Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-247/2021-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz R., OIB: ..., zastupan po punomoćnici N. Š., odvjetnici iz R., protiv tuženika L. D. „J.“ iz Č., OIB: ..., zastupan po punomoćniku K. Č. odvjetniku iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-9/2018 od 25. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-9/2018 od 25. studenog 2020., u točki 1. izreke u svemu, osim u dijelu kojim je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata na iznos glavnice za razdoblje od 16. listopada 2011. do 24. studenog 2020., te se citirana presuda potvrđuje u točki 2. izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačava se citirana prvostupanjska presuda u točki 1. izreke u dijelu kojim je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata na iznos glavnice za razdoblje od 16. listopada 2011. do 24. studenog 2020., na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan. III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.580,04 eur / 19.439,34 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 16. listopada 2011. do isplate (točka 1. izreke), zatim da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.197,03 eur / 24.088,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 25. studenog 2020. do isplate (točka 2. izreke), sve naprijed po kamatnoj stopi preciziranoj u izreci presude, sve u roku od 15 dana, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 2.580,04 eur / 19.439,34 kn[1] (točka 3. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude iz točki 1. i 2. izreke, žalbu podnosi tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači te tužbeni zahtjev odbije u cijelosti podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava žalbe.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, ali ne zbog navoda koji se ističu u žalbi.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale na njegovom osobnom automobilu u štetnom događaju od 16. listopada 2011., kada je doživio prometnu nezgodu na državnoj cesti D3 kod km oznake 10, vozeći iz smjera K. prema G. J., na način da je tužitelju iznenada s desne strane, na kolnik izletjela divljač - srna u koju je tužitelj udario vozilom koje je pritom oštećeno.

6. U ovoj fazi žalbenog postupka i dalje je sporan osnov odgovornosti tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja a time i obveza tuženika da tužitelju naknadi nastalu imovinsku štetu na vozilu.

6.1. Pritom treba uvažiti učestalu izmjenu zakonskih propisa s područja održavanja javnih cesta i lovstva vezano za odštetnu odgovornost zbog naleta divljači na cestama (do sada četiri relevantna razdoblja primjene zakonskih propisa na ovome pravnom području). Uvažavajući vrijeme prometne nezgode (16. listopada 2011.) trebalo je primijeniti Zakon o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11. - dalje ZC) sukladno čijoj odredbi članka 50. stavak 1. i 2. pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar odgovara za štetu trećim osobama nastalim naletom divljači po osnovi krivnje ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-352/2022 od 5. travnja 2022.).

6.2. Tijekom postupka donošenjem odluke ovoga suda poslovni broj Gž-1116/2016 od 6. prosinca 2017. tužbeni zahtjev za naknadu štete pravomoćno je odbijen u odnosu na prijašnjeg prvotuženika H. C. d.o.o. Z., pravne osobe koja upravlja predmetnom državom cestom jer nije utvrđena odgovornost ove pravne osobe za konkretnu štetu u smislu odredbe članka 50. ZC-a

6.3. Time su bili ispunjeni uvjeti da sud prvog stupnja odluči o osnovanosti istog tužbenog zahtjeva ali prema drugotuženiku L. D. „J.“ iz Č. kao supsidijarnom suparničaru skladno odredbi članka 197. ZPP-a.

6.4. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja je vodio računa da se odredba članka 50. ZC-a ne odnosi na pitanje odštetne odgovornosti osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenik i lovozakupnik) već da odgovornost tuženika kao lovačkog društva treba prosuđivati kroz odredbe Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05., 75/09. i 153/09. - dalje ZL) te prema općim propisima obveznog prava odnosno odredbama o objektivnoj odgovornosti iz članka 1063. - 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

7. Nije bila sporna činjenica da u trenutku štetnog događaja na kritičnom dijelu prometnice nije bio postavljen prometni znak koji bi ukazivao na prisutnost divljači na cesti te nije sporno da tuženik kao lovačko društvo gospodari lovištem kroz koje prolazi sporna dionica ceste.

7.1. Provedenim prometnim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj kritične zgode kretao brzinom od oko 45 km/h, dionicom ceste na kojoj je dopuštena brzina kretnja 40 km/h, te da se, uvažavajući brzinu naleta divljači i nedostatak tragova kočenja, tužitelj mogao pravovremeno zaustaviti do mjesta naleta samo brzinama manjim od 16 km/h. S obzirom da nije postojao prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ koji bi ukazivao tužitelju na tu mogućnost te cijeneći dalje da se radilo o blagom desnom zavoju koji je utjecao na nepreglednost ceste te činjenicu da tužitelj nije bio u alkoholiziranom stanju, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije izvršio niti jedan propust koji bi mogao ukazati na njegovu odgovornost ili barem doprinos za nastanak štete uz zaključak da manje prekoračenje brzine nije od utjecaja jer bi se nalet mogao spriječiti samo pri minimalnoj brzini od 16 km/h kojom se nemoguće kretati prometnicom duži vremenski period budući je tada potrebno voziti u prvom stupnju prijenosa brzine. Stoga sud zaključuje da tužitelj upravljajući vozilom kritične zgode nije izvršio niti jedan propust koji bi mogao ukazati na njegovu odgovornost za nastanak štete koju je pretrpio, odnosno element koji bi ukazao da je određenim dijelom doprinio nastanku štete.

7.2. Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja, sud prvog stupnja smatra da je tuženik kao lovoovlaštenik lovišta odgovoran za nastanak štetnog događaja i posljedično time za nastanak štete tužitelju koju isti trpi, s obzirom da nije poduzeo predviđene mjere skladno odredbama ZL-a ali da je odgovoran i kao osoba koja je dužna nadgledati opasnu stvar u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a, uvažavajući stajalište sudske prakse prema kojoj srna koja iznenadno istrčava na javnu cestu kojom se kreće promet, ima smatrati opasnom stvari a opasnost od njezine aktivnosti za okolinu nije u potpunoj kontroli njezinog imatelja (članak 1066. stavak 1. ZOO-a), pri čemu ujedno nalazi da nisu ispunjeni uvjeti koji bi skladno odredbi članka 1067. ZOO-a oslobodili tuženika od odgovornosti za nastalu štetu.

7.3. Uvažavajući dalje visinu štete utvrđene procjeniteljskim dijelom nalaza i mišljenja prometnog vještaka, sud pobijanom presudom nalaže tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete nastale na vozilu u visini od 2.580,04 eur / 19.439,34 kn[1] . Na dosuđeni iznos imovinske štete tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata sa tijekom od dana dešavanja štetnog događaja 16. listopada 2011. do isplate pozivom na članak 29. ZOO-a, dok je odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te je konačno nepobijanim dijelom presude iz točke 3. izreke, odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva (za iznos od 0,01 kn).

8. U donošenju presude u pobijanom dijelu nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete.

10. Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na osnov odgovornosti, tuženik u žalbi bez uporišta ističe da je prema ZL-u iz lovišta isključeno područje javnih prometnica i zaštitni pojas cesta, radi čega da tuženik kao lovačko društvo uopće nema nikakvih ovlasti za vršenje bilo kakvih gospodarskih radnji na tome području. Naime, sud prvog stupnja nedvojbeno je utvrdio da je kritične zgode srna na prometnicu dotrčala iz prostora lovišta kojim gospodari tuženik uz daljnji zaključak da je istome moglo, odnosno moralo biti poznato prisustvo većeg broja takve divljači na tome prostoru, da je kao lovoovlaštenik upoznat sa prirodom i načinom življenja i kretanja divljači pa da je mogao odnosno morao očekivati da bi divljač u vidu srne mogla nastaviti svoje kretanje po prometnici, što je već i ranije uočeno i zapisnički konstatirano, pri čemu tuženik kao lovoovlaštenik nije poduzeo nikakve radnje, u smislu zahtijevanja postavljanja adekvatnog prometnog znaka od strane osobe koja upravlja prometnicom.

11. Bez osnova tuženik daljnjim žalbenim navodima nastoji odgovornost prebaciti na prijašnjeg prvotuženika odnosno osobu koja upravlja predmetnom prometnicom. Naime, već naprijed je rečeno da je tužbeni zahtjev za naknadu štete pravomoćno odbijen u odnosu na prijašnjeg prvotuženika H. C. d.o.o. Z. jer nije utvrđena odgovornost ove pravne osobe za konkretnu štetu u smislu odredbe članka 50. ZC-a.

12. Neosnovano tuženik dalje u žalbi tvrdi da niti jednim propisom divljač nije okarakterizirana kao opasna stvar te nastavno ističe kako lovačko društvo ne može kontrolirati divlje živo biće koje se kreće nagonom opstanka i ima svoje uhodane staze. Naime, odgovornost tuženika za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar budući da na cesti zbog povećane opasnosti nastanka štete za okolinu predstavlja opasnu stvar u smislu članka 1063. ZOO-a. O tome pitanju praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske je jedinstvena (tako Rev-352/2022 od 5. travnja 2022., Rev- 2902/2016 od 28. kolovoza 2019., Rev-1057/2014 od 5. prosinca 2017) a o tome da se radi o objektivnoj odgovornosti lovoovlaštenika izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske: br. U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015.

12.1. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da divljač na cesti predstavlja opasnu stvar zbog povećane opasnosti za nastanak štete, temeljem članka 1064. ZOO-a u vezi s člankom 82. stavak 3. ZL-a, pa da je stoga za predmetnu štetu odgovoran tuženik kao lovoovlaštenik lovišta u kojem srna živi te da u postupku tuženik nije uspio dokazati postojanje nekog od ekskulpacijskih razloga predviđenih člankom 1067. ZOO-a, imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda da u datoj situaciji iznenadnog izlijetanja divljači na kolnik nije bilo objektivne mogućnosti izbjegavanja udara vozila u divljač te da nije utvrđeno da bi minimalno prekoračenje brzine kretanja vozila bilo u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

13. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava vezano za tijek zakonskih zateznih kamata, ovaj sud je utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je tužitelju na dosuđeni iznos imovinske štete priznata zakonska zatezna kamata s početkom tijeka od dana dešavanja štetnog događaja 16. listopada 2011. Kako iz stanja spisa proizlazi da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti koja nije reparirana, čija je visina utvrđena tek provedenim prometnim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tada tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 25. studenog 2020. pa do isplate (tako VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev 638/2020. od 12. siječnja 2021.).

13.1. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1086. ZOO-a i članka 1089. stavak 2. ZOO-a u vezi s člankom 29. stavak 1. ZOO-a u tom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti te odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 16. listopada 2011. do 24. studenog 2020.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 5. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa), na što ne utječe niti djelomično preinačenje pobijane presude u korist tuženika jer se radi o odluci o sporednom zahtjevu (tijek zateznih kamata) u pogledu čega nisu nastali posebni troškovi.

15. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373. točka 3. ZPP-a.

17. Odbijajući dio presude iz točke 3. izreke, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 9. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.