REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2381/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Mesna industrija Pivac d.o.o., Vrgorac, Težačka 13, OIB: 28128148322, kojeg zastupa punomoćnik Marin Mileta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Državni arhiv u Dubrovniku, Sv. Dominika 1, Dubrovnik, OIB: 01076882554, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5395/2015-1 od 24. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku br. P-63/2014 od 21. svibnja 2015., u sjednici održanoj 22. kolovoza 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.180.720 kn, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 5.408.000,00 kn od 11. srpnja 2002. do isplate, na iznos od 478.400,00 kn od 21. srpnja 2003. do isplate, na iznos od 270.400,00 kn od 9. rujna 2002. do isplate, te na iznos od 23.920,00 kn od 12. rujna 2003. do isplate, sve po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznos od 13.425.115,89 kn, s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od 7.749.461,30 kn od 21. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 5.675.654,59 kn od 21. siječnja 2013. do isplate, sve po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.). Rješenjem prvostupanjskog suda je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem je potraživao iznos od 5.714.145,13 kn.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka, te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja, u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 13.425.115,89 kn s kamatom, tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14
- dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, predmet vratiti na ponovno suđenje,te dosuditi tužitelju cjelokupne troškove postupka.
4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, te predlaže reviziju odbaciti.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno potraživanje tužitelja s osnova obične štete u vidu umanjenja imovine radi plaćenih kamata na kredite u iznosu od 7.749.461,30 kn, te naknadu štete radi izmakle koristi (sprečavanje povećanja imovine) u iznosu od 5.675.564,59 kn.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženik sklopili dva kupoprodajna ugovora u 2002. i 2003., temeljem kojih je tužitelj od tuženika kupio neizgrađeno građevinsko zemljište u ukupnoj površini od 5660 m2, a na kojima je nekretninama je tuženik bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik,
- da je tužitelj tuženiku isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.886.400,00 kn,
- da je tužitelj od 2004. znao da postoji zabrana upisa prava vlasništva, jer je u tijeku bio povrat imovine,
- da tužitelj nakon primitka rješenja Općinskog suda u Dubrovniku br. Z-369/03 od 23. ožujka 2004. o upisu zabrane otuđenja i opterećenja tih nekretnina nije zatražio raskid kupoprodajnih ugovora,
- da tužitelj nije dokazao da je stvarno poduzeo aktivnosti vezane uz gradnju na spornim nekretninama, a što bi uključivalo izradu projektno-tehničke dokumentacije radi pribavljanja građevinske dozvole odnosno rješenja o uvjetima gradnje.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja tužitelju je pravomoćno dosuđen povrat uplaćenog iznosa na ime kupovnine u iznosu od 5.408.000,00 kn i 478.400,00 kn, povrat iznosa plaćenih na ime poreza na promet nekretnina u iznosu od 270.400,00 kn i 23.920,00 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen.
10. Drugostupanjski sud potvrđujući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu ističe da tužitelj nije dokazao štetu nastalu radi umanjenja njegove imovine u iznosu od 7.749.461,30 kn. To iz razloga što tužitelj nije dokazao da je za spornu kupoprodaju uzeo kredite na koje je morao platiti kamate, odnosno da je iznose dobivene kreditima koristio za plaćanje poreza na promet nekretnina. Jednako tako odbijen je i zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 5.675.574,59 kn, jer tužitelj nije dokazao postojanje nekog konkretnog projekta u koji bi uložio sredstva.
11. U reviziji tužitelj ističe da je drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.
12. Prema shvaćanju revizijskog suda navedene povrede nisu počinjene, budući su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, te nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Isto tako ocjena dokaza je provedena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. Sama činjenica da tužitelj nije zadovoljan ocjenom provedenih dokaza, odnosno da je ocjena dokaza koju iznosi tužitelj u reviziji različita u odnosu na ocjenu provedenu od strane nižestupanjskih sudova, ne znači da je počinjena navedena bitna povreda.
Kod toga nižestupanjski sudovi s pravom nisu uzeli u obzir privatno pribavljen nalaz mr. ABC, jer se ne radi o vještačenju koje je odredio sud. Pri tome je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega navedeni "Elaborat" mr. AB ne prihvaća kao dokaz, a isto tako dani su razlozi zbog čega nije određeno financijsko vještačenje. Naime, tužitelj nije dokazao da je kredit ishodio iz razloga što su mu nedostajala sredstva koja je platio za predmetne kupoprodaje, isti nije dokazao da bi kupio neku drugu nekretninu, a niti je potvrdio navode iz tužbe o namjeri gradnje poslovno stambenih objekata.
13. Tužitelj je zbog činjenice da je došlo do raskida ugovora o kupoprodaji, zbog razloga za koje tuženik nije odgovoran, od tuženika zatražio povrat kupoprodajne cijene i iznosa poreza koje je platio, zajedno sa zateznim kamatama. Iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj za isplatu kupoprodajne cijene, odnosno troškova poreza na promet nekretnina uzima kredite kod banaka, te da je radi toga trebao plaćati nekakve kamate.
14. I prema shvaćanju revizijskog suda pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog umanjenja imovine, odnosno izmakle koristi nije osnovan, jer tužitelj nije dokazao da je u to vrijeme trebao financirati neki drugi projekt, a jednako tako nije uspješnost budućeg poslovanja nije izvjesna i nije izvjesno da bi tužitelj ulaganjem kapitala stekao neku dobit.
15. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu valja naglasiti da su zahtjevi tužitelja u tom dijelu odbijen zbog primjene pravila o teretu dokazivanja, odnosno da tužitelj nije dokazao štetu nastalu radi umanjenja njegove imovine, jer je morao plaćati kamate na kredite koje je uzeo, odnosno da tužitelj nije dokazao da bi sredstvima plaćenim tuženiku ulaganjem u redovno poslovanje tužitelja povećao uspješnost svojih proizvoda, a time ostvario i dobit.
16. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 22. kolovoza 2023.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
