Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 20 Gž-345/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Z. B. d.d. Z., OIB:…, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici M. K. K., odvjetnici iz O. D. P. & P. iz Z, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10079/2021-14 od 5. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. kolovoza 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Z. B. d.d. Z. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10079/2021-14 od 5. siječnja 2023.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija br. …, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana …, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 515,63 EUR / 3.885,03 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.12.2005. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., sa sjedištem u Z., OIB: …, naknaditi tužitelju D. G., OIB: …, iz Z., parnični trošak u iznosu od 1.592,67 EUR / 12.000,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 05. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje
glavne
operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena te sve u roku od 15 dana.“
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
2.1. U žalbi ističe da u odnosu na izreku presude u deklaratornom smislu (toč. I. izreke) sud nije obrazložio razloge ništetnosti ovih odredbi relevantnim razlozima jer se presuda iscrpljuje u prepričavanju Zakona o zaštiti potrošača, a koji nemaju učinka u odnosu prema konkretnom tužitelju, već djeluju na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača, ali nikako u odnosu na tužitelja. To dovodi do nerazumljivosti presude u pogledu deklaratornih, ali i kondemnatornih dijelova iste. Presuda dijelom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dijelom su ti razlozi proturječni. U odnosu na prigovor zastare ističe kako je zaključak prvostupanjskog suda nejasan. Naime, prigovor zastare uopće nije obrazložen već se sud isključivo poziva na tvrdnje tužitelja te pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. pri čemu ostaje nejasno na temelju kojih činjenica je sud zaključio kako zastara još nije počela teći, odnosno na koji način se u konkretnom predmetu primjenjuje navedeno shvaćanje koje ne obuhvaća kao područje svoje primjene zahtjeve korisnika kredita po osnovi bilo koje vrste naplaćenih bankovnih naknada. Istovremeno, u trenutku pokretanja ovog parničnog postupka, zastarni rok za tužiteljev zahtjev, po prirodi stvari, zakonu i sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, davno je istekao, s obzirom da je spor pokrenut 16 godina nakon datuma naplate sporne naknade. U razdoblju od dana sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet spora (8. studenog 2005.) do danas, nije došlo do nikakvih promjena zakona u pogledu početka tijeka zastare. Sve i da je postojala zakonska intervencija njezina primjena na konkretan spor bi zahtijevala izričito propisanu retroaktivnost u primjeni. To znači da naslovni sud primjenjuje shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020. koje uopće nije primjenjivo te u kojem nije navedena retroaktivnost pri čemu uopće ni ne obrazlaže razloge zbog kojih primjenjuje navedeno shvaćanje u konkretnom predmetu.
Slijedom navedenog, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Glede određivanja vrijednosti predmeta spora i povrede odredbe čl. 40. Zakona o parničnom postupku tuženica ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko (1.842,86 EUR /13.885,03 kn) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 515,63 EUR /3.885,03 kn. U tom smislu tuženica ukazuje i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005. i Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. Apsurdnost tako visoko označene vrijednosti predmeta spora pokazuje i presuda u kojoj je tuženici naloženo platiti 515,63 EUR/3.885,03 kn na ime povrata stečenog bez osnove i čak 1.592,67 EUR/12.000,00 kn na ime troškova postupka. Stoga tuženica predlaže drugostupanjskom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora. Žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te pogrešne primjena materijalnog prava ogledaju se u tome što tužitelju nije nezakonito naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Osporava u cijelosti navode tužitelja i zaključke suda o tome da je ništetna i nepoštena odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu koja je toč. I. izreke presude utvrđena ništetnom. Tuženica je ukazala na propise, a što je tužitelj propustio navesti tijekom postupka, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 2. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: - čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine, broj 15/2014), kojim je izrijekom u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2008/48/EZ1 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znače svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, sukladno Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 28. travnja 2008., str. 12) čime se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2005. godine za vrijeme važenja Zakona o bankama koji je u odredbi stavka 3. članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka) informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (toč. 5. st. 4. čl. 303.). Ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta Ugovora ni na primjerenost cijene i naknade, na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, ukazuje kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u toč. B 3.4.1.2. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu stambenih kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama tuženice. Nadalje, i tako određen iznos naknade (1% od iznosa kredita) jednokratno se dodatno umanjio sukladno toč. B 3.4.5. Odluke o Tarifi za 30% za vlasnike paket-računa-modeli Expert i Zlatni te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva konačno iznosila 3.885,03 kn. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji je imao jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da ih Zakon o bankama i Zakon o kreditnim institucijama predviđaju te da u tom smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja tuženice u toč. 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife tuženice koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita,
koja naknada je dodatno umanjena za 30% budući da je tužitelj bio korisnik univerzalnog paket-računa 1 ZA SVE (modeli Ekspert i Zlatni), ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. Stoga, utvrđenje suda kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu te smatra da je ista nepoštena pa da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena je u suprotnosti s ispravama i materijalnim dokazima u spisu te se temelji (samo) na iskazu tužitelja. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku materijalni dokazi u spisu imaju jaču snagu od personalnih dokaza, a pogotovo od iskaza tužitelja koji ima interes da si osigura što povoljniju poziciju u parnici. Ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. Obzirom da naslovni sud ipak (pogrešno) smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, to tuženica prvenstveno ističe kako je, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Sud nije niti jednom riječju obrazložio u čemu se sastoji neravnoteža i posredno po čemu je ta neravnoteža „značajna“. Naime, neosnovano je shvaćanje da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.
Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir jer je to u suprotnosti sa presudom tog Suda C- 415/11 Aziz. Koncepcija pojma "značajnije neravnoteže" na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tuženica upućuje i na stavove iz presude Suda Europske unije u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019. Pored toga, taj Sud navodi da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja,
ispita moguće nepoštivanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: - izričito zakonski dopuštena; - ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu; - fiksno određena u iznosu od 1% od iznosa kredita; - dodatno umanjena za 30% sukladno pogodnostima tužitelja; - određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; - ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženica smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.
Tuženica je ukazala kako je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita (116.500,00 CHF, odnosno 73.998,61 EUR/ 557.542,55 kn) i iznos naplaćene naknade (515,63 EUR /3.885,03 kn) te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, kao i (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom ističe da takva ugovorna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor zastare premda pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. ne obuhvaća kao područje svoje primjene zahtjeve korisnika kredita po osnovi bilo koje vrste naplaćenih bankovnih naknada. Istovremeno, u trenutku pokretanja ovog parničnog postupka, zastarni rok za tužiteljev zahtjev, po prirodi stvari, po zakonu i sudskoj praksi Vrhovnog suda, davno je istekao, s obzirom da je spor pokrenut 16 godina nakon datuma naplate sporne naknade. Prigovor zastare istaknut tijekom postupka, zasniva se na ustaljenoj, višegodišnjoj praksi Vrhovnog suda o pitanju početka i prekida zastare za povrat stečenog bez osnove. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (Rev-421/1992 od 26. lipnja 1992. i Revr- 1787/2012 od 6. veljače 2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Sud na tužbeni zahtjev tužitelja primjenjuje pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. čime retroaktivno mijenja prava stranaka koja proizlaze iz instituta zastare. Od donošenja gore navedenih odluka nije došlo do nikakvih promjena zakona u pogledu početka tijeka zastare. Također, u razdoblju od dana sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet spora (8. studenog 2005.) do danas, nije došlo do nikakvih promjena zakona u pogledu početka tijeka zastare. Sve i da je postojala zakonska intervencija, njezina primjena na konkretan spor bi zahtijevala izričito propisanu retroaktivnost u primjeni. U konkretnim okolnostima, međutim, ne postoji nikakvo pravno uporište za retroaktivnu primjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. na konkretni predmet spora.
Nadalje, tužitelj svojim tužbenim zahtjevom nije zahtijevao utvrđenje ništetnosti Ugovora. Utoliko, i s tog aspekta procesnopravnih pravila u kombinaciji sa sadržajem shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., isključena je primjena tog shvaćanja na tužiteljev tužbeni zahtjev. Svrha zastare je u tome da u nekom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako ovlaštenik svoje pravo ne ostvari u određenom vremenu. Interesi pravne sigurnosti zahtijevaju da se zaštiti postojeće stanje ako ono dulje vremena traje, a ne da se to stanje mijenja. Radi se, dakle, o jednom od temeljnih instituta obveznog prava ustanovljenog radi interesa pravne sigurnosti. Pored toga, odredbe o početku tijeka i prekidu zastare predstavljaju kogentne odredbe materijalnog prava koje se, u načelu, ne mogu primjenjivati retroaktivno. Čak i kad je riječ o zakonskoj intervenciji s retroaktivnim učinkom, ona mora biti ograničena i posebno opravdana (čl. 90. st. 4. i 5. Ustava). Primjera radi, Zakon o obveznim odnosima iz 2005. ne primjenjuje se „na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona“ (čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05) a jednako je to bilo propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (čl. 1106. ZOO-a/91). Pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. ne može stoga „poništiti“ materijalno-pravne učinke zastare koji su za obje stranke u sporu proizlazile iz zakona i važeće sudske prakse, i zamijeniti ih posve drukčijim pravnim tretmanom, po kojem bi se, retroaktivno, mijenjala prava stranaka i učinke koji su za njih bili u tijeku ili su već nastupili, a koji proizlaze iz instituta zastare. Ako je obveza zastarjela po mjerodavnom propisu koji je na snazi, ona je zastarjela, te se ona ne može više prisilno ostvariti. Ako zastara nije istekla, to samo znači da je počela teći po mjerodavnom propisu, te da bi istekla nakon isteka roka po mjerodavnom pravu. Nikako se ne čini prihvatljivim da bilo po zakonu, ili po pravnom shvaćanju, u takvim okolnostima bude primijenjeno novo pravilo po kojemu zastara uopće još nije ni počela teći. Takva bi situacija stoga za obje stranke u individualnom sporu bila potpuno nepredvidljiva. Nije jasan niti početak tijeka zakonske zatezne kamate jer tužitelj do dana postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva nije ukazivao na ništetnost ugovorne odredbe iz toč. 2. Ugovora o kreditu. Tuženica drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2005.
Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a što tuženica osporava) vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (14. prosinca 2021.). Poštenje/nepoštenje
određene ugovorne odredbe ne znači istovremeno i automatski, poštenje/nepoštenje
ugovorne strane. Potom, načelo savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, uvjetovano je i zadano vremenom i spoznajama u vremenu u kojem je neki ugovor sklopljen. Sud, dakle, na ugovorni odnos iz 2005. primjenjuje standard poštenja ugovornih odredbi iz 2022., dakle primjenjuje ga na osobu tuženice i k tome još retroaktivno. U načelu, zabranjena je retroaktivna primjena materijalnog prava te se poziva na stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." koje shvaćanje je primijenjeno u odlukama poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015., Rev-1147/2002 od 21. rujna 2004. te Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe. Tuženica izjavljuje žalbu i protiv odluke o troškovima postupka jer je pogrešno primijenjena odredbe članka 155. Zakona o parničnom postupku s obzirom da je sud tužitelju dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu te se trebao rukovoditi prije svega kvalitetom i kvantitetom sadržaja svake pojedine parnične radnje, s naglaskom na smisao iste, odnosno je li poduzeta parnična radnja bila potrebna za vođenje parnice ili je ista mogla biti poduzeta na manje tegoban način za stranke odnosno je li uopće poduzeta. Predlaže da joj se obistini trošak žalbe.
2.2. Na žalbu nije odgovoreno.
3. Žalba nije osnovana.
4. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 40. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22, dalje ZID ZPP), time što je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, previsoko označio vrijednost predmeta spora.
4.1. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije postupio po odredbi čl. 40. st. 3. ZPP već po odredbi čl. 40. st. 2. istog Zakona jer je kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora prihvatio onu koja je označena u tužbi s tim da tuženica nije tijekom prvostupanjskog postupka prigovarala toj visini vrijednosti predmeta spora niti je prvostupanjski sud smatrao da se radi o previsoko ili prenisko označenoj vrijednosti predmeta spora radi čega neosnovano tuženica u žalbi ističe da bi bila počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.
5. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP stoga što prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati jer je izreka presude razumljiva dok su o odlučnim činjenicama navedeni razlozi koji su jasni i neproturječni.
6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3205303809/05 sklopljenog 8. studenoga 2005. između tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati sve naknade i troškove za odobrenje kredita, sadržanu u čl. 2. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknada i troškova za odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 515,63 EUR/3.885,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekla temeljem nepoštene ništetne odredbe navedenog Ugovora o
kreditu.
8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 22. prosinca 2005. naplatila od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99
- dalje ZOO), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.
9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.
10. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.
10.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke.
10.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.
11. Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
12. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.
12.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.
13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.
14. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 2. Ugovora protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.
15. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ostale ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.
16. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 515,63 EUR/3,885,03 kn, čija visina među strankama nije prijeporna te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda
Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.
17. Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. ZPP, a što tuženica svojim paušalnim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.
18. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudu smatra rješenjem-čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.
Zadar, 8. kolovoza 2023.
Predsjednik vijeća
Igor Delin
