Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1383/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Branka Ježek Mjedenjak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja E. D. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u M., protiv tuženika G. o. d.d. Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku Ž. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L.&V. d.o.o. iz S., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pn-48/2020 od 31. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pn-48/2020 od 31. kolovoza 2022. potvrđuje u točki 1 i dijelu točke 2 izreke za iznos od 2.368,40 eur/17.844,71 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke 2 izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.244,20 eur/9.374,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1 izreke naloženo je tuženiku na ime naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 109.471,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. srpnja 2020. do isplate, dok mu je točkom 2 naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 27.219,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude tuženik podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) te predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana osim u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Prijeporna je i u fazi žalbenog postupka odgovornost sudionika štetnog događaja od 15. srpnja 2020. pa time i obveza tuženika da tužitelju kao osiguraniku sudionika naknadi štetu.

6. Neprijeporno je te sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

- na cesti D9, je dana 15. srpnja 2020. oko 7,00 sati došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao tužitelj „V. P.“, reg. oznake …. i vozilo kojim je upravljao vozač A. Ž. tipa „V. G.“, registarske oznake ….,

- oba vozila kretala su se iz smjera M. u smjeru O. s time da je vozilo kojim je upravljao A. Ž. bilo osigurano kod tuženika,

- tužitelj se svojim vozilom kretao iza manjeg teretnog vozila dok se A. Ž. svojim vozilom kretao ispred tog vozila,

- do nezgode je došlo na lijevoj prometnoj traci na kojoj su se nalazila oba sudionika na ravnom dijelu prometnice na način da je tužitelj prednjim dijelom vozila udario u zadnji lijevi dio vozila osiguranika tuženika, tako da je na vozilu tužitelja došlo do totalne štete,

- od strane djelatnika Policijske postaje M. proveden je očevid na licu mjesta i sačinjen zapisnik te izdan obavezni prekršajni nalog protiv osiguranika tuženika A. Ž. s time da je u tijeku protiv istog prekršajni postupak koji nije okončan,

- tužitelj se radi naknade imovinske štete obratio tuženiku u mirnom postupku uz prijedlog da zadrži spašene – preostale dijelove vozila ali je ovaj to odbio,

7. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka i to iskaze svjedoka i tužitelja, rezultate provedenog prometnog vještačenja kao i sadržaj dokumentacije priložene u spis zaključuje da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom osiguranika tuženika. Pri tome u odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja cijeni iskaz svjedoka I. V. kao neposrednog očevica istog te nezainteresiranog za ishod postupka, koji je upravljao teretnim vozilom koje se kretalo između ovih vozila. Tako iz njegova iskaza utvrđuje da je s obzirom na takav položaj manjeg teretnog vozila kojim je upravljao on potvrdio da je tužitelj sa svojim vozilom bio na lijevoj prometnoj traci, odnosno pretjecao vozilo kojim je on upravljao u trenutku kada je radnju skretanja u lijevu prometnu traku započelo vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženik. Nadalje, da je u uočio kako je osiguranik tuženika povremeno uključivao lijevi pokazivač smjera. Kako je navedeni svjedok potvrdio navode iz iskaza tužitelja to iste cijeni objektivnim bez obzir na zainteresiranost tužitelja na ishod postupka, pri tome cijeneći da iskaz svjedoka Z. G., koji također prihvaća vjerodostojnim, ne potvrđuje okolnosti odnosno činjenice relevantne za dinamiku nastanka štetnog događaja a time i odgovornost sudionika jer da je isti sa sigurnošću potvrdio samo činjenicu da su u momentu sudara iza G. bila dva vozila.

8. Iz rezultata vještačenja po vještaku prometne struke dipl.ing. E. M. utvrđuje da se vozilo kojim je upravljao tužitelj prije sudara u cijelosti nalazilo u lijevoj prometnoj traci u fazi pretjecanja, a da osiguranik tuženika započinje manevar skretanja vozila u lijevo neposredno prije nailaska vozila kojim se kretao tužitelj, što da je osiguranik tuženika mogao provjeriti osvrtom u zrcalo odnosno retrovizor, tako da bi propuštanjem istog nezgoda bila izbjegnuta. Sve ukoliko je imao uključen pokazivač smjera takvu radnju da nije smio poduzeti s obzirom da se već lijevom trakom svojima vozilom kretao tužitelj. Istom da je doveo u opasnost druge sudionike u prometu, u konkretnom slučaju tužitelja pa da je time postupio protivno odredbi čl. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08 do 42/20, dalje ZSPC), tako da je isključivo njegovom krivnjom došlo do opisanog štetnog događaja.

9. Kako iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizlazi da je na vozilu tužitelja došlo do totalne štete s time da je vrijednost vozila procijenjena u ukupnom iznosu od 109.471,07 kn to daljnjom primjenom odredbe čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) obvezuje tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos, a uz daljnju primjenu odredbe čl. 29. st. 1. i 2. citiranog Zakona i na isplatu zakonske zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

10. Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP- a kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje Tarifa).

11. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Protivno tvrdnjama tuženika nije počinjena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je sud prvog stupnja o odlučnim činjenicama iznio jasne razloge tako da je presudu u svemu moguće ispitati.

12. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. st. 2. ZPP-a jer je nakon dostavljenih primjedbi i očitovanja tuženika na nalaz i mišljenje prometnog vještaka sud prvog stupnja istog pozvao radi izjašnjenja, vještak je usmenim očitovanjem na glavnoj raspravi i prema mišljenju ovoga suda otklonio prigovore kao neosnovane, pa je pravilno odbio prijedlog tuženika za provođenje dokaza vještačenjem po novom vještaku.

13. Nadalje, sud prvog stupnja je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja utvrdio sve relevantne činjenice i temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenom istog donio valjane pravne zaključke.

14. Tuženik žalbenim navodima ustraje kod tvrdnji iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka kako iz iskaza I. V. proizlazi da je osiguranik tuženika u više navrata pokušavao skrenuti ulijevo na način da je davao pokazivač smjera u lijevo pa da to potvrđuje da je znatno prije nego je tužitelj započeo radnju pretjecanja on davao lijevi pokazivač smjera i na taj način ostvario prednost u odnosu na vozilo tužitelja, koji da nije smio zbog toga započeti radnju pretjecanja.

15. Takve tvrdnje tuženika pravilno je sud prvog stupnja otklonio kao neosnovane i bez utjecaja na odgovornost osiguranika tuženika. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je osiguranik tuženika u više navrata tijekom vožnje i kretanja prometnicom u više navrata uključio lijevi pokazivač smjera, ali ne da bi pokazivač smjera bio stalno uključen. Međutim, prema mišljenju ovoga suda sve da je i bio uključen pokazivač smjera s obzirom na utvrđenu dinamiku nastanka prometne nezgode, takvu radnju nije smio poduzeti s obzirom da se u momentu njegova skretanja na prometnoj traci već nalazilo vozilo tužitelja koji je tu radnju započeo i u cijelosti se vozilo nalazilo na lijevoj prometnoj traci. Stoga protivno tvrdnjama tuženika njegov osiguranik je, sve ukoliko je imao uključen pokazivač smjera, radnju skretanja u lijevu prometnu traku mogao poduzeti samo na način da ne ugrožava sigurnost drugih sudionika u prometu. Iz rezultata vještačenja koja potvrđuju i rezultati preostalog dokaznog postupka, jer je i svjedok V. potvrdio da u momentu kada je osiguranik tuženika skrenuo u lijevo je vozilo tužitelja bilo u ravnini sa teretnom vozilom kojim se on kretao proizlazi da je tu radnju poduzeo bez da se prethodno uvjeri da to može poduzeti, a da time ne dovede u opasnost druge sudionike u prometu. Naime, isti se provjerom u retrovizoru trebao uvjeriti da li takvu radnju može poduzeti a da ne ugrožava sigurnost drugih sudionika u prometu. Kako se radilo o ravnoj prometnici to nije bilo nikakve zapreke za uočavanjem vozila tužitelja koji se već nalazio na lijevoj prometnoj traci. Evidentno da osiguranik tuženika tu nužnu radnju za sigurni prelazak vozilom na lijevu prometnu traku, nije poduzeo odlučivši se započeti radnju skretanja u lijevo kada tužitelj više nije imao mogućnost izbjeći nalet na njegovo vozilo. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj radnju pretjecanja manjeg teretnog vozila i vozila osiguranika tuženika započeo kada na prometnici za to nije bilo zapreke i na dijelu prometnice na kojoj je isprekidana linija i takva radnja dozvoljena. Tvrdnje tuženika da je tužitelj pretjecao kolonu vozila pa da je postupio protivno odredbi čl. 70. st. 1. ZSPC-a ne potvrđuju rezultati dokaznog postupka, a sve ukoliko je i bilo više vozila koja su se kretala ispred tužitelja, to nije od utjecaja na navedene pravne zaključke jer ne proizlazi da bi time tužitelj ugrozio druge sudionike odnosno da bi time na bilo koji način doprinio nastanku štetnog događaja, već bi se eventualno radilo o njegovoj prekršajnoj odgovornosti. Stoga niti žalbeni navodi tuženika kojima ponavlja već iznesene tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka, kako nije utvrđeno da li je njegov osiguranik poduzeo radnju pretjecanja jednu ili više sekundi prije nailaska vozila tužitelja, nisu od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava u donošenju pobijane odluke, pored utvrđenja da je tužitelj u cijelosti bio sa vozilom na lijevoj prometnoj traci i da se kretao unutar dozvoljene brzine na tom dijelu prometnice, pa je osiguranik tuženika postupio protivno odredbi čl. 43. st. 1. i 2. ZSPC-a pa je njegovom krivnjom došlo do štetnog događaja.

16. Kako je na vozilu tužitelja došlo do totalne štete, a tužitelj je tvrdio da ne želi zadržati preostale dijelove, to je pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika naknaditi tužitelju cjelokupni iznos štete, uključujući i vrijednost spašenih odnosno preostalih dijelova s obzirom na takvu dispoziciju tužitelja.

17. Nadalje, na navedeni iznos tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a s time da ista prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje ZOOUP) tužitelju pripada kamata od podnošenja odštetnog zahtjeva.

18. S obzirom na ovakve rezultate postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove i to na ime sastava tužbe, zastupanja na četiri rasprave na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te sastav podneska (Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife kao i Tbr. 42. Tarife). Međutim, s obzirom na vrijednost predmeta spora za poduzete radnje do preinake tužbe tužitelju pripada za svaku poduzetu radnju nagrada u iznosu od 1.000,00 kn, kao što pravilno ukazuje tuženik dok za sastav podneska od 4. travnja 2022. te zastupanja na posljednjem ročištu tužitelju pripada iznos od po 2.500,00 kn za svaku radnju kao i pripadajući iznos PDV-a. Stoga tužitelju uključujući i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu kao i troškove vještačenja pripada ukupan iznos od 17.844,71 kn/2.368,40 eur, dok je u preostalom dijelu za iznos od 9.374,46 kn/1.244,20 eur zahtjev neosnovan.

19. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe nije osnovan jer je sa istom uspio u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 2. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.