Poslovni broj Gž-1646/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. OIB: ..., iz I., zastupane po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & P . d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-1165/2019 od 27. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. kolovoza 2023.

r i j e š i o  j e

I

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-1165/2019 od 27. rujna 2022.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-1165/2019 od 27. rujna 2022. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke te odbijajući dio odluke o troškovima postupka u odnosu na tuženika iz točke VI. izreke pa se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi sadržani u člancima 2. i 7. Ugovora o kreditu broj ... od 8. ožujka 2006., koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sve sa sadržajem pobliže označenim u navedenim točkama izreke presude.

1.1. Istom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 705,54 eur / 5.315,87[1] kn na ime preplaćene kamate (točka III. izreke), zatim da joj isplati iznos od 1.598,77 eur / 12.045,92 kn[1] na ime razlike tečaja (točka IV. izreke) te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.317,27 eur/9.925,00 kn[1] (točka V. izreke), sve naprijed zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.690,56 eur / 12.737,50 kn[1] te zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.244,28 eur / 9.375,00 kn[1] .

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv presude i rješenja žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijane odluke preinače u skladu sa žalbenim navodima te potražuje troškove postupka uključujući i trošak žalbe podredno da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba u odnosu na pobijano rješenje nije osnovana dok je žalba u odnosu na pobijanu presudu osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sadržaja navedenog u točkama I. - II. izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 2.304,31 eur / 17.361,79 kn[1] odnosno po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 705,54 eur / 5.315,87 kn[1] te po osnovi valutne klauzule iznos od 1.598,77 eur / 12.045,92 kn[1] , sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopila dana 8. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj ... u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 18.161,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 7. Ugovora o kreditu te je između ostalog u članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 1,50% godišnje ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika odnosno banke.

6.1. Sud prvog stupnja je najprije kao neosnovan odbio po tuženiku istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti toga suda, nalazeći da je nepoštena a time i ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim su stranke u slučaju spora ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta banke.

7. Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29), zatim odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.

– dalje: ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) te cijeneći odredbu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presuda donesenih u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

8. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

9. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 1,50%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužiteljica bi manje platila ukupan iznos od 2.304,31 eur / 17.361,79 kn[1] , prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

10. Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela ponovno teći 13. lipnja 2014. (za promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 13. lipnja 2019. (tužba predana na poštu preporučenom pošiljkom).

11. Visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva sud utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem pa prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 705,54 eur / 5.315,87 kn po osnovi promjenjive kamatne stope te iznosa od 705,54 eur / 5.315,87 kn po osnovi valutne klauzule, odnosno u ukupnom iznosu od 2.304,31 eur / 17.361,79 kn , bez umanjenja za manje plaćeno (kada je u pojedinim razdobljima tečaj bio manji) s obrazloženjem da tuženik nije postavio prigovor radi prijeboja niti izjavio protutužbu.

11.1. Na dosuđene iznose sud je tužiteljici priznao zakonsku zateznu kamatu prema članku 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok je o troškovima postupka odlučio pozivom na članak 154. stavak 5. ZPP- a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

12. U donošenju pobijane presude i rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijane odluke nisu nerazumljive, u istima su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

13. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a jer da je povodom prigovora stranke pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj stvari te da je posljedično tome pogrešno postupio kada je pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti postavljen po tuženiku.

13.1. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. - 4. ZPP-a na koju se tuženik mogao pozvati. Naime, odredbom članka 81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarala smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), a smatra se da o pojedinoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 83. ZZP/03 bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji je ocijenjen predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. stava 1. ZZP/03 je propisivala da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13.2. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, sud u Z. čija mjesna nadležnost je određena ugovorom je od prebivališta tužiteljice udaljen od oko 250 km. Stoga je, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pravilno stajalište prvostupanjskog suda da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se istoj nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Naime, zbog udaljenosti mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala visoke troškove dolaska na sud a time i znatno neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

13.3. Navedeni zaključak sukladan je pravnom shvaćanju zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. (poslovni broj Su IV-308/2020) a o tome je svoje stajalište izrazio i sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98.

13.4. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da čak i u slučaju da je sud utvrdio da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna, da bi trebalo voditi računa o odredbi članka 46. i članka 48. ZPP-a, a prema kojoj bi za suđenje o ovom sporu bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Ovo zato jer tuženik niti ne spori da ima poslovnicu u sjedištu prvostupanjskog suda, a iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da su stranke zaključile ugovor u V., dakle u sjedištu Općinskog suda u Vinkovcima, pa je po ocjeni ovog suda o prigovoru mjesne nadležnosti sud prvog stupnja pravilno odlučio primjenom članka 59. ZPP-a koji propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi.

14. Tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a te da je tuženiku onemogućio raspravljanje pred sudom time što je odbio provesti dokazne prijedloge tuženika saslušanjem tužiteljice te djelatnika tuženika I. O. u svojstvu svjedoka, a sve na okolnost informirane obavijesti tužiteljice o spornim uvjetima kreditiranja.

15. Međutim, neprovođenjem određenih dokaza, pravovremeno predloženih po tuženiku (predloženi već u odgovoru na tužbu, ustrajanje na tim dokaznim prijedlozima u podnesku od 10. siječnja 2022., na ročištu od 10. veljače 2022. te na zadnjoj raspravi 19. kolovoza 2022.) ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15.1. Prvostupanjski sud, iako je na ročištu 10. veljače 2022. odredio provesti sve do tada predložene dokaze stranaka (između ostalog predloženo je saslušanje tužiteljice te svjedoka I. O.), naknado je odluči ne provoditi ove dokaze očito smatrajući da je dostatno što su u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava, donesene presude koje imaju učinak u individualnim restitucijskim postupcima radi zaštite prava potrošača.

15.2. Međutim, imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. treba reći da je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a uz to taj je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom članka 502.c ZPP- a, u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

16. Stoga je valjalo ukinuti pobijanu presudu kako bi sud prvog stupnja u nastavku postupka prihvatio dokazne prijedloge tuženika i proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i predloženog svjedoka na predložene okolnosti obaviještenosti tužiteljice i pregovaranja oko spornih odredbi te iste dokaze ocijenio zajedno sa ostalim provedenim dokazima, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbu članka 502.c ZPP-a o učincima presude donesene u kolektivnom sporu, te odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove i zastari tražbine, koje sve odredbe dolaze u primjenu, kako je sud prvog stupnja pravilno zaključio. Nakon toga će izvesti ponovnu ocjenu osnovanosti zahtjeva o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i posljedično tome o pravu tužiteljice na isplatu.

17. U konačnoj će odluci sud prvog stupnja odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, sukladno članku 166. stavak 3. ZPP-a.

18. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu članka 370. ZPP-a i članka 380. stavak 2. ZPP-a.

19. Kao nepobijan ostaje neizmijenjen odbijajući dio odluke o troškovima postupka u odnosu na tužiteljicu iz točke VI. izreke prvostupanjske presude.

U Rijeci 2. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.