REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ulica biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj 10 P-234/2021- 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sucu toga suda Ranki Memićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. P., OIB: ..., iz D.s., zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E & S bank d.d., OIB:..., iz R., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz OD M., K.&partneri d.o.o., radi obvezno-ništetnost, nakon provedene usmene glavne i javne rasprave, održane i zaključene 17. siječnja 2023., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice N. V. i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice M. O., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08. i 123/08., 57/11., 148/11., 25/13, 43/13, 89/25/13, 89/14, 70/19,80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), dana 18. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 01.07.2004. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku E & S bank d.d

R.,

OIB: ...

da

tužitelju

M.

P.,,

iz

D.s.

OIB: ... isplati iznos od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] , zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.07.2004. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem

eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični u iznosu od 1.310,64eura / 9.875,02kn[1] sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 1. srpnja 2004. kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: ... , a kojim je tuženik odobrio kredit za kupovinu nekretnine u iznosu od 61.489,31CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju E & S bank d.d (u daljnjem tekstu: kreditora), važećem na dan korištenja kreditna. U tužbi ističe kako je u periodu od 01.07.2004. do 16.06.2011. godine u dokumentaciji koja prileži tužbi navedena na bračno prezime R., a kao dokaz da je riječ o istoj osobi, tužiteljica u prilogu tužbe dostavlja Izvadak iz matice rođenih te presudu o razvodu braka od 16. lipnja 2011. godine.

2. Odredbom čl.10 Ugovora o kreditu, tuženik je obavezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% (jedan posto) iznosa kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno objasnio i predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je određena naknada od 1,00% što obvezu tuženika kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom

i

ništetnom,

sukladno

čl.

ZOO-a.

3.Sporna odredba odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga 01.07.2004., za iznos od 3.002,28 kn, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

4.Stoga tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i zahtjeva isplatu iznosa od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 2.

srpnja 2004. do isplate uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

5. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno prigovara mjesnoj nenadležnosti jer je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 13.002.38 kuna jer tužitelj traži isplatu iznosa od od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] . Osporava da je utužene troškove tužitelju naplatio od iznosa odobrenog kredita.

6.Tuženik osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom jer propisuje na jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada izražena je u točno naznačenom postotku od 1,00 % Stoga nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se i na odredbu čl. 4. st. 2. i Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ koja isto propisuje.

7.Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita u samom Ugovoru i lecima za stambene kredite koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Tuženik osporava da nije imao nikakav trošak uslijed obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali razni troškovi koje navodi. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1]

8.Ukazuje i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.) u kom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.

9. Tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena još 2004. godine, pa se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

10.Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na utuženi iznos od dana plaćanja istog smatra da svakako nije nepošten stjecatelj. Ovo stoga jer je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda R. H. iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud R. H. potvrđuje i u odluci posl.br. Rev2781/2011 od dana 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, kako tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Izvadak iz matice rođenih i presudu o razvodu braka tužiteljice od 16. lipnja 2011. godine (list 5-7), presliku Ugovora o kreditu ( list 8-11 spisa), pregled prometa po partiji predmetnog kredita (list 12-24 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 42), prikaz procesa obrade kredita od 2004-2011. Sektora građanstva za fizičke osobe (list 52-53), letak ( list 93- 101 Izvadak iz općih odredbi kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe (list 112- 122 spisa), te dokaz saslušanjem tužiteljice (list 211 spisa), svjedoka M. I. (list 21033-234 spisa) i I. B. (list 235-236 spisa).

12. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

13. Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan o čemu je sud odlučio raspravnim rješenjem od 6. srpnja 2022. Točno je da je člankom 14. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, što je u konkretnom slučaju

Općinski sud u R.. Tužiteljica u podnesku od 10.7.2021. tvrdi da su odredbe članka

14. Ugovora o kreditu nepoštene, te se poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o zaštiti potrošača, Direktivu vijeća EEZ 93/13., a i stav iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH od 5.11.2020. Posl. br. Su IV – 308/2020. Sukladno navedenom stavu Vrhovnog suda RH prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. U konkretnom slučaju tužiteljica ima prebivalište u D. S. i na rasprave bi morala putovati u R., što bi joj predstavljalo i trošak i dulje odsustvo s radnog mjesta. Stranke o toj odredbi nisu pregovarale stoga je i iz tog razloga

ista

ništetna.

14. Na istom ročištu sud je kao vrijednost predmeta spora odredio iznos 1.725,70eura/13.002,28 kuna[1] kako je to tužitelj u tužbi naznačio uvažavajući činjenicu da predmetnom tužbom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članka Ugovora i isplatu iznosa od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] . Dakle radi se o deklarativnom zahtjevu za utvrđenje ( gdje je VPS 10.000,00kuna ) i kondemnatornom zahtjevu za isplatu 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] .

15. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1 0 Ugovor o kreditu broj:, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 01.07.2004. godine koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.” , te isplata iznosa od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] sa zateznom kamatom od 02.07.2004. do isplate.

16. Među strankama nije sporno da su iste dana 1. srpnja 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj: ... , te je temeljem čl.10

istog tužiteljica tuženiku na ime plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% (jedan posto) isplatila iznos od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] . To proizlazi i iz obračuna naknade za bankarske usluge tuženika ( list 42), a isto je na ročištu 6.7.2022. učinio nespornim tuženik. Također u čl.10 Ugovora se navodi da je taj iznos tužiteljica dužna platiti prije korištenja kredita.

17. Sporno je da li su stranke pri zaključenju Ugovora pregovarala o odredbi čl.10. Ugovora, da li se radilo o tipskom ugovoru, te da li naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita predstavlja visinu štete koju je banka pretrpjela obradom kredita, te je li odredba Ugovora o naknadi u suprotnosti sa važećim propisima i time ništetna. Sporno je i da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

18.Prigovor zastare zahtjeva je neosnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

19. Donoseći odluku o spornim pitanjima sud je polazio od odredbe čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01 br. 48/03. i 163/03.-dalje ZOO91) a s obzirom na vrijeme kada je navedeni Ugovor sklopljen, kojim je propisano kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, te čl. 105.st.1 ZOO91. kojim je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2 čl. 81 ZZP smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenog članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

21. Čl. 1065 ZOO91, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1065 ZOO91.

22. Sukladno odredbi čl.104 st.1 ZOO91, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Na tuženiku kao financijskoj instituciji je da dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 25. Radi utvrđivanja jesu li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušan je svjedok M. I. i tužiteljica kao stranka.

26. Svjedok M. I. je iskazao da je 2004. bio direktor poslovnice tuženika,

nije radio na ugovaranjima kredita ali je upućen u rad kreditnih referenta. Provjerio je i 2004. ugovarana je naknada od 1%. U to vrijeme generalno se nije moglo pregovarati o visini ulazne naknade, već samo u pojedinačnim slučajevima ako korisnik kredita da bitno jače osiguranje za vraćanje kredita npr. dodatna hipoteka, dodatni depozit, jača polica osiguranja. U konkretnom predmetu instrumenti osiguranja (čl. 11) su bili standardni. U tom predmetu nije bilo pregovaranja, ako je u nekom konkretnom ugovoru o kreditu bilo pregovaranja i izmijenjene uobičajene odredbe, onda bi on to znao jer bi u obradi kredita bilo navedeno. U tom konkretnom kreditu je izvršio uvid i toga nema. Što se tiče visine naknade postotak je određivala banka. Npr. danas nema naknade za obradu kredita. U to vrijeme banka je imala određene uvjete, zavisi o tome kakav je kredit bio, stambeni i za što, npr. gotovinski kredit nema nekretninu (obični do 5.000,00 eura). Uvijek je bilo ljudi pa i tada koji su pokušavali smanjiti troškove kredita, ukoliko su imali nešto značajno više za ponuditi. Da je tužiteljica to pokušavala on bi to u predmetu vidio. Tada su uvjeti za stambene kredite u 99% bili tipski ugovori. Tada se ugovarao rok upisa vlasništva, obveza klijentu da ima plaću u njihovoj banci, to je ono što nije bilo tipsko. Ako je bilo pitanja za promjenu uvjeta kredita to se odobravano samo ako je banka pronašla za njih prihvatljive uvjete, što je banci sigurniji sistem povrata danog kredita. Sud je iskazu ovog svjedoka poklonio vjeru a iz njega je nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nije s tuženikom pregovarala o uvjetima kredita pa tako niti o spornoj odredbi, niti joj je tužitelj to omogućio.

27.U svom iskazu tužiteljica je navela da je s tuženikom odnosno jednom mladom zaposlenicom razgovarala i pregovarala prije ostvarenja kredita ali u smislu uvjeta da prebaci plaću u njihovu banku, da mora sačiniti policu od požara koju je platila oko 1.600,00 kn, policu osiguranja života te je trebalo napraviti procjenu nekretnine i procijeniti kuću koja je procijenjena na 600.000,00 kn i tu procjenu je posebno platila 2.000,00kn. Što se tiče naknade za obradu kredita nije dobila nikakve brošure, već kad je došla potpisati ugovor tada ga je prvi put vidjela napisanog. Kada je pročitala ugovor prvo se zaprepastila što je ugovor u CHF a ne u eurima kako je dogovarala. Potom je na drugoj strani vidjela da mora platiti naknadu i pitala je službenike banke zar to mora platiti a oni su kazali da je takva politika banke i da tu nema pregovora. Ugovor je zaključila jer nije imala izbora, već su joj dospjeli računi za kuću- za krovište, stolariju, za podove, a trebao im je i novac za priključke. Dok je pregovarala za prethodno napomenutom mladom djevojkom ona joj apsolutno nije napomenula nekakav trošak za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. S obzirom da je mislila da diže 40.000,00 eura a kuća je procijenjena na više, nije mislila da mora još nešto platiti. Potom joj je rečeno da za ulaznu naknadu ne mora brinuti, da će to biti odbijeno od kredita, a tako je i učinjeno. Naknadu sama nije platila već je za to umanjen kredit, a tako su joj i rekli. Nakon što je tužiteljici predočen obračun naknade za bankarske usluge s lista 42 spisa,

iskazala je da ona taj obračun niti je dobila, niti je vidjela niti je po njemu platila. Ona je 1.7.2004. potpisala i solemnizirala ugovor i to je morala platiti kod javnog bilježnika. Cijeli kredit je isplaćen na račun firme s kojom je imala ugovor o građenju.

28. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice jer je on vrlo logičan, životan i uvjerljiv, budući je tužiteljici to bio prvi kredit, za izgradnju kuće. Iskazom tužiteljice i svjedoka sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za obradu kredita, niti joj je prije potpisivanja ugovora objašnjeno koliko bi ona iznosila i na što se odnosi. Nije dokazano niti da su joj uručeni letci koji objašnjavaju naknadu.

29. Stoga u odnosu na ništavost odredbe čl. 10. u pogledu plaćanja naknade potrebno je navesti kako tuženik nije dokazao da je tužiteljici dana mogućnost pregovaranja i o ovoj odredbi navedenog Ugovora. U članku 10. predmetnog ugovora, određeno je da je korisnik kredita tu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita dužan platiti prije korištenja kredita. Dakle tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi članka10. prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo.

30. Naime, iz provedenih dokaza, iskaza tužitelja i svjedoka, te navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Dokazano je da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, a iz iskaza svjedoka zaposlenika banke utvrđeno je da u konkretnom predmetu nije bilo pregovaranja, te u tada uvjeti za stambene kredite u 99% bili tipski ugovori.

31. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,00% od ukupnog iznosa kredita, a niti tuženik dokazuje da je to navedeno u Lecima banke budući da se dostavljenim (list 93 i 95) samo navodi naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita .

32. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama kojim je regulirana naknada za obradu kredita u visini od 1,00%, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice.

33. S obzirom da je tužiteljica temeljem odredbe članka 10. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 stavak 1 ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 stavak 1 ZZP ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

34. Kako se navedena odredba među strankama ne može primijeniti tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju te ugovorne odredbe te je na temelju odredbe čl.104 st.1 ZOO91 dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj ništetnoj osnovi. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 104 st.1 ZOO91.

35. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem traži da joj tuženik izvrši isplatu iznosa od 398,47 eura/3.002,28 kuna[1] po osnovi isplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sa zateznom kamatom od dana isplate, tj. 2. srpnja 2004. do isplate, te je primjenom odredbe čl. 210. ZOO91- a odlučeno kao pod točkom II izreke presude. Zatezna kamata teče od 2.7.2004. kako je to tužiteljica tražila jer je nesporno da ju je platila a tuženik je i tvrdio da ju je morala platiti prije zaključenja kredita koje je bilo 1.7.2004. Sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate primjenom čl. 214. ZOO91-a, obzirom se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

36. Nadalje, tužiteljici je na dosuđeni trošak dosuđena i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, kako tumačenjem čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/19 i 73/17, dalje u tekstu: Ovršni zakon) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 12. srpnja 2023.. do isplate jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

37.Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.) , od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

38.Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku dosuđen je trošak parničnog postupka sukladno važećoj Tarifi (NN.142/12,103/14, 118/14, 107/15,37/22 i 126/22), kojom je tbr.48.st.3. propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Budući da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi joj cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 100b po Tbr.7/1,, za sastav obrazloženih podnesaka od

7.10.2022. i 22.12.2022. po Tbr.8/1 od 100 b za svaki podnesak, za pristup na ročištu

6.7. 2022. i 17.1.2023. ,100b za svako ročište, ukupno 500b, tj. iznos od 995,42eura/7.500,00kn[1] + 25% Pdv od 248,86 eura/1.875,00kn sveukupno 1.244,28eura/9.375,00kn[1] , te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur/250,00kn[1] (50 % jer je predan el) i presudu u iznosu od 33,18 eur/250,00kn (50%) , sveukupno 1.310,64eura / 9.875,02kn[1] . Stoga je u pogledu parničnog troška stranaka odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

39. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. 29. ožujka 2023. do isplate.

40.Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H.(Narodne novine br. 57/22., 88/22.),

novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

41.Slijedom navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.

U Dugom Selu, 18. kolovoza 2023.

Sudac

Ranka Memišević v.r

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana, a računajući od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1.odvj N. H.

2. odvj. D. M.