Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž-2028/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. M. iz G. (V. G.), OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz odvjetničkog društva L. i p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3280/21-22 od 24. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3280/21-22 od 24. veljače 2023. pod točkom I. i III. izreke

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.570,51 eura/34.436,48 kn zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označenim u izreci (toč. I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 2,06 eura/15,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.580,65 eura / 11.909,41 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.570,51 eura/34.436,48 kn sa zateznim kamatama s osnove preplaćene razlike tečaja.

5. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

- da iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti zaključen 21. veljače 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom kupnje vozila (čl.2.), u kunskoj protuvrijednosti od 28.963,18 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje (čl.4.), uz rok otplate kredita 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl.6.) te da je navedeni Ugovor o kreditu potvrđen po javnom bilježniku u Z. Z. Č. pod poslovnim brojem OV-3178/07 dana 21. veljače 2007. te da je navedeni Ugovor o kreditu pročitan tužiteljici i da je upozorena da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u planu otplate i otplatnoj tablici s prikazom afektivne kamatne stope navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope i iznosa u valuti,

- da je sukladno odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 14/14., 110/15., 14/19) sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12,

- da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača- korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je tuženik općenito predložio saslušanje osobnog bankara bez da je određeno naveo ime i prezime osobnog bankara kojeg predlaže saslušati,

- da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti,

- da s obzirom da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, to nisu osnovani prigovori tuženika da tužba nije podobna za raspravljanje jer da ne sadrži deklaratorni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje nišetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula pa da stoga nema procesnih pretpostavi za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate, da tužiteljica u postupku sklapanja ugovora nije tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih odredbi te da se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim odredbama i uvjetima budući je sama ocijenila kako joj sukladno njezinim potrebama i mogućnostima upravo najviše odgovara, pa da je za zaključiti da su joj ugovorne odredbe bile jasne i da su iste odraz njezine prave volje te da je valutna klauzula Zakonom o obveznim odnosima dopuštena,

- da u odnosu na prigovor tuženika da se radi o kreditu za kupnju vozila pa da presuda donesena u kolektivnom sporu se ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se odnosi na stambene kredite, napominje da autokrediti nisu isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da u odnosu na prigovore tuženika da je ugovor solemniziran te da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, pa da tužiteljica nema interes za podizanje tužbe ističe da su navedeni prigovori neosnovani obzirom da tužiteljica unatoč navedenim okolnostima ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO,

- da je na okolnost visine potraživanja izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke D. P. iz D. d.o.o.,

- da iz nalaza i mišljenja izrađenog po stalnom sudskom vještaku proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 34.451,98 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.572,54 eura pri čemu se pojedini iznosi u kunama kao i dani kada su učinjene uplate od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa navedeni u stupcu pod točkom 1. Zaključka Nalaza i mišljenja,

- da je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud u cijelosti prihvatio jer je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije,

- da u odnosu na prigovore koje je tuženik u podnesku od 17. listopada 2022. istaknuo na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka – da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi kao da je među strankama ugovoren fiksni tečaj što nije bila volja stranaka, da je valutna klauzula valjana sukladno Zakonu o obveznim odnosima te da je jasna, razumljiva i lako uočljiva valja istaknuti da se radi o prigovorima pravne naravi te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed obrazloženo (točka 7. obrazloženja presude) kao i da je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije,

- u odnosu na prigovor zastare valja ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe,

- da obzirom da u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2,06 eura/15,50 kn dospijeva 1. travnja 2007., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, to je prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO osnovan za iznos od 2,06 eura/15,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom,

- da obzirom da u ovoj pravnoj stvari najstarija od preostalih tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 13. veljače 2008., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 22. travnja 2021. to prigovor zastare nije osnovan u preostalom dijelu u smislu odredbe čl. 225. ZOO,

- da je slijedom navedenog tuženik sukladno odredbi čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepošteni stjecateljem,

- da osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kada su učinjene uplate od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa, kako je to navedeno u točci I. izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, pa je na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO te odredbe čl. 328. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke presude,

- da obzirom da je za iznos od 2,06 eura/15,50 kn osnovan prigovor zastare, to je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. ZPP), ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

7. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (čl. 355. ZPP).

8. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Tuženik je u tom predmetu bio jedan od tuženika, u kojem je utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07).

10. Neosnovano tuženik problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe.

11. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, sud prvog stupnja pravilno je, a suprotno u tom pogledu žalbenim navodima tuženika, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika sukladno odredbi čl. 502.c ZPP, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U istoj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Stoga nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude iscrpni žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule.

12. Nadalje, prvostupanjski sud ima ovlasti prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu, a pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe riješiti kao prethodno pitanje, u smislu čl. 12. ZPP, time da je to prethodno pitanje pravilno riješio.

13. Iz stanja spisa proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači da je tužiteljica od strane samog javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Međutim, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke sud je utvrdio, da tužiteljici pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike iznos od 4.570,51 eura/34.436,48 kn sa zateznim kamatama.

15. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

16. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Suprotni žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

17. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to, pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

18. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike iznos od 4.570,51 eura/34.436,48 kn sa zatraženim zateznim kamatama s obzirom da bi tužiteljica imala pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115 ZOO. Pri tome je pravilno ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

19. Odluku o trošku je pravilna i valjano obrazložena, po osnovi čl. 154. st. 5. ZPP i visini po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak.

20. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

21. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 29. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.