REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1735/2021

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz S., O.: …, zastupan po

punomoćniku N. B., odvjetniku u S., protiv tužene R.

A. d.d. Z., O.: … zastupane po

odvjetnicima u odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z., radi isplate,

nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 4. srpnja 2023. u nazočnosti punomoćnika tužitelja N. B., odvjetnka u S., i zamjenika punomoćnika tuženika T. B. odvjetničkog vježbenika kod D. O.,

odvjetnika u S., dana 28. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni, nepošteni i bez ikakvog pravnog učinka pojedini dijelovi odredbi članaka 1., 2., i 7., Ugovora o kreditu broj 418-50-3047035 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 15.rujna 2005.godine, a koji ugovor je solemniziran kod JB N. K. iz S. pod poslovnim brojem OU-842/2005 dana 16.rujna 2005.godine., i to u dijelu u kojem je ugovoreno; da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 22.364,45 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1); da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2), ; da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7).

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z.,

O.: …, da isplati tužitelju D. G., O.:

…, S., u roku od 15 dana, iznos od 1.594,63 EUR/

12.014,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

18,14 kuna / 2,40 EUR-a od 31.10.2008.

40,06 kuna / 5,31 EUR-a od 31.12.2008.

55,85 kuna / 7,41 EUR-a od 31.01.2009.

0,82 kuna / 0,10 EUR-a od 28.02.2009.

62,16 kuna / 8,25 EUR-a od 04.03.2009.

0,59 kuna / 0,07 EUR-a od 31.03.2009.

39,92 kuna / 5,29 EUR-a od 03.04.2009.

3,58 kuna / 0,47 EUR-a od 29.04.2009.

38,72 kuna / 5,13 EUR-a od 30.04.2009.

26,48 kuna / 3,51 EUR-a od 06.06.2009.

0,76 kuna / 0,10 EUR-a od 13.08.2009.

12,64 kuna / 1,67 EUR-a od 14.09.2009.

11,61 kuna / 1,54 EUR-a od 16.10.2009.

22,13 kuna / 2,93 EUR-a od 12.12.2009.

40,20 kuna / 5,33 EUR-a od 05.01.2010.

65,89 kuna / 8,74 EUR-a od 10.02.2010.

60,00 kuna / 7,96 EUR-a od 13.03.2010.

0,02 kuna / 0,002 EUR-a od 31.03.2010.

61,13 kuna / 8,11 EUR-a od 15.04.2010.

33,73 kuna / 4,47 EUR-a od 26.04.2010.

88,26 kuna / 11,71 EUR-a od 18.05.2010.

101,15 kuna / 13,42 EUR-a od 16.06.2010.

212,77 kuna / 28,23 EUR-a od 16.07.2010.

0,09 kuna / 0,001 EUR-a od 31.07.2010.

189,70 kuna / 25,17 EUR-a od 17.08.2010.

259,98 kuna / 34,50 EUR-a od 16.09.2010.

0,03 kuna / 0,003 EUR-a od 30.09.2010.

235,70 kuna / 31,28 EUR-a od 18.10.2010.

0,01 kuna / 0,001 EUR-a od 31.10.2010.

279,01 kuna / 37,03 EUR-a od 16.12.2010.

0,11 kuna / 0,01 EUR-a od 31.12.2010.

383,63 kuna / 50,91 EUR-a od 14.01.2011.

0,25 kuna / 0,03 EUR-a od 31.01.2011.

309,34 kuna / 41,05 EUR-a od 17.02.2011.

0,23 kuna / 0,03 EUR-a od 28.02.2011.

335,37 kuna / 44,51 EUR-a od 18.03.2011.

302,52 kuna / 40,15 EUR-a od 19.04.2011.

308,46 kuna / 40,93 EUR-a od 16.05.2011.

448,83 kuna / 59,56 EUR-a od 15.06.2011.

462,50 kuna / 61,38 EUR-a od 15.07.2011.

547,37 kuna / 72,64 EUR-a od 16.08.2011.

31,48 kuna / 4,18 EUR-a od 26.08.2011.

518,70 kuna / 68,84 EUR-a od 12.09.2011.

452,86 kuna / 60,10 EUR-a od 14.10.2011.

444,02 kuna / 58,93 EUR-a od 15.11.2011.

438,97 kuna / 58,26 EUR-a od 15.12.2011.

0,03 kuna / 0.003 EUR-a od 31.12.2011.

470,21 kuna / 62,40 EUR-a od 15.01.2012.

497,52 kuna / 66,03 EUR-a od 16.02.2012.

501,17 kuna / 66,51 EUR-a od 15.03.2012.

482,31 kuna / 64,01 EUR-a od 16.04.2012.

495,04 kuna / 65,70 EUR-a od 16.05.2012.

503,76 kuna / 66,86 EUR-a od 15.06.2012.

489,10 kuna / 64,91 EUR-a od 16.07.2012.

0,24 kuna / 0,03 EUR-a od 31.07.2012.

492,71 kuna / 65,39 EUR-a od 16.08.2012.

0,40 kuna / 0,05 EUR-a od 31.08.2012.

481,56 kuna / 63,91 EUR-a od 15.09.2012.

458,21 kuna / 60,81 EUR-a od 15.10.2012.

do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022., obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate obračunata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB

primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

r i j e š i o  j e

I/ Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II/. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.891,29 eura/14.249,92 kuna, u roku od 15 dana, sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

O b r a z l o ž e nj e

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu 5. svibnja 2021. se navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50- 33047035 od 15.rujna 2005. koji je solemniziran od strane JB N.

K. iz S. pod brojem OU-842/2005 od 16.rujna 2005. temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 22.364,45 CHF, a koji kredit je tuženik isplatio 30. rujna 2012. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,55 % u skladu s kreditorom te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

1.1. Spomenute ugovorne odredbe ugovora u dijelu u kojem je iskazana valuta u švicarskom franki u (CHF) i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su nepoštene i ništetne jer da tuženik kao trgovac prije i u vrijeme zaključenje ugovora nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da pri tom nije utvrdila egzaktne parametre, metodu izračuna parametara koje utječu na promjenu stope ugovorene kamate, a ujedno tužitelju kao potrošaču nije pružena mogućnost da o spomenutim ugovornim odredbama pregovara. Zbog navedenog da su spomenute odredbe ugovora protivne Zakonu o zaštiti potrošača, a time i ništetne zbog čega je tuženik obvezan vratiti tužitelju iznos kredita koji je stekao zbog ništetne odredbe. Iako je tužitelj tražio da se utvrdi ništetna odredba i o promjenjivoj kamatnoj stopi tužbenim zahtjevom potražuje samo iznos koji je preplatio zbog tzv. valutne klauzule, te je tužbeni zahtjev postavio na iznos od 14.530,04 kune da bi nakon provedenog financijskog vještačenja isti precizirao zahtjev na iznos od 12.014,75 kuna/1594,63 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi tuženik stekao bez osnove.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na odredbu članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ukoliko nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda da je za suđenje nadležan sud koji je opće mjesto nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Ujedno se ističe da su temeljem članka 70. Zakona o parničnom postupku stranke mogle u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjestu nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo su takav sporazum stranke u ovom postupku i zaključile, te da je za suđenje nadležan sud prema mjestu sjedišta tuženika.

2.1.Tuženik se nadalje u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zakonu osporavajući osnovu i visinu, te ističući prigovor zastare potraživanja. Tuženik ističe kako su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne tužitelju, razumljive i lako uočljive te da su sa svoje strane poduzeli sve kako bi tužitelju bile prezentirane sve relevantne informacije i rizici zaključenog ugovora o kreditu. Tuženik ujedno ističe da bi ugovorna strana bila i N. F., sudužnik korisnika kredita, te da tužitelj ničim nije dokazao da je upravo on vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika. To što je korisnik kredita ne znači da je vršio sva plaćanja. Tuženik osporava da je tužitelj sam vršio sve uplate po osnovi zbog kojih traži isplatu u ovom postupku jer da je zbog neurednog plaćanja anuiteta aktivirana suglasnost o zapljeni plaće sudužnika N. F., te ista poslana na postupanje njegovom poslodavcu trgovačkom društvu M. d.o.o. podneskom od 9. kolovoza 2006.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 418-50- 3047035 od 15. rujna 2005. zaključenom između korisnika kredita D. G. i kreditora R. A. d.d., otplatnog plana, prijepis

knjigovodstvene kartice trgovačkog društva R. A. d.d. za

razdoblje od 30. rujna 2005. do 17. ožujka 2021., izjave naslovljene kao suglasnost D. G. od 16. rujna 2005. te izjave naslovljene kao suglasnost N. F.

od 16. rujna 2005. ponuda za kupnju vozila, zahtjev za kredit D. G.,

podnesak trgovačkog društva R. A. d.d. poslodavcu tužielja

trgovačkom društvu B. d.d. od 9. kolovoza 2006., čitanjem obavijesti

Trgovačkog suda u Splitu broj R3-1803/22 od 9. lipnja 2022., podaci PU PU S., I. S. poslovnog broja K.: 410-01/22-01/417,

Ubroj: 513-07-17-01/2022-02 od 14. lipnja 2022., čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije A. B. od 23. srpnja 2022., saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke dok je tuženik odustao od predloženi dokaza saslušanja javne bilježnice N. K. i R. S., zaposlenika tuženika.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplata novčanog iznosa stečenog bez osnove isplaćenog temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("NN" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen te da li je bilo promjena kamatne stope nakon sklapanja istog već da li su te odredbe ugovora kao i odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.

4.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

5.Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Stranke su dana 15. rujna 2005. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

6.1. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -

Odluka US RH, 84/08., 96/08. - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11.; 148/11. - Pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka US RH; 70/19; 89/22, 114/22 dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

6.2. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 418-50-33047035 od 15.rujna 2005. (dalje: Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

6.2.1. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Obzirom da je tuženik uzeo kredit za kupnju automobila za osobne potrebe i da prema vlastitom kazivanju nije bio vlasnik obrta ili imatelj poslovnih udjela već je zaposlen kao pomorac to je potrošač u smislu citirane odredbe Zakona. Navedeno se potvrđuje i pribavljenim podacima koje je predložio tuženik i to obavijesti Trgovačkog suda u Splitu i PU, PU, S. iz čijih

podnesaka ne proizlazi da bi tužitelj bio imatelj poslovnih udjela ili vlasnik obrta stoga prilikom kupnje ovog automobila tužitelj nedvojbeno ima status potrošača.

6.3.Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme Ugovora ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

6.4.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.5.Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("NN", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je

usklađen je s D. V. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

6.6.Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

6.7.Sud EU je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R.

M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr.,

zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud EU presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

6.8.O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u S., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

6.9.Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda EU treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu

6.9.1.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

6.9.2.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

6.9.3.Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("NN"

NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

6.9.4.U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora bila 14.530,04 kuna u vrijeme podnošenja tužbe, a nakon vještačenja 12.014,75 kuna, da tužitelj ima prebivalište u S. na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od S. do Z. približno 410 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tužene (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. EK za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

6.9.5. Kako se tuženik poziva na odredbe Zakona o parničnom postupku prema kojima je nadležan sud prema mjestu sjedišta tuženika potrebno je za navesti da je u ovom predmetu u odnosu na mjesnu nadležnost kao lex specialis potrebno primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK). Člankom 2. stavkom 1. točkom 1. potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

6.9.6. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

6.9.7. Radi iznesenog i utvrđenog potrebno je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

7. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

- da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu od 15. rujna 2005. ugovorena kamatna stopa od 5,50% koja je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora, ali se pritom ne pojašnjavaju kriteriji uslijed kojih dolazi do promjene kamatne stope.

-U odnosu na valutnu klauzulu ugovoreno je da su mjesečni anuiteti izraženi u CHF- valuti ugovora koji se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća,

-financijskim vještačenjem vještaka A. B. utvrđeno je da je ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosio 12.014,75 kuna/1.594,63 eura,

-iz podataka PU i Trgovačkog suda u Splitu ne proizlazi da je tužitelj bio imatelj poslovnih udjela ili vlasnik obrta.

-protivno navodima iz odgovora na tužbu tuženik u spis predmeta dostavlja podnesak od 9. kolovoza 2006. koji je uputio poslodavcu tužitelja, trgovačkom društvu B. d.d. radi pljenidbe plaće-mirovine zbog nepodmirenog dospjelog potraživanja tuženika u iznosu od 1.746,03 kune, a ne poslodavcu sudužnika trgovačkom društvu M. d.o.o. kao što ti neutemeljeno navodi tuženik,

7.1. Neutemeljeni su navodi iz odgovora na tužbu kojima tuženik osporava da bi tužitelj osobno vršio sva plaćanja već da je dio obavljao i sudužnik N. F. jer da je zbog neurednog plaćanja aktivirana suglasnost o zapljeni plaće sudužnika podneskom njegovom poslodavcu trgovačkom društvu M. d.o.o. pod 9.

kolovoza 2006. Protivno iznesenim navodima tuženik u spis predmeta dostavlja podnesak istog datuma, ali poslanog poslodavcu tužitelja, a ne sudužnika kako to neosnovano ističe i to zbog nepodmirene tražbine od 1.746,03 kuna. Ujedno iz knjigovodstvene kartice nesporno proizlazi da bi korisrnik kredita D. G. vršio sva plaćanja, a što se potvrđuje i činjenicom da je kredit otplaćen u roku predviđenom otplatnim planom.

8.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

8.1. U odnosu na valutnu klauzula presuda je postala pravomoćna 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.2 Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91,

91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

8.3. Osim iznesenog o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je temeljem čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tužitelja. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/07).

8.4. Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

8.5. Iako tuženik ističe da su tužitelju bile jasne sve ugovorne odredbe u presudi Suda EU broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4.

stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.6. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

9. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu R. H., prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

9.1. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

9.2. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

9.3. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

9.4.Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

9.5.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

9.6.Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

10.Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način promjene.

10.1. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2.Glede pozivanja tužitelja na odredbe propisa o potrošačkom kreditiranju i obvezi tuženika da o svakoj promjeni kamatne stope obavijesti potrošača ovdje tužitelja, treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev- 1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

10.3. Izneseno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.

11. U odnosu na prigovor tuženika kako tužitelj nema pravni interes jer je kredit otplaćen, treba istaknuti da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica,

11.1. U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je GO Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

11.2. Budući da je, kako je ranije navedeno u točki 7. obrazloženja, odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to ne postoji zastara predmetnog potraživanja jer je tužba podnesena 5. svibnja 2021. tj. prije isteka zastarnog roka od 5 godina. Upravo zbog činjenice što je odluka u kolektivnom sporu u odnosu na kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to tužitelj u tužbi podnesenoj nakon proteka zastarnog roka nije potraživao iznose koje je preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11.3. Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I .

11.4. Kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, odlučeno je kao pod točkom II. Odluke. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 1.594,63 EUR/ 12.014,75 kn kuna više na ime anuiteta zbog promjene tečaja CHF odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude.

12. Iako je tuženik prilikom određivanja vještačenja tražio istaknuo kako je potrebno uzeti u obzir ukupnu razliku između iznosa koji je tužitelj platio i trebao platiti temeljem zaključenog ugovora, a u koji obračun da ulaze i iznosi koji je tužitelj uslijed promjene valute platio manje nego što je bio obvezan prilikom zaključenja ugovora takvi navodi tuženika su neosnovani i sud tzv. negativnu razliku ne uzima u obzir jer se ne može matematički oduzeti manje plaćeni iznos od pretplaćenog iznosa. To stoga jer sud odlučuje na temelju postavljenih zahtjeva stranaka (čl.2.st.1.ZPP). Stranke zahtjeve postavljaju kroz tužbeni zahtjev, protutužbeni zahtjev te prigovor radi prebijanja i o tim zahtjevima sud odlučuje izrekom presude (čl.338.st.3.ZPP).

12.1.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

12.2. Međutim, sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena tako npr. Županijski sud u Slavonskom brodu, SS u P. 12 Gž-1429/2021-3 od

24. veljače 2022., Županijski sud u Varaždinu Gž-1226/2020 od 3. ožujka 2021., Županijski sud u Vukovaru Gž-779/21 od 9. ožujka 2022. i Županijski sud u Splitu Gž- 367/2022-3 od 5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi.

12.3. S druge pak strane, presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021- 2 od 17. lipnja 2021. i Županijski sud u Slavonskom brodu, SS u P. 15

Gž-1077/2020-3 od 2. veljače 2021. navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je primila na ime takvog ugovora.

12.4.U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće. Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: 1. povećanje imovine na jednoj strani,

2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.

12.5. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

12.6. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)

12.7. Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF gubi značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.

12.8. Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.

12.9. Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod „slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti, ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.

12.9.1.Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja, protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari). Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

12.9.2. Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika (kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.

12.9.3. Stoga dakle, eventualni argumenti da je u knjigovodstveno- financijskom vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašanje i obogaćenje na obje strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni. Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni eventualni prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači (korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.

12.9.4. Iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan, kako je to vještak ispravno obračunao.

13.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: OT).

13.1.U ovom postupku vrijednost predmeta spora je od podnošenja tužbe bila 14.530.04 kuna, a od 29. kolovoza 2022. 1.594,63 EUR/ 12.014,75 kn kada je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku koji je predao sudu zatražio upravo isplatu zatraženog iznosa.

13.2.Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao što to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda R. H. broj Rev 551/2022 od 17. svibnja 2022. U konkretnom slučaju tuženici su u cijelosti izgubili u parnici te su tužitelju dužni nadoknaditi parnični trošak prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.594,63 EUR/ 12.014,75 kn, dok se u odnosu na povučeni dio smatra da nije nikada ni postojao.

13.3. Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje Tarifa) i temeljem članka 155. Zakona o parničnom postupku tužiteljici se priznaju troškovi potrebni za vođenje parnice i to u vrijednosti od 100 bodova za svaku poduzetu radnju.

13.4. 1 Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tuženiku samo oni troškovi koji su potrebni za vođenje parnice i to po 100 bodova za svaku poduzetu radnju i to za sastav tužbe od 5. svibnja 2021. te za četiri obrazložena podneska tužitelja i to od 30. ožujka 2022., 29. kolovoza 2022., 21. rujna 2022. i 11. svibnja 2023.zatim za pristup pripremnom ročištu od 23. svibnja 2022. i ročištu za glavnu raspravu od 4. srpnja 2023. te 50 bodova za pristup ročištu za objavu presude. Sud nije priznao troškove tužitelja za razmatranje spise jer nije utvrđeno niti tužitelj navodi kako bi poduzeo tu radnju te mu ujedno nisu priznati oni troškovi koji su prethodili ovom postupku jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Dakle, tužitelju je priznato ukupno 750 bodova što ukupno što pomnoženo s vrijednošću boda (1 bod = 1,99 EUR) iznosi 1.493,13 EUR/11.250,00 kuna pridodati troškove provedenog vještačenja od 331,80 EUR, te troškove pristojbe tužbe i presude u zatraženom iznosu od 66,36 eura što ukupno iznosi 1.891,29 eura/14.249,92 kuna.

13.5. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu, 28. srpnja 2023.

S U D A C

Branko Karaman v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika

- u spis