Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama – Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje –
BuieVia dell'Istria 1, 52460
Buie
Posl. br. P-255/2022-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po s. P. G.
B., u pravnoj stvari tužiteljice N. G. iz U., B., K. D, O., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u B., protiv tuženika A. D. S..A., V. V. L., – L., O., kojeg zastupa punomoćnik
N.
G., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, 25. kolovoza 2023.,
r i j e š i o j e
I. Tužba se odbacuje.
II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka isplatom 1.244,27 EUR[1] (tisućudvjestočetrdesetčetiri eura i dvadesetsedam centi) / 9.375,00 (devettisućatristosedamdesepet) kuna, u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. 1. T. je 30. ožujka 2022. podnijela tužbu s prijedlogom za određivanje privremene mjere protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
1. 2. U tužbi se navodi da je tužiteljica kao jamac po namjenskom kreditu br. 7101712404 zaključenom između Z. banke d.d. i L. N. od 2. srpnja 2003. taj ugovor potpisala, kao i suglasnost o zapljeni do 1/3 dijela svoje plaće radi naplate dospjele tražbine, a koja suglasnost ima pravni učinak rješenja o ovrsi. D. od 18. siječnja 2012. tužiteljicu je obavijestila Z. banka d.d. o otkazu predmetnog ugovora o kreditu. T. je 11. srpnja 2017. obaviještena o
P.. br. P-255/2022-30
ustupu tražbine po navedenom ugovoru od strane Z. banke d.d. i to društvu
A. D. s.r.o. sa sjedištem u P., Č. R.. D. 25. veljače 2022.
poslodavcu tužiteljice društvu D. F. d.o.o. dostavljen je dopis odvjetnika
N. G. iz Z. kao punomoćnika tuženika na kojeg je tražbina prenesena
od strane Z. banke d.d. U. prilogu dopisa dostavljena je S. za
zapljenu plaće koja je izjednačena s rješenjem o ovrsi. T. po ugovoru o kreditu dospjela je kada je otkaz ugovora o kreditu uručen dužniku L. N., a taj otkaz
je uručen 23. siječnja 2012. D., od dospjelosti tražbine proteklo je više od deset godina pa tužiteljica drži da je protekao rok propisan u čl. 233. Z. o obveznim odnosima u kojem roku zastarijevaju potraživanja utvrđena pravomoćnim odlukama i rješenjem o ovrsi s kojim aktom je suglasnost o zapljeni plaće izjednačena, te je nastupila zastara, odnosno protekao je rok iz čl. 50. st. 1. t. 4. O. zakona u kojem je ovrhu bilo moguće tražiti. S. tužiteljica predlaže da se u ovoj parnici utvrdi nedopuštenom ovrha ovrhovoditelja A. D. S..A. iz L. protiv ovršenika
N. G. na temelju suglasnosti o zapljeni plaće od 2. srpnja 2003. što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te da joj tuženik naknadi parnični trošak.
2. O. prijedlogu tužiteljice za određivanje privremene mjere sud je pravomoćno odlučio rješenjem od 6. srpnja 2022. (str. 37-39) koje je potvrđeno rješenjem Ž. suda u S. posl. br. G.-1294/2022-2 od 4. siječnja 2023. (str. 105-109).
3. U. svom odgovoru na tužbu, tuženik prije svega predlaže odbaciti tužbu s obzirom na to da tužiteljica nije bila upućena radi proglašenja ovrhe nedopuštene odlukom suda u ovršnom postupku. O. o upućivanju u parnicu i to iz razloga koji su istaknuti u žalbi u ovrsi je preduvjet pokretanja ove parnice, a taj preduvjet nije zadovoljila tužiteljica niti postoji odluka o upućivanju u parnicu tužiteljice sukladno čl. 52. st. 3. odnosno čl. 55. st. 2 i 3. Ovršnog zakona. U odnosu na meritum stvari, tuženik ističe da je prigovor zastare neosnovan. Pojašnjenja radi, ovrha kod poslodavca tužiteljice se vodi radi naplate dugovanja po ugovoru o kreditu koji je ovršna isprava i na koju je stavljena potvrda ovršnosti sa ovršnošću 26. siječnja 2012. Potvrda ovršnosti s iskazanim datumom ovršnosti je dokaz dospijeća cjelokupne tražbine sukladno čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu. Izjava o suglasnosti koja osigurava dugovanje po Ugovoru o kreditu je podnesena poslodavcu tužiteljice 25. veljače 2022. S time da tuženik napominje da je prijašnji vjerovnik Z. banka d.d. prethodno vodila sudsku ovrhu na nekretnini radi naplate istog duga, a koja se ovrha vodila pred O. sudom u Puli, Stalna služba u Bujama pod brojem Ovr-1171/15. S obzirom na navedeno, prijašnja ovrha je dovela do prekida zastare. Tuženik ističe da se na pitanje zastare primjenjuje odredba čl. 233. st. 1. ZOO jer se radi o tražbini koja je utvrđena javnobilježničkim aktom odnosno solemniziranom privatnom ispravom, a takve tražbine zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare, a rok zastare se računa od datuma ovršnosti te ujedno se primjenjuje i odredba čl. 222. ZOO-a. Uzimajući u obzir činjenice te zakonske odredbe, nikako nije moglo doći do zastare tražbine. Na kraju, ističe da on ima pravo vođenja ovrhe protiv tužiteljice jer je dana 30. svibnja 2017. sklopljen Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od strane Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, A. D. s.r.o., društvo valjano osnovano sukladno pravu R. Č., sa sjedištem u R. Č. na adresi C. 988/38, S. M., 110 00 P. 1, upisano u T. registar
pri O. sudu u P. pod brojem 04363876, O. kao primatelja
i ustupitelja te tuženika kao primatelja, solemniziran po javnom bilježniku L. iz Z., pod brojem OV-7390/2017 dana 19. srpnja 2017., a kojim ugovorom je na tuženika prenesena tražbina te sva sporedna prava i instrumenti osiguranja s osnova ovršne isprave – Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu prije svega odbaciti tužbu, a tek podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužiteljicu na naknadu prouzročenog parničnog troška.
4. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o namjenskom kreditu od 2. srpnja 2003. (str. 4-7), izvadak iz zemljišne knjige (str. 10), potvrda ovršnosti (str. 11), Suglasnost o zapljeni od 2. srpnja 2003. (str. 12-13), Otkaz kredita od 18. siječnja je ustupu tražbine (str. 44) i Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina (str. 126-130).
5. Tužba nije dopuštena.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha (izvansudska ovrha) koju na plaći tužiteljice provodi njezin poslodavac po zahtjevu tuženika utemeljenom na Suglasnosti o zapljeni od 2. srpnja 2003. na kojoj je potpis tužiteljice ovjerio javni bilježnik Ž. K. pod brojem O.-5364/03 dana 3. srpnja 2003.
7. U ovom predmetu se o dopuštenosti tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom primjenjuju odredbe Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96 i 29/99, u nastavku: OZ) koje su bile na snazi u vrijeme izdavanja isprave o suglasnosti kojom tužiteljica dopušta zapljenu svoje plaće radi naplate tražbine Z. banke d.d. koja je na temelju T. ugovora o ustupu i prijenosu tražbina sklopljenog
30. svibnja 2017. s A. D. s.r.o. i tuženikom A. D. S..A., ustupila tuženiku tražbinu koju je Z. banka d.d. imala prema tužiteljici.
8. Prema odredbi čl. 178. st. 1. OZ-a , isprava o suglasnosti dužnika koja je ovjerovljena kod javnog bilježnika, kojom on dopušta da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće, ima pravni učinak rješenja o ovrsi.
9. 1. Tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom propisani je put pravne zaštite samo onda kad ovršni sud u ovršnom postupku rješenjem odluči da ovršenika uputi na parnicu, a jedan od takvih slučajeva je bio propisan odredbom čl. 48. st. 1. OZ-a u postupku povodom žalbe ovršenika protiv rješenja o ovrsi. U slučaju da sud u toj situaciji ne odluči uputiti ovršenika na parnicu, takav put pravne zaštite nije dopušten.
9. 2. Prema tome, rješenje ovršnog suda o upućivanju na parnicu ima značenje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Pravilnost postupanja ovršnog suda i njegovih odluka u ovršnom postupku mogu se ispitivati i pobijati samo u okviru tog postupka i prema odredbama zakona koji uređuju taj postupak – Ovršnog zakona, a ne tužbom u parnici bez da su ispunjene procesne pretpostavke predviđene tim Zakonom, kako to pokušava tužiteljica u ovom postupku.
9. 3. Ovakav pravni stav zauzet je primjerice u odluci Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2771/17 i odluci Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž- 610/2021.
10. Slijedom navedenog, valjalo je tužbu odbaciti te odlučiti kao u t. I. izreke rješenja.
11. 1. Obje stranke su zatražile naknadu troškova postupka.
11. 2. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22).
11. 3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zatražio naknadu troškova kod sastava odgovora na tužbu od 14. travnja 2023. u visini 995,42 EUR[2] / 7.500,00 kuna, uvećano za PDV od 25 %, kao i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu 196,39 EUR[2] / 1.479,68 kuna.
11. 4. Tuženiku je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 34.632,03 EUR[2] / 260.935,03 kuna , a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 126/22., u nastavku: Tarifa) priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu u visini 500 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife što prema Tbr. 50. i Tbr. 42. Tarife iznosi 1.244,27 EUR[2] / 9.375,00 kuna.
11. 5. Sud nije odlučivao o zahtjevu tuženika za naknadu troškova sudske pristojbe, jer obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu, nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.
11. 6. S obzirom na uvođenje eura u Republici Hrvatskoj, iskazuje se novčana vrijednost u eurima i u kunama prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.
11. 7. Time opravdani troškovi tuženika iznose 1.244,27 EUR[2] / 9.375,00 kuna te je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u navedenom iznosu.
11. 8. Zahtjev tužiteljice odbijen je u cijelosti budući da je izgubila parnicu.
11. 9. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. – III. izreke rješenja.
U Bujama 25. kolovoza 2023.
S.
P. G. B.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave rješenja.
DNA:
1. tužiteljica p.p.
2. tuženik p.p.
