REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 615/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. d.o.o., S., OIB … , kojega zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika L. B., S., OIB … , kojega zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-492/2022-2 od 27. listopada 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj P-3554/2021 od 2. veljače 2022., u sjednici održanoj 19. srpnja 2023.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pet pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).
2. U odgovoru na taj prijedlog tuženik je predložio ovome sudu da ga odbaci ili odbije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je neosnovan.
4. Postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja.
5. Prvo u prijedlogu naznačeno pitanje, ono koje glasi: „Je li sud drugog stupnja, kada je u određenom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu dužan obrazložiti iz kojih to činjenica koje prihvaća proizlazi zaključak da tužitelj nema pravo na isticanje regresnog zahtjeva i to iz razloga jer prilikom sklapanja nagodbe s osiguravajućim društvom nije zadržao pravo na isticanje povrata plaćenog prema tuženiku odnosno, iz kojih činjenica izvodi zaključak da upravo iz sklopljene nagodbe proizlazi da tužitelj nije zadržao to pravo? Slijedom prethodno navedenog, je li u nedostatku takvog obrazloženja počinjena bitna povreda odredaba postupka pred sudom drugog stupnja?“, nije pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP jer se ne odnosi na neko pitanje koje su nižestupanjski sudovi razmatrali već se radi o tužiteljevu prigovoru bitne povrede odredaba parničnoga postupka zbog navodnih nedostataka u obrazloženju drugostupanjske presude.
6. Sljedeća dva u prijedlogu naznačena pitanja, ona koja glase: „Ima li tužitelj, kao vlasnik opasne stvari, pravo zahtijevati od treće osobe, koja mu je tu stvar oduzela na protupravan način i koja je temeljem utvrđene krivnje isključivo odgovorna za štetni događaj, isplatu temeljem čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima, ako je kao vlasnik opasne stvari isplatio određeni iznos na ime štete za koju je temeljem krivnje odgovorna treća osoba, te ako tom isplatom nije priznao odgovornost za nastalu štetu već je plaćanje izvršeno umjesto treće osobe?“ i „Smatra li se tužitelj, kao vlasnik opasne stvari, u prethodno navedenom slučaju isplatiteljem u smislu odredbe iz čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima budući da svoje regresno potraživanje temelji na isključivoj krivnji treće osobe, odnosno čijom krivnjom je došlo do štetnog događaja i nastale štete?“ tiču se primjene čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05) koji uređuje pravo regresa solidarnoga dužnika koji je isplatio više no što iznosi njegov udio u šteti od ostalih solidarnih dužnika. Ona nisu važna za odluku u sporu jer je odluku o neosnovanosti predmetnoga tužbenog zahtijeva drugostupanjski sud zasnovao na shvaćanju da tužitelj s tuženikom nije bio u odnosu solidarnih dužnika te da je platio nešto za što je znao da nije trebao platiti.
7. Četvrto u prijedlogu naznačeno pitanje, ono koje glasi: „Uključuje li odredba čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima pravo regresa prema osobi koja je vlasniku stvari protupravno oduzela stvar ili ta odredba isključuje to pravo za slučaj da je vlasnik stvari nešto platio na ime štete koju je prouzrokovala treća osoba, odnosno koja je nastala krivnjom treće osobe, ako tim plaćanjem nije izričito priznao suodgovornost niti se je izričito odrekao prava na regres prema osobi koja je prouzrokovala štetu?“ nije važno za odluku u sporu jer polazi od činjeničnoga stanja drugačijega od onoga od kojega je pošao drugostupanjski sud. Naime, taj je sud utvrdio da je tužitelj sklapanjem sudske nagodbe s Hrvatskim uredom za osiguranje izričito priznao suodgovornost za nastalu štetu, a u ovoj je parnici utvrđeno da tužiteljeve suodgovornosti nema (tužitelj zapravo i sam tvrdi da nije odgovoran za štetni događaj jer mu je vozilo protupravno oduzeo tuženik te je to i dokazao), zbog čega nije trebao sklopiti nagodbu i nije s tuženikom u odnosu solidarnosti na dužničkoj strani.
8. Peto pitanje, koje glasi: „Smatra li se nepostojanje pravne osnove za plaćanje i plaćanje da bi se izbjegla prisila, koja se očitovala u ograničenjima u poslovanju tužitelja, osnovanim razlozima za primjenu odredbe iz čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima odnosno, primjenu iznimki pravila da kad netko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, a koje iznimke su određene tom odredbom?“ nije važno za odluku u sporu jer također u sebi sadrži tvrdnju o činjenici koja u postupku nije utvrđena, naime, da je tužitelj isplatu izvršio da bi izbjegao prisilu.
9. Zato je na temelju čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 19. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v.r.
