Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-211/2020-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz R., K. 1, OIB: ...., zastupanog po punomoćniku D. K.-A., odvjetniku iz

Odvjetničkog društva K., K. i P.i d.o.o. u R., protiv tuženika

S. b. za k. M., sa sjedištem u R., A. 8, OIB: ...., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz

Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R.,

radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., nakon glavne javne rasprave, zaključene 28. lipnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja A. B., odvjetnika iz R. i punomoćnika tuženika M. V., odvjetnika iz R.,

objavljene 26. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da Otkaz ugovora o radu tuženika S. b.za k.

M., sa sjedištem u R., A. 8, OIB: ..., od 18. ožujka 2020.

nije dopušten i zakonit te da radni odnos tužitelja R. Š. iz R.,

K. 1, OIB: .... temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu) od 18. prosinca 2019., nije prestao, nego je trajao do 31. prosinca 2020.

II. Tuženik S. b.za k. M., sa sjedištem u R., A.

8, OIB: .... dužan isplatiti tužitelju R. Š. iz R., K. 1,

OIB: 23790655195, iznos od 13.263,97 eura[1] /111.322,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 452,92 eura od 15. travnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. svibnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. lipnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. srpnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. kolovoza 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. rujna 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. listopada 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. studenog 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. prosinca 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. siječnja 2021.,

- iznos od 1.511,05 eura od 01. siječnja 2021.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom tijeka zatezne kamate odbija kao neosnovanim.

III. Odbija se kao neodređen dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže tuženiku da tužitelja prizna sva prava iz radnog odnosa u vremenskom razdoblju od 20. ožujka 2020. do 31. prosinca 2020., u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.621,91 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 26. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 147,49 eura/1.111,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 20. ožujka 2020. zaprimio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, protiv koje da je uložio zahtjev za zaštitu prava (nazvao ga je "žalba"), primitak kojeg je potvrdio tuženik i to 1. travnja 2020., međutim, do dana pisanja ove tužbe (29. travnja 2020.) na isti da nije dobio odgovor. Glede počinjenih povreda od strane tuženika tužitelj prvenstveno ističe ono što je već naveo u svojem prigovoru protiv pobijane odluke. Naime, da se radi o proizvoljnom i ničim opravdanom otkazu ugovora o radu, a da pritom poslodavac nije poštivao niti jednu odredbu (naročito glave XV Prestanak ugovora o radu) Zakona o radnim odnosima, te da je počinio tolike pogreške (kako postupovne tako i materijalne prirode) od kojih da su najveće (ali ne i jedine): neobrazlaganje razloga otkaza ugovora o radu, nepoštivanje zakonskih uvjeta za davanje otkaza, otkaz ugovora o radu radniku za kojeg Radničko vijeće nije dalo suglasnost za otkaz ugovora o radu, ne izrada Programa rješavanja viška radnika. Tužitelj nadalje navodi da otkaz ugovora o radu ne sadrži bilo kakve podatke iz kojih bi bilo vidljivo zašto je radnik određen viškom, odnosno zašto su pojedini radnici koje rade na istim ili sličnim poslovima ostali zaposleni, dok on to nije, te da nema saznanja da bi poslodavac izradio tablice, niti se navode kriteriji temeljem kojih su određeni viškovi radnika budući se poslodavac poziva na smanjenje posla i odluke Stožera civilne zaštite (što nisu zakonom predviđeni razlozi), a da nije izvršio usporedbu godina staža, trajanja radnog odnosa te obveza uzdržavanja, što da otkaz čini nezakonitim. Nema nikakvog objektivnog načina na koji bi se mogli usporediti radnici koji su preostali zaposleni od radnika kojima je otkazan ugovor o radu. Tužitelj samo napominje kako su kod tuženika ostali zaposleni radnici koji su stariji od njega ili lošijeg zdravstvenog stanja, tako da i ovaj argument tuženika nije opravdan. Nadalje navodi kako smatra da ima čitav niz drugih radnika koji su ostali zaposleni kod tuženika, a koji primjenom zakonskih kriterija ne ispunjavanju uvjete ili imaju slabije rezultate od tužitelja. Ističe i da se tuženik nije savjetovao prije donošenja odluke o otkazu s Radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom (ukoliko radničkog vijeća nema), jer da je bio dužan, prije davanja otkaza ugovora o radu, a cijeneći i godine tužitelja, savjetovati se, što isti nije učinio, a to čini otkaz nezakonitim. Nadalje, da mu nije omogućena obrana odnosno da mu nije omogućeno da se o navodima iz otkaza očituje, odnosno o vrstama, kriterijima te načinu na koji je isti utvrđen viškom. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na rad, podredno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 119.583,75 kn na ime otkaznog roka, otpremnine i naknade za neiskorišteni godišnji odmor, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve, navodeći kako je pobijana odluka jasno obrazložena, te da su iz iste razvidne odlučne činjenice na kojima se temelji. Zbog organizacijskih i gospodarskih razloga vezanih uz poslovanje, tuženik da je bio prisiljen posegnuti za racionalizacijom u poslovanju i organizacijskim promjenama, reducirati broj radnih mjesta i smanjiti broj radnika, te s time u vezi smanjiti broj izvršitelja na radnom mjestu liječnika specijalista otorinolaringologije, tako da će se poslovi koje je tužitelj obavljao rasporediti na druge radnike budući da je njihov obim u poslovanju tuženika kao poslodavca više nego drastično smanjen. Naime, zbog opće poznatih razloga, enormnog širenja epidemije Covid-19 virusom u čitavoj Europi, pa tako i u Republici Hrvatskoj, količina posla tuženika kao poslodavca da je pala više nego drastično, te da nije poznato kada će se i hoće li će se u dogledno vrijeme poslovanje tuženika uopće ponovno oporaviti. Dakle, uslijed smanjenja obujma posla kod tuženika, a time i skraćivanja radnog vremena i smanjenih prihoda, tuženik da je bio prisiljen racionalizirati odnosno smanjiti broj zaposlenih te otkazati ugovor o radu tužitelju. Dakle, tuženik je donošenjem pobijane odluke o otkazu na drukčiji način uredio svoju unutarnju organizaciju, uz napomenu da to svakako spada u autonomnu nadležnost tuženika kao poslodavca, a prema mišljenju tuženika takva organizacijska promjena opravdan je razlog za poslovno uvjetovani otkaz. Također napominje da prema shvaćanju Vrhovnog suda izraženog u više odluka, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu postoji kada poslodavac radi ekonomičnijeg i racionalnijeg gospodarenja izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. Činjenica da su poslovi tužiteljevog radnog mjesta preraspodijeljeni na druge zaposlenike samo po sebi da ne dovodi do suprotnog zaključka, a to je da je ukupno gledajući prestala potreba za obavljanjem poslova koje je do tada obavljao tužitelj. Sve to upravo upućuje na racionalizaciju poslovanja i postojanje opravdanog razloga za otkaz tužitelju. Stoga da je u takvoj situaciji tuženik bio ovlašten otkazati tužitelju ugovor o radu jer je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga došlo do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu na kojem je tužitelj radio. Prema tome, polazeći od činjeničnog utvrđenja konkretnog slučaja - da je kod tuženika objektivno došlo do prestanka potrebe za radom tužitelja zbog, prije svega, gospodarskih razloga, te s time vezi nužne promjene u načinu organizacije rada i obavljanja poslova tuženika, a imajući na umu sadržaj odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a, nedvojbeno je da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju zakoniti i dopušten. Nadalje navodi da je prilikom donošenja odluke o otkazivanju ugovora o radu tužitelju, vodio računa i o svim kriterijima i mogućnostima propisanim čl. 115. st. 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR). Dakle, da je vođeno računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja tužitelja kojem se otkazuje ugovor, time da je tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu prednost dao kriterij u obvezi uzdržavanja i kvaliteti rada, te s time u vezi uputi Stožera civilne zaštite prema kojoj se starijim osobama savjetuje da ostanu u svojim domovima i, ukoliko im je potrebno, zatraže pomoć Crvenog križa. Tužitelj da je osoba s navršenih 65 godina života. Pri tome da je utvrđeno da u odnosu na druga dva radnika koji su zaposleni na radnom mjestu liječnika specijalista otorinolaringologije, tužitelj nema obvezu uzdržavanja, te da druga dva radnika imaju bolje rezultate po pitanju kvalitete rada, a osim toga, ali ne manje važno, tužitelj kao umirovljenik, zbog otkaza, da neće ostati bez primanja za razliku od drugo dvoje radnika koji nisu umirovljenici, te bi uslijed otkaza, za razliku od tužitelja, ostali bez ikakvih primanja. Konačno, druga dva radnika da imaju zaključen ugovor o radu na neodređeno puno radno vrijeme, dok je tužitelj imao zaključen ugovor o radu na određeno i to nepuno radno vrijeme. Povrh toga, druga dva radnika da su itekako perspektivnija za tuženika kao poslodavca, a radi se o dr. T. A. P. koja ima obvezu uzdržavanja mldb. djeteta i dr. M. I.,

vrsnom otorinolaringologu, koji je najtraženiji specijalist u svojoj branši i za kojeg je uvijek popunjen raspored. Radi se o jednom od najvažnijih radnika tuženika i ključnih ljudi bolnice. Vezano za postupak savjetovanja navodi da se prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije konzultirao s Radničkim vijećem ili Sindikalnim povjerenikom Sindikata jer da takva tijela ne djeluju kod tuženika. U konačnici navodi da nije bio dužan izraditi Program rješavanja viška radnika. Vezano za eventualno kumulirani zahtjev navodi da sukladno odredbi čl. 126. st. 1. ZR, radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Visina otpremnine regulirana je st. 2. i 3. istog članka ZR-a i ovisi o trajanju radnog odnosa radnika kod poslodavca. U konkretnom slučaju tužitelj smatra da ima pravo na otpremninu jer da je u radnom odnosu kod tuženika od 1995., s time da je taj radni odnos privremeno prekinut 1. siječnja 2018. radi ostvarenja prava na mirovinu, te je potom već 2. siječnja 2018. nastavio raditi kod poslodavca, pa da se radni odnos ima smatrati neprekinutim. Pravo na otpremninu uvjetovano je, dakle, neprekinutim radom kod istog poslodavca (u trajanju najmanje dvije godine). U konkretnoj situaciji odlučno je pitanje je li 1. siječnja 2018. (kada se tužitelj umirovio) prekinut rad u smislu odredbe čl. 126. st. 1. ZR ? Sukladno odredbi čl. 112. st. 1. t. 4. ZR ugovor o radu prestaje kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, i u tom slučaju radnik nema pravo na otpremninu. Budući je tužitelju upravo po tom osnovu prestao radni odnos 1. siječnja 2018., to da je jasno kako tužitelj nema pravo na otpremninu u zatraženom iznosu. Tužitelj nema pravo ni na otkazni rok od četiri mjeseca. Naime, prema odredbi čl. 122. ZR-a radnik ima pravo na otkazni rok u slučaju redovitog otkaza. U konkretnom slučaju, radni odnos je prestao 1. siječnja 2018. po sili zakona te je tužitelj tek 2. siječnja 2018. zasnovao radni odnos koji mu je prestao redovitom odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 18. ožujka 2020., pa shodno tome tužitelj ima pravo na 2/3 plaće s osnove otpremnine, otkazni rok od mjesec i dva tjedna i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, te će mu ta prava tuženik ispoštovati. S time u svezi i samo uzgred rečeno, obzirom da poslodavac nije dužan odgovoriti na zahtjev radnika za zaštitu prava, tuženik ukazuje sudu kako je netočan navod iz tužbe kako tužitelj do današnjeg dana nije dobio odgovor na svoju žalbu tj. zahtjev za zaštitu prava jer mu je tuženik povodom istih ponudio sklapanje izvansudske nagodbe. Slijedom svega iznijetog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 12. svibnja 2023. (stranica 105-107 spisa) na način naveden kao u izreci, a nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku T. P., dipl.oec.

4. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, kao i u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke T. P., dipl.oec. od

3. svibnja 2023. (stranica 81-94-1 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka O. J. G. (stranica 71-73 spisa), tužitelja (stranica 62-64 spisa) i z.z.

tuženika Z. K. (stranica 64-67 spisa) kao stranaka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim u pretežitom dijelu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 2020. te, posljedično tome, naknada plaće i neiskorištenog dijela godišnjeg odmora.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika kao poslodavca bio zaposlen na radnom mjestu liječnika specijaliste otorinolaringologije, temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu), sklopljenog 18. prosinca 2019. (stranica 4-10 spisa), kao i činjenica da mu je tuženik Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. ožujka 2020. (stranica 11-12 spisa) otkazao citirani ugovor, koja stupa na snagu s danom donošenja.

8. Međutim, prijeporno je pitanje je li tuženik imao ili ne opravdane razloge za otkaz ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu) za poslove radnog mjesta liječnika specijaliste otorinolaringologije u smislu odredbe čl. 115. ZR- a, te je li poštovan postupak pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

9. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23; dalje ZR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje nekog prava, dok je stavkom 2. propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

10. Tijekom postupka utvrđeno je kako je tužitelj Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 2020. zaprimio 20. ožujka 2020. (navedeno proizlazi iz navoda tužbe i iskaza tužitelja kao stranke, koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije osporavao), protiv koje je izjavio Zahtjev za zaštitu prava (nazvan "ŽALBA") od 30. ožujka 2020. (stranica 13-14 spisa), kojeg je tuženik zaprimio 1. travnja 2020. (navedeno proizlazi iz pečata i potpisa sa stranice 13 spisa) i vezano za koji je tužitelju ponudio sklapanje Izvansudske nagodbe od 15. travnja 2020. (stranica 34- 37 spisa), koju je tužitelj zaprimio 15. travnja 2020. Kako tužitelj nije prihvatio ponuđenu nagodbu, to je pravovremeno zahtijevao zaštitu svojih prava iz radnog odnosa tužbom od 29. travnja 2020.

11. Odredbama čl. 115. st. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 1. toga članka) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), uz napomenu da je stavkom 2. istog članka propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a odredbom st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da se odredbe st. 2. ovog članka ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika.

11.1. Imajući u vidu činjenicu da iz zahtjeva za Potpore očuvanja radnih mjesta u djelatnostima pogođenima korona virusom (COVID-19), kojeg je tuženik uputio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, koji je predmetni zahtjev zaprimio 3. travnja 2020. (stranica 28-31 spisa), proizlazi da je na dan 20. ožujka 2020. tuženik imao 155 zaposlenih, dok iz iskaza z.z. tuženika Z. K. (stranica 64-67 spisa) proizlazi da je u ožujku 2020. tuženik imao cca 120 zaposlenih, a iz iskaza svjedoka O. J. G., pravnika kod tuženika (stranica 71-73 spisa) proizlazi da je u ožujku 2020. u Rijeci tuženik imao oko 100-tinjak zaposlenika, to je prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tuženik bio vezan ograničenjima koja za poslodavca nameću odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a.

12. U pravu je tuženik kada navodi da pri donošenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu poslodavac ima autonomnom pravo odlučiti kojem će od radnika dati poslovno uvjetovani otkaz, ali odredba čl. 115. st. 2. ZR-a ograničava poslodavca jer su postavljeni određeni kriteriji koje mora imati na umu radi zaštite određene kategorije radnika. Naime, poslodavac je dužan uzeti u obzir sve kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR-a, a što mora biti vidljivo iz odluke o otkazu.

12.1. Iz odluke o otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 2020. (stranica 11-12 spisa), a niti iz postupka koji joj je prethodio, ne proizlazi da je tuženik kod donošenja te odluke poštovao odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a. Tuženik nije vodio računa o socijalnim kriterijima kao što je to trajanje radnog odnosa, starost ili obvezu uzdržavanja pa je na radnom mjestu liječnika specijaliste otorinolaringologije zadržao radnike koji su bili mlađi od tužitelja i imali manje radnog staža od njega (prof.dr.sc. M. I. i dr. T. A. P.).

12.2. Doista je autonomno pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju bolje rezultate rada ili imaju bolje materijalne i socijalne uvjete od radnika kojemu poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu. Međutim kod donošenja takve odluke poslodavac je dužan te kriterije razmotriti i primijeniti, a u odluci o otkazu ugovora o radu navesti koji kriteriji su bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. Sve to tuženik nije učinio te stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu.

13. Uvidom u Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu (stranica 11-12 spisa) utvrđeno je da tuženik istu donosi "slijedom činjenice promjene organizacije poslovanja i procesa rada te usklađivanja istih sa stvarnim potrebama poslodavca, sve uzrokovano Odlukom UV o radnom vremenu SB M. u jednoj smjeni zbog smanjenja opsega posla uzrokovan epidemijom bolesti Covid-19" (čl. 2.), dok u čl. 3. navodi da tužitelju prestaje radni odnos "temeljem odluke MZ o proglašenju epidemije Covid-19 sukladno Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17) te preporuke stožera civilne zaštite RH, a u svrhu sprečavanja širenja epidemije", bez navođenja odlučujućih kriterija propisanih odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a.

13. Ovdje se ističe da prema odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a, poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, dok u obrazloženju otkaza poslodavac mora navesti sve bitne činjenice na temelju kojih je utvrdio razloge za otkaz, odnosno, da bi se otkaz smatrao obrazloženim, poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku, kojem otkazuje ugovor o radu, učiniti vidljivim zbog čega mu otkazuje ugovor o radu jer tek tada radnik može štititi svoja eventualna prava u smislu čl. 133. ZR-a. S druge pak strane, kad je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu dvosmisleno ili nejasno, takvo obrazloženje valja tumačiti u korist radnika, primjenom načela in favorem laboratores. Pravilo o takvom tumačenju takvih odredbi sadrži čl. 320. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) prema kojem u slučaju kada je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Odgovarajuća primjena tog propisa dopuštena je temeljem čl. 8. st. 4. ZR-a, prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ZR-om, primjenjuju u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznog prava.

13.1. Kako je prema odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a poslodavac dužan u pisanom obliku obrazložiti otkaz, to su za ocjenu pravne valjanosti odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju odluke, jer poslodavac nema ovlast naknadno dodavati razloge za otkaz. Zato je osobito važno da se opravdani razlozi za otkaz koji postoje u vrijeme donošenja odluke o otkazu jasno i nedvosmisleno navedu u obrazloženju otkaza, te da se za te razloge navedu i dokazi koji opravdavaju takav otkaz. Naime, poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke o otkazu ne sadržava.

14. Sud prihvaća navod tužitelja kako iz sporne odluke nije vidljivo koje je zakonom propisane kriterije tuženik uzeo u obzir prilikom otkazivanja ugovora o radu, pa kako to tuženik nije učinio, to nisu bili ispunjeni uvjeti za odnošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

15. Naime, i sam z.z. tuženika Z. K., na upit punomoćnika tužitelja zašto se u otkazu ne navode prof. I. i dr. A., usporednost rada, socijalni status i dr., navodi da je nakon bitke lako biti general, odnosno da tada nisu znali što sada znaju, dok svjedok O. J. G., pravnik kod tuženika, navodi da u obrazloženju

odluke o otkazu nema usporedbe s drugim radnicima zato što se nije radilo o takvoj vrsti otkaza i da nije bilo namjere prekida rada bez nastavka radnog odnosa, koji navod ovaj sud ne prihvaća obzirom da se u spornoj odluci ne navodi mogućnost nastavka radnog odnosa nakon prekida rada, te stoga što je u suprotnosti s iskazom tužitelja kao stranke koji navodi (stranica 62-64 spisa) da je pravnica J. G.

20. ožujka, u petak oko 10,30 ili 11,00 sati došla do njega i donijela mu papir, te mu rekla da je to ono što je dogovorio s Upravom, a radilo se o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, bez obrazloženja, a nakon 25 godina rada kod tuženika da ne mora ni opisati svoje psihičko stanje, to da nije potpisao i da je zvao odvjetnike, s time da se slijedeći tjedan našao sa z.z. tuženika i pravnicom koji da su mu rekli da je tako odlučilo Upravno vijeće tuženika.

16. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovoga suda kako nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju obzirom da pri donošenju te odluke tuženik nije razmotrio zakonom propisane kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR-a, koje je bio dužan ne samo razmotriti, već i primijeniti, a u odluci o otkazu navesti koji kriteriji su bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika zaposlenih na radnom mjestu liječnik specijalist otorinolaringologije (tužitelju, prof.dr.sc. M. I. ili dr. T. A. P.) dati poslovno uvjetovani otkaz. Kako tuženik to nije učinio, to nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

16.1. Ovdje se napominje da je sud usvojio i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na trajanje radnog odnosa tužitelja do 31. prosinca 2020. obzirom da je čl. 2. Ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu), kojeg su parnične stranke sklopile 18. prosinca 2019. (stranica 4-10 spisa) ugovoreno da se "zaključuje na određeno vrijeme od 01. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020.".

17. Podredno se ističe kako se u čl. 4. sporne odluke navodi da stupa na snagu danom donošenja, dakle, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, što je moguće jedino kod instituta izvanrednog otkaza ugovora o radu, te i navedena činjenica ukazuje na nedopuštenost (nezakonitost) sporne odluke o otkazu.

18. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim traži naknadu plaće, napominje se kako je odredbom čl. 95. st. 1. ZR-a propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Nadalje, st. 3. citiranog članka propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Tužitelj u ovom sporu zahtijeva naknadu plaće za razdoblje od nezakonitog prestanka radnog odnosa tj. od 21. ožujka 2020. (obzirom da iz Nalaza i mišljenja vještaka T. P., dipl.oec. proizlazi da je tužitelju plaća isplaćena do 20. ožujka 2020.) do isteka Ugovora o radu na određeno vrijeme kojeg su parnične stranke sklopile, tj. do 31. prosinca 2020., u iznosu od 13.263,97 eura/99.937,50 kn bruto. 19. U ovom konkretnom slučaju do prekida rada došlo je na osnovu odluke tuženika o otkazu ugovora tužitelja, koja je u ovom postupku utvrđena nedopuštenom, dakle zbog okolnosti za koju tužitelj nije odgovoran. Slijedom navedenog, tužitelj krivnjom tuženika nije radio, zbog čega je stekao pravo na naknadu plaće za vrijeme trajanja prekida rada koju bi ostvarivao prema redovnom tijeku stvari da nije donesena nedopuštena odluka o otkazu ugovora, čime dolazi u položaj koji imaju i ostali radnici kod tuženika s obzirom da radnik ne smije trpjeti posljedice zbog nezakonitog poslodavčevog postupanja.

20. Što se tiče naknade plaće za vrijeme trajanja prekida rada, napominje se da je sud visinu mjesečne plaće tužitelja utvrdio provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku T. P., dipl. oec. koji u Nalazu i mišljenju od 3. svibnja 2023. (stranica 81-94-1 spisa), u Tablici 2 utvrđuje pripadajuće iznose naknade plaće u razdoblju od 21. ožujka do 31. prosinca 2020. uzimajući u obzir primanja tužitelja prije donošenja sporne odluke.

21. Što se tiče naknade za neiskorišteni godišnji odmor, navodi se da je odredbom čl. 82. st. 1. ZR-a propisano da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, koja naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora (st. 2. istog članka).

22. Uvidom u prijedlog Izvansudske nagodbe (stranica 34-37 spisa) utvrđuje se da je ista pisana 15. travnja 2020., te da u istoj tuženik tužitelju priznaje pravo na isplatu za osam dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2019., te sedam dana za 2020. Nadalje, imajući u vidu da je u ovoj pravnoj stvari odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom, to je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao istekom vremena na koje je Ugovor o radu bio sklopljen, tj. 31. prosinca 2020., slijedom čega tužitelju pripada pravo na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. u trajanju od utuženih 15 dana, iako tužitelj ima pravo na 20 dana (čl. 8. Ugovora o radu zaključenog između parničnih stranaka ugovoreno da tužitelj ima pravo na godišnji odmor u svakoj kalendarskoj godini u trajanju od najmanje četiri tjedna, odnosno 20 radnih dana, uz napomenu da spisu na stranici 44 prileži obavijesti o korištenju godišnjeg odmora u kojoj se za tužitelja navodi da na godišnji odmor ide od 23. ožujka do 3. travnja 2020., koji godišnji odmor tužitelj nije iskoristio obzirom da mu je radni odnos prestao 20. ožujka 2020. kada je i zaprimio Odluku o otkazu od 18. ožujka 2020., koja je u ovoj pravnoj stvari utvrđena nedopuštenom).

23. Visinu pripadajuće naknade sud je utvrdio uvidom u Nalaz i mišljenje vještaka T. P., dipl.oec. te je tužitelju po toj osnovi dosudio utuženi iznos od 1.511,05 eura/11.385,00 kn bruto.

24. Sud je Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. P., dipl.oec. prihvatio kao stručan i objektivan, te sukladno materijalnoj dokumetnaciji u spisu, uz napomenu da ni parnične stranke nisu imale primjedbi na isti.

24.1. Vezano za tuženikov prigovor kako je tužitelj prekludiran u predlaganju provođenja dokaza financijskim vještačenjem obzirom da je isti predložen radi utvrđivanja visine eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, navodi se da je prijedlog radi provođenja financijskog vještačenja dan u tužbi, od kojeg dokaznog prijedloga tužitelj tijekom postupka nije odustao, slijedom čega je dani prigovor neosnovan.

25. Kako tužitelju u navedenom razdoblju pripadaju sva prava iz radnog odnosa kao da je faktično obavljao rad kod tuženika, to je primjenom odredbe čl. 95. st. 3. i 5. te čl. 82. st. 1. i 2. ZR-a tužitelju valjalo dosuditi iznose pobliže naveden u točki II. izreke presude.

25.1. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno odredbi članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna).

26. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 277. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO), u visini propisanoj važećom uredbom o visini stope zatezne kamate te odredbe članka 26. i 29. ZOO-a počev od dospijeća do isplate, s time da zakonska zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u gore navedenim bruto iznosima sukladno odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04) dospijevaju tek s isplatom, isto znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu, pa na njih ne teče zatezna kamata.

26.1. Nadalje, odredbom čl. 92. st. 3. ZR-a propisano je da ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, a što je u suglasju s odredbom čl. 9. st. 3. Ugovora o radu kojeg su parnične stranke sklopile, pa su tužitelju zatezne kamate na ime naknade plaće dosuđene od 15-tog u mjesecu, a na ime naknade na neiskorišteni godišnji odmor kako je i utuženo, slijedom čega je valjalo za preostali dio tijeka zateznih kamata tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

27. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se priznaju sva prava iz radnog odnosa za razdoblje od nedopuštenog otkaza do isteka ugovora o radu tj. od 20. ožujka 2020. do 31. prosinca 2020., navodi se da je sud isti odbio kao neprecizan tj. neodređen obzirom da tužitelj nije naznačio o kojim se pravima radi, slijedom čega je uslijedila odluka kao pod točkom III. izreke presude.

28. Odluka o parničnim troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Napominje se da se odluka o parničnim troškovima temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa). Nadalje, u primjeni je Tbr. 7. t. 2. Tarife u parnicama iz radnih odnosa kada su istaknuti procjenjiv i neprocjenjiv zahtjev, jer je tužitelj u konkretnom slučaju tražio poništenje otkaza, naknadu plaće i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, odvjetnička nagrada se računa zbrajanjem jednokratne nagrade za neprocjenjiv zahtjev i nagrade prema visini procijenjenog zahtjeva, uz napomenu da tužitelj nije potraživao jednokratnu nagradu za neprocjenjiv zahtjev.

28.1. Obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelju je priznat parnični trošak i to za sastav tužbe u iznosu od 497,50 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), potom trošak sastava podneska od 23. prosinca 2021. i 12. svibnja 2023. (497,50 eura x 2; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 31. svibnja 2022., i 3. svibnja 2023. (99,50 kn x 2; Tbr. 8. t. 3. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 28. prosinca 2021., 9. veljače 2022., 5. travnja 2022., 25. svibnja 2022. i 28. lipnja 2023. (497,50 eura x 5; Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 4.179,00 eura, odnosno uvećano za trošak PDV-a po stopi od 25% (1.044,75 eura) 5.223,75 eura, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 eura, dakle sveukupni iznos od 5.621,91 eura, dok je s preostalim dijelom zahtjeva odbijen kao neosnovanim. Naime, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu obzirom da su sukladno odredbi čl. 11. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18) radnici u radnim sporovima oslobođeni dužnosti plaćanja sudskih pristojbi.

29. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojeg je tužitelj istaknuo alternativno, tj. ako sud ne usvoji prvo postavljeni tužbeni zahtjev, a koji se odnosi na isplatu otpremnine, napominje se da u situaciji kada sud prihvati prvi od eventualno istaknutih tužbenih zahtjeva, o ostalim zahtjevima ne odlučuje.

30. Kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave povukao tužbu za iznos od 147,49 eura/1.111,25 kn s pripadajućim kamatama, temeljem čl. 193. ZPP-a riješeno je kao u izreci.

U Rijeci 26. srpnja 2023.

Sudac

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ovih odluka dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika