Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-131/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Branka Ježek Mjedenjak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., protiv tuženika D. T. iz C., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D., A. M., G., radi isplate stečenog bez osnove, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-835/2018-19 od 19. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 2. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-835/2018-19 od 19. studenoga 2020. potvrđuje u točki I izreke za iznos od 29.696,20 kn/3.941,36 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom te u točki II izreke za iznos od 7.600,00 kn/1.008,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u preostalom dijelu točke I i II izreke sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.350,64 kn/975,60 eur te zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.900,00 kn/252,17 eur.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 600,50 kn/79,70 eur u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-835/2018-19 od 19. studenoga 2020. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 37.046,84 kn/4.916,96 eur uz zakonsku zateznu kamatu od 5. srpunja 2017. do isplate, dok je točkom II izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.500,00 kn/1.260,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe zaprimljena u podnesku od 19. svibnja 2020. povišenjem tužbenog zahtjeva.

3. Protiv navedene presude i rješenja tuženik podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) i predlaže da se presuda i rješenje preinače sukladno žalbenom prijedlogu, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti te presudu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi.

5. Žalba podnesena protiv presude je djelomično osnovana, dok žalba podnesena protiv rješenja nije osnovana.

6. Predmet spora (ranije protutužbenog zahtjeva) je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati navedeni iznos na ime stjecanje bez osnove.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće:

- tuženik je protiv tužitelja u obrnutim stranačkim ulogama vodio postupak pod poslovnim brojem P-65/2012 u kojem je Općinski sud u Bjelovaru donio presudu od 16. svibnja 2013. kojom je naloženo ovdje tužitelju isplatiti ovdje tuženiku bruto iznos od 19.118,56 kn sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.615,00 kn.

- navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2204/2013 od 10. listopada 2014., s time da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-241/15-2 od 25. siječnja 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske i ukinute obje presude te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- tuženik je u međuvremenu potraživanje iz navedenih odluka prema Republici Hrvatskoj naplatio u ovršnom postupku 17. veljače 2015. u ukupnom iznosu od 37.175,84 kn,

- pred sudom prvog stupnja u tijeku je postupak povodom ukinutih odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u kojem nije donesena odluka.

8. Tužitelj je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu zatražio isplatu iznosa od 28.000,00 kn, a tijekom postupka i to podneskom od 19. svibnja 2020. preinačio je tužbu i zatražio isplatu iznosa od 37.046,84 kn kada još prethodni postupak nije bio zaključen te je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a dopustio preinaku kako je to odlučeno pobijanim rješenjem, pa su suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

9. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer da mu tužitelj nije dostavio zahtjev za mirno rješenje spora pa da je tužbu valjalo odbaciti. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje, a koja utvrđenja tuženik nije odgovarajućim dokazima osporio, da je preporučeno putem pošte tužitelj uputio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 4. svibnja 2017. s time da je isti vraćen neuručen, a po proteku 15 dana odnosno 5. lipnja 2017. je ponovno upućen ali isti tuženik nakon obavijesti nije podigao, nakon čega je tužitelj sukladno odredbi čl. 90. st. 3. i 4. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 148/13, 33/15) tuženiku zahtjev dostavio putem oglasne ploče ODO-a u Bjelovaru 5. srpnja 2017. Kako se sukladno citiranoj odredbi smatra da je dostava izvršena osmog dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda to proizlazi utvrđenim da je dostava tuženiku pravilno izvršena, a da je protutužba kojom je pokrenut predmetni postupak podnesena u okviru roka propisanog čl. 186.a st. 5. ZPP-a.

10. Kako je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev po pribavi kompletne dokumentacije, a ista se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi to nije bilo potrebe za ponovnim obraćanjem tužitelja radi mirnog rješenja spora u odnosu na tako preinačeni zahtjev.

11. Pravilno je nadalje sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženika za prekid predmetnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi između stranaka u obrnutim stranačkim ulogama zaključujući da odluka u tom predmetu ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja u predmetnom postupku. Naime, pored utvrđenja da je presuda suda prvog stupnja poslovni broj P- 65/2012 potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 2204/2013 temeljem kojih je tuženik izvršio naplatu utuženog iznosa u ovršnom postupku 17. veljače 2015., ali koje su odluke ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-241/2015 od 25. siječnja 2017. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je osnova na temelju koje je tuženik naplatio navedeni iznos u međuvremenu otpala, ocijenivši zahtjev tužitelja osnovanim.

12. Naime, prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. citiranog Zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je s obzirom na opisana utvrđenja pravilan stav suda prvog stupnja da su ispunjene pretpostavke iz citiranih odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi koji se odnose na visinu dosuđenog iznosa jer je sud prvog stupnja utvrdio iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje FINE od 24. travnja 2018. da je na temelju zahtjeva tuženika isplaćen ukupan iznos od 37.046,84 kn, ali da je u to uključen iznos od 3.823,71 kn koji se odnosi na doprinose kao i iznos od 3.526,93 kn koji se odnosi na poreze i prireze. Sud prvog stupnja zaključuje kako je tuženik u obvezi vratiti tužitelju cjelokupni iznos uključujući poreze, prireze i doprinose, te zatezne kamate jer da je za taj cjelokupni iznos se povećala imovina tuženika. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovu koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obaveznih doprinosa, poreza i prireza koji nije neposredno primio već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela ili ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave".

13. Pored navedenih utvrđenja o iznosima koji su isplaćeni na ime ukupnih doprinosa te poreza i prireza u ukupnom iznosu od 7.350,64 kn/975,60 eur zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa nije osnovan jer u odnosu na taj iznos tuženik nije pasivno legitimiran, dok je zahtjev u preostalom dijelu osnovan.

14. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi za iznos od 29.696,20 kn/3.941,36 eur, a odbiti za iznos od 7.350,64 kn/975,60 eur kako je to odlučeno u točki I i II izreke ove presude.

15. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja koja se odnosi na obvezu tuženika na isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, a sve s obzirom da je tuženik postao nesavjestan stjecatelj najkasnije prilikom podnošenja zahtjeva, sve primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, a uz daljnju primjenu odredbe čl. 29. st. 1. i 2. citiranog Zakona.

16. S obzirom na ovakav ishod žalbenog postupka, kako je tuženik sada djelomično uspio u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a) tako da tužitelju sukladno postignutom uspjehu u sporu (80%) od pravilno odmjerenog iznosa pripada na ime troškova postupka iznos od 7.600,00 kn/1.008,69 eur, dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.900,00 kn/252,17 eur zahtjev neosnovan. Tuženiku su dosuđeni troškovi žalbenog postupka sukladno uspjehu postignutom u istom, a odnose se na troškove sastava žalbe i PDV-a prema Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) kao i trošak sudskih pristojbi na žalbu, pa mu pripada iznos od 600,50 kn /79,70 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan.

17. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3., čl. 166. st. 1. i 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci, dok je u odnosu na odluku po žalbi protiv rješenja odlučeno primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 2. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.