Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-412/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB:... iz Z., kojeg zastupa majka M. P. T. iz Z. R., protiv tuženice O. R., OIB:..., R., koju zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-773/2019 od 3. studenog 2022., dana 9. kolovoza 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-773/2019 od 3. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.583,05 kuna (šesttisućapetsto osamdesetri kune i pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02. studenog 2013. do isplate, te da mu naknadi parnični trošak, sve to u roku do 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju D. P., OIB:..., isplatiti tuženiku O. R., OIB:..., na ime parničnog troška, iznos od 1.875,00 (tisućuosamstosedamdesetpet) kuna / 248,86 eura1, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.583,05 kn sa zateznom kamatom od 2. studenog 2013., a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je navedeni iznos platio tuženici 1. studenog 2013. temeljem rješenja o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 2. rujna 2013. i da je to rješenje poništeno rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, čime je otpala osnova temeljem koje je izvršio isplatu i ima pravo na povrat temeljem stečenog bez osnove.

6. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je rješenjem o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 20. travnja 2018., Klasa: UP/I-350-07/13-70/185, Ur.broj: 2182/12-18-9 utvrđena obveza I. P. R. za plaćanje naknade za zadržavanje u prostoru za zgradu stambene ili druge namjene koja je nezakonito izgrađena na kčbr. 1829 zgr. k.o. R. i da je navedenu naknadu I. P. R. platila u korist Državnog proračuna 4. studenog 2013., te da je rješenjem Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije od 17. prosinca 2018., Klasa: UP/II-361-02/18-01/4, Ur.broj: 2182/1-15-18-2 utvrđeno da je naprijed navedeno rješenje od 20. travnja 2018. poništeno te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno postupanje;

- da je presudom Upravnog suda u Splitu od 20. rujna 2019. broj Uslsav-37/19 od 20. rujna 2019. djelomično poništeno rješenje od 17. prosinca 2018. te je predmet vraćen Upravnom odjelu za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije na ponovni postupak;

- da je u rješenju o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 20. travnja 2018., Klasa: UP/I-350-07/13-70/185, Ur.broj: 2182/12-18-9 navedeno da je naknadu platila I. P. R., dok tužitelj nije priložio niti jedan dokaz da je on platio naknadu,

pa kako primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima povrat stečenog bez osnove može zahtijevati samo ona osoba čija je imovina prešla u imovinu druge osobe, a da tužitelj nije dokazao da je njegova imovina prešla u imovinu tuženice obzirom iz citiranog rješenja proizlazi da je naknadu platila I. P. R., to prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije aktivno legitimiran za potraživanje isplate temeljem stjecanja bez osnove.

7. U žalbi tužitelj navodi da je utuženi iznos platio sa svog tekućeg računa 1. studenog 2013. radi izbjegavanja prisilne naplate po konačnom rješenju tuženice od 2. rujna 2013. Klasa: UP/I-350-07/13-70/185, temeljem kojeg je obveznik plaćanja naknade formalno bila njegova sestra I. P. R. a koja nije bila u mogućnosti platiti navedeni iznos pa je isti on podmirio, te da je navedeno rješenje poništeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 25. listopada 2017. broj: Usž-121/17. Kako je otpao pravni osnov njegovog plaćanja, to smatra da ima pravo na povrat od tuženice temeljem stečenog bez osnove. Ukazuje da je tužbu podnio 3. travnja 2019., a da je pobijana presuda donesena 3. studenog 2022., što znači da postupak nije okončan u roku koji propisuje čl. 461. Zakona o parničnom postupku, niti je proveden pisani postupak propisan čl. 461.a istog Zakona. Ističe da tuženica nije osporila tvrdnje tužitelja, nego je tvrdila da je pred Upravnim sudom u Splitu pokrenut upravni spor u kojem je donesena presuda od 20. rujna 2019. broj P-773/2019 kojom je predmet vraćen na ponovno postupanje Šibensko-kninskoj županiji, a da za dokazivanje svojih tvrdnji nije priložila niti jedan dokaz, pa kako su bitne činjenice između stranaka bile nesporne to ih nije trebalo dokazivati, nego ih je sud kao takve trebao uzeti u obzir. Zaključno smatra da ukoliko je i I. P. R. naknadu platila 4. studenog 2013., kako navodi prvostupanjski sud, tada svakako on ima pravo tražiti povrat istog iznosa koji je platio 1. studenog 2013.

8. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istači da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se primjenjuje u ovom postupku temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), obzirom novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom su razlozi navedeni u obrazloženju presude proturječni predmetu utuženja koji je determiniran činjeničnim navodima iz tužbe. Međutim, unatoč tome ovaj sud je u mogućnosti odlučiti o žalbi primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a.

10. Pod toč. 6. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da je predmet spora povrat isplaćenog iznosa od 6.583,05 kn koji je plaćen temeljem rješenja o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 20. travnja 2018., Klasa: UP/I-350- 07/13-70/185, Ur.broj: 2182/12-18-9, pod toč. 7.1. obrazloženja navodi da je naprijed navedenim rješenjem utvrđena obveza plaćanja naknade za zadržavanje u prostoru stambene zgrade I. P. R. koju je ona platila u korist Državnog proračuna 4. studenog 2013., pod toč. 7.2. obrazloženja navodi da je navedeno rješenje poništeno rješenjem Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije od 17. prosinca 2018., Klasa: UP/II-361-02/18-01/4, Ur.broj: 2182/1-15-18- 2, dok pod toč. 7.4. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da je presudom Upravnog suda u Splitu od 20. rujna 2019. broj Uslsav-37/19 od 20. rujna 2019. djelomično poništeno rješenje od 17. prosinca 2018. te je predmet vraćen Upravnom odjelu za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije na ponovni postupak. Na temelju navedenih činjenica sud izvodi zaključak da tužitelj nije dokazao da je platio tuženici naknadu s osnova zadržavanja zgrade u prostoru jer iz rješenja proizlazi da je naknadu platila I. P. R. i da radi toga nije aktivno legitimiran za potraživanje prema tuženici temeljem stečenog bez osnove.

11. Međutim, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je I. P. R. obvezana platiti naknadu za zadržavanje stambenog objekta u prostoru rješenjem o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 2. rujna 2013. i da je tužitelj u njezinu korist platio 1. studenog 2013. novčani iznos od 6.583,05 kn da bi bila izbjegnuta prisila, nakon čega je rješenje kojim je određena naknada poništeno odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 25. listopada 2017. Temeljem navedene činjenične osnove tužitelj smatra da su ispunjeni uvjeti za vraćanje stečenog bez osnove pozivajući se na odredbe čl. 1111., 1112. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

12. Uz tužbu tužitelj nije priložio rješenje o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 2. rujna 2013., niti odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 25. listopada 2017. na koje se poziva u činjeničnim navodima tužbe. Tužitelj je priložio rješenja od 20. travnja 2018. i 17. prosinca 2018. na koje se poziva prvostupanjski sud pod toč. 6., 7.1. i 7.2. obrazloženja presude.

13. Nadalje, iz stanja u spisu proizlazi da je tuženica paušalno osporila činjenične navode iz tužbe, ukazujući da je I. P. R. pred Upravnim sudom u Splitu pokrenula upravni spor u kojem je donesena presuda 20. rujna 2019. pod brojem P-773/2019, a temeljem koje je ukinuto rješenje tuženice i predmet vraćen na ponovno postupanje Upravnom odjelu za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije. U prilog svojim navodima nije dostavila odluku na koju se poziva u odgovoru na tužbu, nego je dostavila presudu Upravnog suda u Splitu od 20. rujna 2019. poslovni

14. Obzirom na navedeno pod toč. 9. do 12. ovog obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na dokazima (koje je tužitelj dostavio) i koji nisu u skladu s činjeničnim navodima iz tužbe na kojima tužitelj temelji zahtjev za isplatu temeljem stečenog bez osnove, ali da je tuženica u odgovoru na tužbu osporila osnovanost zahtjeva samo iz razloga što (ponovljeni) postupak pred Upravnim odjelom za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije do podnošenja tužbe nije okončan. Iz navedenog je evidentno da tuženica nije osporila - da je tužitelj platio naknadu za zadržavanje zgrade u prostoru i da je otpala osnova temeljem koje je izvršeno plaćanje, na što pravilno ukazuje tužitelj u žalbi.

15. Iz obrazloženja priloženog rješenja o naknadi Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 20. travnja 2018., Klasa: UP/I-350-07/13-70/185, Ur.broj: 2182/12-18-9 ovaj sud i dodatno utvrđuje da je I. P. R. obvezana platiti naknadu rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine R. od 2. rujna 2013., Klasa: UP/I-350-07/13- 70/185, Ur.broj: 2182/12-03/13-1, koja je plaćena 4. studenog 2013. u iznosu od 6.583,05 kn, da je izjavila žalbu protiv tog rješenja koja je odbijena rješenjem Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove u Šibensko-kninskoj županiji, Klasa: UP/I-361-02/13-01/16, Ur.broj: 2182/1-15-13-2 od 27. rujna 2013., da je nakon toga pokrenula upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu koji je donio presudu od 23. rujna 2016. broj UsI-2676/13-18, nakon čega su povodom žalbe I. P. R. presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 25. studenog 2017. broj:

Usž-121/17-2 poništeni prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i presuda Upravnog suda u Splitu. Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je osnova temeljem koje je izvršeno plaćanje iznosa od 6.583,05 kn (rješenje od 2. rujna 2013.) otpala.

16. Vezano uz činjenicu tko je platio naknadu tuženici, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je on platio navedeni iznos. Nasuprot tome tužitelj u tužbi tvrdi da je on platio umjesto I. P. R. da bi bila izbjegnuta prisila, a u žalbi ukazuje (pravilno) da činjenicu da je on platio tuženica nije osporila pa je nije trebalo dokazivati.

17. Kako nije sporno da je I. P.R. obvezana platiti naknadu, a da tuženica nije osporila da je tužitelj platio naknadu, to proizlazi da je tužitelj kao treća osoba podmirio obvezu dužnika, u smislu čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

17.1. Kako ispunjenje obveze od tužitelja kao treće osobe ima isti pravni učinak kao da je obvezu ispunila dužnica (I. P. R.), to je dužnica aktivno legitimirana zahtijevati povrat temeljem stečenog bez osnove primjenom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Dakle, u konkretnom slučaju nije otpala osnova temeljem koje je tužitelj platio obzirom je on platio umjesto dužnika temeljem zakonske ovlasti (čl. 161. st. 1. ZOO-a), nego je otpala osnova temeljem koje je dužnica bila obvezana na plaćanje naknade, pa je iz navedenih razloga osnovan zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja.

18. Vezano uz tvrdnju tužitelja da je on ispunio obvezu da bi bila izbjegnuta prisila, pri čemu se poziva na čl. 1112. st. 1. ZOO-a koji propisuje da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, valja istači da tužitelj činjenično ne navodi o kakvoj se "prisili" radi. Ukoliko tužitelj smatra pod "prisilom" namirenje u eventualnom postupku prisilne naplate, isto ne može biti osnovano jer on nije utvrđen obveznikom plaćanja naknade.

19. Kako stoga i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja nije osnovan, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

20. Ispitujući odluku o troškovima postupka po službenoj dužnosti, obzirom tužitelj sadržajno ne iznosi žalbene razloge, ovaj sud utvrđuje da je o troškovima postupka odlučeno pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je stoga i u tom dijelu ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. II. izreke.

U Varaždinu 9. kolovoza 2023.

Sutkinja

Sanja Bađun v.r.