Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 4 Gž-1866/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Željki Rožić Kaleb kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, ured Z. sa sjedištem u Z., OIB: …, protiv tuženice A. Z. T. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica B. Š. M., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3473/21-10 od 28. travnja 2022., dana 25. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja zavoda kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3473/21-10 od 28. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naložiti tuženici isplatu svote od 5.474,43 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2021. pa do isplate a pod točkom II izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u svoti od 1.875,00 kn.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, preinačiti pobijanu presudu a podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP odnosno, zbog kojih se u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP, može izjaviti žalba u sporovima male vrijednosti.

5. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na isplatu naknade štete koju traži od tuženice budući da je pravomoćnim rješenjem tužitelja od 23. prosinca 2019. tuženici s danom 1. ožujka 2010. utvrđen prestanak statusa zdravstveno osigurane osobe kao osobe u radnom odnosu kod poslodavca fundacija, zasnovan dana 1. ožujka 2010. a stoga što je tuženica u razdoblju od 6. veljače 2015. do 23. veljače 2020. na teret tužitelja neopravdano koristila zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja u ukupnoj svoti od 5.474,43 kn.

6. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ocjenjujući kako tužitelj uz tužbu nije dostavio potvrdu zavoda na kojega upućuje u tužbi niti je pojedinačno odredio o kojim se računima radi odnosno, koje bi podmirio, kada su dospjeli, plaćeni i u kojim svotama što je između ostalog, važno radi odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare. Uz iznijeto zaključio je kako u upravnom postupku nije donijeta odluka o nepripadnoj isplati koju je navodno tužitelj isplatio tuženici te utvrđuje osnovanim istaknuti prigovor zastare jer se radi o naknadi štete koja je nastala u razdoblju od 2015. do 2020. godine a primjenom odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) bi u zastari bili svi računi koji su plaćeni do 23. prosinca 2016.

7. Pobijana prvostupanjska presuda donijeta je sukladno odredbi čl. 461. st. 2. ZPP prema kojoj je tužitelj najkasnije u tužbi dužan iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica pa je tako tužitelj bio dužan, uz ostalo, dokazati i da bi se u odnosu na prigovor zastare radilo o slučajevima iz čl. 135. i 138. st. 1.. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23 – dalje: ZOZO) kada bi tek u odnosu na prigovor zastare došla do primjene odredba čl. 147. st. 2. toč. 1. ZOZO odnosno, da bi rokovi zastare tražbine naknade štete u smislu tog zakona tekli od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu.

8. U ostalim slučajevima kada se zahtijeva naknada za pojedina isplaćena davanja iz čl. 142. ZOZO zastara teče od izvršene isplate svakog pojedinog davanja te je dakle tužitelj u tužbi odnosno u očitovanju na odgovor na tužbu bio dužan iznijeti činjenice t dokazati kako se radilo o nepripadnom primanju.

9. Uz iznijeto u ovom slučaju nije niti donijeto rješenje kojim bi bilo utvrđeno da je tuženici isplaćeno primanje koje joj nije pripadalo ili joj je pripadalo u manjem opsegu zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da isključivo na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja tužitelja od 23. prosinca 2019. nije moguće utvrditi niti postojanje obveze a niti njezinu visinu kao niti ocijeniti istaknuti prigovor zastare.

10. Kako se u postupku spora male vrijednosti sukladno odredbi čl. 467 st. 1. presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalbeni razlozi tužitelja koji upućuju na potrebu utvrđenja osnove i visine štete kao i opravdanost plaćanja tih računa te potrebu provedbe vještačenja nisu mogli biti predmetom razmatranja ovog suda.

11. Budući da je i odluka o parničnom trošku tuženice donijeta pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa) slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje.

U Zagrebu, 25. srpnja 2023.

Sudac:

Željka Rožić Kaleb, v.r.