Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 9 Gž-1915/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković, suca izvjestitelja i člana vijeća te Sandre Artuković Kunšt, univ.spec.iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. H. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici- odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & Partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1711/21-35 od 27. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1711/21-35 od 27. siječnja 2022. u stavku I izreke u dijelu u kojem naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.223,36 eur[1] /16.751,82 kuna sa zateznim kamatama i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od iznosu 2.160,06 eur/16.275,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2023. do isplate te u stavku II izreke.

II Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1711/21-35 od 27. siječnja 2022. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom daljnjeg troška u iznosu od 45,52 eur/342,97 kuna.

III Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1711/21-35 od 27. siječnja 2022. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 282,87 eur/2.131,28 kuna sa zateznim kamatama od 20. lipnja 2023. i sudi:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 282,87 eur/2.131,28 kuna sa zateznim kamatama od 20. lipnja 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak postupka povodom pravnog lijeka u iznosu od 26.77 eura/201,71 kuna u roku 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 2.223,36 EUR/16.751,82 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:

- 1,09 EUR/8,22 kn od 6.10.2004.

- 2,67 EUR/20,08 kn od 8.11.2004.

- 1,43 EUR/10,81 kn od 9.12.2004.

- 0,82 EUR/6,19 kn od 8.1.2005.

- 0,72 EUR/5,44 kn od 8.1.2009.

- 4,74 EUR/35,69 kn od 6.2.2009.

- 5,69 EUR/42,89 kn od 5.3.2009.

- 1,10 EUR/8,27 kn od 7.4.2009.

- 2,50 EUR/18,80 kn od 4.5.2009.

- 2,37 EUR/17,85 kn od 8.1.2010.

- 4,60 EUR/34,68 kn od 6.2.2010.

- 4,92 EUR/37,09 kn od 3.3.2010.

- 8,58 EUR/64,67 kn od 8.4.2010.

- 10,75 EUR/80,97 kn od 7.5.2010.

- 14,85 EUR/111,87 kn od 9.6.2010.

- 20,34 EUR/153,25 kn od 8.7.2010.

- 15,58 EUR/117,36 kn od 4.8.2010.

- 26,99 EUR/203,36 kn od 7.9.2010.

- 23,10 EUR/174,07 kn od 7.10.2010.

- 18,01 EUR/135,72 kn od 5.11.2010.

- 29,40 EUR/221,55 kn od 9.12.2010.

- 38,65 EUR/291,21 kn od 10.1.2011.

- 32,36 EUR/243,81 kn od 4.2.2011.

- 33,14 EUR/249,72 kn od 4.3.2011.

- 29,03 EUR/218,71 kn od 7.4.2011.

- 33,44 EUR/251,93 kn od 5.5.2011.

- 45,71 EUR/344,38 kn od 7.6.2011.

47,22 EUR/355,75 kn od 7.7.2011.

- 70,10 EUR/528,17 kn od 8.8.2011.

- 50,38 EUR/379,56 kn od 7.9.20111.

- 44,80 EUR/337,57 kn od 7.10.2011.

- 44,41 EUR/334,61 kn od 8.11.2011.

- 44,48 EUR/335,10 kn od 7.12.2011.

- 50,06 EUR/377,21 kn od 13.1.2012.

- 52,24 EUR/393,58 kn od 7.2.2012.

- 51,94 EUR/391,34 kn od 7.3.2012.

- 50,05 EUR/377,13 kn od 6.4.2012.

- 51,28 EUR/386,39 kn od 8.5.2012.

- 52,76 EUR/397,49 kn od 8.6.2012.

- 50,56 EUR/380,98 kn od 7.7.2012.

- 51,17 EUR/385,52 kn od 7.8.2012.

- 46,92 EUR/353,52 kn od 10.9.2012.

- 48,19 EUR/363,11 kn od 5.10.2012.

- 51,02 EUR/384,40 kn od 9.11.2012.

- 50,27 EUR/378,74 kn od 10.12.2012.

- 51,32 EUR/386,64 kn od 8.1.2013.

- 48,36 EUR/364,34 kn od 11.2.2013.

- 47,62 EUR/358,76 kn od 8.3.2013.

- 50,94 EUR/383,82 kn od 9.4.2013.

- 47,22 EUR/355,81 kn od 9.5.2013.

- 45,56 EUR/343,27 kn od 8.6.2013.

- 43,98 EUR/331,33 kn od 8.7.2013.

- 45,58 EUR/343,46 kn od 9.8.2013.

- 46,44 EUR/349,88 kn od 6.9.2013.

- 48,04 EUR/361,99 kn od 14.10.2013.

- 427,87 EUR/3.223,76 kn od 15.10.2013.

do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu 2.160,06 EUR/16.275,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.01.2023. do isplate, sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja - s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 430,18 EUR/3.241,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose: 2,47 EUR/18,60 kn od 02.08.2004.

1,13 EUR/8,53 kn od 02.09.2004.

1,15 EUR/8,66 kn od 02.02.2005.

1,92 EUR/14,47 kn od 02.03.2005.

3,28 EUR/24,71 kn od 02.04.2005.

4,20 EUR/31,62 kn od 02.05.2005.

3,77 EUR/28,38 kn od 02.06.2005.

5,53 EUR/41,64 kn od 02.07.2005.

5,68 EUR/42,83 kn od 02.08.2005.

1,43 EUR/10,80 kn od 02.09.2005.

3,37 EUR/25,38 kn od 02.10.2005.

3,12 EUR/23,52 kn od 02.11.2005.

3,16 EUR/23,82 kn od 02.12.2005.

2,94 EUR/22,14 kn od 02.01.2006.

5,04 EUR/38,00 kn od 02.02.2006.

6,00 EUR/45,21 kn od 02.03.2006.

7,53 EUR/56,71 kn od 02.04.2006.

7,16 EUR/53,96 kn od 02.05.2006.

7,55 EUR/56,85 kn od 02.06.2006.

8,18 EUR/61,60 kn od 02.07.2006.

8,65 EUR/65,14 kn od 02.08.2006.

7,37 EUR/55,53 kn od 02.09.2006.

7,17 EUR/54,01 kn od 02.10.2006.

8,61 EUR/64,84 kn od 02.11.2006.

7,94 EUR/59,82 kn od 02.12.2006.

10,06 EUR/75,76 kn od 02.01.2007.

9,68 EUR/72,95 kn od 02.02.2007.

10,17 EUR/76,65 kn od 02.03.2007.

10,99 EUR/82,81 kn od 02.04.2007.

14,35 EUR/108,14 kn od 02.05.2007.

14,63 EUR/110,25 kn od 02.06.2007.

16,60 EUR/125,05 kn od 02.07.2007.

14,68 EUR/110,60 kn od 02.08.2007.

14,21 EUR/107,06 kn od 02.09.2007.

16,73 EUR/126,02 kn od 02.10.2007.

15,63 EUR/117,73 kn od 02.11.2007.

14,58 EUR/109,87 kn od 02.12.2007.

12,58 EUR/94,80 kn od 02.01.2008.

13,64 EUR/102,77 kn od 02.02.2008.

8,92 EUR/67,22 kn od 02.03.2008.

9,06 EUR/68,27 kn od 02.04.2008.

14,04 EUR/105,82 kn od 02.05.2008.

13,22 EUR/99,61 kn od 02.06.2008.

12,75 EUR/96,04 kn od 02.07.2008.

14,89 EUR/112,22 kn od 02.08.2008.

14,83 EUR/111,76 kn od 02.09.2008.

10,70 EUR/80,63 kn od 02.10.2008.

3,90 EUR/29,36 kn od 02.11.2008.

6,52 EUR/49,12 kn od 02.12.2008.

0,74 EUR/5,54 kn od 02.06.2009.

1,18 EUR/8,92 kn od 02.07.2009.

2,42 EUR/18,26 kn od 02.08.2009.

0,58 EUR/4,40 kn od 02.09.2009.

1,93 EUR/14,52 kn od 02.10.2009.

1,46 EUR/11,03 kn od 02.11.2009.

0,17 EUR/1,30 kn od 02.12.2009., pa sve do isplate,

- s osnove razlike u depozitu u iznosu 451,62 EUR/3.402,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2013. do isplate.“

2. Protiv presude, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 328,39 eur/2.475,01 kuna žali se tužiteljica iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači i stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom 2.223,36 eur/16.751,82 kuna sa zateznim kamatama koji zahtjev temelji na ništavosti valutne klauzule predmetnog Ugovora o kreditu od 9. lipnja 2004. kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF.

9. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli i zastara, dok visina nije sporna.

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. U pogledu pak izuzeća kojeg od sudaca u ovom predmetu, ovaj sud ističe kako kod članova vijeća ne postoji koji od razloga za osnovanost zahtjeva za izuzeće tuženika iznesenog u žalbi, jer je isti i istaknut uvjetno – tek ukoliko tko od članova vijeća smatra da na njegovoj strani postoji koji od razloga za izuzeće koje je tuženik naveo u žalbi, tako da je o izuzeću odlučeno u predmetu ovog suda 29 S-578/2023 rješenjem od 19. srpnja 2023. (list 47- 49 spisa).

14. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a i čl. 8. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud navedenu odredbe pravilno primijenio.

15. Na žalbene navode valja odgovoriti da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

16. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik jer činjenica da prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze čije izvođenje je tuženik predložio nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

17. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka dijelom su osnovani.

18. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. … od 09.06.2004. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupovinu nekretnine u iznosu 25.476,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji iznos se tužiteljica obvezala otplatiti jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatu od 4,990% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora;

- da je sporno da li je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojima je ugovorena valuta u CHF uz koju je vezana glavnica i ima li tužiteljica pravo isplatu na ime razlike koja proizlazi iz valutne klauzule;

- da tužiteljica ima status potrošača;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je ništava odredba tuženika o valutnoj klauzuli obzirom da stranke nisu pregovarale;

- da je prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan i da rok zastare glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništave odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14. lipnja 2018., a obzirom da je tužba podnijeta 10. ožujka 2021., to ista je podnijeta unutar roka od 5 godina;

- da istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i djelatnika tuženika G. L. po prijedlogu tuženika (list 273 spisa);

- da iz priležeće dokumentacije kao i iskaza tužiteljice ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik „valute utočišta“ (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, time da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima;

- da tuženik nije informirao tužiteljicu o spomenutim rizicima proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice već i svjedokinje G. L., koja je sudjelovala u realizaciji konkretnog Ugovora o kreditu i iskazala da između klijenta i banke nije bilo nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora, a niti je bila moguća intervencija u sam sadržaj ugovora od strane klijenta jer je sadržaj ugovora bio sastavljen po banci;

- da iz dostavljene informativne brošure tuženika o uvjetima kreditiranja, nije razvidno da bi u istima bili naznačeni specifični rizici koji nosi valuta CHF;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da iste ne spori razumijevanje pojma valutne klauzule kako je to unijeto u sadržaj konkretnog Ugovora o kreditu, ali ista nije razumjela specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, a koji rizik niti je kao takav unesen u sadržaj Ugovora o kreditu, niti je od strane tuženika o predmetnom bila upozorena;

- da primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda i odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu;

- da je radi utvrđenja visine izveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o. Z., vještak D. P. (list 215-221) te dopuna nalaza (list 262 i list 303-307 spisa);

- da je nalazom i mišljenjem te dopunom utvrđena razlika:

1.) u iznosu 13.510,57 kuna/1.793,17 EUR, ukoliko se u obzir uzimaju sve uplate tužiteljice dakle i tzv. negativne razlike koje su utvrđene u visini -3.241,25 kuna/-430,18 EUR

2) u iznosu 16.751,82 kuna/2.223,36 EUR ukoliko se u obzir uzmu samo uplate anuiteta kada je tečaj bio viši od tečaja na dan isplate kredita, odnosno samo tzv. pozitivne razlike;

- da je dopunom nalaza utvrđena i razlika u iznosu depozita primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita u iznosu -3.402,70 kuna/-451,62 EUR, dakle utvrđena je tzv. negativna razlika;

- da je nalaz izrađen u skladu s pravilima struke;

- da tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza već je iznosio prigovore pravne naravi koji su neosnovani;

- da je osnovano potraživanje tužiteljice na ime razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita u visini 16.751,82 kuna/2.223,36 EUR. 19. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju čl. 104. i čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 - dalje u tekstu: ZOO/91) u vezi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 56/2022 - dalje u tekstu: ZOO) odlučio na navedeni način.

20. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

21. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

22. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

23. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

24. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

26. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

27. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

28. Stoga je, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

29. Na žalbene navode valja odgovoriti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i kako se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/2014 i 110/2015- dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

30. Međutim, u odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

31. Stoga, je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud i omogućio dokazivanje, da su tužiteljici u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

32. Naime, prvostupanjski sud je i izveo dokaz saslušanja tužiteljice i djelatnika tuženika G. L. (list 272-273 spisa) te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

33. Kraj činjenice da je kako je to navedeno na sporne okolnosti sud i proveo predložene personale dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, tako da su neodlučni paušalni navodi tuženika da sud nije provodio „odgovarajuće“ dokaze, niti cijenio materijalne dokaze priležeće spisu.

U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

34. Na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

Naime, na temelju dostavljene dokumentacije odnosno Promotivnih uvjeta kredita i dokumentacije kao što su brošure i reklamni materijali ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogla i trebala biti svjesna da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita.

35. Ovdje valja reći da pisani iskaz D. K. nema snagu dokaznog sredstva u ovoj pravnoj stvari time da iz stanja spisa proizlazi da saslušani svjedok G. L., djelatnik tuženika navodi da se ne sjeća da li je sudjelovala pregovorima oko predmetnog Ugovora o kreditu te nastavno navodi „između klijenta i banke nije bilo nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora o kreditu….“ kao i da „klijent nije mogao intervenirati u sadržaj samog Ugovora“ i „da su svi uvjeti kreditiranja bili objavljeni na internetskim stanicama banke i printani na letcima koje je imao svaki službenih kao i da je jedino moglo pregovarati o roku kreditiranja i valuti.“

36. U odnosu na žalbene navode vezano za iskaz tužiteljice koja je i iskazala da je razumjela pojam valutne klauzule, tuženik ispušta iz vida a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud da ista nije razumjela specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, a koji rizik nije unesen u sadržaj Ugovora niti je ista od strane tuženika o predmetnom bila upozorena.

37. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge kada je iskaz tužiteljice ocijenio vjerodostojnim.

38. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredba nije pojedinačno pregovaralo, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne ugovore odredbe o valutnoj klauzuli i da je ista ništava, a koju ništavost je utvrdio sukladno čl. 12. ZPP-a.

39. Imajući u vidu navedeno, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe kao i žalbeni navodi kojima se poziva na sudsku praksu u činjenično neusporedivim slučajevima.

40. Ovdje valja reći i to da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Direktive 93/13 EEZ koja je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), a kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

41. U odnosu na prigovor zastare tuženiku sprema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

42. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 10. ožujka 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91.

43. Obzirom na navedeno, suprotne tvrdnje tuženika vezano za prigovor zastare, su bez pravnog uporišta.

44. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku D. P. pravilno utvrdio da potraživanje tužiteljice s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više platila iznos od 2.223,36 eur/16.751,82 8 kuna.

45. Nadalje, za ukazati je da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 104. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništavog ugovora ili u ovom slučaju ništavih ugovornih odredaba.

46. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju provedenog vještačenja obvezao tuženika da tužiteljici s osnove temeljem ništave i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.223,36 eur/16.751,82 kuna.

47. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužiteljice jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužiteljici, sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

48. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

49. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojim osporava zaključak prvostupanjskog suda vezano za istaknuti prigovor prebijanja i navodi da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje tužiteljice jer je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

50. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

51. Nadalje, odredbom čl. 108. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništavog ugovora.

52. Stoga, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge kada je utvrdio da ne postoji predmetno potraživanje tuženika prema tužiteljici, pa su suprotne tvrdnje tuženika bez pravnog uporišta.

53. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka su osnovani.

54. Na žalbene navode tuženika valja reći da vrijednost boda prema Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022 - dalje u tekstu: Tarifa) u trenutku donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari iznosi 15,00 kuna, dakle ista je izražena u kunama, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je cijenu boda utvrdio u kunama/eur i za svoje uvjerenje dao je valjane razloge, pa su suprotni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

Nadalje, u pravu je tuženik kada navodi da tužiteljica sukladno Tbr. 8/1 Tarife ima pravo na naknadu za sveukupno 4 obrazložena podneska odnosno da joj pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7.

55. Tužiteljici sukladno vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife pripada pravno na naknadu troškova postupka u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, a prema postavljenom troškovniku sukladno čl. 164. st. 1. ZPP (list 323 spisa) i to: sastav tužbe Tbr. 7/1 - 100 bodova, podneska 20. travnja 2021. Tbr. 8/1 -100 bodova; ročišta 7. prosinca 2021. Tbr. 9/1 -100 bodova; podneska 10. prosinca 2021. Tbr. 9/1-100 bodova; podneska 3. veljače 2021. Tbr. 8/1-100 bodova; podneska 7. ožujka 2021. Tbr. 8/1- 100 bodova, podneska 8. rujna 2021. Tbr. 8/3 - 25 bodova; podneska 7. siječnja 2022. Tbr. 8/3 - 25 bodova; ročišta 13. rujna 2022. Tbr. 9/1 -100 bodova; podneska 30. rujna 2022. Tbr. 8/3 - 25 bodova i ročišta 25. studenog 2022. Tbr. 9/1-100 bodova - odnosno ukupno 875 bodova, a što uz vrijednost boda sukladno Tbr. 50. u iznosu od 15,00 kuna ukupno iznosi 13.125,00 kuna i troška PDV prema Tbr. 42. u iznosu od 3.281,25 kuna, to trošak iznosi 16.406,25 kuna/2.177,48 eura. Nadalje, tužiteljici je dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, pa trošak tužiteljice ukupno iznosi 18.406,25 kuna/2.442,93 eur.

56. Međutim, kako je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak u iznosu od 2.160,06 eura, to je valjalo tužiteljici dosuditi daljnji trošak postupka u iznosu od 282,87 eur/2.131,28 kuna dok u preostalom dijelu zahtjev u iznosu od 45,52 eur/342,97 kuna nije osnovan, pa je odlučeno kao u stavku II i III izreke.

Nadalje, tužiteljici je na navedeni iznos od 282,87 eur/2.131,28 kuna sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a dosuđena zateznu kamatu od 20. lipnja 2023. i to po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.

Ovdje valja reći, da tužiteljici nije dosuđen trošak pristupa na ročište radi objave presude obzirom da na isto nije pristupila kao niti trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu sukladno čl. 221.a ZPP-a.

57. Slijedom svega navedenog, valjalo je žabu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a žalbu tužiteljice djelom odbiti kao neosnovanu, a dijelom prihvatiti i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku II i III izreke ove drugostupanjske odluke.

58. Tužiteljica je sa žalbom uspela u omjeru od 86,11 %, pa joj na temelju čl. 166. st.

2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a dosuđen trošak žalbenog postupka i to trošak zastupanja po punomoćniku - odvjetniku koji se odnosi na sastav žalbe na temelju Tbr. 10/5 - 12,5 bodova što uz vrijednost boda od 15,00 kuna iznosi 187,50 kuna i troška PDV prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 46,75 kuna, pa trošak ukupno iznosi 234,25 kuna/31,09 eur odnosno razmjerno postignutom uspjehu u iznosu od 86,11%, trošak tužiteljice iznosi 26,77 eur/201,71 kuna time da trošak sudske pristojbe na žalbu nije dokazan, pa je odlučeno kao u stavku IV izreke ove drugostupanjske odluke.

59. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku V izreke.

U Zagrebu 22. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej, v.r.