nije izradio dizala u skladu s protupožarnim elaboratom, koji je sastavni dio građevinske dozvole. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka, a to ponavlja i u žalbi, tvrdio da je on izradio dizala u skladu s protupožarnim elaboratom izrađenim 2008. godine, a da je tužitelj izmijenio taj elaborat 2012. godine, nakon što su stranke već sklopile ugovor o građenju. Međutim, izvedenim dokazima, posebno nalazom i mišljenjem oba vještaka (Rina Lucića i Miodraga Drakulića) sa sigurnošću je utvrđeno da se protupožarni elaborat nije mijenjao u dijelu koji se odnosi na karakteristike vatrootpornosti dizala. Prema tome, svoje obveze iz ugovora o građenju tuženik nije ispunio jer nije izradio i ugradio dizala čija vrata voznog okna zadovoljavaju onaj razred vatrootpornosti kakav je sadržan u građevinskoj dozvoli i glavnom projektu, a upravo je to bila njegova obveza.

18. Prema nalazu i mišljenju vještaka Miodraga Drakulića, tuženik je mogao dostaviti mišljenje nadležnog tijela kojim se utvrđuje da ponuđena vrata okna dizala prema normi HRN EN 81-58:2006 (razred vatrootpornosti E-120) zadovoljavaju i normu HRN DIN 4102-5 propisanu elaboratom zaštite od požara, ali ni to nije učinio. Stoga se na temelju utvrđenih činjenica nameće zaključak da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze jer u tužiteljev poslovni prostor nije ugradio dizala prema zahtjevima postavljenim u građevinskoj dozvoli.

19. Na neispunjenje te tuženikove obveze, ne može utjecati činjenica što je tužitelj prihvatio tuženikovu ponudu, bez provjeravanja odgovara li ta ponuda protupožarnom elaboratu, jer je upravo tuženikova obveza bila da izradi projekt dizala koji je u skladu s protupožarnim elaboratom iz 2008. godine, koji je sastavni dio građevinske dozvole. U tome dijelu, tužitelj doista nije stručnjak i ne može znati odgovaraju li ponuđena vrata okna dizala po zahtjevima vatrootpornosti onima koja su sadržana u građevinskoj knjizi. Kao što to proizlazi iz nalaza i mišljenja oba vještaka tuženik je ugradio vrata okna dizala samo prema kriteriju integriteta (koji se označava oznakom E), a elaboratom zaštite od požara zahtijevana je vatrootpornost koja se, pored kriterija integriteta, određuje i prema kriteriju izolacije (oznaka EI).

20. Tuženik tek u žalbi iznosi tvrdnju da norma HRN DIN 4102-5 više nije u upotrebi. Osim toga što se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice (članak 352. ZPP) u ovom stadiju parničnog postupka ne može se provjeriti kojom normom je zamijenjena ranija, budući da je osnovano pretpostaviti da je riječ samo o drukčijoj oznaci iste norme, vjerojatno uzrokovanoj činjenicom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

21. Točne su tvrdnje tuženika da je visina iznosa čijom isplatom se tuženik može osloboditi svoje obveze, određena u neprimjereno visokom iznosu, budući da je cijena oba dizala približno dvostruko manja. Međutim, kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, riječ je građanskopravnoj ponudi iz članka 327. ZPP-a (facultas alternativa) koja nije tužbeni zahtjev, pa o njoj sud ne raspravlja, niti meritorno odlučuje. To dalje znači da sud ne može ulaziti u ispitivanje odgovara li ta ponuda po svojoj novčanoj vrijednosti činidbi koju je naložio prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

22. U svakom slučaju stranke se i nakon pravomoćnosti odluke o prihvaćanju tužbenog zahtjeva s alternativnim ovlaštenjem mogu drugačije dogovoriti o novčanom iznosu čijim plaćanjem se tuženik može osloboditi činidbe čije mu je ispunjene naloženo.

23. Na temelju navedenog proizlazi da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o građenju jer u tužiteljevu građevinu nije ugradio dizala čija vrata odgovaraju zahtjevima vatrootpornosti sadržanim u građevinskoj knjizi odnosno elaboratu zaštite od požara kao njenom sastavnom dijelu. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava (odredaba o ugovoru o građenju umjesto ugovora o kupoprodaji) tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da to tuženik učini, trebalo prihvatiti.

24. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. njene izreke.

25. U odnosu na tužiteljevu žalbu protiv presude sadržane u točki II. izreke, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj neosnovano zahtijeva da tuženik zamjeni ugrađenu opremu za ispravan rad dizala tako što će je zamijeniti opremom za ispravan rad dizala koja ima dozvoljenu promjenu napona od +/-10 % od nazivnog napona. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da oprema koju je tuženik ugradio ima takva svojstva i da su otklonjeni svi nedostaci koji su vjerojatno bili posljedica pada napona. To dalje znači da je tuženik izvršio potrebna podešavanja ugrađene opreme, pa ne stoji tvrdnja tužitelja da nije ostvario pravo na otklanjanje tog nedostatka od strane tuženika i time konzumirao prava po toj osnovi. Pobijana presuda o tome sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

26. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točki II. njene izreke.

27. Neosnovano obje stranke osporavaju odluku o troškovima postupka, svaka tvrdnjom da je baš ona uspjela u većem dijelu tužbenog zahtjeva i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je uspjeh stranaka u ovom sporu podjednak. Tužitelj je, naime, kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 515.000,00 kuna (članak 40. ZPP-a), a pri tome nije naveo odnosi li se ta vrijednost na oba tužbena zahtjeva (prvi i drugi eventualno kumulirani) zajedno ili posebno za svaki od njih. Također nije određena ni posebna vrijednost za svaki od dva istaknuta zahtjeva za otklanjanjem nedostatka, pa pozivanje stranaka na različite vrijednosti tih zahtjeva nema utjecaja na odluku o troškovima postupka. Na tu odluku ne može utjecati ni okolnost da je većina nedostatka otklonjena tijekom prvostupanjskog postupka, jer je tužitelj ispravio tužbeni zahtjev tako da traži otklanjanje samo dva nedostatka čiju vrijednost nije posebno odredio. Neosnovane su i tvrdnje tužitelja da je njemu trebalo priznati troškove vještačenja, budući da iz podataka u spisu proizlazi da su u postupku izvedena dva vještačenja i da je troškove prvog vještačenja snosio tužitelj, a drugog tuženik (rješenje na str. 450. spisa).

28. Zato su žalbe stranaka odbijene kao neosnovane i odluka o troškovima postupka potvrđena na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

Zagreb, 29. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-3085b-e1dc9

Kontrolni broj: 0e310-9a61d-eeaea

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.