Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-1953/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr- 112/2017-39 od 1. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-112/2017-39 od 1. travnja 2022. a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati iznos od 16.751,17 kuna / 2.223,26 eura[1] bruto sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 87,97 kuna od 15. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 653,48 kuna od 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 651,62 kuna od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 614,74 kuna od 15. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 414,67 kuna od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 508,16 kuna od 15. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 759,28 kuna od 15. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 255,64 kuna od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 746,64 kuna od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 687,26 kuna od 15. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 641,99 kuna od 15. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 671,18 kuna od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 753,77 kuna od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 716,45 kuna od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 687,26 kuna od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 736,54 kuna od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 194,87 kuna od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 697,94 kuna od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 691,16 kuna od 15. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 210,75 kuna od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 687,78 kuna od 15. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 660,36 kuna od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 659,71 kuna od 15. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 693,64 kuna od 15. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 763,63 kuna od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 752,83 kuna od 15. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 669,74 kuna od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 482,11 kuna od 15. travnja 2014. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.156,25 kuna / 551,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2022. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr- 112/2017-39 od 1. travnja 2022.

a) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 4.156,25 kuna / 551,63 eura do iznosa od 16.375,00 kuna / 2.173,34 eura (za iznos od 12.218,75 kuna / 1.621,71 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2022. do isplate,

te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbija.

III. Nalaže se tužitelju da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 58,08 eura / 437,63 kuna.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 kuna.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju s osnove neisplaćenih dodataka na plaću isplati iznos od 16.751,17 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Također, tuženici je naloženo i da tužitelju s osnove naknade troškova prijevoza isplati iznos od 9.025,24 kn bruto također sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženica isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 16.751,17 kuna (točka III. izreke).

Tuženici je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.375,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2022. do isplate (točka IV. izreke), dok je dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u prekomjerno zatraženom iznosu odbijen (točka V. izreke). Zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je u cijelosti (točka VI. izreke).

2. Protiv točki I., II., IV. i VI. izreke presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti ili tužbu odbaciti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim predlaže da se žalba tuženice odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od prosinca 2011. do svibnja 2014. s osnove neplaćenog rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena (pola sata prije početka i pola sata poslije završetka radnog vremena), a koji rad se povremeno odvijao i subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu, kao i zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s osnova troškova prijevoza u razdoblju od siječnja 2012. do prosinca 2013.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovni niti žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP. Tuženica, naime, smatra da tužitelj u odnosu na dio tražbine koja se odnosi na isplatu razlike plaće nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora, te da stoga nije bilo osnove da se o tom tužbenom zahtjevu meritorno odlučuje, već da je tužbu primjenom odredbe čl. 186.a ZPP trebalo odbaciti.

8. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženice su neosnovani. Naime, tužitelj je u zahtjevu za mirno rješenje spora od 28. prosinca 2016. zahtijevao isplatu razlike plaće upravo za utuženo razdoblje od prosinca 2011 do zaključno svibnja 2014. u kojima, između ostalog, činjenično tvrdi (točka II. zahtjeva) da mu nije plaćen rad kada je dolazio 30 minuta prije službenog početka radnog vremena i 30 minuta nakon završetka radnog vremena. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora odnosi se upravo na isplatu razlike plaće za rad dulji od formalno propisanog vremena u utuženom razdoblja, tako da nije bilo osnove da se tužba tužitelja zbog nepodnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora odbaci. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP.

9. Nadalje, sud prvog stupnja u prvostupanjskom postupku ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. Sud prvog stupnja je tako odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatom razlike plaće u prvostupanjskom postupku utvrdio:

- da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlenik tuženice u Pristožernoj postrojbi, Pukovnija vojne policije, kao djelatna vojna osoba,

- da je u utuženom razdoblju tužitelj radio u turnusima po 12 sati i da je dolazio na posao prije službenog početka radnog vremena najmanje 30 minuta ranije (radi zaduženja osobnog naoružanja i opreme, postrojavanja, pripreme službe, preuzimanja zapovijedi, organiziranog službenog transporta od sjedišta postrojbe do štićenog objekta i sl.), te da je iste takve poslove obavljao i nakon završetka službenog redovnog radnog vremena u trajanju od 30 minuta,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio najmanje jedan sat dnevno duže od trajanja rada organiziranog u turnusu,

- da se navedeni rad od najmanje jedan sat dnevno nije bio evidentiran niti u dnevnoj niti u mjesečnoj evidenciji rada, da isti nije bio preraspodijeljen u slobodne dane, te da isti tužitelju nije bio plaćen,

- da s osnove razlike plaće postoji tražbina tužitelja prema tuženici u iznosu od 16.751,17 kn.

11. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženica svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženica.

12. Nisu dakle osnovani tuženičini žalbeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio opseg neplaćenog rada, te da je radi utvrđivanje te odlučne činjenice pogrešno ocijenio iskaze svjedoka i tužitelja, kao i službene evidencije radnog vremena. Naime, sud prvog stupnja je opseg neplaćenog rada utvrdio na temelju i ovom sudu logičnih i uvjerljivih iskaza svjedoka HE, UE, ĆE iz čijih iskaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju po nalogu poslodavca dolazio na posao 30 minuta prije početka rada i ostajali 30 minuta dulje nakon završetka redovnog radnog vremena, na što uostalom ukazuje i sam dopis tuženice od 30. siječnja 2018. (list 141-142 spisa). Navedeni raniji dolasci na posao i kasniji odlasci sa istog, suprotno stavu tuženice, imaju karakter rada koji rad je tuženica dužna i platiti. Takav rad ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali se isti može vrednovati odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007. i Revr-1668/12-2 od 26. travnja 2016.). Nisu dakle osnovani žalbeni navodi tuženice da se radi o radnjama pripremanja za obavljanje redovnih zadaća koje se ne mogu podvesti pod pojam rada i radnog vremena.

13. Neosnovano je ukazivanje tuženice i da je sud opseg rada tužitelja treba utvrditi na temelju službenih evidencija. Naime, u konkretnom slučaju radi se o sporu u vezi s radnim vremenom jer tužitelj tvrdi da je radio više nego što je to evidentirano tuženičinim evidencijama o radnom vremenu.

14. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) propisano je da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. stavka 1. zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu.

15. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da tuženica kao poslodavac nije vodila evidenciju radnog vremena na propisani način i da nije evidentirala sve sate koje je tužitelj odradio, pa je stoga sukladno čl. 131. st. 4. ZR teret dokazivanja radnog vremena bio na tuženici, točnije tuženica je bila dužna dokazati da činjenične tvrdnje tužitelja nisu istinite odnosno da je pravilno i točno vodila evidencije o radnom vremenu. Tuženica, međutim, to u postupku nije dokazala. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da tužitelju nisu evidentirani svi odrađeni sati koji se odnose na dolazak na posao 30 minuta ranije od predviđenog radnog vremena i 30 minuta kasnije od završetka službenog radnog vremena.

16. Tuženica, dakle, na kojoj je sukladno čl. 131. st. 4. ZR bio teret dokazivanja radnog vremena, nije dokazala da tužitelj nije radio u opsegu u kojem to tvrdi u postupku, te da evidencije o radnom vremenu koje je u utuženom razdoblju vodila odražavaju stvarno odrađeni broj sati koje je na radu ostvario tužitelj. Stoga je utvrđenje suda o broju ostvarenih, a neplaćenih radnih sati i pripadajućih dodataka pravilno tako da u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

17. Dakle, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio da tuženica tužitelju u utuženom razdoblju nije platila sve odrađene sate provedene na radu, te da s te osnove postoji tražbina tužitelja prema tuženici u ukupnom bruto iznosu od 16.751,17 kn. Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 168. i čl. 169. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/13) koji je bio na snazi do 26. lipnja 2013. i čl. 135. i 136. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/13) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju nakon 26. lipnja 2013. kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom bruto iznosa od 16.751,17 kn s osnova razlike plaće prihvatio. Nije stoga u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženica.

18. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio za iznos od 9.025,24 kn s osnove neplaćenih troškova prijevoza.

19. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće činjenice :

- da je tužiteljevo mjesto prebivališta u utuženom razdoblju bilo u [adresa], a mjesto rada u Zagrebu,

- da je tužitelj na mjesto rada u utuženom razdoblju putovao na relaciji [adresa],

- da je rješenjem Ministarstva obrane klasa UP/I-121-05/13-01/503, ur. broj 3522- 0503-12-2 od 2. travnja 2012. tužitelju, počevši od 21. veljače 2012. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to novčana naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika Slavijatrans d.d. Petrinja,

- da je tužitelju odlukom Ministarstva obrane klasa 121-05/14-01/3, ur. broj 3522- 0503-14-2342 od 12. svibnja 2014. počevši od 1. veljače 2014. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to međumjesnog prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno u visini cijene najpovoljnije mjesečne karte prijevoznika Čazmatrans – Nova d.o.o.,

20. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne. U prvostupanjskom, a i sada žalbenom postupku, sporna je osnova tužiteljeva tužbenog zahtjeva. Naime, nije sporno da tuženica tužitelju nije u utuženom razdoblju isplaćivala cijenu pune mjesečne karte, već je istu razmjerno umanjivala za dane kada tužitelj nije putovao na posao.

21. Tužitelj u postupku smatra, a takvo pravno shvaćanje prihvaća i sud prvog stupnja, da je tuženica kao poslodavac vezana konačnim upravnim rješenjem, te da tuženica nije imala osnovu, s obzirom na vezanost tim rješenjima, umanjivati troškove prijevoza na način da je naknadu utvrđenu rješenjem umanjivala za dane kada tužitelj nije radio prema cijeni dnevne karte koja se dobila na način da se cijene mjesečne karte dijelila sa brojem radnih dana u mjesecu.

22. Tuženica, s druge strane, u postupku i u žalbi ističe da je imala osnove troškove prijevoza obračunavati na način da je cijenu mjesečne karte dijelila s brojem stvarnih radnih dana u mjesecu i množenjem s brojem dana koliko je tužitelj radio, te de takvo postupanje u skladu s odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnikom o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", br. 141/04, 22/05 – dalje u tekstu: Pravilnik).

23. U odnosu na sporno pravno pitanje dosega vezanosti konačnim rješenjima kojima je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i primjene odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika potrebno je imati u vidu, osim relevantnih pravnih propisa i svrhu same naknade troškova prijevoza a to je da se radniku nadoknade stvarni troškovi koje je radnik imao prilikom prijevoza s posla i na posao. Pritom to naravno ne znači da upravno tijelo nije vezano konačnim upravnim rješenjima koje je samo donijelo.

24. U konkretnom slučaju, tužitelju je upravnim rješenjima priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika Slavijatrans d.d. Petrinja i od 1. veljače 2014. prijevoznika Čazmatrans-Nova d.o.o. Tužitelj smatra da je tuženica dužna s osnove naknade troškova prijevoza isplatiti cijenu mjesečne karte gore navedenih prijevoznika neovisno o broju dana koliko je tužitelj u mjesecu radio i putovao na posao, te da je postupanje tuženice koja je cijenu mjesečne karte umanjivala za dane u kojima tužitelj nije radio protivna upravnim aktima kojima je tuženica vezana.

25. Međutim, navedeno pravno shvaćanje tužitelja je pogrešno. Rješenje kojim je djelatnoj vojnoj osobi priznato pravo na isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla prema cijeni mjesečne karte doista predstavlja pravno obvezujući upravni akt kako to tvrdi tužitelj. Međutim, postojanje takvog upravnog akta koji osnovicu za obračun troškova prijevoza uzima cijenu mjesečnu karte ne isključuje mogućnost da tuženica umanji rješenjem određenu naknadu za prijevoz zbog okolnosti koje su propisane odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika dakle, za dane kada tužitelj zbog bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva nije putovao i nije imao trošak prijevoza na posao i s posla (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4777/2019 od 19. studenog 2019., Izbor 1-2/2019-68 i Revr-669/17 od 20. veljače 2018.).

26. Dakle, kada tužitelj u postupku ne tvrdi da je kupovao mjesečne karte, već samo prilaže potvrde o cijeni mjesečne karte za određenu relaciju, tada ne može osnovano zahtijevati da mu tuženica nadoknađuje troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte autobusnog prijevoznika za dane kada taj trošak nije imao i kada nije putovao na i sa posla. Kada bi se prihvatio stav tužitelja da je tuženica gotovo bezuvjetno dužna tužitelju isplaćivati troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoznika čak i za dane kada tužitelj nije putovao na posao i s posla, tada bi se tužitelju nadoknađivali troškovi koji zapravo, sadržajno i suštinski, nisu nastali, što bi bilo protivno samoj svrsi naknade troškova prijevoza kao naknade čija je svrha da se radniku nadoknade troškovi putovanja koji su putovanjem s posla i na posao stvarno i nastali.

27. Dakle, neovisno o tome što je upravnim aktom tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene najjeftinije mjesečne karte, to ne znači da tuženica nema osnova da visinu naknade troškova prijevoza u situacijama kada tužitelj nije putovao na posao i sa posla, umanji razmjerno danima kada tužitelj zbog bolovanja, godišnjeg odmora i dr. nije putovao na posao, a kako je to propisano odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika. Protivno pravno shvaćanje dovelo bi do situacije da se tužitelju, na teret državnog proračuna i poreznih obveznika, nadoknađuju troškovi putovanja s posla i na posao koji uopće nisu nastali, što je ovom sudu u potpunosti neprihvatljivo, a prema stavu ovog suda i nije u skladu s odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika.

28. Sud prvog stupnja je, dakle, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova prijevoza pogrešno primijenio materijalno pravo čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 2. st. 5. Pravilnika valjalo, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, te tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti.

29. S druge strane, a kako je ranije obrazloženo, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 16.751,17 kuna / 2.223,26 eura s osnove razlike plaće i u tom dijelu odlučiti kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

30. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

31. U konkretnom slučaju, tužitelj je uspio s osnovom svoga zahtjeva u omjeru od 50 % jer nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova prijevoza, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 64,99 % (dosuđenih 16.751,17 kn u odnosu na zahtijevanih 25.776,41 kn). To nadalje znači da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 57,50 % (50 % osnova zahtjeva + 64,99 % visina, podijeljeno sa 2), što, s druge strane, znači da je tuženica u parnici uspjela u omjeru od 42,50 %. Kada se od uspjeha tužitelja (57,50 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, oduzme postotak uspjeha tuženice (42,50 %), kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, proizlazi da je tuženica dužna nadoknaditi 15 % priznatih troškova tužitelja.

32. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da troškovi zastupanja koje je tužitelj imao u postupku iznose 14.375,00 kn, tako da troškovi postupka koje je tuženica, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, dužna s te osnove nadoknaditi tužitelju iznose 2.156,25 kn (15 % od 14.375,00 kn). Tom iznosu potrebno je pribrojiti troškove vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn koji troškovi su bili nužni za vođenje parnice neovisno o uspjehu u postupku, tako da je tuženica dužna tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.156,25 kn.

33. Dakle, odluka suda o troškovima postupka pravilna je u dijelu u kojem je tuženici temeljem čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.156,25 kuna / 551,63 eura. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

34. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 4.156,25 kuna / 551,63 eura do iznosa od 16.375,00 kuna / 2.173,34 eura (za iznos od 12.218,75 kuna / 1.621,71 eura), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

35. S obzirom da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, tuženici su, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) priznati troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT). Kako je tuženica u omjeru od 35,01 % uspjela s žalbom, valjalo joj je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 58,08 eura / 437,63 kuna (35,01 % od 1.250,00 kn).

36. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

37. Izreka ove presude u dijelu u kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 euro iznosi 7,53450 kuna.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj