REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4007/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tuženika Marasović d.o.o., Dugopolje, Svetog Leopolda Mandića 18, OIB: 78966595232, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maržić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4472/15-6 od 27. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu br. P-47/13 od 29. travnja 2015., u sjednici održanoj 22. kolovoza 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 1.363.039,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od utuženja do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Rješenjem suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 681.5129,50 kn, sa zateznom kamatom od tuženja do isplate (toč. I. rješenja), te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 94.975,48 kn, dok je zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 203.993,27 kn odbijen kao neosnovan (toč. II. rješenja).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja. Ujedno su odbijene žalbe tužitelja i tuženika, te je potvrđena toč. II. rješenja prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je naloženo tužitelja da naknadi troškove postupka tuženiku u iznosu od 94.975,48 kn, te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 188.712,02 kn (toč. II.). Preinačeno je rješenje prvostupanjskog suda u dijelu toč. II. rješenja na način da je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku i daljnji trošak u iznosu od 15.281,25 kn (toč. II.). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 12.781,25 kn (toč. III.).
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno usvojiti zahtjev tužitelja u cijelosti.
4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana. Ujedno tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa koji se temelji na tvrdnji da je tuženik gospodarski koristio mineralne sirovine s lokacija u [adresa] bez koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina, radi čega je iste trebao dati na raspolaganje Republici Hrvatskoj i dalje ih koristiti nakon što ih otkupi od Republike Hrvatske kao vlasnika. Tužitelj tvrdi da je na taj način tuženik protupravno ostvario imovinsku korist, odnosno da je oštetio tužitelja u utuženom iznosu.
8. Pri tome tužitelj tvrdi da pravo na naknadu štete ostvaruje prema odredbama čl. 1., 2. i 3. Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ br. 190/03), odredbi čl. 3., 4. i 5. Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ br. 75/09), te prema odredbama čl. 1045. st. 1. u vezi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO), prema kojim odredbama vlasniku rudnog blaga pripada pravo na naknadu štete prema pojmu štete i odgovornosti osobe koja štetu drugome prouzroči.
9. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja usvojivši prigovor zastare. Naime, u postupku je utvrđeno da je tuženik mineralnu sirovinu – tehničko građevni kamen, iskopavao iz ležišta te njime raspolagao u razdoblju od prosinca 2007. do 15. rujna 2009., pri čemu je ta činjenica utvrđena zapisnikom o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 5. svibnja 2009., 6. svibnja 2009., 15. svibnja 2009., 16. svibnja 2009., te 18. svibnja 2009. Iz navedenog nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj za štetu i počinitelja saznao u svibnju 2009., a tužba je u ovom predmetu podnesena 11. siječnja 2013. Iz toga slijedi da je tužba podnesena po proteku zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. ZOO od tri godine, pa je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor zastare.
10. Drugostupanjski sud je utvrdio da je tek zapisnikom Državnog inspektorata Republike Hrvatske o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 18. rujna 2009. utvrđena ukupna količina iskopane mineralne sirovine, te da je tužitelj za opseg štete i štetnika saznao tek tada, te da je od toga dana počeo teći subjektivni zastarni rok za naknadu štete od tri godine.
11. No, i u tom slučaju je nastupila zastara, pri čemu je drugostupanjski sud uzeo u obzir i činjenicu da je trogodišnji rok zastare zastao podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 21. listopada 2009. do 21. siječnja 2010, kada je zastarni rok ponovno počeo teći. Drugostupanjski sud kod toga pravilno vrši izračun tijeka zastarnog roka, te utvrđuje da je zastara nastupila 19. prosinca 2012., a tužba je podnesena u ovom predmetu 11. siječnja 2013.
12. Tužitelj u reviziji prije svega ističe da je pogrešno pravni odnos u ovom predmetu ocijenjen kao zahtjev za naknadu štete, već da se radi o zahtjevu s osnova stjecanja bez osnove, radi čega treba primijeniti opći zastarni rok od pet godina.
13. Prema shvaćanju revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužitelj podnio tužba radi naknade štete. Kod toga i sam tužitelj u podnesku od 9. travnja 2015. ističe da je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o naknadi štete po osnovi otuđenja mineralne sirovine („Narodne novine“ br. 90/14). No, neovisno o tome što je ta Uredba donesena 2014. iz činjeničnih navoda tužbe jasno proizlazi da tužitelj tvrdi da je tuženik postupao protupravno, a protupravnost je jedan od elemenata za postojanje izvanugovornog odnosa naknade štete. Za razliku od instituta stjecanja bez osnove, koji je također izvanugovorni odnos, kod stjecanja bez osnove ne postoji protupravna radnja, već dolazi do stjecanja na strani stjecatelja koji je nešto stekao bez pravne osnove u pravnom poslu ili zakonu, odnosno bez pravne osnove koja se nije ostvarila ili je poslije otpala, a samo stjecanje nije poteklo od građanskog delikta.
14. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, već su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili osnovanim prigovor zastare.
15. Iako tužitelj u reviziji ističe da istu podnosi i zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, u samoj reviziji se uopće ne ističe u čemu se ta bitna povreda sastoji, odnosno na koji je način ista počinjena, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.
16. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
17. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.
Zagreb, 22. kolovoza 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
