Broj:10.P-2202/2019-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice R. G. iz E., OIB, zastupane po punomoćnici M. K., odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda H. K., M. K., D. A. i T. R. iz O., protiv tuženika A. B. d.d., iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. srpnja 2023., u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnika tužiteljice T. R., odvjetnicu iz O. i punomoćnika tuženika K. G., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu K. & partneri iz Z., nakon donošenja i objave dana 21. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 5140030250-60010456366/2006 od 20. ožujka 2006., koji ugovor je zaključen između tužiteljice R. G. i S. banke d.d. O., čija je pravna slijednica A. bank d.d. Z., OIB, R. centar za S. i B., O., potvrđen po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., pod brojem: OU-375/2006 dana 22. ožujka 2006., i to:

- članak 2. u dijelu koji glasi: „u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita“,

- članak 3. stavak 1. točka 4. u dijelu koji glasi: „a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“, i u točki 5. u dijelu koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju HNB na dan plaćanja“,

- članak 4. stavak 1. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom ugovoru.“.

II/ Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB, isplatiti tužiteljici R. G., E., OIB, iznos od 7.043,18 EUR/53.066,82 kn[1] s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 2,22 eur / 16,47 kn od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 488,55 eur / 3.681,04 kn od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 809,94 eur / 6.102,53 kn od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 1.308,99 eur / 9.862,76 kn od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 1.491,41 eur / 11.237,02 kn od 31.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 1.436,85 eur / 10.825,97 kn od 31.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 1.505,22 eur / 11.341,03 kn od 31.12.2014. pa do isplate u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB, tužiteljici R. G., E., OIB, naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 1.757,94 eura/13.245,20 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 20. ožujka 2006., s prednikom tuženika S. b. d.d., zaključila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 5140030250-60010456366/2006, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O. pod brojem: OU-375/2006, dana 22. ožujka 2006., kojim je banka tužiteljici isplatila iznos od 43.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita s rokom otplate od 9 godina, zajedno s početnom kamatnom stopom od 4,65% godišnje, koja je varirala tijekom otplate kredita, sukladno jednostranoj odluci banke, a ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kojima su uključene i kamate, a obračunati anuiteti se plaćaju u kunama i obračunavaju u CHF, po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., a koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., jednostrano određivanje kamatne stope od strane tuženika proglašeno je kao nepošteno, te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., i u dijelu u kojem je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora od strane banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Slijedom navedenog tužiteljica smatra kako je temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u članku 3. i 4. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem srednjem tečaju HNB-a, stavljena u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnica kredita u odnosu na banku koja joj nije na valjani i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ju nije jasno i nedvojbeno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezivanja otplate glavnice i kamata za CHF što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Švicarski franak je tužiteljici od strane tužene prezentiran kao stabilna valuta s minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Uslijed neočekivanog drastičnog porasta CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke za tužiteljicu su nastupile takve okolnosti da su rate kredita postale preveliki teret te ga tužiteljica nije mogla redovito otplaćivati u pojedinim mjesecima, odnosno otplaćivala ga je uz poteškoće. Tužiteljica je od tužene 20. svibnja 2019., zatražila predmet prometa po kreditu, specifikaciju uplata i obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj i zateznoj kamati i troškovima, budući ne posjeduje sve uplatnice, a kako tuženik nije tužiteljici dostavio navedenu dokumentaciju, to tužiteljica prije podnošenja ove tužbe nije mogla postaviti tužbeni zahtjev na način da može definirati svaki pojedini preplaćeni iznos razlike u kamati te razlike tečaja u svakom pojedinom anuitetu, sukladno članku 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon dostave podataka od strane tuženika te provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Osporava sve navode tuženika iz odgovora na tužbu kao neosnovane.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare za sva potraživanja tužitelja, ujedno navodeći da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora. Naime, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora su valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine od tuženika po ovoj osnovi. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule i to u članku 22. stavak 1.. Tuženik ističe kako članak 84. Zakona o zaštiti potrošača /03, propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Predmetni ugovor o kreditu je sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze, a zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula, odnosno koji je njezin cilj i svrha kao i ekonomske posljedice eventualne porast CHF na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika i nije morao nužno uzeti kredit vezano za valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama ili pak kredit u HRK bez ikakve valutne klauzule, a tužitelj se u konačnici sam odlučio za kredit vezan za valutu CHF ocjenjujući kako mu je upravo taj kredit s valutnom klauzulom u CHF prihvatljiv te je u konačnici s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečajne referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik navodi kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna iz razloga što nije zabranjena, odnosno, niti nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, a niti je premašila najvišu stopu propisanu u članku 26. Zakona o obveznim odnosima. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama, odnosno do dana 1. siječnja 2009., tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama, a prilikom promjene tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisano obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, a koja obveza je uvedena tek donošenjem Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 112/12) dana 4. listopada 2012.. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva nejasno je koji novčani iznos potražuje od tuženika na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF. Ukoliko tužitelj pod preplatom smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom nepostojećem kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom, to tuženik ističe da volje ugovornih stranaka kod sklapanja osnovnih ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom, a što jasno proizlazi iz Ugovora o kreditu. Tuženik se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a kako to predlaže tužitelj, predlažući da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamate primjenjive na kunske kredite ukoliko sud usvoji prijedlog za vještačenjem. Slijedom navedenog tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, te predlaže odbaciti tužbu, a podredno predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010456366/2006 od 20. ožujka 2006.; otplatni plan; sudsku praksu; stručni članak mr.sc. Andrije Erakovića, objavljen u Pravo i porezi 5/19; stručni članak Jasmina Halebića i Dijane Husaković; godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992., strana 9-11; članak u Hypo Times broj 7, VI/05; članak u Hypo Times broj 8, XII/05; Bilten o bankama, broj 12 HNB-a iz kolovoza 2006., strana 1-12; članak u novinama 24 sata od 6. kolovoza 2006.; članak u novinama Novi List od 20. srpnja 2005.; članak u novinama Slobodna Dalmacija od 18. srpnja 2005. i 25. kolovoza 2006.; članak u novinama Večernji list od 9. srpnja 2005. i 25. kolovoza 2006.; Dokument "Tendencije CHF u nepovoljnom globalnom okruženju" od 2. studenog 2011.; Dokument "Random Walk kretanja tečaja" od 1. ožujka 2013.; mišljenje nezavisnog odvjetnika Nielsa Wahla, od 27. travnja 2017.; Opće uvjete poslovanja Slavonske banke d.d.; Bilten HNB-a 176, strana 59; Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. d.d. od 1. siječnja 2011.; Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. d.d. iz 2013.; Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. d.d. iz 2014.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. od 12. siječnja 2023., očitovanje vještaka od 3. ožujka 2023., na primjedbe tuženika, saslušao vještaka na ročištu od 12. srpnja 2023.; saslušao svjedoka R. M. i tužiteljicu u svojstvu stranke.

4. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 12. siječnja 2023., utvrđeno je da je tužiteljica s prednikom tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010456366/2006 od 20. ožujka 2006., sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretninama na iznos od 43.000,00 CHF, koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O. pod brojem: OU-375/2006 dana 22. ožujka 2006., kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 43.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu kamatna stopa je iznosila 4,65% godišnje, i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. U otplatnom planu navedeno je da je datum isplate kredita 31. ožujka 2006., i da je visina anuiteta 488,08 CHF. Visina anuiteta u kunama, a prema navedenim odredbama iznosila je 2.268,94 kune mjesečno, a tečaj CHF u odnosu na kunu je iznosio 4,648695 kuna za jedan CHF. Na listovima 100-103 spisa se nalazi pregled uplata na partiju kredita u visini od 298.112,34 kune. Anuitet od 2.268,94 kune x 108 anuiteta, iznosi 245.045,52 kune. Budući je uplaćeno 298.112,34 kune, a obveza prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita iznosi 245.045,52 kune, to razlika anuiteta iznosi 53.066,82 kune, ili 7.043,18 eura. Od navedenog iznosa razlika koja je nastala promjenom visine kamatnih stopa iznosi 11.911,95 kuna, odnosno 1.580,99 eura, a tečajna razlika iznosi 41.154,87 kuna ili 5.462,19 eura, uz napomenu da je ovo iznos koji predstavlja razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike.

5. Tužiteljica po punomoćniku nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredila tužbeni zahtjev podneskom od 13. ožujka 2023., na način pobliže opisan u izreci presude.

6. Tuženik u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka navodi kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku kao da je riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, predlažući dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračun u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje su pravne prirode, budući tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

8. Iz iskaza R. M. slijedi da tužiteljicu pozna kao klijenticu banke, a u to vrijeme kada je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu, nije bila osobni bankar, nego kreditni referent, te nakon što joj je predočen predmetni Ugovor o kreditu, iskazuje da vjerojatno je da je na tom ugovoru njen paraf, ail nije u potpunosti sigurna. To su bili standardni ugovori o kreditu, koje su radili pravnici za određenu namjenu, a klijenti nisu niti tražili pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, koliko joj je poznato. Ugovore o kreditu nisu čitali strankama, niti je to itko tražio, ukoliko je bila riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su im tumačili ukoliko su klijenti pitali. U to vrijeme nisu znali da će tečaj CHF u odnosu na kunu toliko rasti, ali su stranke upozoravali da postoji mogućnost rasta ili pada tečaja CHF-a. Kada su klijenti dolazili tražiti kredite davali su im napismeno i usmeno informacije o vrstama kredita, valuti, kamati i svemu što ih je zanimalo, a klijentima nisu morali posebno nuditi neku vratu kredita, budući je iz izračuna bilo razvidno da je kredit u CHF-u povoljniji jer je bila povoljnija kamatna stopa i povoljniji tečaj. Klijenti su dobivali obrazac koji su trebali otići ovjeriti kod javnog bilježnika te nisu morali odmah potpisati ugovor. Banka je mijenjala visinu kamatnih stopa na temelju ponude i potražnje i stanja na svjetskim burzama, u kojem dijelu svjedokinja nije sudjelovala, a klijentima nije pojašnjavala parametre na temelju kojih se mijenjala kamatna stopa.

9. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je 2003., s bankom sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 25.000,00 eura, za adaptaciju kuće, a budući da joj je nedostajala određena suma novca, 2006. je otišla ponovno u banku, gdje su ju savjetovali da zatvori postojeći kredit novim kreditom u švicarskim francima, te je tada digla iznos od 43.000,00 CHF. To joj je savjetovala misli gospođa R. M., no nije sigurna. Interesirala se i u drugim bankama za uvjete, koje su također sugerirale kredit u CHF-u kao najpovoljniji, no odlučila se za kredit u A. banci, budući je klijent banke od 1986., kada se zaposlila. Prilikom podizanja kredita nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, niti je znala da postoji mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je pročitala, no budući je prethodno podizala još nekoliko kredita, kojom prilikom se kamatna stopa nije drastično mijenjala, kao ni tečaj, budući su krediti bili u eurima i kunama, nije očekivala da će se tečaj CHF-a toliko povećati u odnosu na kunu, niti ju je itko upozorio na takvu mogućnost. Rata kredita se s početnih 2.080,00 kuna povećala negdje oko 2008. godine na 3.300,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplaćen u siječnju 2015. Kredit je sama otplaćivala ustegom na plaći, budući je u firmi u kojoj radi imala administrativnu zabranu. Predmetni kredit koristila je za adaptaciju kuće u kojoj živi s obitelji te nije bila vlasnik obrta/firme u to vrijeme, kao niti sada. Javni bilježnik joj je pročitao samo određene odredbe ali ne i cijeli ugovor o kreditu ugovor o kreditu.

10. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u točki II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih V-tuženik H. A.-A.-B. nk d.d. Z. (pravni prednik tuženika i pravni slijednik S. banke d.d.), u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

16. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030250-60010456366/2006 od 20. ožujka 2006., sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretninama, ovjeren po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., pod brojem: OU-375/2006 dana 22. ožujka 2006., s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom, na iznos od 43.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate od 9 godina, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,65% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 488,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,648695 kuna za 1 CHF.

20. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, a što je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice, kojem je sud u cijelosti povjerovao, budući je isti dan logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, dok iskaz svjedoka R. M. sud nije posebno cijenio, budući se ista ne sjeća konkretnog klijenta, niti je li sudjelovala u pregovorima vezanim za predmetni kredit i obradu istog.

21. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

22. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-60010456366/2006, od 20. ožujka 2006., između tužitelja i pravnog prednika tuženika S. banke d.d. O., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora, u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 7.043,18 eura/53.066,82 kune, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

23. Iznos od 7.043,18 eura/53.066,82 utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,65% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj i plaćao do konačne otplate kredita, a nakon prijeboja više i manje plaćenih iznosa za cijelo vrijeme otplate kredita.

24. Odluka o kamatama, temelji se na odredbičlanka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,00 eura, sastav podnesaka od 4. lipnja 2020., 13. ožujka 2023., u iznosu od 199,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 10. rujna 2020., 13. rujna 2022., 12. srpnja 2023., u iznosu od 199,00 eura za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 298,50 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.757,94 eura/13.245,20 kuna, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

27. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 26. kolovoza 2020., 27. lipnja 2022., 2. rujna 2022., u iznosu od 199,00 eura za svaki podnesak, kao ni sastav podneska od 22. rujna 2022. i 10. veljače 2023., u iznosu od 49,75 eura, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 116,88 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 116,88 eura, budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe, temeljem članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, a istu nije niti platio, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, dana 21. srpnja 2023.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika