Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R-264/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., OIB: …, zastupana po punomoćnici S. L., protiv tuženika H.-H. P. d.d., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4983/2018-20 od 19. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. kolovoza 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4983/2018-20 od 19. siječnja 2021. potvrđuje.
Obrazloženje
1. Citiranom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 12.256,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci, kao i da joj naknadi parnične troškove.
2. Protiv te presude tužiteljica podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu troškova prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada i obrnuto za razdoblje od siječnja 2014. do srpnja 2018., sukladno odredbi čl. 53. odnosno čl. 54. Kolektivnog ugovora za radnike H. – H. p. d.d. iz 2014. do 2017. (dalje KU).
6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, na postojanje apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem iste bila ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda. Protivno žalbenim navodima nije utvrđeno niti da bi bila počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužiteljica poziva u žalbi budući je sud prvog stupnja u obrazloženju presude za njeno donošenje iznio valjane i jasne razloge, tako da je presudu u svemu moguće ispitati.
7. Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama tužiteljice sud prvog stupnja je pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke po njenom zahtjevu te na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.
8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje:
- tužiteljica je zaposlena kod tuženika u Sektoru, Službi od 1. svibnja 2015. sukladno Ugovoru o radu od 3. travnja 2015.,
- u ugovoru o radu kao adresa tužiteljice navedena je S.1 ,… , dok je mjesto rada na adresi u S.2 ,… ,
- prema planeru putovanja HAK-a dužina puta između ulice D. I. …i H. ulica … iznosi 2,39 km, a prema planeru putovanja po Googl maps automobilom je duljina 2,41 km dok za pješake prikazuje udaljenost od 1,9 km,
- prema dopisu HAK-a isti ima na raspolaganju vlastitu interaktivnu kartu, koja je gruba aproksimacija realne prometne okoline do razine dovoljne za osnovno snalaženje u prometu i nije zamišljena za izradu preciznih izmjera udaljenosti pa odstupanja mogu postojati i postoje, ali da nije moguće izraziti jedinstvenu mjeru koliko su takva odstupanja, s obzirom da variraju ovisno o kvaliteti i točnosti kartografskih podataka, broju dostupnih kartografskih podloga, na Interaktivnoj karti HAK-a uspoređivano vrijeme da je variralo između podloge "Mireo karta", "Google maps" te "Bing maps" s time da je kod dostave podataka bila dostupna samo kartografska podloga "Mireo karta" i takvo stanje da je u primjeni od 1. ožujka 2019., stvarno značenje termina "najkraća ruta uz korekciju za uređene pješačke staze, pješačke nathodnike i pothodnike" da ne može tumačiti jer sa takvim podacima planer putovanja HAK-a ne raspolaže, niti općenito ima mogućnost izračuna pješačke rute, pa uz ograničenja koristeći Interaktivnu kartu na mrežnoj adresi map.hak.hr, s kartografskom podlogom i računalnim algoritmima izračuna rute "Mireo karta", uz uključenu postavku najkraće rute te uz uključenu postavku izbjegavanja neasfaltiranih cesta (koja opcija kao takva ne čini razliku na predmetnoj ruti) tražena udaljenosti iznosi od adrese stanovanja do adrese rada 2,42 km, a od adrese rada do adrese stanovanja 1,99 km,
- da u spis nije priložena izjava tužiteljice koju bi tuženiku podnijela sukladno odredbama KU.
9. Sud prvog stupnja analizirajući opisana utvrđenja zaključuje kako iz navedenog proizlazi da HAK ne raspolaže vlastitim kartografskim podacima niti vlastitom tehnologijom izrade optimalnog stanja putovanja već se pri tome oslanja na podatke i tehnologiju vanjskih subjekata pa nije moguće sa sigurnošću utvrditi najkraću rutu na način kako to opisuju odredbe Kolektivnog ugovora, a da se time ne može ići na štetu ali niti u korist tužiteljice, pa da je u svakom slučaju mjerenjem po GPS ili korištenjem običnog metra ili po ovlaštenoj osobi prometne struke (vještaku) potrebno utvrditi stvarno pješačku udaljenost najkraćeg puta kojim tužiteljica od adrese stanovanja dolazi do adrese rada, jer da to proizlazi iz odredbe čl. 53. odnosno čl. 54. st. 2. KU koji pored izračuna prema planeru putovanja HAK-a zahtjeva i "korekciju za uređene pješačke staze, pješačke nathodnike i pothodnike", pozivajući se i na zaključke od 26. veljače 2014. sa sastanka tuženika sa reprezentativnim predstavnicima sindikata radnika na kojim je konstatirano da "u slučaju kad HAK planer nađe okolni put, a pješačka udaljenost iznosi do 2 km, poslodavac na zahtjev radnika ponavlja utvrđivanje udaljenosti uz pomoć GPS uređaja uz prisutnost radnika, ali trasom koju predloži poslodavac" s time da je najkraća relacija temelj za utvrđivanje kilometraže, bila ona u uporabi ili ne. Nadalje, poziva se i na odredbe KU prema kojima je radnik dužan poslodavcu dostaviti potpisanu izjavu o adresi stanovanja iz koje je razvidno da je pješačka udaljenost od adrese stanovanja radnika do adrese rada 2 km i više, a da tužiteljica dokaz o tome nije dostavila, pa uz daljnje utvrđenje da je prema dostavljenim podacima pješačka udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada i obrnuto manja od 2 km odbija zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
10. Tužiteljica u žalbi u bitnom poriče zaključak suda prvog stupnja da nije dostavila izjavu o adresi stanovanja jer da je nesporno tuženik istu zaprimio s obzirom da nije tu činjenicu tijekom postupka niti osporavao potvrđujući već na pripremnom ročištu adrese mjesta rada i mjesta stanovanja. Iz navedenog da proizlazi kako je imao saznanje na temelju njene obavijesti koja je stvarna adresa stanovanja i da je o tome dostavila izjavu.
11. Prema čl. 53. st. 1., odnosno čl. 54. st. 1. KU-a koji su bili u primjeni u utuženom razdoblju poslodavac participira radniku u mjesečnim troškovima prijevoza ako udaljenost od adrese stanovanja radnika (mjesto i adresa prebivališta/boravišta od kojeg radnik redovito dolazi na posao) do adrese rada (mjesto i adresa poštanskog ureda ili druge organizacijske jedinice poslodavca) 2 km ili više (dalje troškovi prijevoza); dok je st. 2. istog članka određeno da se participacija iz st. 1. ovog članka odnosi na najkraću izravnu relaciju od adrese stanovanja do adrese rada radnika koja se utvrđuje prema planeru putovanja HAK-a kao najkraća ruta uz korekciju za uređene pješačke staze, pješačke nathodnike i pothodnike. Ako radnik na djelu puta od adrese stanovanja do adrese rada koristi trajektne ili druge brodske linije taj dio puta ne uračunava se u udaljenosti od adrese stanovanja do adrese rada; dok je st. 3. istog članka propisano da je poslodavac obvezan participirati troškovima prijevoza samo onom radniku koji poslodavcu dostavi potpisanu izjavu o adresi stanovanja iz koje je razvidno da je pješačka udaljenost od adrese stanovanja radnika do adrese rada 2 km ili više, kojom izjavom radnik pod punom građanskom i materijalnom odgovornošću potvrđuje da su podaci iz izjave u cijelosti točni, a prema st. 4. poslodavac nije obvezan participirati u troškovima prijevoza ako podaci iz dostavljene izjave o adresi stanovanja nisu točni ili se podaci iz dostavljene izjave promjene, a radnik poslodavcu ne dostavi izjavu o promjeni adrese stanovanja čiji sadržaj udovoljava uvjetima iz st. 3. ovog članka.
12. Iz sadržaja spisa proizlazi da se tužiteljica u tužbi pozvala na KU i citirane odredbe te da joj tuženik nije isplatio troškove putovanja iako je udaljenost između mjesta rada i stanovanja veća od 2 km prilažući ugovor o radu s time da se prema odredbi čl. 13. poslodavac obvezao isplaćivati joj pripadajuće naknade u visine utvrđene KU i Pravilnikom o radu. Tuženik je u odgovoru na tužbu porekao osnov i visinu zahtjeva tužiteljice pozivajući se između ostalog i na citiranu odredbu o obvezi tužiteljice na dostavu izjave o adresi stanovanja, poričući ujedno da bi ta udaljenost bila više od 2 km, a tužiteljica se u daljnjem tijeku postupka očitovala jedino u odnosu na tu udaljenost. U podnesku od 21. rujna 2020. tuženik opetovano osporava navode tužiteljice o točnosti udaljenosti odnosno najkraće rute pozivajući se između ostalog i na obvezu participirati u tim troškovima samo onom radniku koji dostavi potpisanu izjavu naprijed citiranog sadržaja kao i na sudsku praksu u činjenično i pravno identičnom predmetu i zauzetom stavu u žalbenom postupku. Unatoč navedenom tužiteljica u daljnjem tijeku postupka nije na okolnosti dostavljanja izjave predložila dokaze niti se na te navode očitovala, osim u odnosu na podatke udaljenosti mjesta rada i stanovanja.
13. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s obzirom na tijek postupka i prema mišljenju ovoga suda, tužiteljica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, nije dokazala da je tuženiku dostavila izjavu u propisanom sadržaju. Naime, tvrdnje da je tuženik to učinio nespornim time što je kao relevantne uzeo podatke iz ugovora o radu o njenoj adresi te da su potrebna mjerenja i vršena od adrese u ulici …, S.1 ne potvrđuju ispunjenost pretpostavki iz citiranih odredbi KU. Sukladno odredbi čl. 54., odnosno čl. 53. st. 3. KU poslodavac je u obvezi participirati u troškovima prijevoza samo onom radniku koji poslodavcu dostavi potpisanu izjavu o adresi stanovanja iz koje je razvidno da je pješačka udaljenost od adrese stanovanja radnika do adrese rada 2 km ili više, a prema čijem sadržaju pod građanskom i materijalnom odgovornošću potvrđuje da su dati podaci točni pa je takva izjava uvjet da bi radnik mogao ostvariti to pravo. Tvrdnje tužiteljice da je tuženik imao saznanje o njenoj adresi ne potvrđuju ispunjenost pretpostavki iz citiranih odredbi KU, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica na kojoj je teret dokaza ispunjenosti pretpostavki za ostvarivanje prava na isplatu naknade prijevoza od poslodavca, to već iz navedenog razloga nije dokazala.
14. Stoga je ne ulazeći u osnovanost preostalih utvrđenja suda prvog stupnja i žalbenih navoda tužiteljice u odnosu na iste, valjalo njenu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 2. kolovoza 2023.
Predsjednica vijeća
Ivanka Maričić-Orešković, v.r.
