REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-1034/2020-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B., O.:…, P., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u S., i, protiv tuženika pod 1.O. banka d.d., O.:…,

S., zastupanog po odvjetnicima iz O. M. i B. d.o.o. u S., pod 2.L. B., O.: …, K., pod 3.I. P., O.:…,

K., pod 4.J. B., O.… K., pod 5.G. P., O.:…, P., i pod 6. T. B., O.:…, K.,

radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 5.srpnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja D. R.,

odvjetnika u S., i punomoćnika tuženika pod 1. B. B., odvjetnice u O. M. i B. d.o.o. u S., na ročištu za objavu i uručenje presude dana 18.kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Proglašava se da ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Splitu od 19.04.1999.g. br. OVR-1510/98 nije dopuštena na dijelu nekretnine označene kao čest.zem. 6176/4 upisane u I z.k. tijelu Z.U. 3343 K.O. P., u naravi kuća, garaža i dvor i baš na 35817/159264 idealnog

dijela predmetne nekretnine i to 1/3 dijela koji dio je vlasništvo tužitelja. „

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknadi tuženiku pod 1.OB d.d. parnični trošak u iznosu od 21.873,53 EUR /164.806,11 kn (slovima: dvadest jedna tisuća osam stotina sedamdeset tri eura pedeset tri centa/ stotinu šezdeset četiri tisuće osam stotina šest kuna jedanaest lipa).

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom zaprimljena je 7.prosinca 2010. tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj navodi da je rješenjem ovog suda posl. br. Ovr- 1510/1998 od 19.listopada 2010. upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Predmet ovršnog postupka posl. br. Ovr-1510/1998 je zahtjev tuženika pod 1.OB d.d. za provođenjem ovrhe na nekretnini označenoj kao

čest.zem. 6176/4, upisanoj u I.z.k. tijelo ZU 3343 K.O. P., u naravi kuća,

garaža i dvor u zemljišnoknjižnom vlasništvu L. B. za 53088/159264,

I. B. za 35817/159264 i J. B. za 35817/159264. Međutim,

predmetna nekretnina nije isključivo vlasništvo navedenih tuženika. Ugovorom o darovanju od 25.veljače 1986. tužitelj je postao vlasnik 1/3 dijela navedene nekretnine u idealnom dijelu, a kako nije izvršeno etažiranje, tužitelj se nije mogao uknjižiti. Tužitelj je upućen u parnicu uz obrazloženje da je ovrha određena na ranijem suvlasničkom dijelu ovršenika (I. B. pok.L.-oca tužitelja).

Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha određena rješenjem ovog suda od 19.travnja 1999. pod posl. broj Ovr-1510/1998 i to na dijelu nekretnine označene kao čest.zem. 6176/4 upisane u I z.k. tijelo Z.U. 3343 K.O. P., u naravi kuća, garaža i dvor i baš na 35817/159264 idealnog dijela predmetne nekretnine i to 1/3 dijela koji je dio vlasništvo tužitelja, kao i obvezati tuženike da tužitelju naknade parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom 17.veljače 2011. tuženik pod 1.OTP banka d.d. navodi da je ugovor o darovanju ovjeren tek u veljači 2010., dok je ovrha pokrenuta 1998., pa je razvidno da je darovni ugovor na koji se tužitelj poziva sačinjen isključivo radi onemogućavanja provedbe predmetne ovrhe. S obzirom da je ugovor sklopljen nakon pokretanja ovrhe i donošenja rješenja o ovrsi, ne predstavlja odlučnu činjenicu radi koje bi se predmetna ovrha mogla proglasiti nedopuštenom. Također, u ugovoru od 25.veljače 1986. navodi se da su darovatelji već ranije darovali starijem sinu L. 1/3 predmetne obiteljske kuće sagrađene na čest.zem. 6176/4 K.O. P., dok je darovni ugovor kojim su J. B. i I. B. pok.L. raspolagali u korist sina L. B. ovjeren 28.svibnja 1986., dok se

kao datum i mjesto kada je nastao ugovor navodi K. 27.svibnja 1986. U ugovoru kojim je raspolagano u korist tužitelja navodno od 25.veljače 1986., ističe se da su tuženici J. B. i I. B. raspolagali u korist svog najstarijeg sina

L., a koji je sačinjen tek 27.svibnja 1986. i ovjeren 28.svibnja 1986. Slijedom navedenoga, tuženik pod 1 OB d.d. predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku pod 1.naknadi parnični trošak. Tijekom parničnog postupka tuženik pod 1. OB d.d. prigovarao je valjanosti ugovora o darovanju odnosno istaknuo da je isti ništetan i da ga je ovršenik I. B. pok.L. potpisao tek 2010.

2.1. Tuženik pod 2. L. B. u odgovoru na tužbu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. kolovoza 2018. izjavio je da ne osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

2.2. Tužena pod 8. J. B. (sada pod 4.) u svom odgovoru na tužbu

danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 18.travnja 2018. priznala je sve činjenične i pravne navode tužbe, te izjavila da ne osporava tužbeni zahtjev.

2.3.Tuženici pod 3.I. P., pod 4.G. P. i pod 7.T.

B. (sada tuženici pod 3., 5., i 6.) nisu se očitovali na tužbu i tužbeni zahtjev,

dok su prethodno označene tužene pod 5. A. B. i pod 6.I. B. podneskom od 27.studenoga 2018. izjavile da su se odrekle nasljedstva iza smrti svoga oca I. B. pok.L., radi čega nisu pasivno legitimne u ovoj

pravnoj stvari.

3. Od podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari došlo je do promjena na strani tuženika. Naime, u tužbi su kao tuženici bili navedeni pod 1.OB d.d. (ovrhovoditelj), pod 2. L. B. I. (upisani suvlasnik nekretnine), pod 3.

I. B. pok.L. (ovršenik), pod 4. J. B. (supruga ovršenika i majka tužitelja i tuženika pod 2.L. B.). Za vrijeme trajanja parničnog postupka preminuo je tuženik pod 3.I. B. pok.L. (ovršenik), te su rješenjem od 10.lipnja 2016. pozvani njegovi nasljednici I. P., L. B. (tuženik

pod 2.) I. B. (tužitelj), G. P., A. B., I. B. i

T. B. (sinovi i kćeri), da preuzmu ovaj parnični postupak kao njegovi

pravni slijednici. Kako su na mjesto tuženika pod 3.I. B. pok.L. stupili njegovi nasljednici, kao tuženici su bili označeni pod 1.O.B.d.d., pod 2.L.

B., pod 3.I. P., pod 4.G. P., pod 5.A. B., pod

6.I. B., pod 7.T. B. i pod 8. J. B.. Presudom ovog suda

posl.br.P-4504/2017 od 26.ožujka 2019. tužbeni je zahtjev u odnosu na tuženice pod

5.A. B. i pod 6.I. B. odbijen kao osnovan, a koja presuda je u tom

dijelu ostala pravomoćna. S obzirom da je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak, osim u dijelu koji je se odnosi na tuženice prethodno označene pod 5. i 6., postupak je nastavljen sa tuženicima pod 1.-6. navedenim u uvodu ove presude.

4. U ovom postupku prethodno je bila donesena presuda posl.br.P-4504/2017 od 26.ožujka 2019., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na način da je pod točkom I. izreke proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Splitu od 19.04.1999.g. br. OVR-1510/98 na dijelu nekretnine označene kao čest.zem. 6176/4 upisane u I z.k. tijelu Z.U. 3343 K.O. P., u naravi kuća,

garaža i dvor i baš na 35817/159264 idealnog dijela predmetne nekretnine i to 1/3 dijela koji je dio vlasništvo tužitelja, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na tužene pod 5. A. B. i 6. I. B. odbijen u cijelosti kao neosnovan. Pod točkom

II.izreke naloženo je tuženiku pod 1. OB d.d. da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 29.687,50 kn sa zateznom kamatom od 26.ožujka 2019. do isplate.

4.1. Presuda se temelji na zaključku suda da je ugovor o darovanju od 25.veljače 1986. zaključen u pisanoj formi s klauzulom intabulandi, a činjenica da su ovjereni potpisi stranaka tog ugovora tek 9.veljače i 23.veljače 2010. ne utječe na valjanost tog ugovora, jer je nesumnjivo utvrđeno da je sporni dio nekretnine (1/3 dijela) predan u posjed tužitelju. Naime, ugovor o darovanju mora biti zaključen u formi sudskog zapisnika ili javnobilježničkog akta, međutim i ugovor o darovanju koji nije zaključen u formi sudskog zapisnika ima pravni učinak ako je nekretnina predana u posjed obdareniku tj. ako je izvršena prava predaja. U konkretnom slučaju, takva predaja je i izvršena pa je ugovor pravovaljan. Ovdje je došlo do prave predaje nekretnine pa iako ugovor nije sačinjen u propisanoj formi taj nedostatak je nadomješten pravom predajom i to 1/3 dijela sporne nekretnine u posjed tužitelju. Ugovorom o darovanju navedeno je da obdarenik stupa u posjed darovanih nekretnina danom kada je i zaključen taj ugovor kada je došlo do predaje u posjed darovane nekretnine. Također činjenica da su otac i majka ostali u posjedu darovane nekretnine i nakon što je zaključen ugovor o darovanju ( jer je tužitelj u vrijeme darovanja bio maloljetan), sudska praksa je zauzela stav da čak i kada stranke zajednički koriste darovanu nekretninu faktično i pravno je ispunjen uvjet prave predaje zbog čega se valjanost ugovora ne može osporavati.

4.2. Isto tako u presudi se poziva na odredbe čl. 28. st. 2., čl.30.st.1., i 72.st.2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, te zaključuje da je tužitelj u posjedu 1/3 dijela predmetne nekretnine od dana predaje (1986.) sve do trenutka saznanja za podnošenje prijedloga za ovrhu protiv zemljišnoknjižnog vlasnika, odnosno do podnošenja predmetne tužbe (7.prosinca 2010.), a do tada protekao je rok od 10

godina koji je potreban za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću, jer se radi o savjesnom i zakonitom posjedniku koji se poziva na dosjelost. Iz svega se zaključuje da je tužitelj dokazao da u pogledu predmeta ovrhe ima pravo koje sprječava ovrhu, radi čega se njegov zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ukazuje osnovanim. Tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu na tada označene tužene pod 5. A. B. i pod 6. I. B., budući da su iste u spis dostavile ovjerene nasljedničke izjave kojima su se odrekle nasljedstva iza smrti I. B. pok.L., pa se ne smatraju njegovim nasljednicama. Rješenjem od 29.travnja 2019. ispravljena je presuda u pogledu točnog OIB-a tužitelja u uvodu presude.

5. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik pod 1.OB d.d.,

povodom koje je Županijski sud u Rijeci rješenjem posl.br. Gž-754/2020 od 11.ožujka 2020. ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu u usvajajućem dijelu točke I. i II. izreke, te rješenje o ispravku presude od 29. travnja 2019. i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave. Iz obrazloženja drugostupanjskog suda proizlazi da je odluka utemeljena na činjeničnoj osnovi koja je drugačija od one na koju se poziva tužitelj. Sud prvog stupnja da je utvrdio da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmetom ovrhe, dok se tužitelj ni činjenično ne poziva na stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je predmetom ovrhe po toj pravnoj osnovi (iako sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, vezan je činjeničnim navodima iznesenim u tužbi ili tijekom postupka) već tvrdi da je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini pravnim poslom. Nadalje, ukazuje da su svi tuženici (ovrhovoditelj i nasljednici ovršenika) kao jedinstveni i nužni suparničari jedna parnična stranka i spor se može riješiti samo na jednak način prema svima. Iz sadržaja predmeta ne bi proizlazilo da je sud prvog stupnja izvršio uvid u ovršni spis, te ne bi bilo nesporno ni vrijeme sklapanja darovnog ugovora kao ni vrijeme upisa zabilježbe ovrhe dok je vrijeme sklapanja darovnog ugovora sporno. Isto tako bez uvida u zemljišnoknjižni izvadak (koji nije priložen) i ovršni spis sud prvog stupnja nije ni mogao utvrditi za sada spornu činjenicu kada je izvršena zabilježba ovrhe. Ukazuje se da bi vrijeme uknjižbe založnog prava, odnosno zabilježbe ovrhe bilo od odlučnog značaja za eventualno utvrđenje je li tuženik pod 1. OB d.d. kao savjestan stjecatelj postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još eventualno pravo tužitelja koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

6.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom preslike zapisnika sastavljenog 25.travnja 2014. pred JB V. B. iz S. u

ostavinskom postupku posl.br.O-3003/2012 iza smrti I. B. pok.L.,

rješenja Županijskog suda u Splitu posl.br.Gžp-16/2015. od 9.siječnja 2015., ugovora o darovanju od 25.veljače 1986., saslušanjem tužitelja, tuženika J. B. i L.

B., saslušanjem svjedoka F. G. i M. B., pregledom

ovjerenih nasljedničkih izjava A. B. i I. B., presude i rješenja

Općinskog suda u Splitu posl.I P-1486/2001 od 5.ožujka 2008., presude i rješenja Županijskog suda u Splitu posl.br.Gžx-258/2009 od 21.kolovoza 2009., rješenja Odjela za zk Općinskog suda u Splitu posl.br.Z-6129/1996 od

22. kolovoza 1996., Okvirnog ugovora br.11/96 o odobravanju kredita, izdavanju garancije, akreditiva i dr. od 14.ožujka 1996. uz potvrdu o ovjeri potpisa od strane JB i uz potvrdu ovršnosti, izvatka iz zemljišne knjige Z.U.3343

K.O.P. od 8.kolovoza 1996., pregledom povijesnog izvatka Z.U. 3343 za čest.zem.6176/4 K.O.P. i Z.U.5330 K.O. D. P.., preslike spisa

posl.br.Z-6129/1996 i pregledom ovršnog spisa posl.br.Ovr-1510/1998.

7.Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda posl. broj Ovr- 1510/1998 od 19.travnja 1999. i to u odnosu na 35817/159264 ili 1/3 idealna dijela nekretnine označene kao čest.zem. 6176/4 upisane u I. zk tijelo ZU 3343 K.O. P., u naravi kuća, garaža i dvor, za koji tužitelj tvrdi da je stekao vlasništvo tog dijela nekretnine na temelju ugovora o darovanju od 25.veljače 1986. od strane svojih roditelja I. B. pok.L. i J. B., kao i na temelju zakona

dosjelošću.

9. Među parničnim stankama sporna je valjanost ugovora o darovanju od 25.veljače 1986., odnosno sporno je da li je tužitelj stekao pravo suvlasništva 1/3 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe darovanjem i dosjelošću, kao i da li eventualno stečeno pravo suvlasništva tužitelja na toj nekretnini sprečava ovrhu. Isto tako preostalo je da se nesporno utvrdi točno vrijeme upisa zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi, i datum sklapanja ugovora o darovanju sukladno uputi drugostupanjskog suda.

10. Između parničnih stranaka nije sporna činjenica da je u tijeku ovršni postupak posl.br.Ovr-1510/1998, a što je sud utvrdio uvidom u ovršni spis, niti je sporno da je tuženik pod 1.OB d.d. pravni slijednik DB d.d.

11. Sud je tijekom dokaznog postupka izveo sve dokaze predložene od strane parničnih stranaka, i to pregledom pisane dokumentacije priložene u spis, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, kako je navedeno u nastavku.

12. Pregledom Okvirnog ugovora br.11/96 o odobravanju kredita, izdavanju garancije, akreditiva i dr. od 14.ožujka 1996. uz potvrdu o ovjeri potpisa od strane JB i uz potvrdu ovršnosti (nadalje: Okvirni ugovor, stranica spisa 258- 260), utvrđeno je da je isti sklopljen 14.ožujka 1996. između pravnog prednika tuženika pod 1. DB d.d. (banke), tvrtke B. s.p.o. kao korisnika

kredita, zastupane po direktoru I. B. pok.L., i I. B. pok.L. kao zalogodavca. Ugovorne stranke utvrdile su da je banka odobrila-izdala korisniku kredita dugoročne kredite, kratkoročne kredite, garancije, avale, akreditive i sl. (u daljnjem tekstu:angažmani), odnosno da banka može korisniku odobriti- izdati označene angažmane za potrebe poslovanja korisnika u zemlji i inozemstvu (čl.1.Okvirnog ugovora). Nadalje, označeni angažmani utvrđuju se u iznosu od 690.312,50 DEM u kunskoj protuvrijednosti, što predstavlja obvezu korisnika kredita, uvećano za promjenjivu redovnu kamatu, zateznu kamatu, proviziju i ugovorene troškove po tečaju banke (čl.2.Okvirnog ugovora). Zalogodavac I. B. pok.L. suglasio se i ovlastio banku da u svrhu osiguranja vraćanja/otplate

angažmana i izvršenja drugih preuzetih obveza iz ugovora, neposredno provede upis založnog prava u zemljišnim knjigama, odnosno zasnuje založno pravo u svoju korist na nekretnini označenoj kao čest.zem.6176/4 K.O.P., I.zk tijelo, upisana u zk uložak 3343 Općinskog suda u Splitu, u naravi kuća, dvor i garaža, u vlasništvu zalogodavca I. B. pok.L. za 113760/159264 dijela, uz suglasnost da se založno pravo zasniva na vrijednost nekretnine u iznosu od 1.380.625,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti (čl.4. Okvirnog ugovora). Predmetni ugovor je potpisan od strane ovlaštene osobe banke, I. B. pok.L. kao direktora korisnika

kredita B. s.p.o., i osobno I. B. pok.L. kao zalogodavca, koji je

svoj potpis ovjerio pred javnim bilježnikom I. R. u S. pod brojem OU-

349/1996 dana 13.kolovoza 1996. Na ugovor je stavljena potvrda JB

I. R. da je taj javnobilježnički akt izvršan dana 30.ožujka 1999.

13.Pregledom zemljišnoknjižnog izvatka Općinskog suda u Splitu, O. za zemljišne knjige od 8.kolovoza 1996. (stranica 261 spisa), utvrđeno je da je nekretnina označena kao čest.zem.6176/4 upisana kao I.zk tijelo u zk uložak broj 3343 K.O.P., i da se sastoji od kuće 150 m2, dvora 186 m2 i garaže 34 m2.

Pravo vlasništva predmetne nekretnine upisano je na I. B. pok.L. za 113760/159264 dijela, bez tereta upisanih u listu C.

14. Pregledom rješenja Odjela za zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu posl.br.Z-6129/1996 od 22.kolovoza 1996. (stranica 257 spisa), i preslike spisa posl.br.Z-6129/1996 (stranica 296-302 spisa), utvrđeno je da je na temelju Okvirnog ugovora br.11/1996 o odobravanju kredita, izdavanju garancije, akreditiva i dr. „U S.,14. ožujka 1996.“, solemniziranog po JB I. R. iz S.

pod br.OU-349/1996 dozvoljena uknjižba ugovornog prava zaloga u iznosu od 630.312,50 DEM sa nuzgredicama, ugovorenom promjenjivom redovnom kamatom, zateznom kamatom, provizijom i drugim ugovornim i eventualnim troškovima, sve na teret 1.zk.tijela, u naravi kuća, garaža i dvor, sagrađeni i označeni kao čest.zem.6176/4 Z.U.3343 K.O.P., vlasništvo I. B. pok.L. za 113760/159264 dijela, a u korist DB d.d.

15.Pregledom povijesnog izvatka za nekretninu označenu kao čest. zem. 6176/4 K.O.P. (stranica 283-295 spisa), utvrđeno je da je navedena nekretnina bila upisana u zk uložak br.2542, iz kojeg je otpisana 31.ožujka 1988. u novi zk uložak broj 3343 kao 1.zk tijelo, a sve na temelju kupoprodajnog ugovora od 8. travnja 1975. i dodatka tom ugovoru od 24. ožujka 1988. Uvidom u zk uložak br.3343 utvrđeno je da su na 1. zk tijelu (ujedno i jedino zk tijelo u tom ulošku) na temelju prvog upisa u vlasničkom listu kao suvlasnici bili upisani I. B. pok. L. za 113760/159264 dijela, V. M. pok. F. za 17271/159264 dijela,

V. V. pok. F. za 17271/159264 dijela, J. N. pok. J. za 9954/159264 dijela, i S. N. pok. M. za 1008/159264 dijela. Na temelju Izjave od 10. svibnja 1996. proveden je upis brisanja prava suvlasništva sa imena J. N. pok. J. za 9954/159264 dijela, i S. N. pok. M. za

1008/159264 dijela i uknjižba na ime I. B. pok.L. za 10962/159264

dijela. Nadalje, 13. srpnja 1998. pod posl.br.Z-4949/1998 na temelju darovnog ugovora od 27. svibnja 1986. i aneksa tog ugovora od 14. srpnja 1998. pravo vlasništva sa imena B. I. pok. L. za 1113760/159264 dijela upisuje se na ime L. B. I. (tuženika pod 2.) za 53088/159264 dijela i I.

B. pok. L. za 60672/159264. Nakon toga je pod posl.br.Z-614/2000 dana 4.veljače 2000. izvršeno brisanje suvlasničkih dijelova sa imena I. B. pok. L. za 60672/159264 i 10962/159264 dijela na temelju pravomoćne presude IP- 1922/93 i uknjiženo je pravo suvlasništva na ime B. J. za 35817/159264

dijela i B. I. pok. L. za 35817/159264 dijela. Isto tako 21.rujna 2000.

zabilježen je viseći spor između tužitelja V. D. i tuženika V. M., a posljednji upis u vlasničkom listu odnosi se na zabilježbu odbijanja prijedloga I. B. I. za zabilježbu spora koji se vodi kod ovog suda pod posl.br. P-

4513/10. Rješenjem posl.br. Z-6192/96 od 20. kolovoza 1996. u teretnom listu C upisano je založno pravo u korist DB d.d. na 1.zk.tijelu u vlasništvu

I. B. pok. L. za 113760/159264 dijela, temeljem Ugovora br. 11/96, radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 630.312,50 DEM.

16.Pregledom zemljišnoknjižnog izvatka ZK odjela Općinskog

suda u Splitu od 2.rujna 2021., utvrđeno je da je nekretnina označena kao čest.zem.6176/4 u međuvremenu dobila novu katastarsku i zemljišnoknjižnu oznaku kao čest.zem. 2100 i da je ista upisana u novi zk uložak br.5330 K.O.D.

P., kao posljedica obnove i osnivanja zemljišnih knjiga K.O.G. P.

i K.O.D. P. umjesto K.O. P.. Kao suvlasnici nekretnine upisani su

I. B. pok.L. za 1/3 dijela (ovršenik), I. B. I. (tužitelj) za 1/3

dijela, te J. B. L., M. B. L. i L. B. L., svaki za

1/9 dijela. Na suvlasničkom dijelu I. B. pok.Lovre pod posl.br.Z-3677/2012

zaprimljen je 10.travnja 2012. prijedlog za zabilježbu ovrhe na nekretnini određenoj rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu posl.br.Ovr-1510/1998 od 19.travnja 1999., koji je dopušten na temelju rješenja istog poslovnog broja od 1.rujna 2015. U listu C na temelju rješenja posl. Z-6129/96 od 20. kolovoza 1996. uknjiženo je založno pravo u korist DB d.d. Z., temeljem ugovora br. 11/96 od 14.ožujka 1996. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 630.312,50 DEM. Nadalje, u listu C pod posl.br.Z-4161/2014 od 22.travnja 2014. zabilježena je privremena mjera na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu posl.br.Ovr-2557/2014 od 17.travnja 2014., kojom se protivnicima osiguranja I. P., L. B.,

I. B., T. B., G. P., A. B., i I. B.

(tužitelji i tuženicima u ovom postupku kao nasljednici pok.ovršenika I. B. pok.L.) zabranjuje da otuđe ili opterete nekretninu oznake čest.zem.2100, koja se vodi kao vlasništvo I. B. pok.L. za 1/3 dijela, a koja mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza pok.I. B. pok.L..

17.Pregledom ovršnog spisa Općinskog suda u Splitu posl.br. Ovr-1510/1998, utvrđeno je sljedeće:

-prijedlog za ovrhu kao ovrhovoditelj podnijela je 24.studenoga 1998. DB d.d. Z., protiv ovršenika pod 1. B. d.o.o., i pod 2. I.

B. pok. L., radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretnini označenoj kao čest. zem. 6176/4 Z. 3343 K.O. P., u naravi kuća, garaža i dvor u vlasništvu ovršenika pod 2. za 113760/159264 dijela, i to utvrđivanjem vrijednosti nekretnine prodajom i namirenjem ovrhovoditelja,

- ovrha je predložena na temelju ovršne isprave- Okvirnog ugovora o odobravanju kredita, izdavanju garancija, akreditiva i dr. broj 11/96 od 14. ožujka 1996. radi naplate iznosa od 3.446.416,37 kn,

- rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu posl.br. Ovr- 1510/1998 od 19. travnja 1999. određena je predložena ovrha,

- protiv rješenja o ovrsi žalbu su 26.travnja 1999. izjavili ovršenici,

-u ovršni spis 9. lipnja 1999. zaprimljen je prigovor trećih osoba J. B. i

L. B., kojim ističu da predmetna nekretnina nije isključivo vlasništvo ovršenika pod 2. I. B. pok.L. već ista predstavlja bračnu stečevinu

ovršenika I. B. pok.L. i supruge J. B., čiji brak je prestao

razvodom i to presudom ovog suda posl.br. III P-134/88 od 3. ožujka 1989., iz čega proizlazi da je J. B. suvlasnica za 1/2 dijela, dok L. B. navodi da

1/3 dijela nekretnine pripada njemu na temelju U. o darovanju od 27. svibnja 1986. kojim su supružnici J. B. i I. B. pok.L. svom sinu darovali trećinu navedene nekretnine, pa isti predlažu da se utvrdi nedopuštenost ovrhe na

2/3 dijela nekretnine koji predstavljaju suvlasništvo trećih osoba,

- u spis je priložena pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. IP1922/93 od 9. rujna 1999., kojom je između ostalog, utvrđeno da su tužiteljica J. B. i tuženik I. B. pok.L. tijekom trajanja braka kupili

dio čest. zem. 6176/4 površine 370 m2 i na istoj sagradili kuću sa tri stana i prizemljem od koje su svom sinu L. ugovorom od 27. svibnja 1986. darovali 1/3

dijela obiteljske kuće i to baš stan na prvom katu i 1/3 dijela prizemlja (poslovni prostor), dok je u zajednici stranaka ostalo 2/3 dijela zgrade odnosno stan na drugom i trećem katu i 2/3 dijela poslovnog prostora u prizemlju,

- rješenjem posl.br. Ovr-1510/1998 od 30. srpnja 2001. ovršenici su upućeni da u roku od 15 dana pokrenu parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe,

-rješenjem od 30. srpnja 2001. usvojen je prigovor treće osobe J. B.,

te je ovrha određena rješenjem o ovrsi od 19. travnja 1999. proglašena nedopuštenom u dijelu kojim je određena prodaja 35817/159264 idealnog dijela nekretnine označe kao čest. zem. 6176/4 Z. 3343 K. P., te je ovrha u tom dijelu obustavljena (točka I. izreke); istim rješenjem treća osoba L. B. upućen je da pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenosti predmetne ovrhe u dijelu kojim je određena prodaja 1/3 idealna dijela sporne nekretnine,

-protiv naprijed navedenog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj,

- rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-2913/01 od 2. prosinca 2005. djelomično je odbijena žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđeno je rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate novčane tražbine u iznosu od 2.568.284,55 kn, dok je rješenje o ovrsi ukinuto u dijelu kojim je ovrha određena preko navedenog iznosa i u tom dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, sve iz razloga što uz ovršnu ispravu nije priložena odluka o kamatama koja predstavlja sastavni dio ugovora, pa nije vidljivo kako se došlo do podataka o visini kamatne stope.

- istim rješenjem Županijskog suda u Splitu od 2. prosinca 2005. odbijena je žalba ovrhovoditelja i potvrđeno rješenje od 30. srpnja 2001. kojim je prihvaćen prigovor treće osobe J. B.,

- podnescima od 13. siječnja 2006., 14. ožujka 2006., 4. srpnja 2006., 3. siječnja 2007. i 22. veljače 2007. ovrhovoditelj je predložio nastavak ovrhe i provođenje ovršnih radnji s tim da je ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu u odnosu na ovršenika pod 1. B. d.o.o., a što je utvrđeno rješenjem od 8.

studenog 2007., ispravljenim rješenjem od 3. travnja 2008.

-utvrđeno je da je u međuvremenu ovrhovoditelj promijenio naziv u OB d.d.,

-daljnja prepiska u spisu se odnosi na dostavljanje punomoći od strane ovrhovoditelja i ovršenika, pozivanja ovrhovoditelja da uredi ovršni prijedlog sukladno uputi drugostupanjskog suda, molba za produljenje navedenog roka, da bi konačno

12. lipnja 2009. ovrhovoditelj specificirao predmetno potraživanje i uredio prijedlog za ovrhu u odnosu na preostalog ovršenika I. B. pok. L., u privitku kojeg

je dostavljena i odluka o kamatama ovrhovoditelja,

-nakon što je ovrhovoditelj platio predujam, sud je izašao na lice mjesta zajedno s vještacima J. M. i M. M., te je vještaku M.

naloženo da dostavi skicu lica mjesta predmetne nekretnine, koja je u spis zaprimljena 11. veljače 2010.,

- podneskom od 16. ožujka 2010. ovrhovoditelj je u spis dostavio presudu i rješenje ovog suda posl.br. IP-1486/01 od 5. ožujka 2008., u pravnoj stvari tužitelja L. B. protiv tuženika OB d.d., radi proglašenja ovrhe

nedopuštenom, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem posl.br. Ovr-1510/1998 u dijelu koji predstavlja 1/3 dijela prizemlja, u naravi stan na prvom katu na koji se odnosi 35817/159264 idealnog dijela, koja presuda i rješenje su potvrđeni presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžx-258/09 od 21. kolovoza 2009.,

- u ovršni spis 22. travnja 2010. zaprimljen je prigovor trećih osoba protiv rješenja o ovrsi i to J. B. i I. B. I. (sina ovršenika I.

B. pok.L.), time da potonji ističe da je on vlasnik 1/3 dijela nekretnine na kojoj je određena ovrha, i to na temelju Ugovora o darovanju od 25. veljače 1986., dok je bivša supruga ovršenika J. B. presudom ovog suda IP-1922/93 od 8.

rujna 1999. utvrđena vlasnicom za 1/3 dijela nekretnine, njen sin L. B. za

1/3 dijela (u naravi prvi kat i 1/3 dijela prizemlje), a 2/3 dijela su ostala u zajednici ovršenika i J. B., od kojeg dijela se treba oduzeti 1/3 dijela u vlasništvu

I. B. I., slijedom čega proizlazi da je ovrha nedopuštena jer je određena na imovini trećih osoba. Treća osoba I. B. I. u privitku je dostavio presudu, kao i ugovor o darovanju na koji se poziva.

- u nastavku postupka zaprimljeni su podnesci ovrhovoditelja i trećih osoba koji se međusobno očituju na navode suprotnih stranaka,

-rješenjem od 19. listopada 2010. pod točkom I. odbačen je prigovor treće osobe J. B., dok je pod točkom I.. izreke I. B. I. upućen da

pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- nakon što je uz prisutnost vještaka, stranaka i sudskog vještaka za graditeljstvo J. M. izvršen očevid na licu mjesta, u spis je 13. siječnja 2011.

zaprimljen nalaz i mišljenje sudskog vještaka J. M. kojom daje procjenu predmetne nekretnine na iznos od 6.694.645,34 kn,

- ovrhovoditelj je podneskom od 3. travnja 2012. dostavio u spis zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu koja sada nosi oznaku čest. zem. 2100 Z. 5330 K. D. P., na kojoj su za po 1/3 dijela upisani kao

suvlasnici B. L. sin I., B. J. i B. I. pok. L.

(ovršenik),

-sud je više puta dopisom od ZK odjela S. zatražio podatak

zbog čega nije zabilježena ovrha na predmetnoj nekretnini, uz poziv da se ista zabilježi temeljem dokumentacije koja je dostavljena zk odjelu,

- rješenjem dostavljenim u spis posl.br. Z-3677/12 od 1. rujna 2015. dopuštena je zabilježba ovrhe na predmetnoj nekretnini i to na 1/3 dijela u suvlasništvu B.

I. pok. L., dok je zabilježba odbijena u dijelu kojim se traži više od dozvoljenog; u privitku je dostavljen novi zk izvadak za predmetnu nekretninu iz koje je vidljiva zabilježba, kao i promjena suvlasništva na način da su se na 1/3 dijela B. L. uknjižili njegovi sinovi J. B. i M. B. te kći L.

B. svaki za 1/9 dijela,

- rješenjem od 16. rujna 2015. prekinut je ovršni postupak zbog smrti ovršenika I. B. pok.L., a podneskom od 3. studenog 2015. zaprimljen je prijedlog ovrhovoditelja za nastavak postupka, kojim je označio nasljednike pok. I. B.,

- u predmetnom spisu se nakon toga nalazi više podnesaka ovrhovoditelja kojim predlaže nastavak prekinutog ovršnog postupka.

18.Pregledom Ugovora o darovanju (darivanju) od 25.veljače 1986.g (list 100 spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između I. B. pok. L. i J.

B. ž. I. kao darovatelja s jedne strane, i maloljetnog tužitelja I. B. kao daroprimca s druge strane, zastupanog po svojim roditeljima-

darovateljima. U ugovorenim odredbama darovatelji su suglasni da su za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli zajedničkim sredstvima i radom kuću u P.,

sagrađenoj na čest.zem.6176/4 K.O.P., koja se sastoji od prizemlja i tri kata,

anagrafske oznake, P.-S.. Nadalje, isti izjavljuju da

su svom najstarijem sinu L. darovali 1/3 dijela navedene kuće i da se isti nalazi u zakonitom posjedu darovanog dijela. Nadalje, darovatelji ugovorom svom maloljetnom sinu I. B. I. daruju 1/3 dijela predmetne obiteljske

kuće, a daroprimac to sa zahvalnošću prihvaća, što darovatelji kao njegovi zakonski zastupnici potvrđuju svojim potpisima. Posljednjom ugovornom odredbom određeno je da danom potpisivanja ugovora darovatelji uvode daroprimca u posjed darovane nekretnine i ovlašćuju ga da može izvršiti prijenos prava vlasništva 1/3 dijela nekretnine na svoje ime. Na kraju teksta ugovora nalaze se potpisi darovatelja I. B. pok.L. i J. B. ž.I., te svjedoka M. B. sina

L. i F. G. pok.J..

18.1. U ovršnom spisu posl.br.Ovr-1510/1998, tužitelj je uz prigovor priložio predmetni ugovor o darivanju od 25.veljače 1986. (list 57-58, prilog H-I), na kojem su potpisi darovatelja I. B. pok.L. i J. B. ovjereni kod JB i to potpis I. B. pok.L. ovjeren je od strane javnog bilježnika

A. Z. iz S. dana 9.veljače 2010. pod brojem O.-2568/2010, a J.

B. kod javnog bilježnika R. V. iz O. dana 23.veljače 2010.

pod brojem OV-1035/2010. Navedeni javni bilježnici potvrđuju da su daroprimatelji u prisutnosti JB vlastoručno potpisali predmetni ugovor o darovanju.

19.Tužitelj u svom iskazu navodi da su njegov sada pok. otac I. B. i majka J. B., 1986., kada je tužitelj imao sedam godina, darovali njegovom bratu L. B. i tužitelju po 1/3 suvlasnička dijela čest.zem. 6176/4 K.O.

P.. Od dana darovanja tužitelj da je u posjedu darovane nekretnine, odnosno prvog kata i 1/3 prizemlja. Tužitelj se oženio i sa svojom obitelji- suprugom i dvoje djece, živi u toj kući, te mu nitko u obitelji nije osporavao njegov posjed i 1/3 dijela vlasništva. Ugovor o darovanju nije bio ovjeren u javnog bilježnika, odnosno nije bio podoban za uknjižbu bez ovjere potpisa, dok se tužiteljev brat uknjižio temeljem svog ugovora o darovanju na 1/3 dijela. Radilo se o zasebnim ugovorima o darovanju učinjenim tužitelju i njegovom bratu, te nisu bili povezani.

20.Tuženik pod 2.L. B., brat tužitelja i tuženika pod 3.,5. i 6., te sin tužene pod 4., u svom iskazu navodi da su njegovi i tužiteljevi roditelji darovali 1/3 kuće u P. tužitelju. Prije darovanja bilo je govora da će 1/3 dijela kuće ići tužitelju, a 1/3 dijela tuženiku pod 2.L. B., a ono što preostane ostaje na

roditeljima. Tuženiku pod 2.L. B. darovan je dio prizemlja i prvi kat, a

tužitelju preostali dio koji je ostao od kuće, misli da je čak gornje potkrovlje tužiteljevo uz stan na drugoj etaži. Ugovor o darovanju iz 1986. kojim je tužitelju darovana 1/3 kuće tuženik pod 2.L. B. je vidio, a iste godine izvršeno je darovanje njemu i tužitelju, samo što nije darovano u isto vrijeme. Tuženik pod 2.L. B. ne sjeća se da li je darovanje tužitelju bilo prije darovanja tuženiku pod 2. L.

B., ili je pak prije sklopljen ugovor o darovanju kojim je darovano njemu pa onda tužitelju, ali to se iz ugovora o darovanju može vidjeti. Tuženik pod 2. misli da se njegov brat-tužitelj nije knjižio na temelju ugovora o darovanju jer u to vrijeme ugovor nije bio ovjeren. Tužitelj i tuženik pod 2.L. B. tada su bili mali, pa se govorilo da kad narastu da će se onda provesti uknjižba. Tuženik pod 2. se odavno uknjižio u zemljišnim knjigama na temelju ugovora o darovanju za 1/3 dijela kuće, jer je ugovor bio ovjeren, ali ne zna gdje je isti ovjeren.

21.Tužena pod 4. J. B., majka tužitelja i tuženika pod 2., 3., 5. i 6., u svom iskazu navodi da su ona i njen suprug I. bili u braku od 1965. do 1989. U tom braku rođeno je petero djece i to I., L., T., I. i G.. Suprug i

tužena pod 4.J. B. odlučili su darovati sinovima I. i L. po 1/3 dijela

kuće koju su skupa sagradili u P.. S I. i L. sklopili su ugovor o

darovanju 1986. Posebno je bio sklopljen ugovor s I., a posebno s L..

I. koristi stan na prvom katu i 1/3 prizemlja, a L. drugi kat i 1/3 prizemlja.

Suprug i tužena pod 4. J. B. živjeli su na trećem katu kuće. Suprug je našao drugu ženu i s istom se nakon njihovog razvoda oženio, dok je tužena pod 4.J.

B. otišla živjeti u podstanare. Posebno upitana izjavljuje da je sa suprugom

I. kupila zemlju, na kojoj su sagradili kuću. Svjedoci koji su potpisali ugovor o darovanju su F. (A.) G., sin njene zaove, i M. B., rod njenog

pok. svekra. Nadalje, tužena pod 4. J. B. navodi da joj nije poznato da je sada pok. I. B. 1996. podigao kredit kod DB na iznos od

630.000 DEM, jer je to bilo nakon prestanka njihove bračne zajednice i njoj o tome nije ništa govorio. Sastavljena su dva ugovora o darovanju jer se svakom sinu darovalo, prvo L., a onda I..

22.Svjedok F. G., rođak stranaka, u svom iskazu navodi da je radio u mesnici ujaka pok. I. B. pok.L. (prethodno označeni tuženik pod 3. i ovršenik), koja se nalazila u kući u K.. Pokojni ujak svjedoku je rekao da će on i njegova supruga J. darovati sinu I. 1/3 kuće u S. (P.), i

pitao je svjedoka da li će se potpisati na ugovor, što je on prihvatio i potpisao se na ugovor o darovanju. Nakon što je svjedoku predočen ugovor o darovanju od 25. veljače 1986. isti potvrđuje da se na istome nalazi njegov potpis. Svjedok je bio prisutan potpisivanju samo tog ugovora o darovanju, radi čega je i bio pozvan. Ugovor je sklopljen u I. i J. kući u K., oni su ga sastavili, a predmet darovanja je bila trećina kuće sinu I. (tužitelju), a što je taj dio obuhvaćao svjedoku nije poznato. Svjedoku je poznato da je pok.Ivan ostavio nešto svoj svojoj djeci, a ugovor o darovanju nisu išli ovjeriti kod javnog bilježnika, odnosno svjedok nije išao niti mu je poznato da li su darovatelji išli. Tužitelj je u trenutku darovanja imao otprilike 7-8 godina.

23.Svjedok M. B., u daljnjem srodstvu sa strankama, u svom iskazu

navodi da je živio u selu K. kao i pok. I. B. i J., te su se viđali skoro

svaki dan. Jednoga dana I. i J. pozvali su svjedoka i rekli da bi dali sinu I. dio kuće u P.. Misli da se radilo o 1/3 dijela i da bi im on trebao biti svjedok,

na što je i pristao. Oni su u njegovoj prisutnosti izjasnili da daju 1/3 dijela sinu I.,

to su napisali i svjedok je potpisao. Nakon što je svjedoku predočen ugovoru o darovanju od 25. veljače 1986., isti potvrđuje da se na ugovoru nalazi njegov potpis. Ugovor je sklopljen u kući I. i J. u K., ne zna tko je sastavio ugovor,

osim da je već bio sastavljen, i tom prilikom su bili prisutni pok. I. i J., svjedok i čovjek koji je bio prije njega u sudnici (F. G.). Misli da tada nije bilo javnog bilježnika, niti mu je poznato da li je ugovor ovjeren u javnog bilježnika. Isto tako svjedok nema saznanja da li su pok. I. i J. išta darovali nekom drugom članu obitelji, jer su njega tražili samo za predmetni ugovor. Što se tiče predmeta darovanja svjedok iskazuje da je darovana trećina kuće u P., ali ne zna koji dio.

24.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 -nadalje:ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

25. Kao prethodno pitanje u ovom postupku potrebno je utvrditi da li je ugovor o darovanju od 25.veljače 1986. valjan, odnosno da li je na temelju tog ugovora tužitelj stekao pravo vlasništva 1/3 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe. S obzirom da je predmetni ugovor o darovanju sastavljen 25.veljače 1986., na istoga se imaju primijeniti pravila paragrafa 943.Općeg građanskog zakonika (koji se primjenjivao temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6.travnja 1941. (NN, broj:73/91).

26.Tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj sklopio s I. B. pok.L. (prednik tužitelja i tuženika pod 2., 3., 4., 5. i 6.) i tuženom pod

4. J. B. ugovor o darovanju 25.veljače 1986., kojim mu je darovana 1/3

dijela obiteljske kuće sagrađene na čest.zem. 6176/4 K.O. P. i da se nalazi u posjedu darovanog dijela nekretnine. Ovo proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke, koji je iskazao da kada je imao sedam godina otac I. i majka J. darovali su njegovom bratu L. i njemu pod 1/3 čest.zem. 6176/4 i od dana darovanja u posjedu je darovane nekretnine, dakle u posjedu prvog kata i 1/3

prizemlja, s time da se nije uknjižio u zemljišnim knjigama jer njegov ugovor nije bio ovjeren, već i iz iskaza tuženika pod 2. L. B., koji je iskazao da su njihovi roditelji pok.otac I. i majka darovali 1/3 kuće bratu I. (tužitelju), a 1/3 kuće

njemu, tako da je njemu darovan dio prizemlja i prvi kat, a bratu I. preostali dio koji je ostao od kuće. U vrijeme darovanja ugovor nije bio ovjeren odnosno sastavljen u formi sudskog zapisnika, pa je bilo govora da će se provesti uknjižba kad oni narastu, s time da se tuženik pod 2.L. B. temeljem ugovora o darovanju

koje je učinjeno u njegovu korist uknjižio u zemljišnim knjigama za 1/3 dijela kuće. Isto tako i tužena pod 4. J. B. iskazuje da su ona i njezin pok. suprug I. B. pok.L. odlučili darovati po 1/3 kuće u P. sinovima I. i L. s

kojima su i sklopili ugovor o darovanju 1986., s tim da tužitelj koristi stan na prvom aktu i 1/3 prizemlja, a tuženik pod 2. L. B. drugi kat i 1/3 prizemlja, a suprug

i ona živjeli su na trećem aktu te kuće. Sud prihvaća u cijelosti iskaze saslušanih svjedoka F. G. i M. B. kao vjerodostojne u pogledu okolnosti

sklapanja spornog ugovora o darovanju. S. F. G. iskazuje da je bio

svjedok kada su pok. I. B. pok.L. i tužena pod 4. J. B. darovali

sinu I. B., ovdje tužitelju, 1/3 dijela kuće u P.-S., te se on

potpisao kao svjedok na ugovoru, dok svjedok M. B. navodi da su se pok.

I. i J. B. pred njim izjasnili da daju sinu I. (tužitelju) 1/3 kuće, što su i napisali i on je potpisao ugovor. Naime, njihovi iskazi se u bitnim činjenicama podudaraju, a osim toga, isti su o odlučnim činjenicama dali neposredno uvjerljive i logične iskaze, pa sud njihove iskaze prihvaća u cijelosti. U konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza proizlazi da se radi o ugovoru sklopljenom između stranaka koje su tada živjele u obiteljskoj zajednici i zajednički se koristile nekretninom koja je predmet darovanja (otac, majka i sin), pa je za zaključiti da je u trenutku sklapanja ugovora ispunjen uvjet prave predaje jer je postojao takav način života iz kojeg proizlazi da su ugovorne stranke zajednički koristile darovanu nekretninu (VSRH, Rev x-107/2017 od 9.siječnja 2019.).

27. Zato, a kada se ima na umu bliski srodnički odnos tužitelja, tužene pod 4. J. B., i pok.I. B. pok.L., ovaj sud zaključuje da je i prije sklapanja ugovora o darovanju tužitelj živio u zajedničkom domaćinstvu u spornoj nekretnini(tada je bio maloljetan), a sklapanjem ugovora o darovanju, tužitelj je nastavio stanovati u predmetnoj nekretnini, što je i bila volja ugovornih stranaka. Zaključenjem ugovora o darovanju došlo je do pretvorbe tužiteljeva nesamostalnog posjeda u samostalni posjed, što se očitovalo u tome da je u predmetnoj nekretnini tužitelj nastavio stanovati bez ikakvog protivljenja tuženika pod 2., 3., 4., 5., i 6. ili trećih osoba, te da u istoj stanuje i danas. Prema tome, radi se o realnom ugovoru o darovanju u kojemu je akt ispunjenja uslijedio neposredno iza akta sklapanja, a ne o ugovoru o darovanju bez prave predaje (konsenzualno darovanje). Iz toga razloga,

za valjanost tog ugovora nije potrebna forma javnobilježničkog akta, sudskog zapisnika ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave kao za slučaj darovanja bez prave predaje. Međutim, ugovor o darovanju nije bio podoban za uknjižbu tužiteljeva prava vlasništava u zemljišnu knjigu, pa su darovatelji svoje potpise na ugovoru ovjerili kod javnog bilježnika 9.veljače 2010. i 23.veljače 2010. Iz svega naprijed navedenoga proizlazi da je predmetni ugovor o darovanju sklopljen 25.veljače 1986., i da proizvodi sve učinke pravno valjanog ugovora, s tim da je tužitelj postigao uknjižbu u zemljišnoj knjizi tek naknadno nakon ovjere potpisa darovatelja tijekom 2010.

28. Prigovori tuženika pod 1.OB d.d. da bi ugovor o darovanju bio ništetan i da su darovatelji isti vlastoručno potpisali tek 2010. u cijelosti su neosnovani. Naime, ugovor o darovanju od 25.veljače 1986. zaključen je u pisanoj formi s klauzulom intabulandi, a činjenica da su ovjereni potpisi stranaka tog ugovora tek 9.veljače i 23.veljače 2010. ne utječe na valjanost tog ugovora, jer je nesumnjivo utvrđeno da je sporni dio nekretnine (1/3 dijela predmetne nekretnine) predan u posjed tužitelju. Naime, ugovor o darovanju mora biti zaključen u formi sudskog zapisnika ili javnobilježničkog akta, a ako nije zaključen u toj formi, ima pravni učinak ako je nekretnina predana u posjed daroprimatelju tj. ako je izvršena prava predaja.

U konkretnom slučaju, takva predaja je i izvršena pa je i ugovor pravovaljan jer je došlo do prave predaje nekretnine koja nadomješta propisani oblik ugovora pravom predajom i to 1/3 dijela sporne nekretnine u posjed tužitelju. Činjenica da su otac i majka kao darovatelji ostali u posjedu darovane nekretnine i nakon što je zaključen ugovor o darovanju, jer je tužitelj u vrijeme darovanja bio maloljetan, nije razlog za osporavanje istoga. Kada stranke zajednički koriste darovanu nekretninu faktično i pravno je ispunjen uvjet prave predaje.

29. Pored takvog utvrđenja, suvišno je utvrđivati da li je tužitelj stekao pravo vlasništva 1/3 dijela nekretnine dosjelošću, uz napomenu da tužitelj naknadnim isticanjem stjecanja prava vlasništava dosjelošću odstupa od činjeničnih navoda koje je istaknuo u prigovoru podnesenom u ovršnom postupku i u tužbi. Naime, tužitelj je u ovu parnicu upućen iz razloga što je u prigovoru tvrdio da je vlasništvo dijela nekretnine stekao na temelju ugovora o darovanju, a ne na temelju dosjelosti. Tužitelj je tek naknadno nakon ukidanja prvostupanjske presude istaknuo razloge i istakao činjenice vezane za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a koje nisu i ne mogu biti predmet raspravljanja u ovom postupku jer isti nisu istaknuti u prigovoru izjavljenom u ovršnom postupku.

30.Nakon što je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je ugovor o darovanju od 25.veljače 1986. valjan, i da je njime tužitelj stekao pravo vlasništva na 1/3 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe, kao i da to svoje pravo nije upisao u zemljišnu knjigu do 2010., za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi od kakvog je to značaja u odnosu na zabilježbu ovrhe i upis založnog prava.

31. Iz izvedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da je I. B. pok.L.

(ovršenik u ovršnom postupku i prethodno označeni tuženik pod 3.) kao zalogodavac i zakonski zastupnik korisnika kredita B. s.p.o. sklopio 14.ožujka 1996. s pravnim prednikom tuženika pod 1. DB d.d. Okvirni ugovor o

kreditu br.11/96 o odobravanju kredita, izdavanju garancije, akreditiva i dr. u visini od 690.312,50 DEM u kunskoj protuvrijednosti, te da je I. B. pok.L. ovlastio banku da u svrhu osiguranja vraćanja/otplate angažmana i izvršenja drugih preuzetih obveza iz ugovora, neposredno provede upis založnog prava u zemljišnim knjigama, odnosno zasnuje založno pravo u svoju korist na nekretnini označenoj kao čest.zem.6176/4 K.O.P., I.zk tijelo, upisana u zk uložak 3343 Općinskog suda u Splitu, u naravi kuća, dvor i garaža, u vlasništvu zalogodavca I. B. pok.L. za 113760/159264 dijela, uz suglasnost da se založno pravo zasniva na vrijednost nekretnine u iznosu od 1.380.625,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti (čl.4. Okvirnog ugovora). Rješenjem posl.br.Z-6129/1996 od 22.kolovoza 1996. na temelju tog ugovora izvršen je upis založnog prava u zemljišnoj knjizi u korist DB d.d., a na teret 113760/159264 suvlasničkog dijela zalogodavca I.

B. pok.L. na nekretnini označenoj kao čest.zem.6176/4, ZU 3343

K.O.P..

32. Okvirni ugovor stekao je svojstvo ovršnosti dana 30.ožujka 1999., te je prednik tuženika pod 1. DB d.d., sada OB d.d., zbog

neispunjenja obveza iz navedenog ugovora, podnio 25.studenoga 1999. prijedlog za ovrhu protiv ovršenika pod 1.B. d.o.o. i pod 2.I. B. pok.L., i to na nekretnini označenoj kao čest.zem.6176/4, Z. 3343 K.O.P., radi naplate novčane tražbine tuženika pod 1. Prema podacima iz zk izvatka, ovršnog spisa i povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu nedvojbeno je

utvrđeno da je zabilježba ovrhe u zemljišnim knjigama izvršena tek rješenjem posl.br. Z-3677/12 od 1. rujna 2015.,a na temelju prijedlog zaprimljenog 10.travnja 2012., i to na 1/3 dijela u suvlasništvu B. I. pok. L., dok je zabilježba odbijena u dijelu kojim se traži više od dozvoljenog. Međutim, prije provedbe zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, a nakon upisa založnog prava, tužitelj se uknjižio kao suvlasnik za 1/3 dijela sporne nekretnine, koja je u međuvremenu dobila novu katastarsku i zemljišnoknjižnu oznaku čest.zem.2100 ZU 5330 K.O.D. P.. Kao

suvlasnici nekretnine, osim tužitelja, upisan je sada pok. I. B. pok.L. za

1/3 dijela, te J. B. L., M. B. L. i L. B. L.,

svaki za 1/9 dijela.

32.1. Nedvojbeno je utvrđeno i da je prethodno označeni ovršenik I. B. pok.L. (prije tuženik pod 3.) kao zalogodavac prilikom sklapanja

Okvirnog ugovora prenio na prednika tuženika pod 1. OB d.d. više prava nego što ga je sam imao, na način da je tim ugovorom ugovorio založno pravo na nekretnini koja predstavlja zajedničko vlasništvo bračnih drugova, odnosno bračnu stečevinu zalogodavca I. B. pok.L. i J. B.. Međutim, na

temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu posl.br. IP1922/93 od

9. rujna 1999., između ostalog, utvrđeno je da su tamo tužiteljica J. B. i tamo tuženik I. B. pok.L. tijekom trajanja braka kupili dio čest. zem. 6176/4 površine 370 m2 i na istoj sagradili kuću sa tri stana i prizemljem od koje su svom sinu L. ugovorom od 27. svibnja 1986. darovali 1/3 dijela obiteljske kuće i to baš stan na prvom katu i 1/3 dijela prizemlja (poslovni prostor), dok je u zajednici stranaka ostalo 2/3 dijela zgrade odnosno stan na drugom i trećem katu i 2/3 dijela poslovnog prostora u prizemlju. Stoga je rješenjem od 30. srpnja 2001. usvojen prigovor treće osobe J. B., te je ovrha određena rješenjem o ovrsi od 19.

travnja 1999. proglašena nedopuštenom u dijelu kojim je određena prodaja 35817/159264 idealnog dijela nekretnine označe kao čest. zem. 6176/4 ZU 3343

K.O. P..

32.2. Pritom treba istaknuti da je Okvirni ugovor o kreditu sklopljen 14.ožujka 1996., odnosno prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN, broj:91/1996, nadalje: ZV) i Zakona o zemljišnim knjigama

(NN, broj: 91/1996, nadalje ZZK), koji su stupili na snagu 1.siječnja

1997. Ovo iz razloga što se na Okvirni ugovor ne primjenjuju pravila ZV-a i ZZK-a prema kojima je povjerenje u zemljišne knjige odgađano više puta nakon stupanja na snagu tih zakona. Isto za posljedicu ima i to da Okvirni ugovor po ocjeni suda nije ništav pravni posao, iako je I. B. pok.L. kao zalogodavac osnovao založno pravo na nekretnini koja je predstavljala zajedničku imovinu njega i njegove supruge, čime je na drugoga prenio više prava nego što ga je sam imao. Naime, u vrijeme sklapanja tog ugovora na snazi nisu bila pravila ZV-a i ZZK-a koja odgađaju primjenu presumpcije povjerenja i istinitosti zemljišnoknjižnog stanja, a svoje pravo suvlasništva na nekretnini stečenoj u braku tužena pod 4.J. B. je ostvarila u parničnom postupku, u kojem je utvrđeno da sporna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova i za taj dio nekretnine je i ovrha pravomoćno proglašena nedopuštenom.

33. Kako je ovršni postupak, u kojem je tužitelj kao treća osoba podnio izlučni prigovor, pokrenut dana 24.studenoga 1998., na predmet spora imaju se primijeniti odredbe Ovršnog zakona NN, broj 57/1996, nadalje: OZ), koji je bio na

snazi u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu. Odredbom čl.55. st. 1. OZ-a propisano je da treća osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu, može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom, dok je čl.56.st.1. OZ-a propisano da ukoliko se ovrhovoditelj usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora uputiti da protiv stranaka u roku 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja.

33.1.Odredbom čl.79.st.1.OZ-a propisano je da će čim donese rješenje o ovrsi, sud po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe, kojom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da namiri svoju tražbinu iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne pravo vlasništva te nekretnine (st.2.istog članka), dok nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta.

33.2. U konkretnoj slučaju zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi izvršena je tek 1. rujna 2015., iako je prijedlog za upis zabilježbe zaprimljen 10.travnja 2012., pa od tog datuma ista proizvodi učinke propisane naprijed citiranim odredbama čl.79. OZ-a. Tužitelj je prije zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama ishodio upis svog prava vlasništva za 1/3 dijela na spornoj nekretnini, a zabilježba ovrhe nije provedena na njegovom suvlasničkom dijelu, pa prema odredbama OZ-a na tužiteljev dio nekretnine ne djeluju pravne posljedice zabilježbe predmetne ovrhe u zemljišnoj knjizi kako je naprijed navedeno. Zbog čega je zabilježba ovrhe određena rješenjem o ovrsi od 19.travnja 1999. izvršena tek nakon dugog niza godina, sudu nije poznato. Nadalje, ako do promjene vlasništva na nekretnini dođe prije zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi, ovrha se tada ne može provesti na toj nekretnini, u ovom slučaju na suvlasničkom dijelu nekretnine tužitelja. Iako je tužitelj stekao pravo suvlasništva nekretnine ugovorom o darovanju na temelju kojeg je i uknjižio svoje pravo u zemljišnoj knjizi, dakle na temelju raspolaganja ovršenika I. B. pok.L.,

isto je u zemljišnoj knjizi upisano prije zabilježbe ovrhe, pa na pravo suvlasništva tužitelja ne djeluje učinak zabilježbe ovrhe propisan zakonom.

34. Međutim, unatoč tome što je tužitelj stekao pravo vlasništva 1/3 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe na temelju valjanog ugovora o darovanju, i koji je to svoje pravo vlasništva uknjižio u zemljišnu knjigu prije zabilježbe ovrhe, u ovom sporu od odlučnog značaja je pravni učinak upisanog založnog prava u korist tuženika pod 1.DB d.d. odnosno njegovog pravnog prednika DB d.d. Naime, DB d.d. stekla je dana 22. kolovoza 1996. založno

pravo na teret 1.zk.tijela, u naravi kuća, garaža i dvor, sagrađeni i označeni kao čest.zem.6176/4 Z.U.3343 K.O.P., vlasništvo I. B. pok. L. za 113760/159264 dijela, radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 630.312,50 DEM s nuzgredicama. S obzirom na vrijeme stjecanja založnog prava mjerodavne su odredbe Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ, 6/1980, 36/1990, 53/1991, 91/1996, nadalje: ZOVO), koji je bio na snazi u trenutku kada je tuženik pod 1.OTP banka d.d. stekla založno pravo na upisanom suvlasničkom dijelu

I. B. pok.L. kao zalogodavca.

34.1.Odredbom čl.63.st.1.ZOVO-a propisano je da se radi osiguranja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloga u korist vjerovnika (hipoteka) koji je ovlašten, na način predviđen zakonom, tražiti namirenje svojeg potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije vjerovnika koji na njoj nemaju hipoteku, a i prije vjerovnika koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bezobzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine. Odredbom čl.64.st.1.ZOVO- a na temelju pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

34.2. Iz naprijed citiranih odredbi ZOVO-a i izvedenih dokaza proizlazi da je prednik tuženika pod 1. DB d.d. na temelju valjanog pravnog posla-

ugovora o kreditu- i na temelju upisa u zemljišnu knjigu stekao založno pravo na 113760/159264 dijela nekretnine koja je u tom trenutku bila upisana na ime zalogodavca, kasnije ovršenika I. B. pok.L.. Iz provedenih dokaza

nedvojbeno proizlazi da tužitelj u trenutku upisa založnog prava u zemljišnu knjigu nije bio upisan kao suvlasnik sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi niti je u trenutku kada je zatražen upis založnog prava bilo zabilježeno ili predbilježeno pravo suvlasništva tužitelja. Tužitelj se prema prevladavajućoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi ne može smatrati izvanknjižnim vlasnikom nekretnine, s obzirom da je izvanknjižni vlasnik nekretnine onaj tko je nekretninu stekao na pravnoj osnovi različitoj od pravnog posla, odnosno na temelju sudske odluke ili odluke drugog nadležnog tijela, na temelju zakona ili nasljeđivanjem. Osoba koja je nekretninu stekla pravnim poslom radi stjecanja prava vlasništva, u ovom slučaju darovanjem, nije izvanknjižni suvlasnik nekretnine, jer se pravo suvlasništva nekretnine na temelju pravnog posla stječe tek upisom u zemljišnu knjigu. Prema tome, tužitelja koji je stekao dio nekretnine na temelju pravnog posla i koji to pravo nije uknjižio na svoje ime u trenutku zatraženog upisa založnog prava, može se u odnosu prema tuženiku pod 1.OB d.d. smatrati pretpostavljenim vlasnikom nekretnine.

35. Radi odlučivanja da li tužitelj ima pravo koje bi sprečavalo tuženika pod 1.OTP banku d.d. da namiri svoju novčanu tražbinu na predmetu zaloga- 113760/159264 dijela sporne nekretnine, dolazi do primjene načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Osnovna pretpostavka za primjenu tog načela je da je stjecatelj, ovdje tuženik pod 1., postupao u dobroj vjeri, odnosno da u trenutku sklapanja Okvirnog ugovora o kreditu i u trenutku kada je zatražio upis založnog prava u svoju korist u zemljišnoj knjizi nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja. Prema već ustaljenoj teoriji i sudskoj praksi nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje, a postojanje dobre vjere se pretpostavlja. Onaj tko tvrdi suprotno dužan je to i dokazati. Dakle, na tužitelju je u ovom postupku bio teret dokaza da je tuženik pod 1.odnosno njegov pravni prednik DB d.d. u trenutku sklapanja Okvirnog ugovora i u trenutku kad je zatražio upis založnog prava u zemljišnoj knjizi, bio nesavjestan odnosno nepošten i da je zloporabio svoje pravo. Međutim, tužitelj ničim nije dokazao da bi DB d.d. bila nepošten i nesavjestan stjecatelj založnog prava na spornoj nekretnini, niti to proizlazi iz dokumentacije priložene u spis, posebno izvatka iz zemljišne knjige sa stanjem neposredno prije zatraženog upisa založnog prava. Iz zemljišne knjige ne proizlazi da bi bilo kakva prava trećih osoba, pa tako i tužitelja, bila zabilježena ili predbilježena u zemljišnoj knjizi, pa nema razloga sumnjati u savjesnost i poštenje pravnog prednika tuženika pod 1.OB d.d., niti je suprotno tužitelj dokazao. Isto tako je za napomenuti kako je tužitelj u ovršnom postupku pokrenutom 1998., kao treća osoba tek 22.travnja 2010. ponio prigovor, iako su u istom ovršnom postupku njegov brat-tuženik pod 4.L. B., i njegova majka-tužena pod 4.

J. B. još 9.lipnja 1999. ponijeli prigovor kao treće osobe, ističući svoja prava koja imaju u pogledu predmeta ovrhe. Stoga se postavlja pitanje da li je s obzirom na blisko srodstvo s tim tuženicima, od kojih s jednim stanuje u istoj kući, tužitelju dugi niz godina moglo ostati nepoznato da je u tijeku ovršni postupak predmet kojeg je nekretnina na koju on polaže pravo vlasništva za 1/3 dijela.

36. Iz svega navedenoga sud nedvojbeno zaključuje da je tuženik pod 1.OTP

banka d.d. odnosno njegov pravni prednik DB d.d. bio savjestan u

trenutku sklapanja Okvirnog ugovora o kreditu s pok. I. B. pok.L.,

kao i u trenutku kada je zatražio upis svog založnog prava u zemljišnoj knjizi na teret 113760/159264 dijela nekretnine označene kao čest.zem.6176/4 upisana kao I.zk

tijelo u zk uložak broj 3343 K.O.P., koji dio je bio upisan na ime pok.L.

B., odnosno da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Založno pravo kao ograničeno stvarno pravo ovlašćuje nositelja tog prava da svoju tražbinu namiri iz založene stvari, bez obzira da li je u međuvremenu došlo do promjene vlasnika založene stvari. Dakle, tužiteljevo pravo suvlasništva 1/3 dijela nekretnine ne sprječava tuženika pod 1.OB d.d. da se namiri iz vrijednosti nekretnine sukladno upisanom založnom pravu, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

37.1. Tuženiku pod 1.OTP banci d.d. koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, broj: 91/2004, 37/2005, 59/2007, 148/2009), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 142/12, 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, dalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018.,51/2023, dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/2019., 92/2021.), i priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti

predmeta spora od 33.180,83 EUR/250.001,00 kn za sljedeće radnje: za sastav odgovora na tužbu 500 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 12.01.2016. i 2.svibnja 2023. po 500 bodova za svaki podnesak, za sastav žalbe protiv prvostupanjske presude 625 bodova, za sastav neobrazloženih podnesaka od

11.03.2016. i 19.04.2017. po 125 bodova za svaki podnesak, sa zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 12.12.2017., 18.,04.2018., 29.08.2018., 14.11.2018., 06.07.2021., 23.03.2023., 03.05.2023. i 05.07.2023. po 500 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištima koja su odgođena prije početka raspravljana od 06.11.2017., 08.02.2018.,

04.10.2018., 19.01.2021., 11.03.2021., 30.09.2021., 16.11.2021., 17.12.2021., 17.02.2021., 07.04.2022., 25.05.2022., 08.09.2022. i 07.11.2022. po 125 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištima na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 02.03.2017.,10.05.2021. i 18.06.2018. po 250 bodova za svako ročište, odnosno ukupno zbrojeno 8 750 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 17.412,50 EUR/131.250,00 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 21.765,63 EUR/163,993,14 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćene sudske pristojbe za odgovor na tužbu (list 18 spisa) u iznosu od 107,90 EUR/813,00 kn, tako da je tuženiku pod 1.OB d.d. priznat ukupan trošak u iznosu od 21.873,53 EUR/164.806,11 kn, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

37.2. Tuženiku pod 1.OB d.d. nije priznat trošak za sastav podneska od 05.04.2017., obzirom je isti identičan prethodno zaprimljenom podnesku od 12.siječnja 2016. za koji je tuženiku pod 1. odmjerena nagrada u visini od 500 bodova, te tuženiku pod 1. nije priznat trošak za sastav podneska od 27.05.2016.,

budući je isti identičan podnesku od 11.03.2016. kojim tuženik pod 1.predlaže nastavak postupka, i isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Splitu, 18.kolovoza 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku pod 1. putem punomoćnika,

-tuženicima pod 2., 3., 4., 5. i 6. osobno,

-u spis.