Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž R-74/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. P. iz K., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. D., P. M., N. P., A. M. i K. B., G., protiv tuženika E. M. d.o.o., K., OIB: ..., koga zastupa direktor, a ovoga punomoćnik P. K., odvjetnik u K., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pr-49/2020-43 od 2. veljače 2023., u sjednici održanoj 25. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pr-49/2020-43 od 2. veljače 2023. i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice S. M. P. koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica S. M. P. iz K., OIB:..., sklopila sa tuženikom E. M. d.o.o. K., OIB:..., 9. ožujka 2020., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "Radnik na održavanju čistoće", te joj je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa, sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 9. ožujka 2020., te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad sukladno Ugovoru o radu ne neodređeno vrijeme od 9. ožujka 2020., u roku od 8 dana."

2. Nalaže se tužiteljici S. M. P. da tuženiku E. M. d.o.o. K., nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 484,44 eura (3.650,01 kn) u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

»I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica S. M. P. iz K., (Ulica...), OIB:..., sklopila sa tuženikom E. M. d.o.o. K., (Ulica...), OIB:94887300369, 9. ožujka 2020., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "Radnik na održavanju čistoće", te joj je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa, sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 9. ožujka 2020., te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad sukladno Ugovoru o radu ne neodređeno vrijeme od 9. ožujka 2020., u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tuženiku E. M. d.o.o. K., (Ulica...), OIB:..., da tužiteljici S. M. P. iz K., A. (Ulica...), OIB:..., nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura/3.750,00 kuna1, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 2. veljače 2023., kao dana donošenja presude do isplate, u roku od 8 dana.«

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je izreka presude kontradiktorna obrazloženju koje se selektivno referira isključivo na dokaze koji potkrepljuju izreku. Kontradikcija se ogleda u tome što sud utvrđuje da je Ugovor o radu sklopljen 9. ožujka 2020. sklopljen na neodređeno vrijeme, iako sam zaključuje da tužiteljica nije dokazala da je od strane poslodavca dovedena u zabludu prilikom zaključenja ugovora na određeno vrijeme. Odbijen je prijedlog za saslušanje svjedoka D. O. koji je imao najbolji uvid u okolnosti sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme i u odvijanje radnih procesa kod tuženika. Stav suda da se u predmetnoj pravnoj stvari radilo o privremenim poslovima suprotan je dokazima izvedenim u spisu. Zastupnica tuženika je na ročištu 20. listopada 2021. jasno iskazala da su se nakon predmetnog ugovora o radu svi daljnji poslovi nesmetano odvijali jer je jednostavno bilo manje posla te da je tužiteljica zbog smanjenja obujma posla bila na čekanju, a nikako ne zbog pandemije uzrokovane virusom COVID-19 koji nije utjecao na obujam posla prikupljanja smeća niti na radne zadatke koje je tužiteljica izvršavala. Riječ je o radnom mjestu Radnik na održavanju čistoće čiji je osnovni zadatak održavanje čistim područje odlagališta pa je nejasno kako je na izvršavanje tih zadataka utjecala pandemija. Čišćenje odlagališta se ne odvija u zatvorenom prostoru, ne obuhvaća primanje stranaka i sl. Drugi radnici tuženika, primjerice vozači kamiona za prikupljanje otpada u svjedočenjima ne navode da su bili na čekanju ili da se tijekom pandemije njihov posao smanjio, odnosno da su prikupljali manje količine smeća. Ukidanjem sortirnice i razvrstavanja otpada došlo je do tehnološkog viška radnika, koji su privremeno raspoređeni na neke privremene poslove kao čišćenje lokacije bivše sortirnice odnosno poslove dostave računa, koji su također vrlo brzo ukinuti. Predlaže preinaku pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice uz naknadu parničnog troška, a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika, ističući da je podnijela tužbu po dvije osnove, koje rezultiraju time da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme, od kojih je prva osnova da je od strane poslodavca prijevarnim postupanjem dovedena u zabludu kako bi potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme, a druga osnova je da je ugovor o radu zaključen protivno odredbi čl. 12. Zakona o radu, jer poslovi koje je obavljala po ugovoru (održavanje čistoće) nisu privremenog, već trajnog karaktera, koji se kod tuženika kontinuirano i danas obavljaju. Nakon što je sortirnica uklonjena, sklopila je ugovor za obavljanje poslova čišćenja koje je obavljala pretežno na deponiju, ali je obavljala i druge poslove po nalogu poslodavca. Predlaže da se odbije žalba tuženika kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda, zahtijevajući trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Tvrdnjom da je odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka D. O. koji je imao najbolji uvid u okolnosti sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme i u odvijanje radnih procesa tuženik upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), koja nije počinjena jer se prvostupanjski sud poslužio svojim ovlaštenjem iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP da odluči o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

5.1. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upire žalba tuženika, jer je izreka presude razumljiva, nije proturječna sama sebi ni razlozima navedenim u obrazloženju, u kojemu su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati.

5.2. Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je s tuženikom 9. ožujka 2020. sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "Radnik na održavanju čistoće" te da je tuženik vrati na rad.

7. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je tužiteljica imala s tuženikom zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 2554 od 23. svibnja 2017. za radno mjesto Radnik sortirnice",

- da je tužiteljica 9. ožujka 2020. potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme broj: 590 iz kojeg je vidljivo da je u čl. 1. naznačeno da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta "Radnik na održavanju čistoće", a posebno na poslovima održavanja čistim i urednim područja odlagališta,

- da je tužiteljica nakon što joj je 11. rujna 2020. saopćeno da joj je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i time prestao radni odnos kod tuženika, u zakonskom roku 18. rujna 2020. podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, u kojem navodi da je Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen protivno odredbama čl. 12. st. 7. Zakona o radu,

- da tuženik nije odgovorio na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, pa je tužiteljica u daljem zakonskom roku iz čl. 133. Zakona o radu, 8. listopada 2020. podnijela tužbu,

- da iz iskaza svjedoka T. K., V. A., D. J. i I. S. proizlazi da je tužiteljica, pored ostalih poslova, u vrijeme trajanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme i ugovora o radu na određeno vrijeme, obavljala poslove čišćenja deponije te je potreba za tim poslovima ostala i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, s tim da su ih obavljali drugi djelatnici,

- da je tužiteljica osim poslova čišćenja deponije za vrijeme trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme po potrebi obavljala i druge poslove, kao što su anketiranje korisnika, dijeljenje računa korisnicima, čipiranje kanti, podjela vreća korisnicima, čišćenja deponija i sl.,

- da je sortirnica prestala s radom u veljači 2020. te je uklanjanjem sortirnice ukinuto i sortiranje otpada,

- da je u takvoj situaciji prestala potreba za izvršiteljima radnog mjesta "Radnik sortirnice",

- da je tužiteljica u vrijeme trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme bila jedno vrijeme na čekanju, ali osnovni razlog tome je činjenica da je to bilo razdoblje epidemije COVID-19,

prvostupanjski sud zaključuje da su poslovi na koje je tužiteljica raspoređena nakon zaključenja Ugovora o radu na određeno vrijeme trajne prirode, da se ne radi o povremenim i privremenim poslovima koji bi opravdavali zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme pa je zaključenje toga ugovora protivno odredbi čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17 i 98/19.; dalje ZR), slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev.

8. Odredbom čl. 12. st. 1. ZR je propisano da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

8.1. Dopuštenost sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme ispituje se prema okolnostima koje su postojale u trenutku sklapanja takvog ugovora, a ne prema okolnostima koje su postojale u vrijeme isteka takvog ugovora. Objektivni razlozi koji opravdavaju ugovor o radu na određeno vrijeme moraju biti unaprijed utvrđeni.

9. Činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva čine dvije teze tužiteljice:

- da je prilikom zaključenja Ugovora o radu na određeno vrijeme od 9. ožujka 2020. prijevarnim postupanjem poslodavca dovedena u zabludu kako bi ga potpisala iako je prije toga imala zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

- da je Ugovor o radu od 9. ožujka 2020. zaključen protivno odredbi čl. 12. ZR. 10. U odnosu na prvu tezu prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije (a na njoj je u smislu odredbe čl. 135. st. 1. ZR teret dokazivanja) od strane poslodavca dovedena u zabludu prilikom zaključenja ugovora na određeno vrijeme, jer je svjedok T. K., koji joj je dao Ugovor o radu na određeno vrijeme na potpis, u iskazu uspješno osporio tvrdnju tužiteljice da joj je tom prilikom rekao da je to samo formalnost te da će ostati u stalnom radnom odnosu navodeći da nije tužiteljici davao nikakva objašnjenja, nego joj je samo dao ugovor na potpis. Kako je u čl. 1. st. 1. Ugovora jasno navedeno da se sklapa na određeno vrijeme do šest mjeseci, to jest do kada postoji potreba za poslovima održavanja čistoće na odlagalištu, što je i tužiteljica potvrdila u iskazu, prvostupanjski sud je takvu tvrdnju tužiteljice s pravom našao neosnovanom, pravilno primjenjujući odredbe čl. 8. st. 4. u vezi čl. 135. st. 1. ZR, sve u vezi čl. 284. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.).

10.1. U prilog tome je tužiteljica u iskazu navela, između ostalog, da ju je pozvao šef T. K. te joj rekao da treba potpisati novi ugovor i to na određeno, da joj je na radnom mjestu rekao da je to samo formalnost, kao i da je primjerak ugovora dobila tijekom potpisivanja i pročitala ga kod kuće, ali je vjerovala poslodavcu da je to privremeno rješenje, iz čega se može zaključiti da je tužiteljici bilo poznato da se radi o ugovornom odnosu na određeno vrijeme,

10.2. Direktorica tuženika A. C. je u iskazu navela da nije mogla obećati zaposlenicima da će zaključiti nove ugovore o radu nakon isteka ovih ugovora na određeno vrijeme te da nije dala nikakve upute gospodinu K. da razgovara s tužiteljicom i daje nekakva obećanja, koji iskaz je potkrijepljen iskazom svjedoka K. koji je naveo da nije imao nikakvu ulogu u kreiranju sadržaja novog ugovora te da nije bio na sastancima direktorice s djelatnicima na kojim bi se raspravljalo i objašnjavalo o namjerama zaključenja ugovora na određeno vrijeme.

11. Tužbena osnova tužiteljice da je Ugovor o radu od 9. ožujka 2020. zaključen protivno odredbi čl. 12. ZR odnosi se na tezu da je nakon isteka Ugovora o radu nastavila raditi kod tuženika pa je ugovorni odnos prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme i na tezu da je Ugovor o radu zaključen za poslove koji nisu privremenog već trajnog karaktera.

11.1. Prema odredbi čl. 112. st. 7. ZR, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

11.2. Prvostupanjski sud ne prihvaća tvrdnju tužiteljice da je nastavila raditi kod tuženika i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme jer za sklapanje takvoga ugovora mora postojati slobodna i suglasna volja stranaka, koje nije bilo kod poslodavca, a činjenica da je tužiteljica kod tuženika eventualno i odradila jedan dan duže od ugovorenih 6 mjeseci ne znači da je taj ugovor odmah prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme.

11.3. Iz Ugovora o radu od 9. ožujka 2020. proizlazi da je zaključen toga dana te da se primjenjuje počevši od 10. ožujka 2020. (čl. 15.), zadnji dan šestomjesečnog roka na koji je zaključen je 10. rujna 2020. (četvrtak), a kako je tužiteljici prilikom dolaska na posao 11. rujna 2020. odmah rečeno da napusti prostor tuženika, što je i sama potvrdila u iskazu, nedvojbeno je kako ista nije odradila ni jedan dan nakon isteka vremena na koji je bio zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme. Dakle, ne radi se o situaciji iz čl. 12. st. 7. ZR da je tužiteljica nastavila raditi kod tuženika nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen.

12. Prvostupanjski sud navodi da iz iskaza svjedoka V. A. proizlazi da je otprilike 6 mjeseci nakon zatvaranja sortirnice u blizini iste otvoreno reciklažno dvorište u kojem su odmah zaposlena dva nova radnika, što ukazuje na činjenicu da je i nakon zatvaranja sortirnice bilo posla za djelatnike koji su radili u sortirnici, pa tako i za tužiteljicu.

12.1. Pri tome prvostupanjski sud gubi iz vida odlučnu činjenicu da je predmet ove parnice Ugovor o radu od 9. ožujka 2020. na temelju kojega je tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta "Radnik na održavanju čistoće", a ne radnog mjesta "Radnik sortirnice", pa nije pravno odlučno je li ili nije bilo posla za radnike koji su radili u sortirnici budući je do prestanka Ugovora o radu za to radno mjesto došlo sporazumom između tužiteljice i tuženika u trenutku sklapanja Ugovora o radu 9. ožujka 2020., posebno kad se ima u vidu da je sortirnica uklonjena u veljači 2020., dakle prije nego što su stranke zaključile prijeporni Ugovor o radu na određeno vrijeme.

12.2. Prvostupanjski sud ne akceptira činjenice da je svjedok T. K., poslovođa odlagališta, naveo da je tužiteljica dok je bila sortirnica svaki dan u njoj radila, a nakon ukidanja iste dolazila je u sjedište firme po radne zadatke ovisno o potrebi, nije se mogao izjasniti koje je poslove tužiteljica obavljala nakon ukidanja sortirnice, je li to bila podjela računa i sl. i da je sortirnica zatvorena početkom 2019., a reciklažno dvorište otvoreno 2020. ili 2021. u srpnju, da je svjedok V. A. naveo da se nakon ukidanja sortirnice otpad više nije razvrstavao, da zadnje tri godine račune korisnicima dijeli vanjska firma F. d.o.o., da je na deponiji otvoreno reciklažno dvorište i da je inače u deponiji zaposleno pet djelatnika, koliko ih je bilo i u vrijeme sortirnice te je samo povremeno trebala ispomoć drugih djelatnika za održavanje deponije, dok svjedok D. J. navodi da se situacija promijenila jer je puno manje vrećica s obzirom da su podijeljene kante za biootpad i papir, da je i nakon odlaska tužiteljice iz firme ostala potreba za čišćenjem odlagališta, najviše zbog vjetra, i to najčešće rade radnici s kamiona kada odrade teren, da je sada manje posla po podjeli vrećica nego ranije za oko 30 % i da je nakon ukidanja sortirnice, ukupno gledano, bilo manje posla.

12.3. Iz navedenog proizlazi da nakon prestanka rada tužiteljice u rujnu 2020. nije došlo do poremećaja u radu tuženika i da su pojedini poslovi dodijeljeni drugim tvrtkama, radi čega je prestala potreba za njihovim obavljanjem od strane radnika tuženika pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 12. ZR, odnosno da bi se radilo o poslovima trajnog, a ne privremenog karaktera.

12.4. U vezi toga treba istaći da je u okolnostima u kojima djelatnost tuženika (komunalna usluga odvoza otpada) predstavlja djelatnost koja ima trajni karakter i koja se zbog toga mora kontinuirano obavljati na tuženiku, a ne na tužiteljici, procjena koliko mu je za tu djelatnost potrebno izvršitelja.

13. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica tijekom trajanja Ugovora o radu od 9. ožujka 2020. bila "na čekanju" 91 radni dan, a Ugovor je zaključen na 6 mjeseci koji ima oko 130 radnih dana uz pravo tužiteljice na korištenje godišnjeg odmora, što tužiteljica i prvostupanjski sud objašnjava činjenicom da je to bilo razdoblje pandemije COVID-19.

13.1. Nedvojbeno je da je pandemija utjecala na organizaciju poslova u svim segmetima, međutim, ovaj sud nalazi da jedna sms poruka u vezi toga ne dokazuje da bi tužiteljica bila "na čekanju" samo zbog toga, već da je ista bila "na čekanju" toliki broj radnih dana upravo zbog činjenice da kod tuženika nije bilo dovoljno poslova koje je trebala obavljati.

13.2. Podaci o danima "na čekanju" koji čine uvjerljivu većinu ukupnog broja radnih dana tijekom trajanja Ugovora o radu od 9. ožujka 2020. upućuju na zaključak da kod tuženika nije postojalo dovoljno radnih zadataka koje je tužiteljica mogla obavljati i to bez obzira na pandemiju jer su se i tada obavljali poslovi komunalnih tvrtki kao što je tuženik, posebno poslovi održavanja čistoće koji se odvijaju na otvorenom prostoru (odlagalište otpada) i koji ne obuhvaćaju primanje stranaka, pa je zbog toga pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi se glede karaktera radnih zadataka tužiteljice radilo o trajnim, a ne povremenim poslovima.

14. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. I 1. izreke ove presude.

15. S obzirom na preinaku presude, trebalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.

15.1. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu iz Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje Tarifa/22), na koji se, sukladno Tbr. 48. st. 4. Tarife/22, primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan, a tužba je podnesena 8. listopada 2020., pa se primjenjuje Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa).

15.2. U pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife tuženiku koji je uspio u ovom sporu treba priznati, bez obzira na broj radnji koje su poduzete po punomoćniku iz reda odvjetnika, jednokratnu nagradu u visini od 200 bodova što uz vrijednost boda i pripadajući PDV iznosi 2.500,00 kn, kao i trošak sastava žalbe po Tbr. 10. toč. 2. Tarife u visini od 60 bodova što uz vrijednost boda i PDV iznosi 750,00 kn, dakle ukupno 3.250,00 kn (431,35 eura) te sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 53,09 eura, tako da je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 484,44 eura (3.650,01 kn).

15.3. U preostalom dijelu je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen, jer tuženiku za ovakvu vrstu postupka ne pripada zatražena jednokratna nagrada od 300 već 200 bodova, dok je vrijednost boda 10,00 kn, a ne 15,00 kn (Tbr. 48. st. 4. Tarife/22), slijedom čega je o troškovima postupka odlučeno kao u toč. I 2. izreke ove presude

16. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

17. Dvojno iskazivanje temelji se na čl. 48. st. 1. u vezi čl. 43. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22. i 88/22.).

U Zadru 25. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.