Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-3074/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Bojanić, odvjetnici u Zagrebu, Metalčeva 5/VIII, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, zastupane po punomoćniku Tončiju Ravliću, odvjetniku Odvjetničkom društvu Ravlić & partneri d.o.o., Zagreb, Gundulićeva ulica 31, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1298/2019-55 od 8. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1298/2019-55 od 8. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 491,41 eura / 3.702,50 kuna[1] .

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,86 eura / 1.875,00 kuna.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 60.000,00 kuna / 7.963,37 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2018. do isplate (točka I: izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.225,00 kuna / 2.684,32 eura sa zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2022. do isplate (točka III. izreke). Tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na iznos od 60.000,00 kuna tekućih od 25. svibnja 2015. pa do 27. veljače 2018. je odbijen (točka II. izreke), jednako kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 2.815,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke). Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je u cijelosti (točka V. izreke).

2. Protiv točke I., III. i V. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete zbog ozljede na radu.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nije nejasna i i proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

7. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužiteljica dana 1. ožujka 2013., kao radnica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, postupajući u okviru svojih redovitih radnih zadataka pretrpjela ozljedu na radu na način da se nakon vađenja krvi pacijenta, prilikom odlaganja otpada na poslužavnik i odlaganja u kantu ubola u iglu pacijentice koja je bila pozitivna na virus hepatitisa C,

- da je nakon navedenog štetnog događaja utvrđeno da se tužiteljica zarazila virusom hepatiisa C,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 27. veljače 2014. tužiteljici priznata profesionalana bolest,

- da je tužiteljica trpjela fizičke bolove srednje jakog intenziteta u trajanju do jednog dana, te bolove slabog intenziteta u trajanju od 13 dana prilikom prve hospitalizacije, 12 dana tijekom druge hospitalizacije i 20 dana zbog ambulantne preglede,

- da je tužiteljica trpjela sekundarni strah zbog moguće stjecanje infekcije, ishod i uspjeh liječenja akutnog, a potom i kroničnog hepatitisa C od ubodnog incidenta 1. ožujka 2013. do 25. svibnja 2015., sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 110 tjedana, te sekundarni strah slabog intenziteta u trajanju od tijekom 6 mjeseci,

- da je tužiteljici bila privremeno smanjena životna aktivnost u omjeru od 15 % u razdoblju od početka travnja 2013. do kraja studenog 2014.

- da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja.

9. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

10. Nisu tako osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja. Naime, odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 – dalje: ZZR) koji je u konkretnom slučaju mjerodavan, propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se iznimno od stavka 1., poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

11. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik tužiteljici odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti odnosno uzročnosti, pa se u takvom slučaju, sukladno odredbi čl. 15. st. 2. i čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) tuženik kao poslodavac mogao osloboditi od odgovornosti za štetu da je dokazao da je šteta nastala isključivo ili djelomično radnjom tužiteljice koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

12. U konkretnom slučaju, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je tužiteljica u obavljanju sporne radne operacije postupala sa krajnjom nepažnjom. S druge strane, na to ne upućuju niti iskazi svjedoka JS i IS koji su kod tuženika zaposleni na poslovima zaštite na radu i koji štetnom događaju nisu uopće bili nazočni, pa po logici stvari i ne mogu znati kako se isti dogodio. Suprotno stavu tuženika, niti iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Ivana Puljiza ne proizlazi da je tužiteljica doprinijela štetnom događaju a s obzirom dana okolnost da je vještak u nalazu i navodio opće karakteristike ubodnog incidenta.

13. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na postojanje tuženikove odgovornosti za štetu i nepostojanja doprinosa tužiteljice u nastanku iste pravilno ocijenio sve dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP, te je u postupku pravilno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi tuženikova odgovornost za štetu. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije dokazao postojanje činjenica o kojima ovisi primjena odredbe čl. 15. st. 2. ZZR, a iz kojih bi proizlazilo da je šteta nastala isključivo ili djelomično radnjom tužiteljice koju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, pa je stoga u tom dijelu činjenično stanje pravilno utvrđeno.

14. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka dr. Ivana Puljiza. Tuženik naime u žalbi navodi da vještak u nalazu i mišljenju nije odredio niti intenzitet, niti vremensko trajanje fizičkih bolova i smanjenja životnih aktivnosti. Međutim, u svom usmenom očitovanju koje je dano na ročištu održanom dana 30. lipnja 2022. vještak je jasno naveo u kojem razdoblju i u kojem je intenzitetu tužiteljica trpjela fizičke bolove, dok je u pisanom nalazu i mišljenju jasno naveo stupanj i trajanja smanjenja životnih aktivnosti. Stoga su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

15. Tuženik u žalbi navodi da iz pobijane presude nije jasno koji je Zakon o zaštiti na radu tuženik primijenio, te da je sud prvog stupnja neosnovano opravdava dosuđivanje naknade štete donošenjem rješenja u postupku pred Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Međutim, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude (točka 8. obrazloženja) jasno i pravilno naveo koji je zakon za rješavanje spora između stranaka mjerodavan, te je iz istog jasno da sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice nije prihvatio iz razloga što je kod tužiteljice utvrđena profesionalna bolest, već iz razloga što je pravilno smatrao da su ispunjene pretpostavke za tuženikovu odgovornost za štetu iz čl. 15. st. 1. ZZR.

16. Neosnovano tuženik u žalbi navodi i da sud u pobijanoj presudi nije obrazložio iz kojih je razloga odbio tuženikove dokazne prijedloge za saslušanjem svjedoka NS i provođenjem dokaza kombiniranim vještačenjem. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude (točka 4. obrazloženja) jasno naveo iz kojih razloga predmetne dokazne prijedloge tuženika nije prihvatio, koje razloge prihvaća i ovaj sud, tako da i ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima isti osporava visinu dosuđene naknade štete. To iz razloga jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, te je pravilno utvrdio da je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i da težina povrede prava osobnosti kao i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravilne novčane naknade. Naime, tužiteljica je pretrpjela ozljedu zbog koje je trpjela fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i to u opsegu koji, i prema stajalištu ovog suda, u potpunosti opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade. Pritom je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. i čl. 1100. ZOO kada je tužiteljici za pretrpljenu neimovinsku štetu dosudio iznos od ukupno 60.000,00 kn /7.963,37 eura.

18. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 15. st. 1. ZZR kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 60.000,00 kn / 7.963,37 eura prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

19. U odnosu na odluku o troškovima sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o troškovima postupka odlučivao primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Naime, tuženik nije u cijelosti izgubio parnicu jer je tužiteljičin tužbeni zahtjev djelomično, doduše neznatno, odbijen u odnosu na tijek zateznih kamata tako da tužiteljica u parnici nije uspjela u cijelosti, već u istoj nije uspjela u razmjeno neznatnom dijelu zahtjeva. Stoga je u konkretnom slučaju odluku o troškovima postupka valjalo donijeti, ne primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, već primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, te o troškovima postupka odlučiti na jednak način.

20. Tuženik u žalbi ukazuje i da sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka nije uzeo u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja i okolnost povlačenje dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice. Međutim, u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, te joj u takvom slučaju pripada pravo na naknadu troškova sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-551/2022 od 17. svibnja 2022.).

21. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva potrebno je navesti da je u konkretnom slučaju, tužiteljica tijekom postupka smanjila tužbeni zahtjev sa 90.000,00 kn na 60.000,00 kn. U situaciji kada je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s time da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2603/2011-2 od 19. veljače 2013., Izbor odluka 2/2014- 180, Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.).

22. U konkretnom slučaju, tuženik nije stavio zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva. Međutim, neovisno o tome, tužiteljičino smanjenje tužbenog zahtjeva sa 90.000,00 kn na 60.000,00 kn nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 60.000,00 kn ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 90.000,00 kn, pa tuženik u svakom slučaju u odnosu na smanjeni (povučeni) dio tužbenog zahtjeva ne bi imao pravo na naknadu troškova postupka.

23. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., III. i V. izreke.

24. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

25. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj