REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2751/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. A. Z. M., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 1. t. 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana („Narodne novine“, broj 77/99., 133/02., 48/05., 74/09., 154/14., 82/15. i 42/20.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 22. siječnja 2021., broj: 25. Pp J- 50/2020, u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. A. Z. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. A. Z. M. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 40,00 EUR (četrdeseteura) / 301,38 HRK (tristojednukunuitridesetosamlipa)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 22. siječnja 2021., broj: 25. Pp J-50/2020, okr. A. Z. M. je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 54. st. 1. t. 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana, za koji joj je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 750,00 kuna, koju je obvezna platiti u roku jedan mjesec po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka 200,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljenica, putem branitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda F. M. i I. B., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima prekršajnog postupka. Predlaže da se žalba prihvati, a pobijana presuda preinači na način da se okrivljenica oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica ističe da je prvostupanjski sud postupio protivno čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona, jer nije obrazložio zašto nije prihvatio njen dokazni prijedlog da se od Croatia Airlines pribavi službeni podatak o tome koja isprava (osobna iskaznica ili putovnica) je korištena za kupnju avionske karte. Smatra da je time povrijeđeno njeno pravo obrane, a što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

6. Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona. Naime, u pravu je okrivljenica kada u žalbi ističe da čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona propisuje obvezu prvostupanjskog suda da u obrazloženju svoje presude navede razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine dokazne prijedloge stranaka ili sudionika u postupku. Nadalje, u pravu je okrivljenica i kada ističe da je ona u obrani predlagala da se od Croatia Airlines pribavi službeni podatak o tome koja je isprava korištena za kupnju avionske karte, da u prvostupanjskom postupku taj dokaz nije izveden, što znači da ga prvostupanjski sud nije prihvatio, te je u pravu kada ističe da prvostupanjski sud, u obrazloženju presude, nije naveo razloge zašto taj dokazni prijedlog okrivljenice nije prihvatio. No, ocjena je ovog suda da navedeni propust prvostupanjskog suda nikako nije utjecao niti mogao utjecati na presudu, kako to neosnovano tvrdi okrivljenica u žalbi, jer činjenice koje bi se utvrdile izvođenjem navedenog dokaza uopće nisu odlučne za odluku o krivnji okr. A. Z. M.. Ovo iz razloga što se okrivljenicu tereti da se služila putnom ispravom koja ne služi svojoj svrsi na izlaznoj graničnoj kontroli, a ne prilikom kupnje avionske karte pa činjenica je li okrivljenica, prilikom kupnje avionske karte, koristila osobnu iskaznicu ili putovnicu, na utvrđivanje koje je bio usmjeren ovaj dokazni prijedlog okrivljenice, uopće nije bitna za pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja.

7. Stoga, imajući na umu da dokazni prijedlog okrivljenice nije bio usmjeren na utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom postupku, propust prvostupanjskog suda da u obrazloženju presude navede razloge zašto je taj dokazni prijedlog odbio nije utjecalo niti moglo utjecati na presudu pa nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona. Time je ujedno ukazano i na neosnovanost dijela žalbenih navoda iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojima se ističe činjenica da je prilikom rezervacije odnosno kupnje avionske karte korištena važeća osobna iskaznica okrivljenice, kao i da je neprovođenjem navedenog dokaza činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

8. Za ocjenu pravilnosti i potpunosti utvrđenja odlučnih činjenica irelevantan je žalbeni navod da je okrivljenica izvršila upis promjene osobnih podataka u osobnu iskaznicu. Pritom se u žalbi neosnovano ističe da je okrivljenica time postupila sukladno odredbama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana, jer je obveza podnošenja zahtjeva za izdavanje nove osobne iskaznice zbog promjene osobnih podataka o osobnom imenu propisana čl. 5. st. 1. t. 1. Zakona o osobnoj iskaznici, a ne odredbama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana, kako se to neosnovano ističe u žalbi.

9. U daljnjem dijelu žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica tvrdi da je na izlaznoj graničnoj kontroli „predočila valjanu putnu ispravu, a ne onu koju joj je policijski službenik uzeo vidjevši kako ju trudna okrivljenica ima unutar svoje torbe“. Povezujući ovaj žalbeni navod s obranom okrivljenice, proizlazi da ona, tvrdnjom da je na izlaznoj graničnoj kontroli „predočila valjanu putnu ispravu“, zapravo tvrdi da je predočila osobnu iskaznicu. Prije svega, prema čl. 4. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana, putne isprave su: putovnica, diplomatska putovnica, službena putovnica, putni list, kao i putne isprave koje se izdaju na osnovi međunarodnog ugovora, dok osobna iskaznica, sukladno čl. 1. st. 4. Zakona o osobnoj iskaznici, može samo služiti kao putna isprava za putovanja u države koje to dopuštaju. Stoga je neprikladan izričaj okrivljenice da je predočavanjem osobne iskaznice ona predočila putnu ispravu.

10. Razmotrivši gore navedene žalbene navode, ocjena je ovog suda da provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da bi okrivljenica, na izlaznoj graničnoj kontroli, predočila osobnu iskaznicu, kako to tvrdi u žalbi, jer je iz iskaza svjedoka policijskog službenika K. K. jasno i nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenica predočila putovnicu i da je skeniranjem iste utvrdio da podaci u putovnici ne odgovaraju podacima u sustavu MUP-a, a nakon čega je okrivljenica predočila i osobnu iskaznicu. Da je okrivljenica doista, kako to tvrdi u žalbi, pristupivši izlaznoj graničnoj kontroli, prvo predočila osobnu iskaznicu, a radi se o putovanju u državu koja to dopušta, onda doista nema nikakvog razloga ni potrebe za naknadnim skeniranjem još i putovnice. Bezuspješan je pokušaj okrivljenice da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza svjedoka policijskog službenika K. K., jer u spisu nema elemenata koji bi upućivali na nevjerodostojnost njegovog iskazivanja, njegov iskaz ne ostavlja nikakvu dvojbu u pogledu odlučne činjenice koja se pobija žalbom, a osim toga, u spisu nema ni jednog podatka koji bi ukazivao na motiv i zainteresiranost ovog policijskog službenika da neosnovano tereti okrivljenicu, niti okrivljenica to tvrdi u žalbi. Osim toga, iskaz policijskog službenika potvrđen je materijalnim dokazom (Izvješćem koji je taj policijski službenik sastavio odmah nakon što je utvrdio prekršaj.)

11. Tvrdnja okrivljenice da je policijski službenik K. K., nakon što mu je ona predočila osobnu iskaznicu, samoinicijativno, iz njene torbe uzeo putovnicu, nema potvrdu u izvedenim dokazima, zbog čega ni nema nikakvog utjecaja na njenu prekršajnu odgovornost. U odnosu na te žalbene navode, treba navesti da okrivljenica, ako smatra da je policijski službenik na bilo koji način postupao protivno pravilima svoje službe, ima na raspolaganju podnošenje odgovarajućih pravnih sredstava. U odnosu na žalbene navode kojima se opetovano ističe činjenica da je okrivljenica inkriminiranog dana bila u 34. tjednu trudnoće, treba navesti da ista nema utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenja odlučnih činjenica, niti može dovesti do ekskulpacije okrivljenice, nego može imati, a u ovom prekršajnom postupku je očigledno i imala (iako to prvostupanjski sud nije izrijekom naveo), utjecaj samo na izbor vrste i visine kazne.

12. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

14. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okrivljenici je izrečena novčana kazna daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, iako je, kao olakotno utvrđeno samo da je okrivljenica neosuđivana te da počinjenim prekršajem nisu nastupile štetne posljedice. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna i više nego primjerena stupnju krivnje okrivljenice, pogibeljnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona te da nema osnove za izricanje blaže novčane kazne.

15. Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 4. veljače 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana („Narodne novine“, broj 10/23.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. A. Z. M. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašena krivom, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 54. st. 1. t. 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana, ovaj sud smatra da, uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana.

16. Žaleći se zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, okrivljenica ističe da „nije kriva za prekršaj stavljen joj na teret“. Dakle, iz sadržaja žalbe je vidljivo da se pobijanje odluke o troškovima uopće ne obrazlaže, osim posredno kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je ova žalbena osnova i razmatrana samo u tom smislu, pri čemu je utvrđeno da je prvostupanjski sud, pravilno i zakonito, na temelju čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona, a budući da je okrivljenicu proglasio krivom, obvezao istu na naknadu troškova.

17. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenica bila lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 40,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. srpnja 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Goranka Ratković

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, braniteljica, i tužitelja.