Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 21 Gž-3195/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

RJ E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića predsjednika vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Horvat-Mataić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Miro Glavaš i Hrvoje Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri u Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-461/19-35 od 18. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. srpnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-461/19-35 od 18. srpnja 2022.

II. Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-461/19-35 od 18. srpnja 2022.pod točkom I., II., III. i IV. izreke, pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 13.467,50 kuna/1.787,44 eura[1] sa zateznim kamatama i pod točkom VI. izreke te se u tom dijelu predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetna odredba članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 19. lipnja 2007. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice, kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 31.740,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tuženika kao kreditora, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke, a pod točkom II. izreke utvrđena je ništetna odredba članka 7. istog Ugovora o [broj kredita] od 19. lipnja 2007. kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o [broj kredita].

Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 12.652,58 kuna, a pod točkom IV. izreke da s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 41.472,48 kuna, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedenim u izreci presude pod točkom III. i IV. izreke.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.467,50 kuna sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2022. do isplate, dok se u dijelu koji prelazi iznos od 13.467,50 kuna do iznosa od 18.155,00 kuna odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka. Pod točkom VI. izreke odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

2. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke dopuštena je preinaka tužbe, pod točkom II. izreke utvrđuje se da je tuženik povukao prigovor prijeboja, a pod točkom III. izreke utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 0,42 kune u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužiteljice s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu, izuzev dijela koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti točke 2. i 7. ugovora o kreditu, a pod točkom IV. izreke vrijednost predmeta spora utvrđuje se u iznosu od 54.125,06 kuna.

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja u dijelu u kojem nije uspio žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

4. Žalba tuženika protiv rješenja nije osnovana, a žalba protiv presude je osnovana.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredaba [broj kredita] od 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita i to u dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice, kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 31.740,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tuženika kao kreditora, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke, i u dijelu odredbe članka 7. istog Ugovora o kreditu kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru, te posljedično tome zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 12.652,58 kn s zateznom kamatom s osnova preplaćene kamate te iznosa od 41.472,48 kn s osnova povećanja tečaja CHF valute.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenja i zaključke:

- da je nesporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen ugovor o [broj kredita] od 19. lipnja 2007.,

- da je ugovor zaključen na iznos 31.740,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom,

- da je redovna kamata ugovorena u visini od 5,20% kao godišnja i promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njenoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja,

- da je saslušanjem tužiteljice utvrđeno da je sredstva iz ugovora o kreditu koristila za kupnju automobila koji je služio za potrebe njene obitelji, čiji iskaz je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv jer isti tijekom postupka nije doveden u sumnju, a iskaz je u suglasnosti s ugovorom o kreditu iz kojeg je nedvojbeno razvidno da sredstva iz kredita tužiteljica koristi za kupnju osobnog vozila,

- da je, dakle, utvrđeno da su sredstva iz kredita utrošena za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba tužiteljice, a ne u svrhu obavljanja njene poslovne djelatnosti ili pak obavljanja nekog slobodnog zanimanja, pa je neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača,

- da je tužiteljica u cijelosti podmirila svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu,

- da je tuženik u više navrata svojim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavao i zbog čega je došlo do povećanja anuiteta,

- da je tužiteljica navedeni kredit koristila za kupnju motornog vozila,

- da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke,

- da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.,

- da su tužiteljica i ĆP izdali zadužnicu kao osiguranje za navedeni ugovor o kreditu, te suglasnost za naplatom potraživanja kreditora temeljem navedenog ugovora o kreditu,

- da je prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokova postupanjem tuženika,

- da je prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača,

- da je u odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 9. lipnja 2007.,

- da je prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03,

- da je odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe,

- da analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača,

- da ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita,

- da je u takvoj situaciji korisniku kredita potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku,

- da je u konkretnom slučaju izostalo uvažavanje interesa tužiteljice jer ista nije mogla utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO),

- da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da navodi tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 2.,

- da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj,

- da stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 2. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03,

- da u odnosu na dio ugovora o kreditu i to konkretno članka 7. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužiteljici odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja,

- da je u odnosu na prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužiteljici ista saslušana te je utvrđeno kako je sredstva iz ugovora o kreditu koristila za kupnju automobila koji je služio za potrebe njene obitelji,

- da je glede visine preplaćenog dijela zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule provedeno i vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću, a iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da se je kamatna stopa više puta mijenjala i to temeljem odluke tuženika kao kreditora što je za posljedicu imalo povećanje anuiteta odnosno obveze tužiteljice kao korisnika kredita,

- da je vještak utvrdio da ukupan iznos više plaćenog od strane tužiteljice, a zbog promjene kamatne stope ukupno iznosi 12.652,58 kuna, a zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznosi 41.472,48 kuna,

- da na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala prigovora dok je tuženik iskazao samo paušalne primjedbe bez točnih preciziranja istih,

- da je sud saslušao vještaka koji je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja te da je zbog promjene tečaja kod otplate 3., 4. i 6. anuiteta zbog manjeg tečaja tužiteljica platila manji iznos od 27,53 kuna, iz čega proizlazi da je tužiteljica s naslova promjene tečaja više platila u iznosu od 41.444,95 kuna, da su sve uplate prihvaćene od strane tuženika te iz dokumentacije nije razvidno da bi neka treća osoba osim tužiteljice vršila uplate u ime i za račun tužiteljice, a da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i uvjerljiv, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji, te je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao točnu visinu kamatne stope u svakom pojedinom trenutku kao i visinu tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita,

- da dakle, iznos kojeg je tužiteljica platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope čini razliku iznosa kojeg je platila za kamatu u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% do onih iznosa kamatne stope koje je tuženik tijekom otplate kredita utvrđivao i visinu anuiteta korigirao na tako utvrđenu visinu ugovorene kamatne stope,

- da se tužiteljici kamatna stopa povećavala na 6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50%, da je ukupnu visinu sud utvrdio nakon provedenog vještačenja odnosno da iz nalaza i mišljenja vještaka Mate Ivanovića proizlazi da ista iznosi 12.652,58 kuna,

- da je iznos kojeg je tužiteljica platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, utvrđen u ukupnom iznosu od 41.472,48 kuna,

- da s obzirom da se radi o ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, posljedica tako ništetnog ugovora u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora,

- da kako je tuženik primio upravo iznos od 12.652,58 kunu i 41.472,48 kuna, na temelju takve ništetne odredbe to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 323. ZOO,

- da sud ukupno potraživanje tužiteljice nije umanjio za tzv. negativnu kamatu u visini od 27,53 kuna iz razloga jer plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužiteljice ne proizlazi da bi bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužiteljice, te u navedenom dijelu tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev za povratom tzv. negativne razlike,

- da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan jer sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u žalbenom postupku dana 14. lipnja 2014., oduka Trgovačkog suda u Zagrebu je toga dana postala pravomoćna pa je od tada tužiteljica stekla pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, kako je tužba u ovom predmetu zaprimljena 7. svibnja 2019. to je nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO,

- da se odluka o zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. 7. Ispitujući pobijano rješenje i presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje pravilno i zakonito, dok pobijana presuda zbog, za sada, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije pravilna i zakonita.

8. Na temelju odredbe čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. ovog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom stavka 3. ovog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje da tužiteljica sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogla pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe čl. 190. ZPP pravilno dopustio navedenu preinaku, pri čemu tuženik u sadržaju žalbe niti ne osporava ovakvu odluku prvostupanjskog suda. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021.

10. S obzirom da tuženik žalbom niti ne osporava ostale točke prvostupanjskog rješenja, a ovaj ne nalazi da su ostvareni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 380. točke 2. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I. ovog rješenja.

11. Tužiteljica se pozvala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužiteljica iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

13. Neosnovani su navodi žalbe da je, imajući u vidu prigovor da tužiteljica nema status potrošača, prvostupanjska presuda donesena u suprotnosti s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužiteljice. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, koji zaključak prvostupanjskog suda tuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju.

14. Nadalje, tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP, tvrdeći da se odredba čl. 502.c ZPP prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

15. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su „stjecanje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi “naknada štete“ riječi „ili isplata“, strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo bi neprihvatljivo, slijedom čega ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

16. Tuženik u žalbi ističe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije proveo dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika Želimira Mirića na okolnost da se pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, a što je tuženik predlagao tijekom postupka (list 78 do 87 spisa).

17. Prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka MP obzirom je isti umro. Međutim, valja dodati da iz stanja spisa proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači da je tužiteljica od strane samog javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Međutim, solemnizacija ugovora ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik rastumačio način promjene kamatne stope. Naime, u situaciji u kojoj parametri promjene kamatne stope nisu utvrđeni ugovorom, nedvojbeno je da ni javni bilježnik korisniku kredita nije mogao rastumačiti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili utvrđeni ugovorom kojeg je solemnizirao (tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Jednako tako, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

18. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bar za sada, pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer nije, po prijedlogu tuženika, saslušan zaposlenik tuženika ZP.

19. Naime, tijekom postupka tuženik je, između ostalog, predlagao da se u ovom postupku, kao svjedok sasluša njegov djelatnik ZP na okolnost informiranosti tužiteljice o rizicima zaključenja ugovora sa osporenim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivom kamatnom stopom (list 35 i 86 spisa), koji dokaz je prvostupanjski sud odbio provesti zaključujući da je tužba usmjerena na utvrđivanje prava potrošača koja potpadaju pod kolektivnu presudu u „slučaju Potrošač“, a koja presuda se direktno primjenjuje na ovaj pojedinačni sudski postupak.

20. Međutim, ovakvo pravno shvaćanje nije pravilno. Naime, kao što je ranije obrazloženo, nije sporno da je na temelju odredbe čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP i da je tužiteljica svoje potraživanje u ovom postupku temeljem tih odredbi mogla temeljiti na pravnim shvaćanjima izraženim u tim predmetima. Međutim, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora i posljedično tome obveza je redovnih sudova da u pojedinačnim potrošačkim sporovima (kakav je i ovaj aktualan) provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Posljedično tome, u ovom je postupku bilo potrebno omogućiti tuženiku da se sasluša zaposlenik tuženika na okolnosti sklapanja ovog pravnog posla. Naime, ako tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

21. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj: U-III-1285/2021 od 15. srpnja 2021.).

22. Cijeneći prethodno navedeno, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu valja biti svjestan da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. No, to ne sprječava prvostupanjski sud da razmotri, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti i ako o tome na temelju takvih, eventualno, međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke ne bi bilo moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće, kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“, a zaključak o tom spornom pitanju sud će donijeti po pravilima o teretu dokazivanja, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

23. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženiku - banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, značenja ugovorene valutne klauzule, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije ni s čim dokazala u smislu čl. 221.a ZPP, onda primjena pravila iz čl. 221.a ZPP podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka, kao tuženik predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu, a ne da zaključak o tome donese temeljem pravnih shvaćanja izraženim u navedenom kolektivnom sporu. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj aktualan, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

24. Dakle slijedom navedenog, činjenično stanje odlučno za pravilno presuđenje ove pravne stvari ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa je posljedično tome valjalo kao osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 370. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom II. ovog rješenja.

25. U nastavku postupka prvostupanjski sud saslušat će po tuženiku predloženog svjedoka na okolnosti koje su prethodile sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, te će nakon toga pažljivom ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu, sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu, pri čemu će voditi računa i o ostalim žalbenim navodima žalitelja.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 25. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić