1

Poslovni broj: 24 Gž-1572/2020-3

 

 

Poslovni broj: 24 Gž-1572/2020-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. R. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2310/2019-18 od 17. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2310/2019-18 od 17. rujna 2020. u točkama I., II. i IV. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika na naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

 

III. Točka III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2310/2019-18 od 17. rujna 2020. nije ispitivana u žalbenom postupku.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom odredba članka 8. ugovora o kreditu broj 066-156/2008 od 17. travnja 2008. koji je zaključen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom H. A.-A.-B. d.d.) kao banke i koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B d.d.“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 32.124,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 29. ožujka 2016. do isplate dok je sa zahtjevom za isplatu kamate koja je tekla od 12. ožujka 2016. do 28. ožujka 2016. tužiteljica odbijena (točka III. izreke). Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 6.967,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. rujna 2020. do isplate.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u  žalbi poziva tuženik jer, protivno žalbenim navodima, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni i može se ispitati.

 

7.1. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, a činjenica da ocjenom provedenih dokaza tuženik nije zadovoljan nema, suprotno žalbenim navodima, značenje bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s navodno pogrešno primijenjenom odredbom članka 8. ZPP-a. Prema potonjoj zakonskoj odredbi, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza, dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka.

 

7.2. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je zbog toga što nije izveden dokaz financijskim vještačenjem i drugim dokazima koje je predlagao, onemogućen u raspravljanju te da je zbog toga sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. To zato što sudovi (ne stranke) imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom i odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih izvođenje kojih je predložio (a koji nisu izvedeni) istinitim valjalo prihvatiti njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu odredbu parničnog postupka. Isto tako, to što su u postupku provedeni dokazi ocijenjeni tako da su već na temelju njih prigovori tuženika ocijenjeni neosnovanim ne može imati značaj neke postupovne povrede. Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje daljnjih dokaza, a da je time što je te dokazne prijedloge odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

7.3. Činjenica da sud prvog stupnja nije donio nikakvu odluku u povodu tuženikova prijedloga za podnošenje zahtjeva za tumačenje prava Europske unije Sudu Europske unije također nema značaj nikakve povrede parničnog postupka. Naime, članak 267. Ugovora o funkcioniranje Europske unije (dalje: UFEU) propisuje zahtjev za prethodnu odluku kao mehanizam suradnje između nacionalnog suda i Suda Europske unije. Riječ je o zahtjevu jednog suda drugome. Taj propis primarnog prava Europske unije ne daje strankama (pa niti žalitelju) izravan pristup sudu Europske unije. U skladu s člankom 267. stavkom 2. UFEU-a, ako se pitanje tumačenja prava EU pojavi pred sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči. To znači da je odluka o postavljanju zahtjeva za tumačenje isključivo u rukama suda koji donosi odluku o predmetu spora. On je, ako smatra da mu je tumačenje prava EU potrebno za donošenje te odluke, ovlašten podnijeti taj zahtjev bez prijedloga stranaka i uz njihovo (zajedničko) protivljenje, odnosno neće ga podnijeti ako smatra da mu za odluku o predmetu spora tumačenja prava EU nije potrebno, iako jedna ili obje stranke to predlažu. Zbog toga činjenica da sud prvog stupnja nije podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU nema značaj povrede postupovnih odredbi ZPP-a.

 

7.3.1. U odnosu na navodnu povredu prava na obrazloženu sudsku odluku u kontekstu zaštite ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje, a zbog činjenice da sud prvog stupnja nije iznio razloge zbog kojih nije podnio zahtjev za prethodnu odluku, za odgovoriti je žalitelju da povredu tog prava može počiniti jedino sud zadnje instance iz članka 267. stavka 3. UFEU-a kao što to i proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2089/2017 od 3. prosinca 2019. koju je tuženik u žalbi pravilno citirao, ali pogrešno protumačio. S obzirom na to da prvostupanjski sud nije sud zadnje instance u ovom predmetu, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zato što taj sud nije iznio razloge zbog kojih nije podnio zahtjev za tumačenje prava EU iako je tuženik to predlagao.

 

8. Predmet spora je valjanost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je sadržana u članku 8. ugovora o kreditu broj 066-156/2008 koji su stranke zaključile 17. travnja 2008. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

 

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužiteljice i svjedoka prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

-  da je 17. travnja 2008. u Zagrebu između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o (stambenom) kreditu, s ugovorenim iznosom kredita od 240.000,00 EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 30 godina uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile ovlaštenje tužiteljice da prijevremeno u cijelosti ili djelomično otplati kredit s time da je banka ovlaštena zaračunati naknadu u skladu sa svojom Odlukom o naknadama za usluge

- da iz ugovora o kreditu nije vidljiva visina naknade

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužiteljica prijevremeno u cijelosti otplatila kredit

- da je tužiteljica 29. ožujka 2016. platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 32.124,54 kn.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu na temelju članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje ZZP/2007) utvrdio ništetnom te je na temelju članka 1111. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005. i 41/2008., dalje: ZOO) obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita zajedno sa zateznim kamatama od dana kad je od tužiteljice primio tu uplatu do isplate. Pritom je primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a.

 

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

 

12. Imajući na umu da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 96. stavka 2. ZZP/2007, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužiteljica je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje o tome, a to je potvrdila i svjedokinja M. V., djelatnica tuženika, kada je navela da se tipski ugovori nisu mogli mijenjati po željama korisnika kredita, zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007 nije dovedena u pitanje pa žalitelj u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori.

 

13. S obzirom na to da iz teksta same sporne odredbe jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje Odlukom o naknadama za usluge tuženika, tvrdnje žalitelja da zapravo nije riječ o naknadi za uslugu, nego o stvarno pretrpljenoj šteti koju je pretrpio trgovac ne mogu se prihvatiti i ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koji je utvrdio prvostupanjski sud. Zbog toga je neodlučno pozivanje žalitelja na odredbu članka 1024. stavka 3. ZOO-a. To tim više što iz iskaza svjedokinje, zaposlenice tuženika, proizlazi da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u paušalnom iznosu od 2% preostalog iznosa kredita. U takvim je okolnostima jasno da su netočni žalbeni navodi o tome da ta paušalizirana naknada predstavlja unaprijed dogovoreni iznos stvarno pretrpljene štete.

 

14. Pored utvrđenja da tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, to tim više što su ostalim ugovornim odredbama administrativni troškovi prijevremene otplate kredita prebačeni na tužiteljicu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nije riječ o ugovornoj odredbi koju je bez pregovaranja unaprijed sastavio tuženik u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

 

14.1. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da je tužiteljica u trenutku zaključenja ugovora bila zaposlenica tuženika na radnom mjestu revizorice. To zato što se sustav zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi temelji, među ostalim na činjenici da je u odnosu na trgovca u podređenom položaju. Ta podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje, koja je struka ili iskustvo pojedinog potrošača. To zato što je za primjenu odredbi ZZP/2007 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan podređeni položaj potrošača pa se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu članka 3. ZZP/2007. Neovisno o tome što je tužiteljica bila revizorica u tuženoj banci, nije imala mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi niti primjeni Odluke o naknadama za usluge banke pa tužiteljica kao i svi ostali potrošači-korisnici kredita, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijeli u odnosu na banku jednaki podređeni položaj.

 

14.2. Neodlučni su navodi žalbe da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka predlagao dokaze radi utvrđenja parametara za određivanje naknade. To zato što je u skladu s člankom 98. ZZP/2007 za ocjenu transparentnosti i poštenosti ugovorne odredbe odlučno vrijeme prije i prilikom sklapanja ugovora, a ne (kasniji) trenutak vođenja sudskog postupka.

15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, pravilno žalitelj u žalbi ističe da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2% neotplaćene glavnice). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15.1. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za pruženu uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužiteljici kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 8. spornog ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti od 2,0 % neotplaćenog iznosa kredita, utječe i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu  značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o odredbi koja je uz pravilnu primjenu članka 96. stavka 1. i 102. stavka 1. ZZP/2007 ocijenjena nepoštenom i utvrđena ništetnom. Zato je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. prvostupanjske presude.

 

17. Zakonita je i odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplatu koje je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u visini koja među strankama nije sporna. Ta se odluka temelji na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

 

17.1. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na iznos plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad je plaćen (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika). Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. prvostupanjske presude.

 

18. Odluka o troškovima postupka sadržana u točci IV. izreke pobijane presude temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se poziva niti postoje oni na koje ovaj suda uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti pa je i u odnosu na točku IV. prvostupanjske presude odbijena žalba i potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

19. Odluka o troškovima u povodu odbijene žalbe (članak 166. stavak 1. ZPP-a) kojom je žalitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu temelji se na činjenici da tuženik sa žalbom nije uspio.

 

20. Naposljetku, nije prihvaćen u žalbi navedeni prijedlog tuženika da ovaj sud prije donošenja odluke o žalbi podnesene zahtjev Sudu Europske unije za tumačenjem Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) i Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ.

 

20.1. To zato što je riječ o propisima koji se u ovom predmetu ne primjenjuju.

 

20.2. U skladu s člankom 267. UFEU-a, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

 

20.3. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

 

20.4. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sklopljen 17. travnja 2008., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

 

20.5. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

 

21. Razlozi navedeni u točkama 20.2. do 20.5. ovog obrazloženja primjenjivi su i na razloge neprimjene Direktive Vijeća 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986.

 

22. Rok za prenošenje Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ u nacionalno zakonodavstvo, u skladu s njezinim člankom 27. stavkom 1. je 12. lipnja 2010. Prema njezinoj prijelaznoj odredbi iz članka 30. stavka 1., ta se Direktiva ne  primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera (12. lipnja 2010).

 

U Varaždinu 5. veljače 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                                  Dijana Hofer v.r.